VJEČNA PITANJA
'Kolibu' o iscjeljenju duše napisao sam za svoju djecu, a onda su je razgrabili milijuni ljudi
Piše: Karmela Devčić
Noćni portir u hotelu William P. Young knjigu je pisao u autobusu, fotokopirao je za djecu i pijatelje, ne sluteći da je stvorio intrigantni bestseler
William Paul Young (53), službenik i noćni portir u nekom hotelu u debeloj oregonskoj provinciji, nije imao namjeru postati poznat i nije mu bilo ni na kraj pameti da će njegova knjiga, isprintana prošle godine u lokalnoj fotokopiraonici, potući sve marketinške trikove u velikom biznisu izdavača i knjižara. Još je manje očekivao da će fikcija što ju je pisao u lokalnom autobusu postati nova kontroverza za radikalne kršćanske krugove američkog Juga, da će ga vrištećim tonovima pastori prozivati za zadiranje u teološke koncepte.
Young je napisao priču o Mackenziju (Macku), ocu čija je kći Missy oteta tijekom obiteljskog izleta i ubijena. Jedino što je ostalo, krvavu haljinicu, policija je pronašla u napuštenoj kolibi u divljini Oregona. Četiri godine poslije ožalošćeni Mack prima čudnu poruku, poziv da posjeti onu istu kolibu. Oklijeva, no ipak odlazi i doživi susret sa samim Bogom ili, točnije, sa Svetim Trojstvom prikazanim u liku krupne vesele crnkinje Elousie (Otac), fizički ne osobito privlačnog nižeg muškarca arapskih crta lica (Sin) i nježne Azijke Sarayu (Duh Sveti). Nakon što dobije odgovore na mnoga vječna pitanja, Mack se miri s Bogom kojemu je, otkako mu je ubijena kći, gotovo okrenuo leđa. Youngova je priča pokušaj da se razjasni gdje je Bog u svijetu masakra, ratova, logora, milijuna nevinih žrtava...
Naš intervju počeo je s jednim satom zakašnjenja jer je Young samo to jutro trebao odraditi barem pet razgovora za medije, pa je negdje između poziva australskih i hrvatskih novinara pomiješao datume i vremenske zone. Umjesto u Oregonu, zatekli smo ga na promociji u njemu slabo poznatoj Virginiji, na drugom kraju Amerike. Pitamo je li teško nositi se s tim vrlim novim svijetom - novinarima, popularnošću, putovanjima... “Nije, sve to primam sa zahvalnošću.” Dobio je mnogo e-mailova čitatelja koji pišu kako im je njegova knjiga pomogla da nakon nasilne smrti voljene osobe ponovno vrate vjeru u Boga, drugi mu javljaju da su čitajući “Kolibu” shvatili koliko je bitno praštati u životu. “To je jako, jako puno. ‘Ko ne bi bio zadovoljan na mom mjestu?”
‘Koliba’ je metafora za bol, tugu i frustracije, koje svatko od nas skuplja tijekom života.
- Ja sam iz svoje Kolibe izašao 2004. Gradio sam je do 38. godine života, nosio duboko u sebi, bio sam u toj Kolibi punoj srama i tajni. Trebalo mi je 11 godina da se izliječim. Lik u knjizi to prolazi tijekom dva dana. Moja se Koliba zatresla kad me je 4. siječnja 1994. nazvala supruga i rekla: ‘Sve znam i čekam te u uredu’. Upravo smo bili dobili naše zadnje, šesto dijete i ona mi je poručila da zna da je već tri mjeseca varam s jednom od njezinih najboljih prijateljica. Ja sam dotad imao besprijekoran imidž, odličnu fasadu dobrog oca i muža, religioznog čovjeka... Trebalo mi je 11 godina rada na sebi da se otvorim, zacijelim i vratim njezino povjerenje.
Sram i tajne skupljali ste od djetinjstva?
- Točno. Ja sam dijete misionara, odrastao sam među plemenom Dani u Papui Novoj Gvineji. Djetinjstvo mi je bilo tužno. Imao sam deset godina kad smo se vratili u Kanadu. To je bio šok, Zapad mi je bio potpuno stran. Kao desetomjesečna beba preselio sam se s roditeljima iz Kanade u Papuu Novu Gvineju. U vrijeme kad smo mi bili s Danima, od 1955. do 1965., oni su bili pleme od oko 60.000 ljudi koje je živjelo na velikom prostoru. Bilo je tamo još misionara, ali svi su bili daleko od nas. Dani s kojima smo mi živjeli bili su potpuno izolirani i mi smo bili prvi bijeli ljudi koje su vidjeli. Danas su mnogi od njih pokršteni. U to doba nisu poznavali čak ni metal, bili su ratnici. Kao dijete sam godinama bio seksualno zlostavljan. Počelo je kad sam imao četiri godine, još u plemenu. Gotovo sve vrijeme provodio sam s Danima.
Oni bi došli po mene ujutro i donijeli me natrag roditeljima navečer. Moji su bili jako zaposleni. Njihovi su životi bili prilično daleko od mog, otac je bio jako strog pa i nisam želio provoditi puno vremena blizu njega. Kad mi je bilo četiri, pet ili šest godina, često sam sanjao da me pokapaju, da je moj sprovod i da nitko ne plače, da nikome nije stalo do mene. To te natjera ili da se uvučeš u sebe i umreš ili da pokušaš udovoljiti svima oko sebe. Tako sam ja postao onaj koji hoće zadovoljiti svakoga. Glumac. Kad sam navršio šest godina, roditelji su me poslali u internat. Tamo su me opet seksualno zlostavljali. U meni je rastao veliki sram.
Kako ste vi sebe vidjeli, kao dio plemena ili ne?
- Uopće nisam znao gdje pripadam. Kad su Dani preda mnom raspravljali hoće li ubiti moje roditelje, nisam se bojao jer sam mislio da sam i ja dio plemena, da sam crnac i da pripadam njima. Tek kad sam krenuo u internat, shvatio sam da nisam crnac i da nisam dio plemena. Bio mi je to golem šok. Bio sam izgubljen. Nisam bio blizak svojim roditeljima i njihovoj kulturi, a vidio sam da nisam ni Dani. Moji su roditelji tada bili mladi ljudi, u 20-im godinama, i nisu ništa znali o kulturalnoj antropologiji, ni o čemu. Oni su jednostavno otišli među pleme i radili svoj posao. Nisu znali ni jezik. Ja sam bio prva osoba na svijetu koja je tečno govorila jezik plemena Dani i neki zapadnjački jezik. Imao sam pet godina kad sam bio prevoditelj ljudima koji su htjeli zapisati jezik Danija.
Kako je izgledao Bog u vašem djetinjstvu?
- Bog Otac je tada bio veoma nalik mome ocu. Mislim da mnoga djeca odrastu s tom idejom da je Bog sličan ocu, autoritetu. Moj je Bog, kao i moj otac, bio distanciran, često jako ljutit, puno puta jako razočaran mojim ponašanjem… Jako sam se trudio dobiti očevu pohvalu, ali njega je bilo teško zadovoljiti. S Isusom je od samog početka bilo drugačije.Odmah mi je bio poput prijatelja, no mislio sam da mora da je Bog Otac razočaran što je Isus prijatelj nekome tko je loš poput mene.
Gdje je Bog kad nevini pate? Zašto ne prekine nasilje, ratove?
- Vjerujem da je Bog prisutan i u tim trenucima, nikada nas ne ostavlja. No, Bog ima više poštovanja za nas ljude, svoju kreaciju, nego što ga mi sami imamo za sebe. Zato nikada nikoga ni na što ne prisiljava, zato ni zločince ne prisiljava da se obrate i čine dobra djela. Kada bi upotrijebio silu, učinio bi nas robotima. Bog ne uzrokuje ni zlo, niti bol. Ali, Bog nije taj koji bi nešto zaustavio samo zato što mu se to što se događa ne sviđa.
Jer, kada bi jednog zaustavio, ispriječio bi se slobodnoj volji cijeloga ljudskog roda. Boga ne zanima kontrola. Mi ljudi volimo kontrolirati stvari. Mi smo ti koji želimo da Bog bude poput nas. Želimo da Bog zaustavi druge, ali da ne dira u naša prava i slobodu, našu slobodu da budemo okrenuti sebi, sudimo druge, lažemo i ne opraštamo. Kada bi Bog krenuo zaustavljati ljude u njihovim lošim djelima, bio bi to golem zaokret prema nepoštovanju čovjekove slobodne volje. Umjesto toga, Bog se javlja i govori nam da imamo izbor. Mi smo ti kojima to teško pada. Jer, znamo da on ima moć zaustaviti nas i mislimo da bi nas trebao zaustaviti. On se pojavljuje usred patnje i pomaže ljudima zacijeliti dušu, da mogu živjeti dalje. Mi ne želimo slobodu, nego kontrolu kao zaštitu od zloga u nama. No, nije poanta u kontroli, već u ljudskom izlječenju, potrebi da naučimo praštati. Tad počinju globalne promjene. Mi smo i dalje uporno destruktivni, ne opraštamo, opsjednuti sobom...
Zašto ste Boga Oca prikazali u liku starije, velike crnkinje?
- Zato što većina nas Boga zamišlja kao starijeg muškarca, bijelca, nalik na Gandalfa iz ‘Gospodara prstenova’. I sam sam ga tako zamišljao. Htio sam se odmaknuti od tog stereotipa. No, Bog nije žena, niti muškarac, Bog nije gorući grm, niti bilo koja druga česta metafora...
Young je napisao priču o Mackenziju (Macku), ocu čija je kći Missy oteta tijekom obiteljskog izleta i ubijena. Jedino što je ostalo, krvavu haljinicu, policija je pronašla u napuštenoj kolibi u divljini Oregona. Četiri godine poslije ožalošćeni Mack prima čudnu poruku, poziv da posjeti onu istu kolibu. Oklijeva, no ipak odlazi i doživi susret sa samim Bogom ili, točnije, sa Svetim Trojstvom prikazanim u liku krupne vesele crnkinje Elousie (Otac), fizički ne osobito privlačnog nižeg muškarca arapskih crta lica (Sin) i nježne Azijke Sarayu (Duh Sveti). Nakon što dobije odgovore na mnoga vječna pitanja, Mack se miri s Bogom kojemu je, otkako mu je ubijena kći, gotovo okrenuo leđa. Youngova je priča pokušaj da se razjasni gdje je Bog u svijetu masakra, ratova, logora, milijuna nevinih žrtava...
Naš intervju počeo je s jednim satom zakašnjenja jer je Young samo to jutro trebao odraditi barem pet razgovora za medije, pa je negdje između poziva australskih i hrvatskih novinara pomiješao datume i vremenske zone. Umjesto u Oregonu, zatekli smo ga na promociji u njemu slabo poznatoj Virginiji, na drugom kraju Amerike. Pitamo je li teško nositi se s tim vrlim novim svijetom - novinarima, popularnošću, putovanjima... “Nije, sve to primam sa zahvalnošću.” Dobio je mnogo e-mailova čitatelja koji pišu kako im je njegova knjiga pomogla da nakon nasilne smrti voljene osobe ponovno vrate vjeru u Boga, drugi mu javljaju da su čitajući “Kolibu” shvatili koliko je bitno praštati u životu. “To je jako, jako puno. ‘Ko ne bi bio zadovoljan na mom mjestu?”
‘Koliba’ je metafora za bol, tugu i frustracije, koje svatko od nas skuplja tijekom života.
- Ja sam iz svoje Kolibe izašao 2004. Gradio sam je do 38. godine života, nosio duboko u sebi, bio sam u toj Kolibi punoj srama i tajni. Trebalo mi je 11 godina da se izliječim. Lik u knjizi to prolazi tijekom dva dana. Moja se Koliba zatresla kad me je 4. siječnja 1994. nazvala supruga i rekla: ‘Sve znam i čekam te u uredu’. Upravo smo bili dobili naše zadnje, šesto dijete i ona mi je poručila da zna da je već tri mjeseca varam s jednom od njezinih najboljih prijateljica. Ja sam dotad imao besprijekoran imidž, odličnu fasadu dobrog oca i muža, religioznog čovjeka... Trebalo mi je 11 godina rada na sebi da se otvorim, zacijelim i vratim njezino povjerenje.
Sram i tajne skupljali ste od djetinjstva?
- Točno. Ja sam dijete misionara, odrastao sam među plemenom Dani u Papui Novoj Gvineji. Djetinjstvo mi je bilo tužno. Imao sam deset godina kad smo se vratili u Kanadu. To je bio šok, Zapad mi je bio potpuno stran. Kao desetomjesečna beba preselio sam se s roditeljima iz Kanade u Papuu Novu Gvineju. U vrijeme kad smo mi bili s Danima, od 1955. do 1965., oni su bili pleme od oko 60.000 ljudi koje je živjelo na velikom prostoru. Bilo je tamo još misionara, ali svi su bili daleko od nas. Dani s kojima smo mi živjeli bili su potpuno izolirani i mi smo bili prvi bijeli ljudi koje su vidjeli. Danas su mnogi od njih pokršteni. U to doba nisu poznavali čak ni metal, bili su ratnici. Kao dijete sam godinama bio seksualno zlostavljan. Počelo je kad sam imao četiri godine, još u plemenu. Gotovo sve vrijeme provodio sam s Danima. Oni bi došli po mene ujutro i donijeli me natrag roditeljima navečer. Moji su bili jako zaposleni. Njihovi su životi bili prilično daleko od mog, otac je bio jako strog pa i nisam želio provoditi puno vremena blizu njega. Kad mi je bilo četiri, pet ili šest godina, često sam sanjao da me pokapaju, da je moj sprovod i da nitko ne plače, da nikome nije stalo do mene. To te natjera ili da se uvučeš u sebe i umreš ili da pokušaš udovoljiti svima oko sebe. Tako sam ja postao onaj koji hoće zadovoljiti svakoga. Glumac. Kad sam navršio šest godina, roditelji su me poslali u internat. Tamo su me opet seksualno zlostavljali. U meni je rastao veliki sram.
Kako ste vi sebe vidjeli, kao dio plemena ili ne?
- Uopće nisam znao gdje pripadam. Kad su Dani preda mnom raspravljali hoće li ubiti moje roditelje, nisam se bojao jer sam mislio da sam i ja dio plemena, da sam crnac i da pripadam njima. Tek kad sam krenuo u internat, shvatio sam da nisam crnac i da nisam dio plemena. Bio mi je to golem šok. Bio sam izgubljen. Nisam bio blizak svojim roditeljima i njihovoj kulturi, a vidio sam da nisam ni Dani. Moji su roditelji tada bili mladi ljudi, u 20-im godinama, i nisu ništa znali o kulturalnoj antropologiji, ni o čemu. Oni su jednostavno otišli među pleme i radili svoj posao. Nisu znali ni jezik. Ja sam bio prva osoba na svijetu koja je tečno govorila jezik plemena Dani i neki zapadnjački jezik. Imao sam pet godina kad sam bio prevoditelj ljudima koji su htjeli zapisati jezik Danija.
Kako je izgledao Bog u vašem djetinjstvu?
- Bog Otac je tada bio veoma nalik mome ocu. Mislim da mnoga djeca odrastu s tom idejom da je Bog sličan ocu, autoritetu. Moj je Bog, kao i moj otac, bio distanciran, često jako ljutit, puno puta jako razočaran mojim ponašanjem… Jako sam se trudio dobiti očevu pohvalu, ali njega je bilo teško zadovoljiti. S Isusom je od samog početka bilo drugačije.Odmah mi je bio poput prijatelja, no mislio sam da mora da je Bog Otac razočaran što je Isus prijatelj nekome tko je loš poput mene.
Gdje je Bog kad nevini pate? Zašto ne prekine nasilje, ratove?
- Vjerujem da je Bog prisutan i u tim trenucima, nikada nas ne ostavlja. No, Bog ima više poštovanja za nas ljude, svoju kreaciju, nego što ga mi sami imamo za sebe. Zato nikada nikoga ni na što ne prisiljava, zato ni zločince ne prisiljava da se obrate i čine dobra djela. Kada bi upotrijebio silu, učinio bi nas robotima. Bog ne uzrokuje ni zlo, niti bol. Ali, Bog nije taj koji bi nešto zaustavio samo zato što mu se to što se događa ne sviđa. Jer, kada bi jednog zaustavio, ispriječio bi se slobodnoj volji cijeloga ljudskog roda. Boga ne zanima kontrola. Mi ljudi volimo kontrolirati stvari. Mi smo ti koji želimo da Bog bude poput nas. Želimo da Bog zaustavi druge, ali da ne dira u naša prava i slobodu, našu slobodu da budemo okrenuti sebi, sudimo druge, lažemo i ne opraštamo. Kada bi Bog krenuo zaustavljati ljude u njihovim lošim djelima, bio bi to golem zaokret prema nepoštovanju čovjekove slobodne volje. Umjesto toga, Bog se javlja i govori nam da imamo izbor. Mi smo ti kojima to teško pada. Jer, znamo da on ima moć zaustaviti nas i mislimo da bi nas trebao zaustaviti. On se pojavljuje usred patnje i pomaže ljudima zacijeliti dušu, da mogu živjeti dalje. Mi ne želimo slobodu, nego kontrolu kao zaštitu od zloga u nama. No, nije poanta u kontroli, već u ljudskom izlječenju, potrebi da naučimo praštati. Tad počinju globalne promjene. Mi smo i dalje uporno destruktivni, ne opraštamo, opsjednuti sobom...
Zašto ste Boga Oca prikazali u liku starije, velike crnkinje?
- Zato što većina nas Boga zamišlja kao starijeg muškarca, bijelca, nalik na Gandalfa iz ‘Gospodara prstenova’. I sam sam ga tako zamišljao. Htio sam se odmaknuti od tog stereotipa. No, Bog nije žena, niti muškarac, Bog nije gorući grm, niti bilo koja druga česta metafora...
Knjigu koju su odbili svi izdavači kupilo je pet milijuna čitatelja- Oduvijek nešto pišem, ali nikada nisam pokušao objaviti. I ovo s ‘Kolibom’ je poput slučajnosti, ja sam slučajni pisac. Jednostavno sam sjeo i napisao priču o svom životu kao božićni dar svojoj djeci.Žena me godinama ohrabrivala da to napravim, kako bi djeca razumjela neke moje životne stavove i kroz što sam prošao. Knjigu sam napisao 2005. Supruga mi je priznala kako je mislila da ću svoj život klincima ispričati na četiri - pet stranica, a ne kroz cijelu knjigu. Knjigu sam u lokalnoj fotokopiraonici dao umnožiti u 15-ak kopija za djecu i prijatelje. Oni su ih spontano posuđivali svojim prijateljima i tako se krug čitatelja širio. Počeo sam dobivati puno poziva i e-mailova od ljudi koje uopće nisam poznavao, a svi su govorili o utjecaju koji je na njih izvršila knjiga. Nekoliko tjedana poslije kontaktirao sam Waynea Jacobsona, jedinog čovjeka za kojega sam znao da ima veze s izdavačima. Wayne, njegov prijatelj Brad Cummings i ja proveli smo sljedećih 16 mjeseci pokušavajući malo srediti tu knjigu ne bi li je ponudili izdavačima. Kad smo konačno krenuli tražiti izdavača, svi su nas odbili. Nitko to nije htio tiskati, 26 različitih kuća reklo nam je: ‘Ne’. Nismo zainteresirani, previše je tu Isusa. Knjiga je sjajna, ali mi nemamo prostor za to...’ Na kraju su Brad i Wayne osnovali izdavačku kuću Windblown Media s jedinim ciljem da izdaju ‘’Kolibu’. Otvorili smo i internet stranicu, potrošili 300 dolara na marketing i nadali se da ćemo možda tijekom nekoliko godina prodati desetak tisuća kopija, koliko smo i naručili. Pogreškom su nam tiskali 11.000, srećom je Brad imao Mastercard da to možemo platiti, a sve knjige smo pohranili u njegovoj garaži i otamo smo je slali naručiteljima diljem svijeta. Najteže je bilo prodati prvih 1000 primjeraka, a onda je krenula lavina. To je bila naša ‘reklamna kampanja’. U četiri mjeseca prodali smo sve. Naručili smo još 20.000, a dobili 22.000 primjeraka. Počeli su nas nazivati vlasnici velikih lanaca i knjižara govoreći da ljudi traže tu knjigu. Dosad smo samo na engleskom prodali oko 4,4 milijuna knjiga, a knjiga se prevodi ili je već prevedena na četrdesetak jezika, uključujući i hrvatski. |
bglavac
irida
edin.kecanovic
