8.

UNUTARNJE DIJETE

 

 

Tijekom neprestana procesa samootkrivanja i nakon odvajanja od roditelja, na sesiji ili u snu često se pojavi unutarnje dijete. Njemu je potrebna pažnja i iscjeljenje. Pokazano nam je mnogo načina kako da to učinimo. Djetetu treba pomoći da odraste do zrelosti kako bi ga osoba mogla unijeti u temeljnu bit svoga bića zajedno sa svim drugim vidovima osobnosti koji su izbili na površinu.

Dijete može biti muško ili žensko, ovisno o tome koji je aspekt osobe ostao nezreo, i može biti bilo koje dobi. To će ovisiti o vremenu u kojemu se dogodilo nešto zbog čega je unutarnje dijete ostalo na određenoj razini, umjesto da raste zajedno s drugim aspektima osobe. Čim se unutarnje dijete pojavi iz nesvjesnoga gdje je bilo skriveno, osoba se u sjećanju treba vratiti u to vrijeme kako bi se s motrišta odrasle osobe suočila s bolnim događajem.

Često je potrebna pratnja uzvišenog lika kao što je, primjerice, personifikacija visokog

1. Ta je potpora osobito važna ako je događaj bio iznimno traumatičan i ako je prisutan strah od njegova oživljavanja. Tada se taj lik pozove kako bi iscijelio, utješio i pružio potrebnu podršku.

Najtraumatičniji događaji s kojima se susrećemo, jesu fizičko zlostavljanje i odbacivanje sa strane jednog ili oba roditelja. Najviše zla od svih oblika zlostavljanja možda ipak izaziva spolno zlostavljanje i incest, koji su mnogo češći no što se pretpostavlja. Na žrtve djeluje na mnogo negativnih načina, a najviše na njihov spolni život i izbor partnera. Prisjećam se dvaju primjera, potpuno su različiti, ali djeluju jednako porazno.

Jedna je mlada djevojka bila pred udajom, ali prepuna straha na pomisao o spolnim odnosima koji su dio braka. Molila nas je da joj pomognemo otkriti razlog toga duboko ukorijenjena straha. Čim se je opustila, obje smo zatažile od visokog C da je povede u neki od potisnutih događaja iz prošlosti koji je možda uzrokovao strah veći od ljubavi prema čovjeku za kojega se namjeravala udati. Polako je promatrala godine koje su se nizale pred njom i odjednom se u sjećanju pojavio događaj iz njezine osme godine. Ispričala nam je da su je stariji dječaci prisilili da s njima ode iza jednog zida pokraj škole koju su pohađali. Kada su bili sigurni da ih nitko ne vidi, skinuli su joj gaćice i maltretirali je usprkos njezinu otimanju i pozivima u pomoć. Nakon tog ostavili su je prestravljenu i punu modrica. Otrčala je kući i histerično plačući ispričala roditeljima što se dogodilo. Njezin je otac bio bijesan i prijetio je da će prijaviti dječake. No oni su se samo smijali, i u malom gradu u kojem su živjeli proširili su glas da ih je upravo ona na to navela jer je bila takva djevojčica. Njezina je obitelj bila siromašna, pripadala je nižem društvenom sloju, dok su dječaci pripadali bogatim i uglednim obiteljima, pa se povjerovalo njihovoj priči. Djevojčica je bila odbačena i obilježena kao nemoralna, a majke su svojoj djeci zabranile da se druže s njom. Odbacili su je, iako je bila nedužna.

Čovjek za kojega se udavala bio je iz ugledne obitelji. Upoznali su se na fakultetu. Ona je naporno radila da bi se uzdigla iz svoga niskoga društvenog statusa, školujući se uz pomoć stipendije. Njih su dvoje bili dobar par, imali su mnogo zajedničkih sklonosti, i sve je upućivalo na uspješan brak kada bi se samo uspjela osloboditi straha od spolnog odnosa. Kada je stanju sna na javi s motrišta odrasle osobe gledala na taj događaj, spoznala je da je kao malena djevojčica bila žrtva okolnosti na koje nije mogla utjecati. Shvatila je da ne postoji valjan razlog za strašan osjećaj krivnje koji je nosila sve te godine, kao ni za osjećaj srama zbog poruge njezinih vršnjaka koji nisu znali pravu istinu. Vidjela je isto tako da se uzdigla iz svoga skromnog porijekla i da je kao potpuna žena našla svoje mjesto u svijetu. Shvatila je da više ne smije dopustiti da je to potisnuto sjećanje i dalje progoni i spriječi je da uzme što joj se nudi, a to su dobar suprug i sretna budućnost.

Rekla sam joj da zamisli kako vodi malu osmogodišnju djevojčicu na rijeku u kojoj će se okupati i sa sebe isprati svaki osjećaj manje vrijednosti, kao i osjećaj da je uprljana, što je zahvalno učinila. Zagrlila je djevojčicu, obrisala je, očešljala, umirila je i cijelo joj vrijeme govorila kao da je njezina mala kći. Savjetovala sam joj tada da uzme djevojčicu natrag u sebe tako da taj dio nje može rasti i sjediniti se s ostalim dijelovima njezine ličnosti. Trebala bi joj svaki dan posvjetiti nekoliko trenutaka kako bi nastavile komunikaciju i da bi uvjerila djetinji dio sebe da ga voli i prihvaća. Rekla sam joj da vizualizira stazu koja vodi do lijepe zelene livade prepune cvijeća gdje se može izuti i plesati poput bezbrižne djevojčice, radosno i slobodno. Kada se dovoljno naplesala, rekla sam joj da zamisli da joj prilazi zaručnik, da mu ona trči u susret i govori mu dobru vijest o svojoj konačno nađenoj slobodi. I jedna i druga smo se začudile kako je to lako učinila, jer je u početku svojega unutarnjega putovanja bila prepuna straha.

Nastavila je vizualizirati prizor i u trenuku kada je osjetila njegove ruke oko sebe, izašla sam iz sobe na nekoliko minuta dok je ona zamišljala njihov ljubavni zagrljaj na svim razinama, kao generalnu probu onoga što će se dogoditi. Kada sam se vratila u sobu, po izrazu njezina lica shvatila sam da su nestali svi njezini prijašnji strahovi.

Nakon nekog vremena udala se za svog zaručnika, i sada su ponosni roditelji lijepa i zdrava dječaka. Srećom, njezin je suprug izvanredno nježan, pažljiv i pun razumijevanja te joj je pomogao da se u potpunosti slobodi straha i krivnje.

Drugi se slučaj odnosi na mladu ženu koja je osjećala nagonsku potrebu da se prostituira. Ulazila je u spolne odnose s muškarcima koji joj ni po čemu nisu odgovarali, koje nije voljela, a nisu joj se čak ni dopadali. Mrzila je samu sebe zbog tih avantura i očajnički je željela prekinuti takav život jer se nakon svakog takvog susreta osjećala prljavom. Njezino svjesno sjećanje nije nam dalo objašnjenje za takvo ponašanje. Sigurno je bilo jedino to da je uvijek imala loše mišljenje o samoj sebi. Unatoč tome što je neprestano pokušavala biti bolja, progonio ju je osjećaj manje vrijednosti koji je nakon svakog spolnog iskustva postajao sve jači. Bila je uistinu očajna. Često je najbolje potražiti pomoć upravo u takvu stanju, jer izgleda da mnogi ljudi moraju jako trpjeti da bi bili spremni započeti težak i bolan rad na promjeni samih sebe.

Za opuštanje joj je trebalo više vremena no što je uobičajeno jer je bila vrlo napeta zbog silne želje da otkrije uzrok svojih problema. Podignule smo trokut i zatražile da nam se pokaže ono što ona treba znati, iskusiti ili vidjeti, kako bi se mogla osloboditi osjećaja mržnje prema sebi. Uputila sam je da vizualizira cestu i krene njome pomno motreći kuda ona vodi i sve što se događa na njoj i oko nje. Nakon kraćeg vremena trgnula se i rekla da vidi kuću u kojoj je živjela u djetinjstvu. Tu je kuću potpuno zaboravila, iako se sjetila da ju je jednom vidjela u obiteljskom albumu i pitala čija je. Rekla sam joj da priđe kući i uđe na glavna vrata kao da je nevidljiva, ali da može promatrati sve što se zbiva oko nje. Oklijevala je, što me učvrstilo u uvjerenju da smo možda blizu događaju koji se zbio u toj kući a koji je uzrokom njezina problema, te da možda neće biti potrebno otići dublje u prošlost. Ponavljala sam joj pitanja, primjerice: „Vidite li nekoga u kući?“ i blago je ali čvrsto poticala da mi kaže što vidi, bez obzira na to činilo se to njoj važno ili ne. Naime, čak i na izgled mali i beznačajni događaji mogu često izazvati ozbiljne probleme ako u dječjoj mašti poprime goleme razmjere. To ju je opustilo pa je opisala neke predmete koje je vidjela u sobama. Nakon nekog vremena utihnula je i ostala tako dulje vrijeme. Visoko C me je uputilo da ne prekidam tišinu, već da zatražim od njezina Visokoga C da joj pomogne otkriti što je to u njoj zapreteno.

Odjednom je zajecala i vrisnula „Ne! Ne! Ne!“

Uvjerila sam je da je za nju izvanredno važno da se oslobodi onoga što vidi, a što joj uzrokuje tako snažnu bol. Rekla sam joj i da nisam tu da bih joj sudila, već da bih joj pomogla. Konačno je kroz jecaje nekako uspjela reći što vidi. Malo-pomalo sastavila je sliku kako je otac spolno iskorištava u tako ranim godinama da nije ni shvaćala što se događa.

Istodobno je bila užasnuta prijetnjama o strašnim posljedicama koje će je snaći ako bilo kome bude govorila o njihovu odnosu. Iako je bila tako mlada, shvatila je da je to nešto loše. Sjetila se kako je otac uvijek nazivao lošom djevojčicom, čime je pokušavao prikriti svoju vlastitu krivnju. Izgleda da je majka znala za to, ali se plašila oca jer je bio nasilan čovjek. Bilo je lakše zatvoriti oči pred onim što se događalo negoli se suočiti s problemom. I ona je svojoj kćeri govorila da je loša djevojčica, no to je činila sa zlobom jer je bila ljubomorna što suprug pokazuje pažnju prema kćeri a nju zapostavlja. Jadno dijete nije imalo ni podrške ni ljubavi  od svojih roditelja pa nije čudno što se osjećala tako nevaljanom. Tražila je ljubav gdje god je mogla, a najradije u ponižavajućim i bolnim situacijama budući je to bio prvotni obrazac njezinih spolnih aktivnosti. Mislila je da je manje vrijedna, a kako su je roditelji programirali da se tako i osjeća, tražila je samo negativna iskustva.

Patila je i od osjećaja krivnje zbog incestuoznog odnosa s ocem, što je poslije shvatila ali je to potpuno potisnula. Kažnjavala je sebe unižavajući se na sve moguće načine, misleći da time plaća za svoje rane grijehe.

Kada se smirila, savjetovala sam joj da promotri tu malu djevojčicu koja je još uvijek bila tako živa u njoj. Ostala je u istoj dobi i još je uvijek patila od starih osjećaja krivnje i stida. Predložila sam joj da uzme djevojčicu u naručje i utješi je, dajući joj svu ljubava za kojom toliko ćezne. Ponovno je zaplakala i rekla da to želi učiniti više no išta na svijetu. Željno je vizualizirala kako kupa i češlja djevojčicu te je maže iscjeljujućom mašću i nježno je miluje kao da joj je kći.

Predložila sam joj zatim da djetetu pjeva uspavanku. Odmah je to učinila. Nikako nije prestajala tetošiti dijete sada kada joj se ukazala prilika da za njega preuzme odgovornost. Kada je dijete zaspalo, rekla sam joj da mu govori kako su sva ružna iskustva bila samo san ili noćna mora i da će sve zaboraviti kada se probudi. Spremno je slijedila moje upute i razgovarala je s djetetom kao da je stvarno. Tada sam je uputila da se obrati svome visokom C i zamoli ga da se pojavi u obliku simbola ili osobe koja će iscijeliti zaspalo dijete.

Nije bila sigurna može li to učiniti ali je bila voljna pokušati i, na njezino se iznenađenje, na unutarnjoj razini pojavio lik Krista. I, kao što se često događa, bio je odjeven u prekrasnu tamnoplavu halju, kakvu inače nosi Marija. Upitala sam je zašto je to tako, na što je s dubokim poštovanjem odgovorila: „To je otac obučan kao majka, oba ju jednom.“ Nakon ove vizije, ponovno je briznula u plač. No ovaj put uzrok nije bio bol, već čista radost i olakšanje jer je u sebi našla i oca i majku u jednom.

Rekla mi je da se još uvijek ne osjeća čistom pa ne želi da je taj lik dotakne. Predložila sam joj da se okupa kao što je učinila s djevojčicom. Odmah je odgovorila: „Da, u moru.“ Objasnila je da će slana voda sprati svu nečistoću. Savjetovala sam joj da skine odjeću, stavi je na hrpu i zapali. Tu odjeću mora zamijeniti novom jer stara predstavlja prijašnje ponašanje. Učinila je to sa žarom, opisujući kako nogama gasi vatru, a pepeo zakapa duboko u zemlju kako bi mu se zauvijek zatro svaki trag. Sada je slobodno otrčala do mora i kupala se u slanoj vodi sve dok nije uklonila svu nečistoću s tijela. Predložila sam joj tada da pronađe način na koji će izraziti osjećaj novostečene slobode. Odmah je odgovorila da želi biti dupin i pliva morem iz čiste životne radosti.

Kada je napokon izišla iz mora, pružila sam joj bijelu haljinu koja simbolizira čistoću. Obukla ju je spremno i gotovo s poštovanjem. Rekla sam joj da ponovno krene u život s tajnim saznanjem da je sada pročišćena od svojih prošlih iskustava, krivnje i mržnje prema sebi, i s novom slikom o sebi.

Ubrzo nakon te sesije upoznala je dobra čovjeka s dvoje djece, čija je supruga preminula u automobilskoj nesreći. U početku ju je njihov odnos pomalo plašio jer nije poznavala obrazac bliska ljubavna odnosa s muškarcem. Ubrzo je došla potražit pomoć i u stanju sna na javi zatražila je da joj se kaže što još treba znati kako bi se suočila s tim izazovom.

Povela sam je u mašti natrag na obalu gdje se kupala na prijašnjoj sesiji, rekla joj da legne na pijesak i opusti se na suncu kao da je uistinu na plaži. Kada se opustila, rekla sam joj da ostane u tom stanju opuštenosti i vizualizira čovjeka koji joj je ponudio brak kako joj se polako približava trežeći je. U početku je bila napeta, ali kada je primijetila da je i on napet zbog njihove veze, zaboravila je vlastite strahove i mahnula mu da joj se približi. Nakon što  je legao pokraj nje na pijesak, savjetovala sam joj da dopusti da prizor dalje teče bez ikakva potiskivanja. Savjetovala sam joj neka zamoli visoko C da im pomogne da zajedno pobijede svoje strahove. Izišla sam iz sobe na nekoliko minuta kako bi se mogla slobodnije opustiti u svojem unutarnjem doživljaju, a kada sam se vratila, ona je blistala. Rekla je da se riješila starih strahova i da misli kako tom čovjeku može biti dobra žena, a njegovoj djeci dobra majka.

Nakon nekoliko dana došao je njezin zaručnik. Rekao je da je još uvijek tužan zbog smrti svoje supruge i da s njom želi prekinuti veze prije nego što se ponovno oženi. Objasnila sam mu uvodnu vježbu osmice koju treba vježbati dva tjedna.

Nakon dva tjedna došao je prekinuti veze sa suprugom. Tek što je počeo govoriti na kojem su mjestu spone koje ih povezuju, naglo je zastao usred rečenice. Na moj upit što se dogodilo, rekao je da mu se čini da njegova žena, koju je jasno mogao vidjeti, jednako željno očekuje da se prekinu veze među njima. Objasnila sam mu da s njom može razgovarati, postavljati joj pitanja i primati njezine odgovore u obliku misli. Rekao je da mu se čini da se upravo to i događa, i da mu žena kaže kako se nada da će se on ponovno oženiti te da njemu i njegovoj novoj ženi daje svoj blagoslov jer je zahvalna što će njezina djeca opet imati majčinsku brigu.

Plakao je dok mi je prepričavao ženine riječi. Rekao je da nikada nije mislio da bi mogao imati tako uvjerljiv i stvaran doživljaj. Očigledno je bio duboko potresen i istodobno zapanjen onim što se događalo na unutarnjoj razini.

Nastavili smo sesiju, i on je opisao kako je prekinuo spone koje su ga vezivale za  ženu. Zagrlio ju je i blagoslovio, a zatim promatrao kako odlazi u drugu dimenziju svijesti presretna što se oslobodila svijeta koji je poznavala kao njegova žena.

Uslijedilo je vjenčanje, a djevojka koja je bila odbačena i uprljana kao dijete, našla je sreću sa svojim suprugom i voljela je njegovu djecu onako kako je naučila voljeti svoje unutarnje dijete. Sada se vesele rođenju svoga djeteta.

To su samo dva od mnogih sličnih primjera. U svakom je čovjeku duboko zakopan djetinji dio koji traži da ga se oslobodi, iscijeli, da se o njemu vodi briga kako bi mogao sazrijeti i djelatno se uklopiti u cjelovitu osobu. Time se oslobađa i energija koja je dotad bila zatočena sa starim sjećanjima, a koju se sada može koristiti u svakodnevnom životu.

Ima, naravno, i manje dramatičnih priča, ali se u svakom pojedinom slučaju od osobe traže da preuzme odgovornost za unutarnje dijete o kojemu svaki dan treba brinuti dok posve ne odraste i stopi se s cjelovitom osobnošću.

 

 

Odbacivanje

 

Svaki čin odbacivanja, bez obzira na to da li ga je osoba koja je za njega odgovorna svjesna ili ne, negativno djeluje na ponašanje odbačene osobe. Svi znamo da ima roditelja koji žarko  žele dijete određena spola pa, razočarani, vrlo emotivno reagiraju ako dijete nije toga spola. Beba tu reakciju doživljava kao odbacivanje, a to će na nju djelovati cijeli život jer je njezin dolazak na ovaj svijet povezan s nesigurnošću i neprihvaćanjem od strane dvoje ljudi koji bi joj trebali pružiti prvu sigurnost. Rano odbijanje, čak i ako roditelji s vremenom zavole dijete, uvjetuje mnoštvo negativnih reakcija prema životu. Neki će ljudi stalno tražiti situacije u kojima će biti odbačeni jer je to stanje koje im je poznato, pa su tako na čudan način sigurni.

Drugi kroz život idu neprestano tražeći ljubav i pažnju kako bi utažili glad za prihvaćanjem, ali nikad nisu zadovoljni bez obzira na to koliko prime.

Osim zbog neželjena spola, roditelj se pri porodu ili u ranim godinama može udaljiti od djeteta i zbog drugih razloga. Neki se roditelji uznemire ako dijete pri porodu nije dovoljno lijepo ili ne napreduje jednako brzo kao druga djeca njegove dobi, pogotovo djeca rođaka ili prijatelja među kojima često vlada bespoštedno natjecanje. Koji god da je razlog, odbacivanje će u budućnosti rezultirati patnjom i tugom. Ako otkrijemo razočaranje a bol otpustimo, vidjet ćemo pravu sliku sebe bez sjene koju je stvaralo razočaranje koje su roditelji projicirali na nas, zbog čega smo se osjećali kao da im nikad ne možemo udovoljiti.

Kada nam se za pomoć obrati osoba koja pati od neuobičajeno jaka straha od odbacivanja, najprije pokušamo otkriti razlog tomu. On se često pokaže dok osobu vodimo kroz ritual puberteta ili dok sastavlja popis roditeljskih osobina. Katkad je dovoljno saznati uzrok problema, da bi se osoba oslobodila njegovih posljedica. Međutim, da bi se doživjela istinska sloboda, uvijek treba potpuno oprostiti roditelju ili kojoj drugoj osobi koja nas je odbacila.

Katkad se odbacivanje nije moglo izbjeći, primjerice u slučaju gibitka jednog ili oba roditelja u ranoj dobi, a svjesni um još nije dovoljno razvijen da bi se gubitak objasnio i pravilno shvatio, dakle kao nešto što roditelji nisu mogli spriječiti. Budući da dijete takav gubitak i dalje tumači kao odbacivanje, odrasla se osoba s tim mora suočiti želi li se osloboditi posljedica i svjesno mijenjati svoje stavove.

Navest ću za to dva primjera. Prvi je primjer mlada čovjeka koji nikada nije upoznao svoju majku jer je umrla ubrzo nakon poroda. Odgojili su ga majčini roditelji koji nisu propuštali priliku da ga podsjete da je on uzrok smrti njihove drage kćeri. To je prvotnome bolu zbog činjenice da ga je napustila majka, pridonijelo i osjećaj krivnje.

Povela sam ga, u ulozi odrasla promatrača, natrag u prošlost, u doba kada je umrla njegova majka. Savjetovala sam mu da razgovara s njom i da je upita kako se osjećala kada je shvatila da će napustiti svoje novorođeno dijete. Poslije mi je ispričao da je bila nesretna i tužna, prepuna brige što ga ostavlja sama, bez pažnje i ljubavi, tako brzo nakon odvajanja od njezine utrobe u kojoj je bio siguran i zaštićen. Tiho je plakao dok je trajao razgovor koji mu je objasnio razliku između odbacivanja za koje je mislio da ga je doživio, i nevoljka rastanka koji mu je opisivala majka na unutarnjoj razini. Jecao je dok ga je uvjeravala da nije kriv za njezinu smrt.

Predložila sam mu da je zamoli za oproštaj jer je vjerovao da ga je napustila. Radosno je prihvatio tu priliku te sam ga povela kroz onaj dio rituala puberteta u kojemu se oprašta roditelju i od njega traži oproštaj. Napokon se osjećao kao da mu je s ramena pao velik teret, i mogao je majci reći koliko mu je žao što ju je godinama okrivljavao.

Drugi je primjer mlade žene čiji je otac umro kada je imala nešto manje od tri godine. Jasno se sjećala kako mu je sjedila u krilu dok je čitao novine, kako ju je uzimao u naručje i grlio je kada bi se na večer vraćao s posla, te mnogih drugih malih izraza ljubavi koje je željno očekivala od njega. Nakon njegove smrti očajnički joj je nedostajala njegova nježnost i, kako su prolazile godine, potiskivala je tugu duboko u sebe misleći da tu neće toliko boljeti.

Tijekom uobičajene sesije kidanja veza od oca, sve što je potiskivala izbilo je kao bijes zbog toga što ju je napustio i ostavio samu. Užasnula se nad svojim emocionalnim ispadom jer nije znala koliko je duboko potisnula osjećaj ljutnje.

Predložila sam joj da ponovno postane mala djevojčica, što je s lakoćim postigla. Vidjela se u dobi od dvije godine. Zatim sam joj predložila da se pretvara kao da željno očekuje oca koji svakog trena treba stići kući, i da mi kaže što se događa i kako se osjeća. Opisala je kako čuje ključ u bravi i kako mu trči u susret. Otac joj se obraća riječima od milja, pita je kako je provela dan, podiže je na ruke i grli nazivajući je svojom malom princezom. Dok je opisivala taj prizor, vidjela sam da se potpuno uživjela i da je stvarno tamo u svom

sjećanju. Opisala je kako osjeća zagrljaj njegovih snažnih ruku, kako je gladi po kosi, te mnogo drugih malih prisnosti.

Savjetovala sam joj tada da mu kaže što joj je na srcu, kako joj očajnički nedostaje i da ga pita zašto ju je ostavio. Lako je to učinila, a zatim ga je zamolila za oproštaj jer mu je toliko mnogo godina zamjerala i u sebi gajila osjećaj ljutnje. Oprostila mu je i što ju je napustio, jer sada je mogla osjetiti da razumije, a ne samo intelektualno pojmiti. Razumjela je da nije imao izbora i da je bio nesretan što je ostavlja, kao što je i ona patila zbog tog  rastanka. Tog sam joj trenutka predložila da zagrli malu djevojčicu kao da je njezina kći, i da je voli i tješi kao što je to nekad činio njezin otac. Savjetovala sam joj da to čini svakodnevno, zamišljajući da je djevojčica uvijek s njom.

Nakon ove sesije, vidjela sam da je opuštenija nego ikada dotad. Rekla mi je da se osjeća kao da je s nje spao težak teret. Nastavila je svjesno se truditi ne bi li promijenila obrazac prema kojemu je očekivala da je muškarci napuste, i polako je prijašnju sliku odbačene djevojčice mogla zamijeniti pozitivnijom slikom o sebi. Sada je sama preuzela odgovornost za tu djevojčicu.

Katkad se čini da je odbacivanje suviše neznatno da bi uzrokovalo probleme u budućnosti. No otkrili smo da način na koji dijete reagira na situaciju određuje posljedice, a ne sama ozbiljnost čina odbacivanja. Navest ću slučaj žene koja se često tuširala s ocem dok je bila mala, i tomu se uvijek jako radovala. Jednog je dana potaknuta djetinjom znatiželjom dotaknula njegov penis i upašila se njegove grube reakcije. Ne samo da ju je udaljio od tuša, već ju je potjerao iz kupaonice i zaključao vrata. Više joj nikada nije dopustio da se tušira s njime. Nitko joj nikada nije objasnio zašto se to dogodilo, a kako je bila premalena da poveže svoju nevinu gestu i očevu reakciju, zauvijek je u njoj ostala bol i nerazjašnjena tajna.

Posljedica njezine reakcije na taj događaj bila je da, unatoč svojoj toploj naravi, nije uspijevala uspostaviti intimni odnos s muškarcem. Nije joj bilo jasno zašto se to događa i nije si mogla pomoći dok nije konačni otkrila što je tomu uzrok. Još je prerano da bi se znao rezultat njezine spoznaje, no sigurna je da će sada, kada zna odakle potječe problem, prekinuti sa starim ponašanjem.