Osmica

 

 

Tu vježbu treba svakodnevno izvoditi sve dok ne bude tekla glatko, a time će se poruka da želite postati samostalna osoba utiskivati u podsvjesni um, kako vaš tako i vaših roditelja. Podsvjesni um razumije slike i simbole lakše nego riječi, no treba ih redovito ponavljati kako bi poruku primio i djelovao u skladu s njom. Najbolje vrijeme za slanje takvih poruka rano je ujutro nakon buđenja i neposredno prije nego li utonemo u san, kada smo najbliže podsvjesnom umu.

Kada je slika jasno ucrtana, dovoljno je vježbati otprilike dvije minute ujutro i na večer. Tijekom dana dobro je vizualizirati da ste svoju osmicu malo pogurnuli kako bi ostala  u pokretu, onako kao što to čini dijete kada lagano štapom dotakne kotač da bi se nastavio kretati. Molim vas, ne oklijevajte nazvati me budete li imali kakvih problema s ovom vježbom, jer morate biti sigurni da je od početka radite ispravno.“

Zanimljivo je čuti reakcije ljudi koji rade s ovim simbolom. Često će dominantni roditelj pokušavati ući u „djetetov“ krug, a katkad će se „dijete“ iznenaditi vidjevši da upravo ono pokušava ući u teritorij roditelja. Događa se i da su oba roditelja umrla, ali veza ostaje netaknutom toliko dugo dok se sve spone ne prekinu. Neki će ljudi reći da je jedan roditelj, obično majka, umro pri porodu ili dok su još bili mali, te ga se jedva sjećaju. Obično su ih odgajali djed i baka, drugi rođaci, prijatelji, ili su završili u sirotištu, a možda su ih i usvojili. U takvim slučajevima, iako su pravi roditelji malo utjecali na djecu, najprije treba vježbati kidanje veza upravo s njima. K tomu, trebat će se odvojiti od svih koji su ih odgajali ili neposredno na njih utjecali u djetinjstvu.

Povremeno ćemo se susretati s ljudima koji još uvijek gaje osjećaj ogorčene mržnje spram roditelja pa im je suviše teško ili ih uznemiruje vizualizirati ga svaki dan. Taj se

problem može riješiti na nekoliko načina. Umjesto da se vizualizira određena osoba, može se upotrijebiti njezina slika, inicijali ili simbol koji će je zamijeniti.

Žena s kojom je radila moja kći, toliko se još uvijek bojala svog oca, da uopće nije mogla izvoditi vježbu. Zamolili smo da nam se pokaže kako bismo joj mogli pomoći, i dobili smo odgovor da zamisli da između sebe i oca podiže debelu pregradu i da je on s druge strane zaštitnog zida, u svom krugu i odvojen od nje. Pokušala je i ustanovila da tako može vježbati osmicu kao potrebnu pripremu za oslobađanje od njegova utjecaja. Tu je ženu njezin otac od najranijeg djetinjstva spolno iskorištavao i ona je još uvijek od toga trpjela posljedice, ne mogavši nikako ostvariti trajnu vezu s muškarcem. Otkrili smo da je incest uobičajeniji no što se općenito smatra. Prikazane su nam različite metode kojima se može riješiti taj problem. Njih ću opisati u idućim poglavljima.

Većina ljudi nema problema s vizualizacijom, a vježbanjem se ta sposobnost brzo povećava. No uvijek ima i onih kojima je to teško izvesti ili čak nemoguće. Za njih imamo druge načine utiskivanja simbola u podsvijest, a katkad i onim sami pronađu riješenje za svoje poteškoće. Sjećam se mlade žene koja je pomoću kompasa i plave krede nekoliko puta ujutro  i na večer crtala veliku osmicu na papir.

Mnogi ljudi crtkaju u slobodnim trenucima, primjerice dok nešto čekaju. Njima savjetujemo da uvijek pri ruci imaju papir i olovku kako bi, za to vrijeme, mogli crtati osmicu, a u središte kruga trebaju staviti svoje inicijale i inicijale svojih roditelja. Jedan je čovjek izrezao dva kruga od papira i stavio ih na pod sobe. Sjeo je u jedan krug, a u drugi je stavio sliku svoje majke, i prstom je iscrtavao osmicu vizualizirajući ujedno plavu svjetlost.

To mi je dalo ideju za jednu ženu koja je vizualizirala osmicu da bi se odvojila od supruga od kojega se upravo razvodila. Bila je vrlo živčana i teško se koncentrirala pa sam joj predložila da izreže dva kruga, stavi ih na pod i da zatim hoda oko osmice. Vidjela je da to može lako raditi, a samom je fizičkom aktivnosti potrošila nešto od svoje živčane energije koja ju je priječila da se koncentrira. Usput rečeno, to je tipičan primjer koji pokazuje kako se metoda koja nam je dana za pomoć jednoj osobi, može uspješno iskoristiti i za druge sa sličnim problemima.

Nakon što pažljivo objasnimo osmicu, vježbu ponovi osoba kojoj je namijenjena, kako bismo provjerili da li ju je ispravno razumjela i da li je dobro vizualizira. Željela bih istaknuti da je ta provjera veoma važna jer nam se višeput dogodilo da smo bili uvjereni kako smo sve pojasnili, a onda bi se pokazalo da je osoba crtala simbol oko pojasa, prsiju ili oko vrata, katkad i iznad glave, umjesto na podu oko svojih stopala. Neki su osmicu zamišljali u uspravnom položaju s krugovima postavljenim jedan ponad drugoga. Takvi su nesporazumi još češći ako se upute daju telefonom, što činimo jedino kada osoba uistinu mora početi vježbati što prije. Da bi se izbjegle zabune, najbolje je tražiti od osobe da na glas ponovi upute. Tako ćemo ih moći provjeriti i ujedno možda odgovoriti na neka dodatna pitanja.

Osim osmice, u isto vrijeme treba započeti sa još dvijema aktivnostima. Svakoga jutra kada se probudi, osoba treba zapisivati snove kojih se sjeća, i to joj treba postati navikom. Mnogima se već dogodilo da su se probudili sa još živom sjećanjem na neki san, možda su ga čak migli i odmah analizirati, a onda su, sigurni da je dovoljno jasan i da ga neće zaboraviti, opet zaspali. No, kada su se ujutro probudili, mogli su se sjetiti jedino toga da su sanjali. Da ne bi tako gubili snove, a s njima možda i važne poruke iz podsvijesti, predlažemo im da pokraj kreveta drže papir i olovku ili magnetofon, kako bi san lakše zabilježili čim ga se prisjete. Predlažemo, također, da osoba prije spavanja usmijeri svoju podsvijest tako da je kroz san poduči onomu što joj je potrebno u određenom trenutku. San često upozorava na glavni problem u životu osobe i tako skraćuje vrijeme potrebno da se otkrije u čemu se sastoje tegobe.

Također im predlažemo da sastave listu dobrih i loših osobina svojih roditelja, što će im pomoći da jasnije sagledaju kako su ih u djetinjstvu programirali te kako su oni na to

reagirali, prilagođavajući se ili opirući se. Predlažemo im da uzmu dva velika lista papira, za svakog roditelja po jedan, i da ga crtom po sredini podijele u dva stupca. Na lijevoj strani treba popisati osobine i navike roditelja na koje je osoba negativno reagirala, a na desnoj pak sve osobine na koje je reagirala pozitivno i kojima se divila. Za te je liste potrebno vremena i strpljenja te se ne treba žuriti niti ih završiti u jednom mahu. Najočitije se karakteristike odmah pokažu, no na dijete često najjači dojam ostavljaju one suptilnije koje se često zaborave ili potisnu, i koje sporo izbijaju iz podsvijesti na površinu. Korisno je pri ruci imati papir i olovku i zapisivati pozitivne i negativne reakcije čim ih se prisjetimo, jer kada proces započne a podsvijest postane svjesna onoga što je potrebno, iz prošlosti će poćeti izvlačiti potisnute i zaboravljene reakcije iz djetinjstva. Možda se čini da se time previše traži od neke osobe, ali primijetili smo da su upravo očajni, razočarani i nezadovoljni ljudi oni koji su voljni puno raditi i koji su najdiscipliraniji. To je, čini se, pravilo.

Svi smo pomalo lijeni i rijetko se uistinu potrudimo, izuzev ako nas nešto na to ne natjera ili pak previše patimo pa smo spremni sve učiniti da si olakšamo bol. Uzrok može biti fizički, mentalni, emocionalni, financijski ili bilo koji drugi, sli dovoljno snažan da nas potakne na djelovanje. Ima, dakako, i takvih koji su nadahnuti pustolovinom samoga rada toliko da ih i to motivira. Naime, upravo emocionalna energija omogućava pojedincu da probije barijere koje postavlja svjesni um, i dođe u dodir s podsviješću.

Tijekom godina zamijetili smo još jednu zanimljivu pojavu. Često, naime, osoba koja traži pomoć, ne može odmah početi s radom, ili ne može doći na prvi sastanak.

Postalo je očigledno da to odgađanje, umjesto da nesigurnoj osobi pojača frustraciju, povečava želju da započne raditi i daje energiju potrebnu za početak rada, što je veoma važno.