Piše: Milana Vuković Runjić
Foto: Dragan Matić/CROPIX
Ove godine Interliber je, reklo bi se, bio zanimljiviji nego ikad. Oko nas neprekidno su jezdile kamere, davali smo izjave, snimali su se štandovi… I ne samo to, novine su prilično agilno pratile sva moguća zbivanja: promocije velikih i važnih izdanja ili u najmanju ruku, novih naslova, novih autora, novih romana, priča i pjesama, eventualnih skandala te gostovanja stranih autora.
Izdavačima je dosadno
Naravno, mi koji na Interliberu već godinama provodimo cijele dane, dobro znamo: zbilja je dosadno. Pogotovo kad je u neposrednoj blizini neka promocija, što zajedno s glasovima brojnih posjetitelja stvara teško podnošljivu kakofoniju. Interliber je vrijeme u kojem se nakladnici druže s nakladnicima (to su ti poznati love-hate odnosi, jer naravno da se veselimo uspjehu svojih kolega, ali ne bismo se žalili ni da su malo neuspješniji), s prevoditeljima, s autorima, kada čitatelji i kupci dolaze pred nakladnike i tamo pred njihovim sretnim očima prekapaju rastreseno po knjigama, sve dok ne nađu onu koju će kupiti. Ili neće.
Naravno da su nam draži posjetitelji koji kupuju od onih koji ne kupuju, no i s ovima ćemo biti ljubazni; uputit ćemo ih do knjige ili štanda koji traže, nećemo se praviti da pojma nemamo o čemu oni to pričaju, jer mi nismo objavili taj naslov.
Rang-lista posjetitelja
Iskusni nakladnici već su odavno napravili rang-listu posjetitelja: prvi su ljubavnici knjiga, oni koji ih kupuju strasno i više nego što su planirali. Ti ne odu sa štanda bez pet, šest, sedam ili deset knjiga u vrećici - starih, novih, svejedno. Drugi su ciljani kupci, koji traže nešto određeno, čuli su za neki naslov i sada lutaju od štanda do štanda, u potrazi. Treći su oni najdivniji, koji baš vole vaše knjige, pa svake sezone dođu i kupe sve novo što ste objavili. Četvrti su oni koje zovemo “mušice”, koji samo dođu do štanda, omuhavaju se i odu, ne znajući točno što rade na Interliberu, ali na televiziji su rekli da je ovdje dobro pa su se pojavili. Ima i dirljivih starijih kupaca, za koje znate da im nije lako odvojiti novac za knjigu, jer ga nemaju, a tu je i zdravstvena reforma koja ih vreba: njima je užitak pokloniti knjigu, jer će je sigurno pročitati i nešto će im značiti. A ima i luđaka, kao na svakom sajmu, još od onih srednjovjekovnih. Premda, luđaka je ove godine bilo manje nego inače.
Zašto onda dosada među nama, nakladnicima, kojima je ovo ipak nekakav vrhunac godine, kada naše lijepe, naše nove knjige, pred našim očima diraju, miluju i kupuju? Pa zato što ta epifanija traje punih pet dana, od jutra do večeri, što se redovito do popodneva nacvrcate kod kolege nakladnika i što nakon dugotrajne ekstaze dolazi silan umor. Prvih dana zaredali su se agenti i po svom dobrom, starom običaju, kupila sam par naslova iako znam da nije svaki genijalan. No, da vrebamo samo dobru literaturu, objavili bismo jednu knjigu u pet godina. Jer, nemojmo se zavaravati fantastičnim blurbovima i lijepom opremom, u knjigama uglavnom ne piše ništa, osim ponekad u ponekoj, koju je napisao dovoljno lud, vidovit i darovit autor (poput Danila Kiša, kojeg je upravo objavio nakladnik Zoro).
Nad Interliberom svijetle neonske reklame na kojima se oglašavaju novi naslovi. Popnete li se na terasu Algoritma, jasno ih vidite: “Bog nije velik”, “Utjeha hrane”, “Odvažnost nade”, “Od joge do faceliftinga”, itd. Nakon što je Nietzsche proglasio boga mrtvim, naše ga vrijeme proglašava malim. To je utješna new age filozofija, koja i Boga nastoji učiniti nekako prihvatljivijim, proglasiti ga, po mogućnosti, ljubiteljem shoppinga i ljubavnih avantura.
Kod Miše Nejašmića, na štandu Jesenskog i Turka, mogu se naći i duhovitiji naslovi, poput “Protiv sreće - u pohvalu melankoliji”, ili “Smisao života - ako ga ima”. Kod Profila sam kupila dvije knjige na engleskom, o magiji u vrijeme renesanse i u elizabetinskoj Engleskoj, što ne vjerujem da ikoga osim mene zanima, no kod Seida Serdarevića iz Frakture silno se tražio Stieg Larson, sjevernjak početak čije se trilogije, “Muškarci koji mrze žene”, upravo pojavio u Hrvatskoj, i to na - Interliberu. Seid inače fantastično prodaje silno debele knjige, poput “Secretuma” i “Imprimatura”, ali Larson će potući sve rekorde.
Mali nakladnici i infarkt
- Šteta što je tip umro mlad, u pedesetoj - bio je mali nakladnik, a takav život, kao što znamo, pogoduje infarktu - kaže Seid.
No, koja je it knjiga ajma? To je, nema sumnje, “The Big Penis Book”, jedno od Taschenovih izdanja, koje uvozi VBZ. Golema knjižurina, nalik nekom srednjovjekovnom misalu, ali mnogo skarednijeg sadržaja. Nešto se i prodavala, kaže mi gospodična na štandu, no gotovo da nema muškarca koji je nije listao. To se savršeno uklapa s novim istraživanjima koja su pokazala da je solidan broj muške populacije opsjednut dužinom i širinom svog organa. Žene rjeđe listaju tu knjigu, kaže mi gospodična, čiji su glavni protagonisti, kao što vidim, Tall John, De De, Bove Love, Major Love, Bob, Leon, Eric, Outlaw, itd…
Unutra sve vrvi od penisa i njihovih brkatih i neobično odjevenih vlasnika, jer riječ je o fotkama iz sedamdesetih i osamdesetih, kad su se nosili kombinezoni i kožni lajbeci. Čovjek shvati da je moda ipak otišla naprijed od tih dana, bez obzira na sve te izlete u retro. A penisi? Najbolji su, naravno, crnački, no oni koji se vuku do koljena izgledaju poput malformacije. Nađe se i pokoji bjelački koji u gledatelja pobuđuje izvjesne estetske senzacije, iako je to dvojbeno, jer mi, žene, ne reagiramo na slike penisa kao muškarci kada vide ženske grudi i stražnjice. Zato je, pretpostavljam, odmah do Knjige velikih penisa bila smještena Knjiga velikih grudiju, na koju, nakon što u sebi konstatiraju da im je ipak premalen, muškarci prijeđu s uzdahom olakšanja.
Izdavačima je dosadno
Naravno, mi koji na Interliberu već godinama provodimo cijele dane, dobro znamo: zbilja je dosadno. Pogotovo kad je u neposrednoj blizini neka promocija, što zajedno s glasovima brojnih posjetitelja stvara teško podnošljivu kakofoniju. Interliber je vrijeme u kojem se nakladnici druže s nakladnicima (to su ti poznati love-hate odnosi, jer naravno da se veselimo uspjehu svojih kolega, ali ne bismo se žalili ni da su malo neuspješniji), s prevoditeljima, s autorima, kada čitatelji i kupci dolaze pred nakladnike i tamo pred njihovim sretnim očima prekapaju rastreseno po knjigama, sve dok ne nađu onu koju će kupiti. Ili neće.
Naravno da su nam draži posjetitelji koji kupuju od onih koji ne kupuju, no i s ovima ćemo biti ljubazni; uputit ćemo ih do knjige ili štanda koji traže, nećemo se praviti da pojma nemamo o čemu oni to pričaju, jer mi nismo objavili taj naslov.
Rang-lista posjetitelja
Iskusni nakladnici već su odavno napravili rang-listu posjetitelja: prvi su ljubavnici knjiga, oni koji ih kupuju strasno i više nego što su planirali. Ti ne odu sa štanda bez pet, šest, sedam ili deset knjiga u vrećici - starih, novih, svejedno. Drugi su ciljani kupci, koji traže nešto određeno, čuli su za neki naslov i sada lutaju od štanda do štanda, u potrazi. Treći su oni najdivniji, koji baš vole vaše knjige, pa svake sezone dođu i kupe sve novo što ste objavili. Četvrti su oni koje zovemo “mušice”, koji samo dođu do štanda, omuhavaju se i odu, ne znajući točno što rade na Interliberu, ali na televiziji su rekli da je ovdje dobro pa su se pojavili. Ima i dirljivih starijih kupaca, za koje znate da im nije lako odvojiti novac za knjigu, jer ga nemaju, a tu je i zdravstvena reforma koja ih vreba: njima je užitak pokloniti knjigu, jer će je sigurno pročitati i nešto će im značiti. A ima i luđaka, kao na svakom sajmu, još od onih srednjovjekovnih. Premda, luđaka je ove godine bilo manje nego inače.
Zašto onda dosada među nama, nakladnicima, kojima je ovo ipak nekakav vrhunac godine, kada naše lijepe, naše nove knjige, pred našim očima diraju, miluju i kupuju? Pa zato što ta epifanija traje punih pet dana, od jutra do večeri, što se redovito do popodneva nacvrcate kod kolege nakladnika i što nakon dugotrajne ekstaze dolazi silan umor. Prvih dana zaredali su se agenti i po svom dobrom, starom običaju, kupila sam par naslova iako znam da nije svaki genijalan. No, da vrebamo samo dobru literaturu, objavili bismo jednu knjigu u pet godina. Jer, nemojmo se zavaravati fantastičnim blurbovima i lijepom opremom, u knjigama uglavnom ne piše ništa, osim ponekad u ponekoj, koju je napisao dovoljno lud, vidovit i darovit autor (poput Danila Kiša, kojeg je upravo objavio nakladnik Zoro).
Nad Interliberom svijetle neonske reklame na kojima se oglašavaju novi naslovi. Popnete li se na terasu Algoritma, jasno ih vidite: “Bog nije velik”, “Utjeha hrane”, “Odvažnost nade”, “Od joge do faceliftinga”, itd. Nakon što je Nietzsche proglasio boga mrtvim, naše ga vrijeme proglašava malim. To je utješna new age filozofija, koja i Boga nastoji učiniti nekako prihvatljivijim, proglasiti ga, po mogućnosti, ljubiteljem shoppinga i ljubavnih avantura.
Kod Miše Nejašmića, na štandu Jesenskog i Turka, mogu se naći i duhovitiji naslovi, poput “Protiv sreće - u pohvalu melankoliji”, ili “Smisao života - ako ga ima”. Kod Profila sam kupila dvije knjige na engleskom, o magiji u vrijeme renesanse i u elizabetinskoj Engleskoj, što ne vjerujem da ikoga osim mene zanima, no kod Seida Serdarevića iz Frakture silno se tražio Stieg Larson, sjevernjak početak čije se trilogije, “Muškarci koji mrze žene”, upravo pojavio u Hrvatskoj, i to na - Interliberu. Seid inače fantastično prodaje silno debele knjige, poput “Secretuma” i “Imprimatura”, ali Larson će potući sve rekorde.
Mali nakladnici i infarkt
- Šteta što je tip umro mlad, u pedesetoj - bio je mali nakladnik, a takav život, kao što znamo, pogoduje infarktu - kaže Seid.
No, koja je it knjiga ajma? To je, nema sumnje, “The Big Penis Book”, jedno od Taschenovih izdanja, koje uvozi VBZ. Golema knjižurina, nalik nekom srednjovjekovnom misalu, ali mnogo skarednijeg sadržaja. Nešto se i prodavala, kaže mi gospodična na štandu, no gotovo da nema muškarca koji je nije listao. To se savršeno uklapa s novim istraživanjima koja su pokazala da je solidan broj muške populacije opsjednut dužinom i širinom svog organa. Žene rjeđe listaju tu knjigu, kaže mi gospodična, čiji su glavni protagonisti, kao što vidim, Tall John, De De, Bove Love, Major Love, Bob, Leon, Eric, Outlaw, itd…
Unutra sve vrvi od penisa i njihovih brkatih i neobično odjevenih vlasnika, jer riječ je o fotkama iz sedamdesetih i osamdesetih, kad su se nosili kombinezoni i kožni lajbeci. Čovjek shvati da je moda ipak otišla naprijed od tih dana, bez obzira na sve te izlete u retro. A penisi? Najbolji su, naravno, crnački, no oni koji se vuku do koljena izgledaju poput malformacije. Nađe se i pokoji bjelački koji u gledatelja pobuđuje izvjesne estetske senzacije, iako je to dvojbeno, jer mi, žene, ne reagiramo na slike penisa kao muškarci kada vide ženske grudi i stražnjice. Zato je, pretpostavljam, odmah do Knjige velikih penisa bila smještena Knjiga velikih grudiju, na koju, nakon što u sebi konstatiraju da im je ipak premalen, muškarci prijeđu s uzdahom olakšanja.
bglavac
irida
edin.kecanovic
