Kineski bambus

BITI U OVOME VLAKU koji me vozi iz Pariza u London na Sajam knjiga, za mene je pravi blagoslov. Kada god dođem u Englesku, sjetim se 1977., kada sam napustio posao u diskograf- skoj kući i odlučio ostatak života živjeti od pisanja. Unajmio sam mali stan u Bassett Roadu, stekao mnogo prijatelja, studirao vampirologiju, upoznao grad šetajući njegovim ulicama, zaljubio se, pogledao sve ilmove koji su igrali u kinima i, prije nego li je prošlo godinu dana, vratio se u Brazil, nesposoban napisati ijedan redak.

Ovaj put ostat ću u gradu samo tri dana. Susrest ću se s čitateljima, večerati u indijskim i libanonskim restoranima, razgovarati u predvorju hotela o knjigama, knjižarama i piscima. Ne namjeravam se vratiti u svoju kuću u Saint Martinu do kraja godine. Iz Londona odletjet ću u Rio de Janeiro, gdje mogu slušati svoj materinji jezik na ulicama, svaku večer pijuckati sok od palme i, da mi to nikad ne dosadi, sa svojega prozora uživati u najljepšem pogledu na svijetu: na plažu Copacabanu.

Malo prije dolaska u London, neki mladić ulazi u vagon s buke- tom ruža i počne se ogledavati oko sebe. Neobično, nikad nisam vidio prodavače cvijeća u Eurostaru.

— Trebam dvanaest dobrovoljaca — reče mladić glasno. — Sva- ki bi trebao sa sobom ponijeti jednu ružu. Čeka me žena mojega života i želio bih je zaprositi.

Nekoliko ljudi, uključivši i mene, ponudilo se pomoći mu, ali na kraju nisam izabran. Međutim, kada je vlak stigao, svejedno se odlučujem priključiti grupi. Mladić pokazuje neku djevojku na

peronu. Jedan po jedan, putnici joj prilaze i pružaju joj svoje ruže. Na kraju, on joj izjavljuje ljubav, svi im plješću, a djevojka spu- šta pogled, sva rumena od stida. Odmah se potom ljube i odlaze zagrljeni.

Jedan otpremnik vlakova komentira:

—  Ovo je najromantičnija stvar koja se dogodila otkako radim na ovoj postaji.

* * *

Jedini susret s čitateljima koji je bio u programu Sajma trajao je go- tovo pet sati, ali me napunio pozitivnom energijom i zapitao sam se: otkud toliki unutarnji sukobi u meni u posljednjih nekoliko mjeseci? Ako je moj duhovni napredak zaista naišao na nepremostivu prepre- ku, nije li najbolje malo se strpjeti? Već sam proživio toliko toga što je tek šačica ljudi koji me okružuju imala prilike vidjeti i doživjeti.

Prije ovoga putovanja, otišao sam do jedne male kapele u Barbazan — Debatu. Tamo sam zamolio Djevicu Mariju da mi po- kaže put svojom ljubavlju, i omogući mi da prepoznam sve znako- ve koji će me odvesti do susreta sa samim sobom. Znam da se nala- zim u ljudima koji me okružuju i da se oni nalaze u meni. Zajedno pišemo Knjigu Života, u susretima koje uvijek određuje sudbina i s rukama trajno sklopljenim u vjeri da možemo promijeniti ovaj svi- jet. Svatko od nas pridonese tek jednom riječju, jednom rečenicom ili jednom slikom, ali na kraju sve dobije smisao: sreća pojedinca pretvori se u radost za sve.

Uvijek ćemo si postavljati ista pitanja. Uvijek će nam trebati dovoljno poniznosti da prihvatimo kako su naša srca ta koja razumiju razlog zašto smo ovdje. Naravno, teško je razgovarati s vlastitim srcem, no je li to zaista nužno? Dovoljno je imati povjerenja, slijediti znakove, živjeti svoju Osobnu Legendu i, prije ili kasnije, shvatit ćemo da sudjelujemo u nečemu velikome, čak i ako to ne budemo mogli razumjeti. Kaže se da trenutak prije smrti svatko spozna istinski razlog svojeg postojanja. I da se u tome trenutku rađa Pakao ili Raj.

Pakao je pogledati unazad i u tom djeliću sekunde shvatiti kako smo potratili priliku da oplemenimo čudo života. Raj je u tom času moći reći: »Počinio sam neke pogreške, ali nisam bio kukavica. Proživio sam svoj život i činio što sam trebao učiniti.«

Zato ne bih trebao predusretati svoj pakao i neprestano se pitati zašto ne uspijevam nastaviti sa svojom »Duhovnom Potragom«. Trebao bih i dalje pokušavati, i to je dovoljno. Već je oprošteno i onima koji nisu učinili sve što su mogli; kroz život su ispaštali svoje pogreške, bili nesretni, a mogli su osjećati mir i spokoj. Svi smo mi već iskupljeni, slobodni nastaviti svoj put bez početka i bez kraja.

* * *

Nisam sa sobom ponio nijednu knjigu. Dok čekam da dođe vrije- me večere s mojim ruskim izdavačima, prelistavam jedan od onih časopisa kakvi se uvijek nalaze na stolićima u hotelskim sobama. Bez nekog velikog interesa čitam neki članak o kineskom bam- busu. Nakon što se posije sjeme, punih pet godina ne vidi se ni- šta — osim jednog sićušnog pupa. Sav rast zbiva se pod zemljom; razvija se zamršena struktura korijenja, koje se pruža vertikalno i horizontalno kroz tlo. A onda, krajem pete godine, kineski bam- bus munjevitom brzinom izraste do visine od dvadeset pet metara.

Nisam mogao naći dosadnije štivo da mi prođe vrijeme. Bolje da

siđem i promatram što se događa u predvorju hotela.

* * *

Pijuckam kavu dok čekam večeru. Monica, moja agentica i naj- bolja prijateljica, također silazi i sjeda za moj stol. Razgovaramo o beznačajnim sitnicama. Vidim da je umorna nakon dana koji je provela u razgovoru s izdavačima i istovremeno pratila preko tele- fona s britanskim izdavačem što se zbiva za vrijeme mojeg susreta s čitateljima.

Počeli smo poslovno surađivati kada je imala tek dvadeset godina; bila je jedna od mnogih mojih gorljivih čitateljica uvjerenih da bi djela jednog brazilskog pisca mogla biti prevedena i objavljena i u inozemstvu. Monica je napustila fakultet Kemijskog inženjerstva u Rio de Janeiru i s momkom se odselila u Španjolsku, gdje je ne- umorno kucala na vrata izdavačkih kuća i slala im pisma u kojima objašnjava zašto bi trebali posvetiti pozornost mojim djelima.

Jednog sam dana otputovao u maleni grad u Kataloniji gdje je živjela, pozvao sam je na kavu i zamolio je da prestane s time i da se više posveti svojem životu i svojoj budućnosti, jer njezini napori i tako nisu urodili plodom. Usprotivila mi se i rekla da se ne bi mo- gla vratiti u Brazil tako poražena.

Pokušao sam je uvjeriti da je već pobijedila, uspjela je preživjeti (dijeleći letke i radeći kao konobarica) i stekla je jedinstveno isku- stvo života u stranoj zemlji. Monica mi se i dalje protivila. Izašao sam iz tog kaića s osjećajem kako odbacuje svoj život, ali da je nikada neću uspjeti uvjeriti da se predomisli jer je bila neizmjerno tvrdoglava. Nakon šest mjeseci, njezina se situacija potpuno pro- mijenila i imala je dovoljno novca da si kupi stan.

Vjerovala je u nemoguće i upravo je zbog toga uspjela dobiti

bitke koje smo svi — uključujući i mene — smatrali izgubljenima. U tome je snaga ratnika: u spoznaji da volja i hrabrost nisu jedno te isto. Hrabrost može privući strah i laskanje, ali snaga volje za- htijeva strpljenje i posvećenost. Muškarci i žene jake volje često su usamljeni jer odašilju hladnoću. Mnogi ljudi misle da je Monica hladna osoba, ali ne mogu biti dalje od istine: u njezinu srcu gori skriveni plamen, jednako jak kao i onoga dana kad smo se susreli u katalonskom kaiću. Usprkos svemu što je postigla, ona i dalje radi s jednakim žarom.

Kada sam joj htio ispričati — da je malo zabavim — svoj ne- davni razgovor s J.- om, u kaić su ušle dvije urednice iz Bugarske. Mnogi sudionici Sajma knjiga smješteni su u našem hotelu. Uljud- no čavrljamo i Monica ubrzo preuzima glavnu riječ. Kao i obično u takvim razgovorima, jedna od urednica obraća mi se s pitanjem:

—  Kada ćete nas ponovo posjetiti u našoj zemlji?

—  Ako mi uspijete organizirati put, mogu doći već sljedeći tjedan. Jedino želim malu proslavu nakon književne večeri.

Obje me gledaju s nevjericom.

KINESKI BAMBUS!

Monica me gleda prestravljeno:

—  Pogledat ćemo u rokovnik...

—  ... ali sigurno mogu biti u Soiji već sljedeći tjedan —: preki- dam Monicu.

I kažem joj na portugalskom: — Objasnit ću ti kasnije.

Monica shvaća da se ne šalim, ali urednice su još sumnjičave. Pitaju me ne bih li ipak radije malo pričekao, da uspiju pripremiti promotivnu  kampanju.

—  Sljedeći tjedan — ustrajem ja. — Ili ćemo odgoditi susret za neku drugu priliku.

Tek tada im postaje jasno da mislim ozbiljno. Okreću se prema Monici i čekaju da im ona kaže pojedinosti. Upravo u tom trenutku prilazi nam moj španjolski izdavač. Prekidamo razgovor i predstavljam ih međusobno, a Španjolac postavlja uobičajeno pitanje:

—   Onda? Kada ćemo opet imati priliku ugostiti vas u  našoj

zemlji?

—  Odmah nakon mojeg posjeta Bugarskoj.

— A kada će to biti?

—  Za dva tjedna. Možemo ugovoriti jednu književnu večer u Santiago de Composteli i drugu u Baskiji. S proslavama  kojima ćemo okruniti naše susrete i na koje ćemo pozvati neke čitatelje.

Bugarske urednice ponovo počinju sumnjati, a Monica im upu- ćuje bespomoćan osmijeh.

»Odvaži se!«, rekao je J.

Bar se polako popunjava. Na svim velikim sajmovima, bilo da se radi o knjigama, bilo o teškoj mehanici, stručnjaci su obično smje- šteni u dva ili tri hotela, a velik dio poslova sklapa se u predvorjima ili na večerama, baš poput onih koji će se sklopiti te večeri. Pozdravljam se sa svim izdavačima i prihvaćam njihove pozive čim mi postave uobičajeno pitanje: »Kada ćete posjetiti našu zemlju?«

Trudim se razgovarati dovoljno dugo da Monica ne dobije priliku pitati me što se događa. Preostaje joj jedino u svoj rokovnik zabi- lježiti obaveze koje sam preuzeo.

U jednom času prekidam razgovor s arapskim izdavačem kako bih saznao koliko smo posjeta ugovorili.

—  Zaista si me stavio u nezavidnu situaciju — ljutito mi odgovara Monica na portugalskom.

—  Koliko?

—  Šest zemalja u pet tjedana. Zar ne znaš da je ovaj Sajam za izdavače, a ne za pisce? Ti ne bi trebao prihvaćati nijedan poziv, to je moj posao...

Uto stiže portugalski izdavač pa ne možemo nastaviti razgovor na našem tajnom jeziku. Budući da on ne govori ništa osim uobiča- jenih uljudnih rečenica, ponudim se:

—  Zar me nećete pozvati da posjetim Portugal?

On priznaje kako je bio u blizini i da je uspio čuti razgovor iz- među mene i Monice.

—  Ne šalim se. Zaista bih volio održati književnu večer u Guimaraesu i još jednu u Fatimi.

— Ali takve stvari ne možete u zadnji tren otkazati, znate...

—  Neću otkazati. Obećavam.

On pristaje, a Monica bilježi i Portugal u rokovnik: još pet dana. Konačno stižu i moji ruski izdavači — muškarac i žena — prila- ze nam i pozdravljaju nas. Monica uzdahne s olakšanjem. Konačno me može odvući u restoran.

Dok čekamo taksi, povlači me u stranu.

—  Zar si poludio?

—  Još prije mnogo godina, kao što dobro znaš. Jesi li čula za kineski bambus? Pet godina ostaje skriven u malenome pupu, dok mu samo korijenje raste pod zemljom. A onda, u roku od nekoliko sati, naraste dvadeset pet metara.

—  I kakve to ima veze s ludošću kojoj sam upravo nazočila?

—  Kasnije ću ti prepričati razgovor koji sam vodio s J.— om prije mjesec dana. Stvar je u tome da se to i meni događa: uložio

sam puno rada, vremena i napora, pokušavao poticati svoj rast s puno ljubavi i posvećenosti, ali ništa se nije dogodilo. Godinama se nije dogodilo ništa.

—  Kako se nije dogodilo ništa? Pa zar ne znaš tko si? Stiže taksi. Ruski izdavač Monici otvara vrata.

— Govorim o duhovnoj razini. Mislim da sam ja kineski bambus i da je došla moja peta godina. Vrijeme je da se ponovo podignem. Pitala si me jesam li poludio i odgovorio sam ti šalom. Ali činjenica je da sam zaista poludio. Počeo sam misliti da ništa od onoga što sam naučio nije pustilo korijenje.

U jednom djeliću sekunde, odmah nakon dolaska bugarskih iz- davača, osjetio sam J.- ovu prisutnost i odjednom shvatio značenje njegovih riječi — bez obzira na to što se ta spoznaja dogodila tek nakon što sam prelistao jedan vrtlarski časopis u trenutku potpune dosade. Izgnanstvo koje sam si sam nametnuo, i koje mi je omogu- ćilo mnoge važne spoznaje o samome sebi, također je imalo i vrlo ozbiljnu posljedicu: samoća se pretvorila u porok. Moj se svijet ograničio na nekoliko prijatelja u planinama, odgovaranje na pisma i e - mailove i na iluziju da je »sve ostalo vrijeme samo moje«. U konačnici, bio je to život bez prirodnih problema koji nastaju zbog suživota s drugim ljudima, zbog ljudskog kontakta.

Ali zar je zaista to ono što tražim? Život bez izazova? I kakva je čar u potrazi za Bogom izvan ljudi?

Poznajem mnoge koji su to činili. Jednom sam imao ozbiljan i istodobno vrlo zabavan razgovor s jednom budističkom sveće- nicom koja je provela dvadeset godina izolirana u nekoj špilji u Nepalu. Upitao sam je što je postigla. »Duhovni orgazam«, od- govorila je. Rekao sam joj kako postoje i puno lakši načini da se postigne  orgazam.

Nikada ne bih mogao slijediti takav put —    ne vidim ga na

svojem horizontu. Jednostavno ne mogu; ne bih mogao provesti ostatak svojeg života u potrazi za duhovnim orgazmima ili u pro- matranju hrasta u svojem vrtu, očekujući da mi spoznaja dođe iz kontemplacije. J. to zna i zato me potaknuo na ovo putovanje, kako bih shvatio da se moj put ocrtava u očima drugih i, ako želim pronaći samoga sebe, potrebna mi je ta mapa.

Ispričavam se ruskim izdavačima i objašnjavam im kako trebam završiti razgovor s Monicom na portugalskom. Počinjem joj pričati jednu priču:

— Neki se čovjek poskliznuo i upao u rupu. U blizini prolazio je neki svećenik, i čovjek ga zamoli za pomoć da izađe odatle. Sve- ćenik ga blagoslovi, ali nastavi dalje. Nakon nekoliko sati, pojavi se liječnik. Čovjek ga zamoli za pomoć, a liječnik se ograniči na to da mu izdaleka pregleda ogrebotine, napiše recept i kaže mu neka kupi te lijekove u najbližoj ljekarni. Napokon se pojavio netko koga čovjek nikada prije nije vidio. Ponovo je zamolio za pomoć, a neznanac se baci u rupu. »Pa što ćemo sad? Sada smo obojica ovdje zarobljeni!« Na to neznanac odgovori: »Ne, nismo zarobljeni. Ja sam ovdje domaći i znam kako možemo izaći iz rupe.«

—  Što bi značilo...? — reče Monica.

—  Da trebam te neznance — pojasnim. — Moje je korijenje spremno, ali uspjet ću nastaviti svoj put samo uz pomoć drugih. Ne samo uz tebe, ili J.- a, ili svoju ženu, nego uz ijude koje nikad prije nisam vidio. Siguran sam u to. Zato sam zatražio da organiziraju proslavu nakon svake književne večeri.

—   Ti nikada nisi zadovoljan — žali se Monica.

—   Zato me i obožavaš — kažem sa smiješkom.

U restoranu razgovaramo o svemu pomalo, slavimo poneke uspjehe i pokušavamo uskladiti neke pojedinosti. Stalno se suzdržavam od suvišnih upadica jer je Monica zadužena za sve poslove vezane za izdavaštvo. Ali, u jednom trenutku, ponovo začujem pi- tanje —   ovoga puta upućeno njoj:

—  I kada možemo računati na Paulov posjet Rusiji?

Monica počinje objašnjavati kako je moj trenutačni raspored jako zgusnut i da imam ugovorenu cijelu seriju gostovanja već od sljedećeg tjedna. I tada se ipak ubacujem:

— Već dugo imam jedan san. Već sam ga dvaput pokušao ostva- riti, ali nisam uspio. Ako mi pomognete, doći ću u Rusiju.

— A koji je to san?

—  Da prijeđem vašu zemlju vlakom, sve do Tihog oceana. Mo- gao bih zastati na nekim mjestima i održati književne večeri. Tako bih mogao stići do čitatelja koji nikada neće imati priliku doći u Moskvu.

Oči mojeg izdavača sjaje od sreće. Upravo je bio govorio o problemima s kojima se susreću distribuirajući knjige u tako velikoj zemlji, podijeljenoj na sedam vremenskih zona.

— Vrlo romantična ideja, taman u stilu kineskog bambusa, ali ne baš jako praktična — nasmije se Monica. — Znaš da ne bih mogla ići s tobom jer imam malu bebu.

Izdavač je, naprotiv, oduševljen. Naručuje već petu kavu te ve- čeri i obećava da će se on za sve pobrinuti, da me može zastupati Monicina zamjenica, da se ona ne treba ni za što brinuti: sve će biti dobro.

Tako sam popunio svoj raspored za sljedeća dva mjeseca, ostav-

ljajući usput mnogo sretnih ljudi koji su se našli pod velikim pri- tiskom jer će sve morati organizirati u vrlo kratkom roku, moju agenticu i prijateljicu koja me sada gleda s dragošću i poštovanjem, mojeg učitelja koji nije prisutan, ali zna da sam se odvažio i krenuo na put, iako nisam dobro razumio što mi je govorio. Noć je hladna i poželio sam se sam prošetati natrag do hotela, pomalo prestrašen,

ali sretan jer znam da više nema povratka.

A upravo sam to želio. Ako ja povjerujem u pobjedu, i pobjeda će povjerovati u mene. Nijedan život nije potpun bez malog dodira ludosti. Ili, kako bi rekao J.: trebam ponovo osvojiti svoje kraljev- stvo. Ako uspijem razumjeti svijet, uspjet ću razumjeti i sebe.

***

U hotelu me čeka poruka moje žene, koja kaže kako me nije uspjela dobiti i moli me da joj se javim čim uzmognem. Srce mi zastaje jer me ona jako rijetko zove kada sam na putu. Odmah joj uzvraćam poziv. Sekunde između zvona čine se beskonačnima.

Ona se konačno javlja.

— Veronika je imala tešku prometnu nesreću, ali nije u opasnosti

—  reče uzbuđeno.

Pitam mogu li je odmah nazvati, ali odgovor je »ne«. Veronika je u bolnici.

—  Sjećaš se vidovnjaka?

Naravno da se sjećam! Predvidio je nešto i za mene. Završavamo razgovor i odmah zovem Monicu. Pitam je jesmo li slučajno zaka- zali posjet Turskoj.

—  Ne sjećaš se poziva koje si prihvatio?

Kažem da se ne sjećam. Upao sam u neku vrstu euforije kada sam počeo govoriti »da« svim izdavačima.

— Ali znaš koje si sve obaveze prihvatio, zar ne? Još uvijek mo- žemo nešto otkazati, ako se radi o tome.

Objašnjavam joj kako sam zadovoljan ugovorenim obavezama, ne radi se o tome. U ovo doba noći bilo bi jako teško objasniti joj cijelu priču o vidovnjaku, predskazanjima, Veronikinoj nesreći. Zato samo inzistiram da mi Monica kaže jesam li zakazao posjet Turskoj.

—  Ne — odgovara. — Turski izdavači smješteni su u drugom

hotelu. U protivnom...

Oboje se smijemo. Mogu mirno spavati.