10

KOČOPERENJE  KOČOPERCA

Kod kuće sam uskoro shvatio da nisam u stanju odgovoriti ni na jedno od svojih pitanja. Nisam ih, iskreno rečeno, mogao ni oblikovati. Po svoj je prilici to-

me bio razlog što me je ograničenje druge pozornosti stalo pri- tiskati; to se dogodilo kada sam sreo Florindu Grau i Carola Tiggs u svijetu svakidašnjeg života. Zbrka što ju je izazivala či- njenica da ih nimalo ne poznajemo, a ipak da ih poznajem vr- lo prisno da bih za njih mogao i umrijeti bez razmišljanja bila je ubitačna. Taishu Abelar upoznao sam prije nekoliko godina, te sam se tek počinjao privikavati na zbunjujuću pomisao da je poznajem, a da pritom nisam imao ni približnu zamisao ka- ko je poznajem. Mogao bih dodati još dvoje ljudi ovoj zbunju- jućoj zbrci. Razbolio sam se od muke da je razriješim, te sam bio prinuđen potražiti don Juanovu pomoć.  Krenuo  sam  u grad u južnom Meksiku gdje je živio sa svojim pratiocima.

Don Juan i njegovi prijatelji vračevi gromko su se nasmija- li na sam spomen mojih muka. Don Juan mi je objasnio kako se ustvari ne smiju meni, već sebi samima. Moji su problemi spoznavanja bili isti u trenutku kada su se na njih obrušila ograničenja druge pozornosti, upravo kao što se to i meni do- godilo. Ni njihova svjesnost, baš kao ni moja, nije za to bila spremna.

»Svaki  vrač  prolazi  istu  agoniju«,  nastavio je  don  Juan.

»Svjesnost je beskrajna oblast za vračeve i ljude općenito. Kako

bi povećali svjesnost, nema pogibelji u nastojanju da to učini- mo, niti ikakvih načina da to odbijemo. Imaj na umu, među- tim, da samo u spokojnosti i utihnulosti uma svjesnost može biti uvećana.«

Don Juan je stao objašnjavati kako to vrijeme već ističe i kako moram vrlo mudro iskoristiti sve svoje zalihe kako bih pokrio onoliko polja oblasti koliko je to u mojoj moći prije no što je napustim. Kada bi tako govorio, uvijek bih zapadao u duboku tjeskobnost. Što se više bližilo vrijeme njegova odlas- ka, počeo sam reagirati smirenije i hladnokrvnije. Nisam više bio tjeskoban, ali sam ipak bio u priličnom strahu.

Ništa mi više nakon toga nije rekao. Idućeg sam ga dana, na njegov zahtjev, odvezao u Mexico City. Stigli smo oko pod- neva i odmah se uputili u hotel del Prado u Paseo Alameda, mjesto na kojem je obično odsjedao kada je bio u gradu. Don Juan je imao zakazan sastanak s odvjetnikom toga dana, u če- tiri poslijepodne. Budući da smo imali vremena napretek, kre- nuli smo na ručak u poznati Cafe Tacuba, restoran u središtu donjeg grada gdje su se služili vrlo ukusni obroci.

Don Juan nije bio gladan. Naručio je samo dvije slatke ta- male, dok sam se ja počastio pravom gozbom. Smijao mi se i činio znakove tihog očajanja nad mojim zdravim tekom.

»Predložit ću ti cijeli niz akcija«, rekao mi je osornim to- nom kada smo završili objed. »Riječ je o posljednjem zadatku trećih vratiju sanjanja, a sastoji se u kočoperenju kočoperca, najtajanstvenijem zahvatu. Kočoperenje kočoperca znači hoti- mično izvlačenje energije iz svijeta anorganskih bića kako bi se ostvarila umješnost vraćanja.«

»Kakva umješnost vraćanja, don Juane?«

»Putovanje, putovanje koje koristi svijest kao činitelj oko- line«, objasnio je. »U svijetu svakidašnjeg života, voda je ele- ment okoline koju koristimo za putovanje. Zamisli svijest kao element nalik tome koji se može koristiti za putovanje. Po- sredstvom medija svijesti, izvidnici nam dolaze iz svih dijelo- va svemira i obrnuto; posredstvom svijesti, vračevi kreću u sve dijelove svemira.«

Postojali su stanoviti pojmovi među gomilama pojmova kojima me je don Juan poučio tijekom svojeg naučavanja, a koji su privlačili moju potpunu pažnju bez imalo oklijevanja. Ovo je zasigurno bio jedan od takvih pojmova.

»Zamisao da je svijest tjelesni element zaista je preobraža- vajuća«, rekao sam u uzbuđenju.

»Nisam rekao da je tjelesni element«, ispravio me je. »Svi- jest je energetski element. Moraš to razlikovati. Za vračeve ko- ji vide, svijest je žar. U stanju su ubaciti svoja energetska tijela u taj žar i krenuti s njime na putovanje.«

»Koja je razlika između tjelesnog i energetskog elemen- ta?«, upitao sam.

»Razlika je u tome što je tjelesni element dio našeg susta- va tumačenja, dok energetski elementi to nisu. Energetski ele- menti, poput svjesnosti, postoje u našem svemiru. Kao prosje- čni ljudi, opažamo samo tjelesne elemente jer smo tako nau- čeni. Vračevi opažaju energetske elemente iz istog razloga: ta- ko su naučeni.«

Don Juan mi je objasnio kako je korištenje svijesti kao energetskog elementa naše okoline suština vračanja. U smislu izravne tehnike, putanja je vračanja ponajprije u oslobađanju postojeće energije nepogrešivim slijeđenjem  puta  vračeva; drugo, u korištenju te energije kako bi se razvilo energetsko tijelo u smislu sanjanja; i, treće, u korištenju svjesnosti kao elementa okoline kako bi se s energetskim tijelom i svom na- šom tjelesnosti prodrlo u  druge svjetove.

»Postoje dvije vrste energetskih putovanja u druge svjeto- ve«, nastavio je. »Jedno se putovanje zbiva kada svijest preuz- me vračevo energetsko tijelo i kreće s njime u bilo kojem prav- cu, a drugo se putovanje ozbiljuje u trenutku kada vrač odluči u punoj svjesnosti koristiti puteve svijesti kako bi putovao. Pr- vu si vrstu putovanja već ostvario. Za drugo je putovanje po- trebna vrlo čvrsta disciplina.«

Nakon duge šutnje, don Juan je ustvrdio kako u životu vračeva postoje postupci koji zahtijevaju izvanrednu vještinu, te kako je u postupanju sa svjesnošću, u trenutku kada se

energetski element otvori energetskom tijelu, najvažnije, od životne važnosti i ujedno najopasnije baratati takvim elemen- tima.

Nisam imao što reći. Iznenada sam bio sav na iglama, upi- jajući svaku riječ koju bi izgovorio.

»Sam nemaš dovoljno energije kako bi izvršio posljednji zadatak trećih vratiju sanjanja«, nastavio je, »ali ti i  Carola Tiggs zajedno zasigurno možete učiniti što mi je na umu.«

Zastao je, namjerno me prepuštajući iskušenju da ga upi- tam što mu je na umu. Učinio sam to. Njegov je smijeh samo uvećao moje napeto raspoloženje.

»Od vas dvoje želim da prodrete kroz granice uobičajenog svijeta i, koristeći se  sviješću kao energetskim elementom, prodrete u drugi svijet«, rekao je. »Ovakvo nadilaženje i prodi- ranje odnosi se na kočoperenje kočoperca. Koristeći se sviješ- ću kao okolinom mimoići ćete utjecaj anorganskih bića, ali će- te i nadalje koristiti njihovu energiju.«

Nije bio voljan dalje razlagati ovu temu kako ne bi na me- ne utjecao, tako je rekao. Vjerovao je da, što manje unaprijed znam, to bolje za mene. Nisam se slagao, ali me je nastavio uvjeravati kako je moje energetsko tijelo na vrhuncu snage i posve sposobno brinuti se o sebi.

Iz restorana smo krenuli u ured odvjetnika. Don Juan je brzo završio posao, te smo se u tili čas našli u taksiju na putu prema zračnoj luci. Don Juan mi je rekao da Carola Tiggs do- lazi iz Los Angelesa, te da u Mexico City stiže samo zato da bi izvršila posljednji zadatak sanjanja zajedno sa mnom.

»Dolina Meksika savršeno je mjesto za izvršavanje takvog djela vraćanja koje stoji pred tobom«,  primijetio je.

»Nisi mi još rekao koje korake moram slijediti«,  rekao sam.

Nije mi odgovorio. Nismo više progovorili ni riječ, ali dok smo čekali da se zrakoplov prizemlji, objasnio mi je postupak koji sam morao slijediti. Morao sam ući u Carolinu sobu u Re- gis Hotelu, preko puta našeg hotela, i nakon što bih se zadu- bio u stanje posvemašnje tišine,  zajedno s njome morao sam

nježno i polako utonuti u san, izričući našu namjeru da krene- mo u svijet anorganskih bića.

Prekinuo sam ga kako bih ga podsjetio da sam uvijek mo- rao čekati izvidnika prije no što bih glasno izrekao svoju na- mjeru da krenem u svijet anorganskih bića.

Don Juan se nasmijao i rekao: »Nisi sanjao s  Carolom Tiggs. Otkrit ćeš da je to prava naslada. Vračevima nisu pot- rebna nikakva uporišta. Oni jednostavno kreću u bilo koji svi- jet koji požele;  njima je izvidnik uvijek na raspolaganju.«

Nisam mogao povjerovati da vračevi mogu učiniti ono što je tvrdio. Smatrao sam da posjedujem stanovitu vještinu u svi- jetu anorganskih bića. Kada sam spomenuo što mi je na umu, odvratio mi je uz smijeh kako ne vladam nikakvim vještinama u usporedbi s onime što čine vračevi.

»Što misliš, zašto mi je bila potrebna Carola Tiggs kako bih te izvukao iz tog svijeta?«,  upitao je. »Zar zato što je li- jepa?«

»Zašto, don Juane?«

»Jer to sam nisam mogao učiniti; za nju je to bila sitnica. Ona ima dara za taj svijet.«

»Je li ona izniman slučaj, don Juane?«

»Žene općenito imaju prirodnog dara za taj svijet; vračevi su, dakako, nenadmašivi, ali Carola Tiggs je bolja od bilo koga koga znam jer ona kao nagual žena ima izvanrednu energiju.« Mislio sam da mogu uhvatiti don Juana u ozbiljnom pro- turječju. Rekao mi je da anorganska bića ne pokazuju nimalo

zanimanja za žene. Sada je tvrdio suprotno.

»Ne, ne tvrdim suprotno«, primijetio je kada sam mu se suprotstavio. »Rekao sam ti da anorganska bića ne progone žene; progone jedino muškarce. Rekao sam ti, međutim, i da su anorganska bića ženskog roda i da je cijeli svemir u velikoj mjeri ženski. Stoga sam donesi zaključke.«

Budući da nisam znao kako donijeti kakav valjani zaklju- čak, don Juan mi je objasnio da vračevi u teoriji u taj svijet dolaze i odlaze kako ih je volja zbog povećane svjesnosti i svo- je ženske prirode.

»Jesi li siguran u to?«, upitao sam.

»Žene moje generacije nikada to nisu učinile«, priznao je,

»ne zato što ne mogu, već zato što sam ih od toga odvratio. Žene tvoje generacije, s druge strane, čine to s takvom lako- ćom kao da mijenjaju  čarape.«

Osjetio sam prazninu u želucu. Zaista ništa nisam znao o ženama svoje generacije. Don Juan me je tješio, govoreći kako se moje prilike razlikuju od njegovih, što je bila uloga kao na- guala. Uvjeravao me je kako nije bilo na meni da odvraćam bi- lo koju ženu moje generacije, taman da sam dubio na glavi.

Kada nas je taksi dovezao pred hotel, Carola je oduševila don Juana i mene svojim utjelovljenjem više od svih ljudi ko- je smo poznavali. Nastojao sam biti ozbiljan, te sam je upitao o našem zadatku. Promrmljala je isprike kako mi nije u stanju odgovoriti ozbiljnošću koju sam zasluživao. Don Juan se gromko nasmijao kada je stala  podražavati  moj  zavjerenički ton glasa.

Nakon što se Carola prijavila u hotelu, svi smo zajedno lu- tali donjim gradom, tražeći knjižare u kojoj su se mogle kupo- vati rabljene knjige. Pojeli smo lagani ručak u Sanbornovom restoranu u House of Tiles. Oko deset sati odšetali smo do Re- gis Hotela. Krenuli smo ravno prema dizalu. Moj je strah izoš- trio sposobnost zapažanja pojedinosti. Hotelska je zgrada bila stara i solidno građena. Namještaj u predvorju očigledno je vidio i bolje dane. Pa ipak je posvuda oko nas preostalo još nešto od starog sjaja koji je bio vrlo privlačan. Mogao sam s lakoćom shvatiti zašto je Carola toliko voljela taj hotel.

Prije no što smo ušli u dizalo, moje je uzbuđenje doseglo takvu razinu napetosti da sam morao zamoliti don Juana za posljednje upute. »Reci mi još jednom kako ćemo sve to oba- viti«, molio sam.

Don Juan nas je gurnuo u velike, starinske naslonjače u predvorju i strpljivo objasnio da moramo izviknuti svoju  na- mjeru da svoju uobičajenu svijest  prenesemo  u  naša  energet- ska tijela. To valja učiniti kada se nađemo u svijetu anorgan- skih bića.  Savjetovao nas je neka namjeru izviknemo zajedno,

iako to nije imalo velike važnosti. Bilo je važno samo da svat- ko od nas namjerava prenijeti svoju cjelokupnu svijest svaki- dašnjeg svijeta u  energetsko tijelo.

»Kako ćemo izvršiti takav prijenos svijesti«, pitao sam.

»Prenošenje svijesti je samo stvar izricanja naše namjere i posjedovanja dovoljne količine energije«, rekao je. »Carola sve to dobro zna jer je to i prije činila. Tjelesno je ušla u svijet anorganskih bića u trenutku kada te je iz njega izvlačila, sje- ćaš se? Njezina će energija sve izvršiti. Ja ću pridržavati zdje- licu vage.«

»Što znači pridržavati zdjelicu vage? Na paklenskim sam mukama, don Juane.«

Don Juan mi je objasnio kako pridržavati zdjelicu vage znači dodati nečiju cjelokupnu tjelesnu masu energetskom ti- jelu.  Rekao je kako korištenje svjesnosti kao medija putovanja u drugi svijet nije ishod primjenjivanja bilo koje tehnike, već izvod namjeravanja i posjedovanja dovoljno energije. Opseg energije koju posjeduje Carola Tiggs i koja se pridodaje mojoj ili opseg moje energije pridodat  Carolinoj  energiji,  učinit će nas jedinstvenim bićem; energetski sposobnim za izvlačenje naše tjelesnosti i njezino smještanje u energetsko tijelo kako bismo mogli putovati.

»Što zapravo moramo učiniti kako bismo ušli u taj drugi svijet?«, upitala je Carola. Njezino me je pitanje nasmrt upla- šilo; mislio sam da ona zna što valja učiniti.

»Vaša cjelokupna tjelesna masa mora biti pridodana ener- getskom tijelu«, odvratio je don Juan, pomno se zagledajući u njezine oči. »Najveća je poteškoća takvog zahvata disciplinira- nje energetskog tijela, a to je ono što ste vas dvoje već postigli. Nedostatak discipline jedini je razlog zbog kojeg možete ne uspjeti u izvršenju ovog djela krajnjeg kočoperenja. Ponekad prosječna osoba izvrši taj zadatak prodirući u drugi svijet. To se, međutim, uvijek objašnjava ludilom ili haluciniranjem.«

Dao bih sve na svijetu da je don Juan nastavio s objašnje- njem. Ali, namjesto toga, gurnuo nas je u dizalo, te smo se us- peli na drugi kat u Carolinu sobu, usprkos svim mojim pros- vjedima i racionalnim razlozima zbog kojih sam želio saznati

što više. Duboko u meni, međutim, nelagoda se nije u tolikoj mjeri odnosila na potrebu da saznam sve pojedinosti; krajnji je razlog bio strah. Na neki je neobičan način ovaj zahvat vra- čanja u meni pobuđivao veći strah od ičega što sam do tada činio.

Don Juanove su oproštajne riječi koje nam je uputio bile:

»Zaboravite na sebe i ničega se nećete bojati«. Njegov osmijeh i klimanje glavom imali su nas navesti da valjano promislimo O onome što nam je rekao.

Carola se nasmijala i stala činiti smiješne geste, podraža- vajući glas don Juana dok nam je upućivao svoja tajanstvena uputstva. Njezino je komedijanje pridalo ton podrugljivosti svemu što je don Juan rekao. Ponekad sam njezino ismijava- nje smatrao zadivljujućim. Većinom sam prema njemu, među- tim, osjećao odbojnost. Na sreću, njezino je ismijavanje te noći bilo zaista dobrodošlo.

Pošli smo u njezinu sobu i sjeli na rub kreveta. Moja je po- sljednja svjesna pomisao bila da je krevet svakako uzoran pri- mjerak antikviteta s početka stoljeća. Prije no što sam imao vremena progovoriti i jednu jedinu riječ, zatekao sam se u kre- vetu neobična izgleda. Carola je bila uz mene. Legla je u isto vrijeme kad i ja. Bili smo nagi, prekriveni tankim plahtama.

»Što se događa?«, pitala je slabim glasom.

»Jesi li budna«, upitao sam prazno.

»Dakako da sam budna«, rekla je nestrpljivo.

»Sjećaš li se gdje se nalazimo?«, upitao sam.

Nastupila je duga šutnja dok je očigledno pokušavala do- vesti u red svoje zbrkane misli. »Mislim da sam stvarna, ali ti nisi«, rekla je naposljetku. »Znam gdje sam se nalazila prije ovog trenutka. A ti me želiš prevariti.«

Mislio sam da i ona to nastoji učiniti sa mnom. Znala je što se događa, ali me je htjela iskušati ili obmanuti. Don Juan mi je već ranije rekao da su njezini i moji demoni nepovjerljivi i prepuni sumnji. Sam sam patio od velike mjere takvog nepo- vjerenja  i  sumnjičavosti.

»Odbijam biti dio bilo kakvog zahvata kojim ti vladaš«, re- kla je. Pogledala me je zlobno. »Obraćam se tebi, ma tko da si.«

Uzela je jednu od plahti kojima smo bili pokriveni i umo- tala se u nju. »Ležat ću ovdje i vratiti odakle sam i došla«, re- kla je  tonom neopozivosti donijete  odluke. »Ti  i tvoj nagual možete krenuti zajedno i igrati se kako vas je volja.«

»Moraš prestati s tom besmislicom«,  rekao  sam odlučno.

»Sada smo u drugom svijetu.«

Nije obratila pažnju mojim riječima, te mi je okrenula leđa poput uvrijeđenog djeteta. Nisam imao namjeru tratiti svoju pozornost sanjanja na ispraznu raspravu o onome što je stvar- no. Stao sam ispitivati okolinu koja me je okruživala.  Jedina je svjetlost u sobi bila mjesečina koja nas je obasjavala prodi- rući kroz okna. Bili smo u maloj sobi, na visokom krevetu. Pri- mijetio sam da je krevet grubo tesan. Četiri tanke noge bile su ucijepljene u tlo, dok je zaslon kreveta bio izrađen od grubote- sanog drveta. Na krevetu je bio položen tanki, ali čvrsti ma- drac. Nije bilo ni jastuka ni prekrivača. Grubo platno bilo je pričvršćeno na zidove. Dvije ponjave nalazile su se uz kraj kre- veta, položene jedna preko druge, te su služile kao prostirač na koji se moglo stati bosim nogama.

Tražeći prekidač za svjetlo, ustanovio sam da se visoki krevet nalazi u uglu pokraj zida. Glave su nam bile okrenute prema zidu; ležao sam na vanjskoj, a Carola na unutrašnjoj strani kreveta. Kada sam sjeo na rub kreveta, ustanovio sam da je visok otprilike tri stope.

Carola se iznenada uspravila i rekla tonom odbojnosti u glasu: »Ovo je odvratno! Nagual mi nije rekao da ću se ovako provesti.«

»Ni ja nisam znao«, rekoh. Htio sam reći još koju riječ i ta- ko nastaviti razgovor, ali je moja uznemirenost prerasla svaku granicu.

»Zaveži«, brzo je rekla, glasom prepunim bijesa. »Ti ne po- stojiš. Ti si duh. Nestani! Nestani!«

Njezino je vriskanje doseglo uspaničenu visinu, te me od- jednom oslobodilo straha što me je opsjedao. Protresao sam je, uhvativši je za ramena. Vrisnula je, ne toliko zbog bola, ko- liko zbog uvrijeđenosti i iznenađenosti.

»Nisam duh«, rekoh joj. »Putujemo jer smo spojili svoje energije.«

Carola Tiggs bila je poznata po brzini kojom je prihvaćala svaku situaciju. Ni jednog časa nije bila uvjerena da je situaci- ja u kojoj se nalazimo stvarna, te je u polutami stala tražiti svoju odjeću. Divio sam se činjenici da nije bila nimalo upla- šena. Bila je prezaposlena tražeći odjeću i neprestance se glas- no pitajući gdje ju je ostavila prije no što je legla u postelju u ovoj sobi.

»Vidiš li kakvu stolicu?«, pitala je.

S mukom sam ugledao tri prostirača koji su mogli služiti kao stol ili visoka klupa. Ustala je iz kreveta, prišla prostirači- ma i pronašla našu odjeću, uredno složenu, na način na koji je uvijek postupala s odjećom. Dodala mi je odjeću; bila je to zaista moja odjeća, ali nimalo nalik onoj koju sam nosio neko- liko trenutaka ranije, u Carolinoj sobi u Regis Hotelu.

»To nije moja odjeća«, siknula je. »Pa ipak je i moja. Kako neobično!«

Odjenuli smo se u tišini. Poželio sam joj reći da me uzne- mirenost nasmrt izjeda. Htio sam govoriti  i  o  brzini  kojom smo putovali, ali je u trenutku kada sam se stao odijevati po- misao na putovanje zvučala vrlo isprazno. Jedva da sam se bio u stanju sjetiti gdje smo bili prije no što smo se probudili u toj sobi. Činilo se kao da  sam  sanjao  hotelsku  sobu.  Naprezao sam se da se prisjetim bilo koje pojedinosti kako bih suzbio ispražnjenost koja me je stala obuhvaćati. Uspio  sam  razag- nati maglu prisjećanja, ali je taj čin posve iscrpio svu moju energiju. Stao sam se preznojavati i uzdisati.

»Nešto me je zamalo dohvatilo«, reče Carola.  Pogledao sam je. I ona je, kao i ja, bila oblivena znojem. »I tebe je zama- lo dohvatilo. Što misliš, što je to?«

»Položaj spojne točke«, rekoh s  posvemašnjom  uvjereno- šću u ispravnost svoje tvrdnje.

Nije se slagala sa mnom. »To su anorganska bića koja pri- kupljaju svoje pristojbe«, rekla je drhtavo. »Nagual mi je rekao da će biti strašno, ali nikada to nisam zamišljala u tolikoj mjeri užasavajućim.«

Posve sam se slagao s njome; zatekli smo se u užasnoj zbr- ci, iako nisam mogao dokučiti u čemu se sastoji taj užas. Caro- la i ja nismo bili početnici; vidjeli smo i učinili neizmjerno mnoštvo stvari od kojih su neke bile zaista stravične. Nešto je u toj sanjačkoj sobi bilo u tolikoj mjeri užasavajuće da u to ni- sam mogao ni povjerovati.

»Sanjamo, zar ne?«, upitala je Carola.

Bez imalo oklijevanja stao sam je uvjeravati da zaista sa- njamo, iako bih dao sve na svijetu da je don Juan bio ondje i uvjeravao me u istu stvar.

»Zašto sam tako uplašena«, upitala me je, kao da sam spo- soban racionalno joj objasniti razlog njezina straha.

I prije no što sam bio u stanju oblikovati misao o njezinu pitanju, sama je pronašla odgovor. Rekla je da je zastrašujuća spoznaja na tjelesnoj razini da je opažanje sveobuhvatni čin u trenutku kada je spojna točka djelatna na jednom položaju. Podsjetila me je da nam je don Juan rekao da je moć koju nad nama ima svakidašnji svijet ishod činjenice da je naša spojna točka nepokretna na uobičajenom mjestu. Takva nepokretnost čini naše opažanje svijeta toliko isključivim i nadmoćnim da mu ne možemo izbjeći. Carola me podsjetila i na drugu stvar koju nam je nagual rekao: ako želimo nadvladati takvu is- ključivu silu koja svime upravlja, moramo razagnati maglu ko- jom nas obavija, te pokrenuti svoju spojnu točku namjerava- njem njezina pokretanja.

Nikada nisam valjano shvatio što je time don Juan mislio reći sve do trenutka kada sam svoju spojnu točku pokrenuo na drugi položaj kako bih razagnao maglu uobičajenog svijeta koja me je stala proždirati.

Carola i ja, ne izgovarajući ni jednu jedinu riječ više, kre- nusmo do prozora i zagledasmo se kroza nj. Nalazili smo se na selu. Mjesečina je obasjavala neke niske i tamne oblike po- kretnih struktura. Po svim znacima koje smo mogli raspoznati, nalazili smo se u pokrajnjoj prostoriji neke farme ili velike seoske kuće.

»Sjećaš li se da smo ovdje legli u krevet?«, upitala je Carola.

»Gotovo da se sjećam«, rekoh i zaista sam tako i mislio. Rekao sam joj da moram uložiti znatan napor kako bih u mis- lima zadržao sliku hotelske sobe kao uporišno polazište raz- mišljanja  i  rasuđivanja.

»I ja ulažem takav napor«, rekla je prestrašenim šapatom.

»Znam da smo izgubljeni ako zaboravimo na to.«

Potom me upitala želim li napustiti kolibu u kojoj smo se nalazili i izići van. Nisam to želio. Moja je tjeskobnost bila to- liko velika da nisam bio u stanju izustiti ni riječi. Mogao sam joj dati znak odrečnim klimanjem glave.

»Sasvim si u pravu što ne želiš izići«, rekla je. »Imam os- jećaj da se nikada nećemo moći vratiti ako sada napustimo kolibu.«

Namjeravao sam otvoriti vrata i pogledati napolje, ali me ona zaustavila. »Ne čini to«, rekla je. »Mogao bi ono što je vani pustiti  unutra.«

Misao koja mi je prostrujala umom toga trenutka bila je da smo ustvari zatvoreni u krhkom kavezu. Bilo što, kao što je na primjer otvaranje vratiju, moglo je narušiti nepostojanu ravnotežu toga kaveza. U trenutku kada sam na to pomislio, oboje smo osjetili istu užurbanost. Skinuli smo odjeću kao da nam o tome ovise životi; potom smo uskočili u visoki krevet, a da se nismo koristili uzdignućem prekrivača, samo da bismo već sljedećeg trenutka opet iskočili iz postelje.

Bilo je očigledno da i Carola i ja istog trenutka dolazimo do istih spoznaja. Potvrdila je moju sumnju rekavši, »Sve što koristimo, a pripada ovome svijetu, samo nas slabi. Kada ovdje stojimo nagi i na pristojnoj udaljenosti od kreveta i prozora, ne osjećam nikakve poteškoće u prisjećanju mjesta s kojeg smo ovamo dospjeli. Ali kada legnem u krevet, odjenem odjeću ili pogledam kroz prozor, posve sam izgubljena.«

Stajali smo u sredini sobe dugo vremena, privinuti jedno uz drugo.  Neobična je sumnja stala tavoriti mojim umom.

»Kako ćemo se vratiti u svoj svijet?«, upitao sam, očekujući da će ona znati odgovor.

»Povratak je u naš svijet neposredno izvediv ako ne do- zvolimo da se stušti magla«, rekla je tonom nepobitnog auto- riteta koji joj je bio svojstven.

I bila je u pravu. Carola i ja probudili smo se istog trenut- ka zajedno, u njezinom krevetu u hotelskoj sobi Regis Hotela. Bilo je u tolikoj mjeri očigledno da smo se vratili u svijet svo- jeg svakidašnjeg života da nismo o tome ni progovorili ni po- stavljali nikakva pitanja. Svjetlost je sunca bila gotovo zasljep- ljujuća.

»Kako smo se vratili?«, upitala je Carola. »Ili, radije, kada smo se vratili?«

Nisam imao pojma što da kažem ili pomislim. Bio sam su- više omamljen da bih o tome razmišljao, a nagađanje je bilo jedino što sam mogao učiniti.

»Misliš li da smo se upravo ovoga trenutka vratili nazad?«, bila je uporna Carola. »Ili smo ovdje prospavali cijelu noć. Po- gledaj! Nagi smo. Kada smo skinuli odjeću?«

»Skinuli smo je u drugom svijetu«, rekao sam i iznenadio se tonom svojeg glasa.

Činilo se da je moj odgovor zaprepastio Carolu. Gledala je u mene s nerazumijevanjem, a potom zaprepašteno u svoje vlastito nago tijelo.

Sjedili smo ondje nepokretni cijelu vječnost. Činilo se da smo oboje posve bezvoljni. Idućeg smo trena, međutim, oboje u istom trenutku došli na istu pomisao. Odjenuli smo se u ne- vjerojatno kratkom vremenu, istrčali iz sobe, pretrčali dva ka- ta, prešli ulicu i ujurili u don Juanov hotel.

Neopisivo i neobjašnjivo  ostavši  posve  bez  daha,  budući da nismo imali nikakvih tjelesnih vježbi, naizmjence smo stali kazivati don Juanu sve što smo učinili.

Potvrdio je naše sumnje. »Ono što ste učinili jedna je od najopasnijih stvari koje se mogu zamisliti«, rekao je.

Obratio se Caroli i rekao joj da je naš pokušaj istovremeno i potpuni uspjeh i posvemašnji neuspjeh. Uspjeli smo prenijeti svoju svjesnost svakidašnjeg svijeta u naša energetska tijela, te tako  omogućili  svoje  putovanje  u  svoj  našoj  tjelesnosti,  ali

nismo uspjeli izbjeći utjecaj anorganskih bića. Rekao je kako obični sanjači iskušavaju cijeli taj zahvat kao niz polaganih prijelaza, te kako moraju izviknuti svoju namjeru da se svjes- nošću koriste kao sastavnim elementom. U našem slučaju, sve smo te postupne korake preskočili. Zbog uplitanja anorgans- kih bića, bili smo pogurnuti u smrtnosni svijet zastrašujućom brzinom.

»Vaše putovanje nije omogućila vaša ujedinjena energija«, nastavio je. »Nešto je drugo omogućilo put. Čak je za vas oda- bralo i prikladnu odjeću.«

»Misliš li, naguale, da su se odjeća, krevet i soba pojavili samo zbog uplitanja anorganskih bića?«, upitala je Carola.

»Mogu se kladiti svojim životom«, odvratio je. »U uobiča- jenim slučajevima, sanjači su samo puki putnici. Način na koji se odigralo vaše putovanje, mogu zaključiti da ste bili ugošće- ni počasnim mjestom, te živjeli pod prokletstvom starih vrače- va. Ono što se njima dogodilo, dogodilo se i vama. Anorgan- ska su ih bića povela u svjetove iz kojih se nisu mogli vratiti. Mogao sam to i ranije znati, ali nisam pomislio da će vas pre- uzeti anorganska bića i pokušati vam smjestiti zamku.«

»Misliš li da su nas ondje htjeli zadržati?«, upitala je Ca- rola.

»Da ste izišli iz te kolibe, sada biste bespomoćno lutali tim svijetom«, rekao je don Juan.

Objasnio nam je da je učvršćenje naših spojnih točki na položaju koji se presijecao s anorganskim bićima bio u tolikoj mjeri nadmoćan da je stvarao neku vrstu magle koja je obavi- jala svako prisjećanje na svijet iz kojeg smo došli jer smo u drugi svijet dospjeli u cijeloj našoj tjelesnosti. Dodao je kako je prirodna posljedica takve nepokretnosti, kao u slučaju vra- čeva drevnih vremena, činjenica da se spojna točka sanjača ne može vratiti na svoje uobičajeno mjesto.

»Promislite o tome«, požurivao nas je. »Možda je to upra- vo ono što nam se svima događa u svijetu svakidašnjeg života. Ovdje smo, a učvršćenje naše spojne točke u tolikoj je mjeri nadmoćno da nas nagoni da zaboravimo odakle smo došli i koja je bila svrha našeg dolaska ovamo.«

Don Juan nije želio ništa više reći o našem putovanju. Os- jećao sam da nas želi poštedjeti daljnje nelagode i straha. Po- veo nas je na kasni ručak. Kada smo konačno došli do restora- na, nekoliko blokova niz Francisco Madero Avenue, bilo je već šest sati popodne. Carola i ja smo spavali, ako je to bilo ono što smo činili, gotovo osamnaest sati.

Samo je don Juan bio gladan. Carola je primijetila, uz pri- mjesu bijesa, da se najela kao prase. Nekoliko se glava okre- nulo u našem pravcu na don Juanov smijeh.

Bila je to vruća noć. Nebo je bilo jasno. Puhao je lagani povjetarac kada smo sjeli na klupu u Paseo Alameda.

»Postoji još jedno pitanje koje me izjeda«, rekla je Carola don Juanu. »Za medij putovanja nismo koristili svjesnost, zar ne?«

»Tako je«, rekao je don Juan i duboko uzdahnuo. »Zada- tak je bio ušuljati se među anorganska bića, a ne dopustiti da vas ona vode.«

»Što će se sada dogoditi?«, upitala je.

»Morat ćete odgoditi kočoperenje kočoperca sve dok do- voljno ne ojačate«, odvratio je. »Ili to nikada neće uspjeti izve- sti. Zapravo, nije ni važno; ako jedno ne uspije, drugo sigurno hoće. Vračanje je beskrajni izazov.«

Nastojali smo učvrstiti njegovo objašnjenje u svojoj moći rasuđivanja, te nam je stoga još jednom objasnio kako sanjači isprva moraju poduzeti putovanje u svijet anorganskih bića kako bi koristili svjesnost kao element okruženja. Potom pu- tovanje moraju koristiti kao odskočnu dasku, i sve dok su u vlasti neophodne mračne energije, moraju namjeravati proni- canje kroz medij svjesnosti sve do dopiranja u drugi svijet.

»Neuspjeh je vašeg putovanja u tome što niste imali vre- mena koristiti svjesnost kao element putovanja«, nastavio je.

»I prije no što ste dospjeli u svijet anorganskih bića, već ste se nalazili u drugom svijetu.«

»Što nam savjetuješ da učinimo?«, upitala je Carola.

»Savjetujem vam da se što rjeđe viđate«, rekao je. »Sigu- ran sam da anorganska bića neće propustiti priliku da vas se dokopaju, posebice ako ujedinite snage.«

Otada smo se Carola i ja namjerno klonili jedno drugoga. Izgledi da još jednom krenemo zajedno na slično putovanje bi- li su odveć opasni da bismo se na njega osmjelili. Don Juan je ohrabrivao našu odluku uvijek iznova ponavljajući kako ima- mo dovoljno ujedinjene energije da izazovemo anorganska bi- ća da nas iznova progone.

Don Juan je moje vježbe sanjanja iznova usmjerio na vi- đenje energije u stanjima nalik snu koja su zračila energiju. Tijekom vremena, vidio sam sve što mi se ukazivalo. Na taj sam način zašao u vrlo neobično stanje: nisam bio u stanju ra- zumski zadržati u sjećanju ono što bih vidio. Uvijek sam imao osjećaj da sam dosizao stanja opažanja za koja nisam imao prikladnog načina da ih izrazim.

Don Juan mi je objasnio moje neshvatljive i neopisive vizi- je kao stanje energetskog tijela koje koristi svjesnost kao ele- ment ne za putovanja, jer za to nikada nisam imao dovoljno energije, već za prodiranje u energetska polja beživotne tvari ili živih bića.