Pogonska sila svake magije je oblikovana volja magičara. Svi dodaci obrednoj magiji - svjetla, boje, krugovi, trokuti, mirisi - nisu ništa drugo doli pomoć koja će volju magičara pretvoriti u plamteću rijeku čiste energije."

Čitamo li taj kratak sažetak o značenju i ciljevima obredne magije, spoznat ćemo da je Adolf Hitler još u razvojnim godinama u Beču prekoračio prag magičnog doživljaja, gdje nije dopro samo do više razine svijesti nego je probio i zavjesu osjetila i uspostavio vezu prema antiduhu, koji je bio povezan s Longinusovim kopljem. A još više od toga, kada je u studenom 1918. oslijepio od iperita i kada je silom prilika u stanju transa ležao u vojnoj bolnici u Pasewalku, osjećao je neposrednu harmoniju između univerzuma te fizičkih i fizioloških procesa vlastitog tijela. Na njegovom putu samoinicijacije već je prevladao razinu magičara amatera i okrenuo se bolnom i neposrednom iskustvu.

Oblik ritualne magije pomoću kojega je Dietrich Eckart nadalje inicirao svog učenika Adolfa Hitlera, nalikovao je jezovitoj seksualnoj magiji Aleistera Crowleyja i bio je dijelom pod njegovim utjecajem.

Loža Aleistera Crowleyja "Astrum Argentinum" bila je konačni rezultat kratke i izuzetno dvojbene "renesanse" astrološke i obredne magije prakticirane u Engleskoj tijekom druge polovine devetnaestog stoljeća.

To čudnovato ponovno pojavljivanje srednjovjekovne magije usred viktorijanskog društvenog sloja u svojim se začecima može svesti na slobodnog zidara imenom Robert Wentworth Little, koji je godine 1865. osnovao "Societas Rosicruciana". U slobodno zidarstvo ugradio je stare običaje rozenkrojcera i nove obrede, jer je time htio pružiti svježe impulse ritualima što su u labirintu mrtve simbolike odavno izgubili svoje prvobitno značenje i uvjerljivost. Ali ono što Little nije mogao predvidjeti bilo je da će kasniji članovi lože krenuti s novim nastojanjima, koja su bila u potpunoj suprotnosti s uzvišenim moralnim tradicijama slobodnih zidara.

Takav zastranjujući pokret bila je loža "Golden Dawn" (Zlatno jutarnje rumenilo) od koje su nacisti dobili indirektan poticaj za vlastito okultističko djelovanje.

48 Francis King: Ritual Magic in England.

"Golden Dawn" je osnovan pod velom tajanstvenosti, a i danas su još u optjecaju mnogobrojne verzije njezina postanka. No, samo je jedno, čini se, sigurno: njezino osnivanje može se povezati s očigledno slučajnim pronalaskom dokumenata u Nürnbergu, što su sadržavali do tada nepoznate i izuzetno djelotvorne obrede inicijacije.

Među članovima pet loža što su se nalazile u Engleskoj i Parizu bilo je mnogo viđenih osoba poput, primjerice, dobitnika Nobelove nagrade . B. Yeatsa, Florence Farr, upravitelja Abbey Theatrea i bliskog prijatelja Bernarda Shawa, te sir Geraida Kellyja, predstojnika Royal Academy.

Daljnji razvoj "Golden Dawna" godine 1892. našao se u dubokoj krizi.

Bratstvo je svoju povelju o utemeljenju zaklade i obrede za prvih pet stupnjeva primilo od matične lože u Njemačkoj s kojom je vodilo opsežnu korespondenciju. Ali niti jedan jedini član "Golden Dawna" nikada nije posjetio njemačku ložu niti susreo nekog od njenih članova. Oduševljeni magičari amateri već su se našli na opasnom terenu. Kada je nirnberška loža odbila isporučiti četiri uzlazna stupnja koji su vodili do direktne komunikacije s hijerarhijama viših inteligentnih bića, zavladalo je zaprepaštenje.

Možda bi loža "Golden Dawn" završila tiho i nedramatično da se čovjek imenom Samuel Liddell Mathers nije ponudio priskočiti u pomoć svojim drugovima u nevolji. Na generalnoj skupštini lože svojim je iznenađenim slušateljima priopćio kako je sam uspostavio vezu sa silama koje su mu priopćile neophodne obrede i stupnjeve Drugog bratstva. Međutim, on nije komunicirao s nebeskim hijerarhijama, nego s hijerarhijom "nadljudi" - tajnim vođama Trećega bratstva.

Mathers, sin uredskog činovnika iz Londona, pohađao je gimnaziju i tijekom vremena o njemu se počelo govoriti da raspolaže temeljitim  spoznajama o okultnim pitanjima. Ali, usprkos svom oštrom umu i svom opsežnom okultnom znanju, kod ostalih članova nikada nije bio omiljen.

Iako je nepobitno posjedovao duhovno oruđe, njegovi kolege ipak su dvojili mogu li mu u tako značajnom problemu pokloniti vjeru. Ali, kada se odlučivalo o njegovom začudnom otkriću, novi obredi i njihova autentičnost prihvaćeni su s uvjerljivom većinom.

49 Ostali članovi bili su, među ostalima, Algernon Blackwood, Annie Horniman, intimni prijatelj Yeatsa, Sax Rohmer, Bram Stoker, autor Drakule, Arthur Machen i Peck, kraljevski astronom. Usp. također The Golden Dawn R. G. Torrensa.

Poput većine nazočnih, i Mathers je bio pod snažnim utjecajem Tajne doktrine madame Blavatsky, osobito njenim profinjenim opisom "moćnih čuvara vječnih misterija velike bijele lože najupućenijih". I pretpostavljalo se da su ti najupućeniji, koji vjerojatno nevidljivi djeluju iza promjenjivih scena povijesti, bili upravo oni "nadljudi" s kojima je Mathers bio u vezi.

Ali, pročitamo li njegove opise, pronalazimo upadljive sličnosti s neustrašivim i okrutnim duhom što ga je vidio Adolf Hitler kada se prvi puta našao  pred Kopljem.

'"Što se tiče tajnih vođa Bratstva na koje se pozivam i kojima zahvaljujem ovdje objavljenu istinu Drugoga bratstva, ne mogu ispričati ništa,' kaže Mathers.

'Ne znam čak ni njihova ovozemaljska imena, a i rijetko sam ih vidio u njihovim fizičkim tijelima... Moji susreti s njima pokazali su mi koliko je običnom smrtniku teško, ma koliko napredovao, podnositi njihovu prisutnost...

Time ne mislim da sam tijekom svojih rijetkih susreta s njima imao isti osjećaj intenzivne psihičke depresije što se običava javljati s gubitkom magnetizma. Naprotiv, imao sam osjećaj kako sam u vezi sa strahovitom silom koju mogu usporediti samo s ustrajnim djelovanjem munje koja za nevremena udara u neposrednoj blizini i zagušljivim djelovanjem etera izaziva teškoće u disanju. Uza sve moje iskustvo u okultnom radu, ne mogu zamisliti da bi netko, manje uznapredovao posvećenik, i pet minuta mogao izdržati takav napor a da ne umre... jer je psihičko opterećenje nakon svakog susreta užasno i popraćeno izljevima hladnoga znoja i krvarenjem iz nosa, usta i ušiju'."

Mathers je kasnije postao zaštitnikom jednoga od najzloglasnijih "crnih maga" dvadesetog stoljeća - Aleistera Crowleyja. Crowley je po prvi puta čuo za "Golden Dawn" dok je još studirao u Cambridgeu. Pristupio je bratstvu godine 1898. Pripremne stupnjeve prošao je brzo i sigurno, ali pristup krugu upućenih odbijen mu je zbog neprimjerenog načina života.

A kada ga je Mathers, koji je osujećivao njegove mogućnosti da se ondje uspne do majstora adepta, inicirao u parišku ložu bratstva, bio je to povod žestoke svađe tijekom koje je "Golden Down" hitno raspuštena.

Kada je Aleister Crowley osnovao vlastitu ložu "Astrum Argentinum", uskoro je odbacio amatersku tehniku kulta i ozbiljno se upustio u to da crnu magiju počne prakticirati u novom, djelotvornijem obliku. U usporedbi s Crowleyjem, cijelo članstvo "Golden Downa" može se usporediti s uspavanim marionetama ili s onima koji se zabavljaju šaradama.

Crowley je malo-pomalo pronašao put do one vrste crne magije kojom se Klingor bavio prije tisuću godina. Njegova proučavanja koncentrirala su se na sve oblike seksualne magije i godine 1912. dosegao je deveti stupanj jedne opskurne tajne lože u Berlinu - "Ordo Templi Orientis", koja se bavila isključivo seksualnom magijom.

Pomoću autoseksualne magije - neke vrste magične masturbacije - napredovao je i ostvario najviše stupnjeve u kojima je seksualni čin zauzimao središnje mjesto ceremonije, a sudionici su pili "životni eliksir" smiješan od muških i ženskih izlučevina.Tijekom vremena u kojem se Crowley nastanio u "Abbey of Thelema" (samostanu Thule) na Siciliji, upustio se u još perverznije i sadističkije seksualne metode. Njegove orgije sada su obuhvaćale žrtvovanje životinja, heteroseksualne orgije, krvava bičevanja i sodomiju, jer je otkrio da sadistički obredi pružaju jasan uvid u kategorije zla i daruju fenomenalnu magičnu snagu. Tada je krenuo srednjovjekovnim stopama Landulfa II od Capue, Klingora antigrala, koji je sa svog Orlovog gnijezda u dvorcu Merveille "vladao svim duhovima, dobrim ili zlim". Tijekom jednog noćnog posjeta u Klingorovu dvorcu na Kalot Enbolotu, Crowley je po prvi puta dozvao Antikrista, životinju objave, što se u Beču prikazala Ernstu Pretzscheu i Guidu von Listu; bio je to isti onaj apokaliptični duh koji se tijekom jedne spiritističke seanse društva Thule u Münchenu očitovao i Dietrichu Eckartu te Alfredu Rosenbergu.

Richard Wagner opisao je scenu u kojoj Klingor, okružen zavodljivim djevojkama cvijeća, u svom magičnom vrtu izvodi astrološko-magične obrede, koji su bili izvori sve njegove moći.

Prilikom jednog putovanja na Siciliju Dietrich Eckart tražio je mjesto na kojem se nalazio Klingorov dvorac, što ga Wolfram von Eschenbach naziva Kalot Enbolot, a u drugim se srednjovjekovnim pričama o gralu naziva Château Merveille (Dvorac čuda).

Na uzvisinama Monte Castella, na jugozapadu Sicilije, otkrio je napušteni hram Erix u kojem su svećenice antike nekada čuvale orakul (proročanstvo) božice ljubavi Venere. I Eckart je to "orlovo gnijezdo" visoko u nepristupačnim planinama identificirao kao Qualat al-Bellut, Utvrdu hrastova što su je 840. godine zauzele trupe Abu-f Kal-Aghlab-ihn-Ibra-

50 Usp. Francis King: Ritual Magic in England.

hima, arapskog sultana koji je osvojio i Palermo i na cijelom otoku uveo afrički islam.

Prema iskazima srednjovjekovnog ljetopisca Echempertusa, bio je to samotno položen dvorac u koji se sklonio Landulf II kada je otkrivena njegova suradnja s arapskim napadačima. Ovdje je vladao Landulf, pun gorčine što su ga muž i braća jedne plemenite dame koju je silovao kastrirali, predajući se sotonskim obredima arapske astrološke magije što su terorizirali južnu Europu i u devetom stoljeću promijenili tijek povijesti.

Dietrich Eckart nesumnjivo je temeljito uspoređivao Crowleyjevu seksualnu magiju i "astrološku" magiju Landulfa II. Iako bi Crowleyjev snažan i djelotvoran oblik magije izmamio niz zlih duhova i stavljao mu na raspolaganje moćne sile, nitko od onih koji su sudjelovali u njegovim obredima nije imao nikakvih posljedica, to znači da nije bilo nevinih i nenamjernih žrtava. U Landulfovu magiju spadale su, međutim, i ljudske žrtve.

Ako su istinite te legende, što su iz tog mračnog devetog stoljeća europske povijesti predajom stigle do nas, tada su ti obredi što su se obavljali na Kalot Enbolotu uključivali strahovite torture! Tako bi žrtvama, primjerice, rasparali trbuh, polako bi im izvlačili crijeva, a prije nego što bi im izvadili utrobu, u tjelesne otvore bi im zabijali kolce i zazivali duhove mraka (Incubi) neka oskvrnu djevice otete iz njihovih obitelji.

Svaki od tih jezivih obreda bio je određen prirodom i hijerarhijskim stupnjem zazvanih đavolskih duhova, a u tu su svrhu korišteni odgovarajući astrološki znakovi i simboli. Takvim sramotnim sredstvima Klingor devetog stoljeća otvarao je centre u astralnim tijelima vlastitih pripravnika viđenju makrokozmosa i davao im moć nad svim kraljestvima elementalnih duhova između neba i zemlje. Poznata je činjenica da je društvo Thule između ostalog bilo "društvo ubojica". Također je dokumentima potvrđeno da su održavali tajna suđenja na kojima su optuženi i osuđeni mnogi nevini ljudi. Njihova djelatnost policijskim je službama bila dobro poznata, jer neki od starijih policijskih časnika u to doba i sami su bili pristaše ili sljedbenici Thule. Tako je primjerice Pöhner, čelnik minhenske policije, i sam pripadao najužem krugu oko Eckarta. Profesor Allan Bulock citirao je Pöhnerov znameniti odgovor kada mu je postavljeno službeno pitanje da li mu je poznato nešto o postojanju političkih bandi ubojica u Münchenu: "Da, ali ima ih premalo!" Dobro obaviješteni o tim aktivnostima, a i sami nastojeći spriječiti razjašnjavanje tih zločina i pustiti krivce da se nekažnjeno izvuku, bili su i zamjenik šefa policije Wilhelm Frick, kasniji Hitlerov ministar unutarnjih poslova i neko vrijeme Himmlerov neposredni pretpostavljeni, te bavarski ministar pravosuđa Franz Gürtner, koji je za svoju ranu suradnju s nacistima nagrađen postavljanjem za ministra pravosuđa Trećeg Reicha.

Ne uzimajući u obzir 300 ili više političkih ubojstava počinjenih između 1919. i 1921, na području Münchena bio je velik broj ljudi koji su iščezli pod misterioznim okolnostima i prijavljeni kao nestali, pri čemu se najčešće radilo o Židovima ili komunistima, i među njima treba tražiti krvne žrtve što ih je nakon obreda astrološke magije ubijao krug oko Dietricha Eckarta i Thule. Iako je objavljen niz knjiga koje nagovješćuju da su se takvi obredi odvijali, nema konačnih dokaza o tome da su te nesretne žrtve takvim magijskim incijacijskim obredima mučene do smrti.

No, postoje naznake druge vrste od strane tajnoga kruga iniciranih u gral, koji su bili sposobni vidjeti te rituale u onom višem obliku svijesti poznatom među okultistima kao astralna projekcija.

Duhovna glava posvećenih - kasnije ćemo se još vratiti na to - bio je čovjek imenom dr. Rudolf Steiner, koji je bio najveći kršćanski adept Europe.51 A od jednog od svojih najbližih suradnika, dr. Waltera Johannesa Steina, po prvi puta je saznao o okrutnostima što se pripisuju obrednoj magiji kojom je Dietrich Eckart otvarao "unutrašnjost" Adolfa Hitlera kako bi ga osposobio za komunikaciju sa "silama". Ovo neće biti pokušaj podrobnog bavljenja time. Neka bude dovoljna naznaka da su bili neizrecivo sadistički i užasni, u nekom smislu mnogo strašniji od tretmana što su ga preživjeli ljudi koji su Hitlera pokušali ubiti te su zato polako zadavljeni klavirskim žicama što su visjele s kuka za meso jedne klaonice u Berlinu.

Hermann Rauschnig, nacistički gaulajter koji je prebjegao na zapad, najjasnije je prepoznao Hitlera kao Klingora dvadesetog stoljeća:

"Prije svega Hitler je uspaljeni izvor zaraze nesigurne, neprirodne seksualnosti, koji svuda oko sebe lošim zračenjem zagađuje i truje atmosferu. Ništa 

Budući da Hitler pred duhovnim pogledom dr. Rudolfa Steinera nije mogao sakriti nikakve aktivnosti, proglašen je najvećim neprijateljem nacističke partije, a prvi neuspjeli pokušaj ubojstva Steinera dogodio se već 1922. na kolodvoru u Münchenu.

u okolini toga čovjeka nije prirodno i nepatvoreno; skriveni odnosi, surogati i simboli, nadomješteni osjećaji i skrivene požude - ništa se ne može svesti na prirodne instinkte. 'Kada bi Hitler samo znao kako bi dobro bilo uzeti svježu i prirodnu djevojku!' kazao je Forster, drugi Hitlerov gaulajter."

Hermann Rauschnig: Razgovori s Hitlerom

Rauschnig je Hitlera prvi put posjetio u njegovoj utvrdi u stijenama, "Barbarossi", i opisao je ono što je ondje vidio. Nakon što je prošao kroz stjenovitu pukotinu, te se gotovo sto metara vozio dizalom prema gore, stupio je u zgradu staklenih zidova što je ležala skrivena duboko u snježnoj pustoši bavarskih planina. Ali, kada je stupio u Hitlerovo svetište, trenutno je osjetio takvu odvratnost da se zaprepašteno trgnuo.

Visoko gore, iznad svijeta, daleko izvan dosega običnih smrtnika, sjedio je Hitler, kao na prijestolju, "zureći van u vječnost". Ali na zidovima tog orlovog gnijezda, u kojem je Hitler, izobličen od mržnje, na rubu ludila sanjao o osvajanju svijeta, visjele su slike opscene, ničim prekrivene golotinje, koje su bez bilo kakvih umjetničkih ambicija zorno prikazivale najgore seksualne perverzije.

Osim Rauschniga, niti jedan od drugih vodećih Hitlerovih biografa nisu uspjeli ustanoviti da bi seksualna perverzija zauzimala središnje mjesto u Hitlerovom životu. Tim pitanjem oni se bave tek sporadično, pod naslovima poput: "Je li Hitler bio impotentan?", ili "Hitlerov stav prema ženama". Nitko od njih nije shvaćao da je nevjerojatna seksualna perverzija predstavljala stvarnu bit njegova života, izvor njegovih medijalnih i proročanskih talenata, i da je bila motiv svih njegovih djela kojima je zadovoljavao svoju sadističku osvetu prema čovječanstvu. Wolfram von Eschenbach u Parzivalu (knjiga XIII) opisuje kako je Klingorovo kastriranje, koji je u to doba još bio mlad čovjek, izazvalo ogorčenu mržnju prema čovječanstvu što se manifestirala kroz magične sile. On čestitu Arnivu, koja je iz temelja poznavala život i kao nijedna druga od mladosti do duboke starosti bila na glasu kao vrlo ženstvena, pušta neka pripovijeda:

"Gospodine, njegove vještine zaista su neznatne prema čudesima što ih je izveo u mnogim drugim zemljama. Tko ih ovdje uračuna u sramotu, griješi se zbog klevete.

Gospodine, želim Vam ispričati o njegovoj ćudi, koja je mnogim narodima već donijela gorčinu. Njegova zemlja naziva se Terra de Labur, a on sam potomak je muškarca koji je također vladao mnogim čudesnim vještinama.

Clinschor je, naime, rođak Virgiliusa Napuljskog. Sljedeće mu se dogodilo:

Njegov glavni grad bio je Caps. Uzdigao se toliko visoko do slave da je njegov ugled bio neosporiv. Muževi i žene pripovijedaju o vojvodi Clinschoru, dok na sljedeći način nije stradao. Sicilijom je vladao plemeniti kralj imenom Ibert, čija se žena zvala Iblis. Ona je bila najdražesnije biće koje je ikada ležalo na grudima neke majke. Njenoj se službi posvetio dok ona to nije nagradila svojom ljubavlju. No, kralj ga je zbog toga obeščastio.

Sada morate oprostiti ako Vam pričam o njegovim tajnama, jer ipak neumjesno je što sada treba ispričati, kako je naime došao do čarobnjaštva.

Jednim rezom Clinschor je učinjen kopunom...

Na dvoru Kalot Enbolot, poznatom po svojoj čvrstoći, dogodila mu se ta sramota. Kralj je, naime, iznenadio Clinschora kod svoje žene, vidjevši kako spava u njenom zagrljaju. Za taj topli krevet morao je ispaštati. Kraljevim rukama među nogama je glatko izrezan, jer domaćin je smatrao da je to njegovo pravo. Obrezao ga je tako da nijednoj ženi više nije mogao poslužiti za razonodu. Od toga su mnogi ljudi upali u nevolju.

Ne u zemlji Perziji, nego dapače u Persidi po prvi puta je otkrivena čarolija.

Onamo je otputovao i sa sobom kući donio znanja o mnogim čarobnjačkim vještinama, tako da može učiniti što želi. Zbog sramote što se dogodila njegovom tijelu, mrzio je sve ugledne muževe i žene i u dubini srca se raduje uspije li razoriti njihovo veselje."

Nema sumnje da je Adolf Hitler bio isto tako impotentan kao i Klingor, koji je "bio glatko izrezan među nogama", jer on također u normalnim seksualnim odnosima nije mogao postići orgazam. Iako je Adolf Hitler imao samo jedan testis, što je ustanovio dr. Stein kada se s Hitlerom kupao u Dunavu, a što su kasnije potvrdili i ruski liječnici koji su 1945. pregledavali njegovo izgorjelo tijelo pred bunkerom u Berlinu, ipak nema osnova za pretpostavku da bi ga neki organski nedostatak onemogućavao u normalnom spolnom općenju.

Njegovu impotenciju prije se može objasniti dubokim psihološkim uzrocima. Seksualno zadovoljenje mogao je ostvariti samo ekstremnim sadističkim ili mazohističkim potvrđivanjem; time da bi bol nanosio drugima ili bi sâm trpio bol. Tijekom svojih razvojnih godina u Beču predavao se romantičnim snovima o svojoj ljubljenoj u Linzu, ne poduzevši čak ni pokušaj da s njom uspostavi normalan odnos. Ili je onanirao ili bi se krišom šuljao po četvrti "lake zabave", da bi se od nekakve prostitutke koja je željela zaraditi nekoliko helera dao vezati i bičevati.

Tvrdi se da je Hitler neko vrijeme stvarno bio zaljubljen u svoju nećakinju Geli Raubal, koju je doveo iz Beča i smjestio je u svojoj vili Wachenfeld na Obersalzbergu kod Berchtesgadena. Ali može li se nazvati ljubavlju u pravom smislu riječi kada njegova uhođenja konačno dovedu do njene tragične smrti?

Nakon šest mjeseci u kojima su se njihovi odnosi činili harmoničnima,

Hitler joj je namjestio luksuzan stan u Prinzregentenstraße u Münchenu, gdje je započeo nešto intimniji odnos, ali je uskoro naprasno prekinut.

Hitler je postao strahovito ljubomoran i optužio je kako se upušta u veze s drugim muškarcima, među ostalim i s njegovim vlastitim tjelohraniteljem i vozačem Emilom Mairiceom, već kažnjavanom osobom. S jedne strane, prema njoj se ponašao tiranski i čak joj je uskraćivao pravo da razgovara s drugima. S druge strane, u seksualnom smislu htio je biti njen rob i molio je neka ga tjelesno muči i po volji zlostavlja. U jednoj prilici bio je toliko indiskretan da je to spomenuo u jednom od svojih pisama.

To pismo kasnije je išlo od ruke do ruke i za sve koji su imali nesreću pročitati ga značilo je smrt.

Konačno, kada je Geli Raubal bila blizu živčanom slomu i kada je zamolila Hitlera neka joj dozvoli da se vrati u Beč, zatvorio ju je u njenu sobu, gdje se, tako se bar čini, ustrijelila. Iako je mrtvozornik potvrdio "samoubojstvo", vodeći nacisti smatrali su kako ju je u napadu bijesa ubio sâm Hitler, ili ju je ustrijelio Heinrich Himmler jer je sâmo njezino postojanje ugrožavalo budućnost partije.

Opće je poznato da se Hitlerov odnos prema Evi Braun, taštoj i budalastoj djevojci, odvijao prema manje ili više istoj shemi. Njegovu tiraniju strpljivo je podnosila posvuda, samo ne u spavaćoj sobi, gdje bi se pretvarala u svemoćnu gospodaricu, a on u puzajućeg roba.

Rauschnig opisuje kako je jednog dana bio nazočan kada je jedna vidovnjakinja Hitleru u krugu njegovih poznanika upozoravajući kazala:

"Moj Führern, ne birajte crnu magiju! Danas su Vam još obje otvorene, i bijela i crna. Ali odlučite li se jednom za crnu magiju, ona nikada više neće nestati iz Vaše sudbine. Ne birajte brze i lake uspjehe. Pred Vama se otvara moć nad carstvom čistih duhova. Ne dopustite da Vas s puta skrenu uz zemlju vezana bića koja Vam otimaju Vašu stvaralačku snagu."

Rauschnig je predobro znao da se Hitler predao silama koje su ga odnosile - "silama mračne i destruktivne vlasti!" U tom smislu Rauschnigov uvid u Hitlerovu dušu bio je sveobuhvatan i značajan.

"Time što je smatrao kako još ima slobodu izbora, već se davno izručio magiji, koju se svakako s dobrim razlogom, a ne samo u slikovitoj usporedbi, moglo nazvati demonskom magijom. I umjesto čovjeka koji će se uspinjanjem stepenicu po stepenicu osloboditi taloga prošlosti i bivati slobodniji i razumniji, ukazivalo se biće koje je sve više i više bivalo opsjednuto i svakim korakom postajalo sve vezanije, ropskije, nesvjesnije i plijenom sila koje su njime ovladale i više ga nisu ispuštale... Razlog što je nastavio svoj put u ponor nalazio se u slabosti njegove volje."

Iako je Rauschnig morao priznati kako je Hitler bio sposoban razviti snažne magične sile, o crnoj magiji sâm nije znao gotovo ništa i nikada nije pripadao najužem tajnom krugu u kojem je takvo što prakticirano.

U jednom od kasnijih razgovora s Adolfom Hitlerom, Führer mu je ispričao da Nacionalsocijalistička partija želi okončati srednji vijek. "Intelekt je postao autokratom, bolešću života", kazao je Hitler. "Nalazimo se na početku fantastične revolucije s obzirom na moralne ideje i duhovnu orijentaciju čovjeka. Nadolazi novo doba magičnog značenja svijeta koje će slijediti stajališta volje, a ne stajališta intelekta."

U jednoj drugoj prilici Hitler je javno raspravljao o slobodnom zidarstvu i obredima ceremonijalne magije. I iako Rauschnig nije mogao shvatiti dublje značenje Hitlerovih riječi, o tom vjerno izvješćuje u svom dnevniku.

Hitler je očigledno vjerovao kako se uobičajeno slobodno zidarstvo sve u svemu izrodilo u "najobičnije naivno uzajamno unaprjeđivanje vlastitih interesa. Ali jednom je to opasno i to je ono što sam preuzeo od slobodnih zidara... Oni su razvili tajno učenje koje nije jednostavno formulirano učenje, nego u simbolima i tajanstvenim obredima postupno pruža više uvide. Hijerarhijska struktura i odgajanje kroz simbole i obrede, što će reći ne opterećujući razum, nego oplođujući maštu magičnim djelovanjem kultnih simbola: to je ono opasno i veliko što sam preuzeo. Ne uviđate li da i naša partija mora biti nešto sasvim slično? Bratstvo, hijerarhijski poredak svjetovnog svećenstva."

Rauschnig je zasigurno jedini autentični Hitlerov biograf. Čitamo li njegove knjige Razgovori s Hitlerom i Zvijer iz pakla, iznenađeni smo sličnošću njegovih opisa Hitlera i prikaza Landulfa od Capue u spisima srednjovjekovnog ljetopisca Echempertusa. Uspoređujemo li oba dokumenta koji su nastali u razmaku od tisuću godina, primijetit ćemo velike sličnosti u karakteru, životopisu i stavovima njemačkog Führera sa srednjovjekovnim Klingorom, čijom se reinkarnacijom Hitler smatrao.

"Hitler se prije volio pokazivati s jahaćim bičem. Od toga je odustao.

No, osobine što su se skrivale iza toga ostale su prisutne: prijezir, bahatost, okrutnost, taština...

Hitler je pun odbojnosti. Kod neke nepromišljene riječi, povezivanja ideja, dotakne li se neka od mnogih točaka gdje se povrjeđuju samosvijest i taština, dolazi do provala.

No, njemački vođa nije samo tašt i osjetljiv poput mimoze, već je prije svega okrutan i osvetoljubiv. Nedostaje mu bilo kakav osjećaj velikodušnosti.

Mržnja mu je poput vina kojim se opija.

Okrutan, osvetoljubiv i sentimentalan: poznata mješavina. Volio je svoje kanarince i mogao je plakati kad bi neki od njih uginuo. Ali ljude, kojima se htio osvetiti, na okrutan bi način dao poslati u smrt...

I poštovanje junaka u Hitlera se izopačilo u sredstvo. Još i u štovanju, taj je čovjek toliko obuzet sam sobom da u drugom štuje samo vlastito Ja. A ipak je taj, u svoju božansku veličinu uvjeren čovjek, zahvalan za svaki pljesak, za svako neukusno dodvoravanje... Uvijek je ovisan o povlađivanju svoje okoline. Hitlerova samosvijest gajena je u krugu žena. Apsurdna je pomisao da je upravo taj muškarac uvijek bio u krugu nešto zrelijih žena, pa čak i da ga žene zapravo kreiraju...

Temeljito poznavanje slabosti i poroka neprijatelja smatra najvažnijom pretpostavkom svog uspjeha... Vjeruje kako svoj cilj može ostvariti samo sustavnim korumpiranjem utjecajnih vladajućih klasa. Ne smeta ga ako ga ljudi nazivaju krvoločnim diktatorom, jer on tvrdi da je svaka vladavina u svojim osnovama tiranija. Svoju politiku provodi bezobzirnom snagom i ne uviđa u čemu bi trebalo biti zlo, kada sam ne uzmiče od prijevare i krivotvorenja. On preporučuje hotimično korištenje sile u vremenu u kojem još uvijek postoje iluzije o tom koje sile oblikuju povijest.

Mi smo budni, kaže on, ostavite ostale neka spavaju!"

Izvodi iz djela Hermanna Rauschniga

Razgovori s Hitlerom i Zvijer iz pakla