17.

SMRT I RITUAL SMRTI

 

 

Kao što smo zaboravili veći dio izvornih rituala puberteta, tako se više ne služimo ni ritualima smrti koji bi se trebali izvoditi prije smrti i u vrijeme same smrti da bi se duša koja odlazi pripremila za novu dimenziju svijesti. U zapadnoj se kulturi većina ljudi još toliko boji smrti da je radije ignoriraju umjesto da se otvore prema njoj kako bi je razumjeli i prihvatili je kao neizbježan dio ciklusa koji vlada materijalnim svijetom u kojem živimo.

U staro doba postojalo je mnoštvo veoma složanih priručnika namijenje osobama koje su vodile rituale smrti. Dva takva priručnika sačuvala su se do danas: Tibetanska knjiga mrtvih i Egipatska knjiga mrtvih. Ostaci tih starih rituala smrti mogu se naći u misama za pokojnike, koje se održavaju u crkvama i hramovima, ali su one, na žalost, često tek puki ostaci nekadašnjih dubokosimboličnih ceremonija i imaju malo učinka na pokojnika ili na njegove ožalošćene roditelje i prijatelje. Ipak, zadnjih se godina otvorila tema smrti i umiranja te, konačno, o smrti otvoreno razgovaraju ljudi koji se bave njome.

Osim kada je smrt iznenadna i neočekivana, primjerice smrt u nesrećama, smrt od srčanog udara, smrt izazvana izljevom krvi u mozak ili smrt u ratu, postoje sigurni znakovi koji one koji su uz bolesnika upozoravaju na njezino približavanje bar dva tjedna prije. Jedan stari indijski guru opisao mi je jednom te znakove pa ću ih ovdje navesti jer ih je veoma lako prepoznati. Otprilike dva tjedna prije smrti bolesnik će s vremena na vrijeme tijekom dana trljati ruke. Otprilike tjedan dana prije smrti počet će dulje vrijeme gledati u strop. Otprilike četiri dana prije smrti počet će rukama brisati lice i žaliti se da osjeća mravce po tijelu ili kao da mu se za tijelo lijepi paučina. Tri dana prije smrti, opere li mu se lice vodom, gotovo odmah će se osušiti, koža će upiti vodu poput bugačice. Dan prije kraja, neprestano će kliziti u dno kreveta, i onda kada ga se podigne i vrati natrag. Šest sati prije smrti bit će zaprepašten kada više ne bude vidio strop, a oko četrdeset i pet minuta prije kraja disat će teško i sporo, do hropca koji će navijestiti da je smrt blizu.

Podjednako je važno i za članove obitelji, kao i za onoga koji će napustiti svoje fizičko tijelo, da se na vrijeme pripreme kako bi se mogli suočiti s tim događajem. Njihovo ponašanje može utjecati na umirućega, pa njegov odlazak može biti lagan i smiren ili prepun suza i tuge. Zapravo, oni koji gube fizičku prisutnost svojega najbližega, često trebaju više pomoći i uputa nego bolesna i umiruća osoba. Takva će osoba često poželjeti brzo oslobađanje od bola i patnji, posebno nakon duge bolesti. Umirući će možda biti voljan ostaviti svoje fizičko tijelo, ali će ga zadržavati tuga i opiranje živih, koji su previše zaokupljeni vlastitom tugom da bi razumjeli njegovu potrebu za smrću i da bi je mogli prihvatiti.

Bilo bi idealno da i umiruća osoba i njegovi najbliži prođu ritual kojim će prekinuti veze između sebe. Tada je umirući slobodan otići sa Zemlje jer ga više ne zadržavaju ni rođaci ni njegova vlastita vezanost za život. Ipak, nikad nije previše kasno primijeniti tu tehniku ako je netko voljan voditi bliskog rođaka ili prijatelja umirućeg tako da upotrijebi osmicu oko sebe i onoga koji umire, kako bi se olakšalo odvajanje. Tada se između njih mogu prerezati veze kako bi se omogućilo brzo otpuštanje. Ako je umirući dovoljno svjestan i želi proći sličan ritual, uvelike će si olakšati vlastito izlaženje iz tijela i smanjiti strah.

Naučili smo da je veoma važno da je umirući u trenutku smrti pri punoj svijesti kako bi mogao vidjeti jasnu svjetlost koja poput zvijezde vodilje odvodi dušu sa zemaljske scene u novu dimenziju. Za vrijeme odvajanja duše od tijela veoma je važno da je u blizini netko tko će dušu koja odlazi podsjetiti da potraži tu svjetlost i nekoga tko je već umro i tko možda čeka da joj pomogne u tom prijelazu.

Preporuča se da netko svakodnevno bude uz one koje nitko nikada nije učio o smrti, kako bi ih pripremio da je prihvate. Kao što se ljudi na razne načine suočavaju sa životom,

tako i smrti pristupaju različito, ovisno o njihovim vezanostima za pozornicu svjeta. Osoba koja je uz umirućega, trebala bi biti posve uvjerena u to da život ne završava smrću fizičkog tijela i da duša oslobođena svojih sputanosti nastavlja postojati, ali u drukčijoj dimenziji i u finijem tijelu. Takvo duboko uvjerenje pozitivno će djelovati na onoga koji se sprema za prijelaz u drugu dimenziju. Za onoga koji pomaže umirućem, vrijeme provedeno uz njega bit će katkad pravi ispit strpljenja i snage uvjerenja. Posebno kada je umiruća osoba jako vezana za bilo koji oblik zemaljskog života ili ne vjeruje ni u kakav oblik nastavka života nakon smrti, pa se bori do kraja kako bi što dulje živjela.

Jedan je čovjek umirao od raka. Nije vjerovao ni u šta, osim u ono što mu je njegovih pet osjetila kazivalo o materijalnom svijetu. Liječnik mu je na početku bolesti dao još tri godine života od kojih su mu bile ostale dvije, pa je odlučio proživjeti dano mu vrijeme. Njegova je volja bila toliko snažna da se je unatoč svojoj velikoj slabosti i iscrpljenosti, čvrsto držao za metalnu ogradu bolničkog kreveta kao da će mu to pomoći da ostane u tijelu. Oni koji su vidjeli u kakvu je stanju, nisu mogli vjerovati da uistinu želi ostati u tom izmučenom tijelu. No strah od nestajanja očito je bio veći od bilo kakve neugode, tako da se je očajnički držao pokušavajući ostati živ pod svaku cijenu. Razgovarala sam s njim nekoliko dana, uporno sam odmicala njegove ruke s ograde na krevetu i govorila mu da sam potpuno sigurna da smrt ne znači nestanak osobe kao što je on vjerovao. Borio se za svaki trenutak, a ipak sam osjetila da s vremena na vrijeme zakratko izađe iz tijela i opet uđe. To se pokazalo i dok sam njegovu ženu vodila ritualom kidanja veza između njih dvoje kako bih joj pomogla da ga otpusti. Rekla je da ga vidi izvan tijela i da izgleda dobro i sretno. To joj je pomoglo da se opuštenije odnosi prema njemu i da se pripremi za njegovu fizičku smrt. Ja sam mu ustrajno davala upute poput „Opusti se“, „Pusti“, „Pusti svoje tijelo pa će se smanjiti neugode“, i predlagala mu da pogleda oko sebe i vidi nije li u blizini koji od njegovih rođaka koji je već umro i koji ga možda čeka kako bi ga pozdravio i pomogao mu da prijeđe u novu dimenziju u kojoj oni sada žive.

Ja sama postala sam tada svjesna prisutnosti svoga oca koji je umro prije nekoliko godina. On se često pojavljuje kako bi pomogao onima kojima je potreban netko da ih isprati crtom koja odvaja žive od takozvanih mrtvih, ako im zbog nekog razloga ne iziđu u susret rođaci ili bliski prijatelji. Rekla sam umirućem da osjećam prisutnost svog oca i upitala ga bi li bio voljan učiniti mi uslugu i prenijeti mu poruku kada se sretnu na drugoj strani. U početku se žestoko opirao takvoj pomisli, no ja sam uporno ponavljala molbu. Iznenada je snažnim glasom uzviknuo: „U redu, spreman sam. Molim te da mi pomogneš da odem.“ Od tog je trenutka moj zadatak bio mnogo jednostavniji jer je on bio spreman surađivati. Pustio je ogradu i mirno je ležao, postupno se predajući. Uskoro je pao u duboku komu. Počeo je teško disati što je bio jasan znak da je jedva vezan za tijelo koje je pokazivalo još samo automatske reakcije prije konačnog otpuštanja. Nastavila sam mu govoriti da slijedi mog oca koji ga je izvodio iz ljušture tijela u svjetlost svijeta s one strane.

Ova priča ima i nastavak koji se dogodio otprilike tri godine nakon njegove smrti. Moja kći i ja radile smo zajedno na naš uobičajen način. Našu je pomoć, među ostalima, zatražio i čovjek koji je želio provjeriti da li je njegova majka potpuno prešla s onu stranu fizičke razine. Imao je veoma uznemirujući san. Vidio je da je majka bolesna kao što je bila prije no što je, prije nekoliko mjeseci, umrla. Činila mu se izgubljenom. Dodao je da, za razliku od njega, nije vjerovala u život nakon smrti.

Čim smo zamolili visoko C da nas vodi, veoma sam se iznenadila kada sam ugledala čovjeka čiju sam smrt upravo opisala. Bio je veseo i živahan, i sa svojim starim vragolastim smiješkom, rekao mi je: „Došao sam ti reći da si bila u pravu. Još sam uvijek živ. Nisam ti vjerovao kada si me u to pokušala uvjeriti. Sjećaš li se kako sam se borio protiv tebe? Bio sam pravi gad. Namučila si se sa mnom, a ja sam bio tako bezobrazan. Došao sam ti se ispričati.“ Zamolio me da kažem njegovoj udovici da je voli i da mu je žao što je bio takva hulja. To se

dogodilo nekoliko dana prije rođendana njegove žene pa je ta poruka za nju bila poput prekrasna dara. Poslije sam shvatila da su on i žena kojoj smo se spremali pomoći, imali nešto zajedničko – nisu vjerovali u život nakon smrti.

Imali smo i jedno drukčije iskustvo. Radilo se o ženi koja je bila u zadnjem stadiju raka, ali koja je iskreno vjerovala u Boga. I ona je imala snažnu volju i bila je više nego što je to uobičajeno vezana za svoju djecu i unuke, za svoj novac i ono što je posjedovala. Njezina kći i ja već smo bile prerezale veze koje su je vezale za svakog člana obitelji, tako da bude slobodna kada dođe vrijeme da ode. I ona bi čas bila pri svijesti, čas bi se gubila, a kada je bila svjesna često mi je govorila da ne želi umrijeti i da se boji napustiti sve ovo poznato i otići u potpuno nepoznato. Njezina je volja bila tako snažna da se držala života usprkos očitog vrlo brzog istjecanja njezine fizičke energije. Neprestano je jadikovala, užasavala ju je pomisao da će biti sama, da će morati napustiti sve one koje voli, posebno svoju obitelj. Cijelog se života bojala samoće i zbog toga se i tako očajnički vezala za svoju djecu. Govorila sam joj o otpuštanju i predložila joj da pogleda s onu stranu objektivnog svijeta i vidi može li prepoznati nekog od svojih umrlih rođaka ili prijatelja, koji možda čekaju da je pozdrave. Čini se da joj je to odvratilo pozornost jer je odmah počela dozivati „Mama, mama“, ponavljajući tu riječ glasom djeteta i s dječjim osmijehom na licu. Opisala je krupan majčinski lik koji je prema njoj pružao ruke. Ohrabrila sam je da potrči u njezin zagrljaj kao što je to činila kad je bila mala, da se udobno smjesti u njezinu prostranom naručju, osjeti ruke oko sebe kako je tješe i smiruju i čuje glas koji joj govori da više nikada neće biti usamljena. Mislila sam da je žena koju je opisivala njezina majka, ali mi je kći poslije kazala da je ona bila jako bliska sa svojom bakom koja joj je bila poput majke i koju je uvijek zvala „mama“. Rekla mi je isto tako da je baka bila krupna i majčinskog lika, dok joj je majka bila puno mršavija i prilično hladna žena.

Od tog je trenutka ta žena prelazila iz jednog u drugo stanje svijesti, bunila se što mora umrijeti, a onda bi zvala svoju baku. Bilo joj je jako teško otpustiti svoju iznimno snažnu volju, čak i sada kada se našla licem u lice sa smrću. Konačno, kako su njezine tjelesne funkcije slabile i usporavale se, tako je odustajala od borbe. Pala je u komu i umrla mirno, nekoliko sati poslije.

Ta su dva slučaja bila neuobičajeno teška zbog toga što su se i jedna i druga osoba opirale otpuštanju. Pripadali su onoj vrsti ljudi koji su lako mogli ostati odveć blizu zemaljske svijesti i time uzrokovati probleme svojim obiteljima. Većina ljudi koja je blizu smrti, mnogo se manje opire pa im treba samo malo pomoći kako bi svojevoljno i mirno otpustili tijelo. Takve osobe često umiru s osmjehom na licu. Gotovo svi koji umiru vide one koji čekaju da ih pozdrave, i često je ganutljivo gledati njihovu sreću pri susretu s njihovim voljenima. Katkad, ako se ne pojavi bliski rođak ili prijatelj da sačeka umirućeg, može se pojaviti lik

„pomoćnika“, kako smo ih mi nazvali. „Pomoćnici“ dolaze kada se približava smrt kako bi umirućoj osobi pomogli da prijeđe nevidljivu crtu koja razdvaja dva svijeta. Kao što sam već rekla, moj je otac jedan od tih pomagača i često se pojavljuje kako bi otpratio te ljude. Uvijek ima pomoćnika koji će u tome pomoći. Ali oni koji se spremaju napustiti ovaj život, ne znaju uvijek za njih, pa ne znaju ni što poduzeti kako bi došli do njih, a to je potrebno jer pomoćnici mogu pristupiti zemaljskoj dimenziji samo do crte odvajanja. Umirući moraju biti slobodni kako bi mogli krenuti ka toj crti slijedeći jasnu svjetlost, i dosegnuti je da bi im se moglo pomoći da prijeđu u novi element.

Spomenula sam već teškoće koje imaju ljudi koji naglo umru – u kakvoj nesreći ili ih ubiju ili stradaju u ratu ili smrt nastupi potpuno neočekivano – te se ne mogu za nju pripremiti. Ti ljudi nakon smrti često ostaju vezani za zemlju. Ti duhovi bez tijela mogu biti uzrokom paranormalnih pojava i drugih posjeta iz svijeta mrtvih. Dio našeg rada usmjeren je k otpuštanju takvih duša od kojih neke ne shvaćaju da više nisu u fizičkom tijelu pa su često nezadovoljne ako ne uspiju privući pozornost drugih članova svoje obitelji ili prijatelja.

Često nas mole da provjerimo da li je voljena osoba uspješno i sugurno prešla u drugu dimenziju, posebno ako je smrt bila nagla i nasilna. Postupak se sastoji u tome da dva dragovoljca podignu trokut i zamole visoko C da preuzme vodstvo. Ipak, to bi trebali raditi samo oni koji imaju iskustva s tehnikom stanja sna na javi i koji poslušno izvršavaju upute koje dolaze iz nutra. Takve osobe, znači, koje tako već dulje vrijeme rade pa će moći brzo ući u unutarnje stanje sna na javi bez prethodnog opuštanja.

Kao tim, to će dvoje pokušati ostvariti kontakt s umrlom osobom tako da je pozovu. Kada je kontakt ostvaren, objasnit će joj da je umrla i ponuditi joj pomoć u prelaženju u drugo područje gdje će se pridružiti drugima koji su također umrli. Njima je redovito toliko drago što su našli nekog tko će razgovarati s njima i saslušati ono što žele reći, da su spremni za sve što im se predloži. Ali to nije uvijek tako. Neki se bore želeći ostati na ovoj razini, često zato da bi ostali vezani za nekog člana svoje obitelji čiju energiju koriste kako bi mogli ostati blizu fizičkog svijeta. Čim im uspijemo objasniti da su uhvaćeni u međupodručje i da nisu živi u ovom opipljivom svijetu niti su potpuno uključeni u drugi svijet, povedemo ih prema crti razdvajanja i zamolimo ih da pogledaju ispred sebe, na onu stranu na kojoj ima puno svjetlosti. Obično su zaprepašteni kada u daljini ugledaju poznate osobe. U nekima prepoznaju rođake ili prijatelje koji su već napustili zemaljsku scenu. Neki još uvijek odbijaju povjerovati u ono što vide. U tom im slučaju obično kažemo da vrijedi provjeriti da li je ono što vide zbilja. Kažemo im da to mogu najbolje provjeriti ako krenu prema tim likovima i,  dok im se približavaju, vidjet će radi li se o tlapnji ili su doista zbiljski. U međuvremenu, prijatelji i pomagači čine sve kako bi privukli pozornost zbunjene duše. Neki ljudi kažu da im mašu, zovu ih nadimkom i na mnoge ih druge načine uvjeravaju u svoj identitet.

Duše koje odlaze možemo dovesti do crte razdvajanja, ali ne i dalje. One same moraju prijeći ostatak puta gdje ih čekaju oni koji su spremni uhvatiti ih za ruke i pomoći im da prijeđu u nov način života. Kada ih vidimo u sigurnim rukama pomoćnika, naš je posao završen. Njihova nas se nova iskustva ne tiču.

Katkad ćemo otkriti da je šok od smrti bio tako žestok, da su još uvijek vezani za tijelo, pa je proces njihova otpuštanja još zamršeniji. Možda će biti potrebno iscijeliti ih, okupati ih u jezeru ili u potoku kako bi sa sebe isprali zastrašujuća sjećanja, ili ih uputiti da odbace staro i bolesno tijelo za koje katkad osjećaju da je još oko njih. Mislim da će rad sa mojom svekrvom jasno opisati takvu situaciju.

Moj muž i ja bili smo na putu kada je stigao brzojav u kojem su nam javljali da mu je umrla majka. Meditirajući tog jutra vidjela sam je skvrčenu na podu i znala sam da nije otišla dovoljno daleko da bi dospjela do crte razdvajanja. Rekla sam svom mužu što sam vidjela, i da joj moramo pomoći. Vizualizirali smo kako svaki od nas jednom svojom rukom drži njezine ruke, a drugom je obuhvaćamo oko leđa kako bismo je podignuli i pridržali. To me podsjetilo da joj se tako pomagalo pri hodu nakon što je pretrpjela moždani udar. Rekla sam joj da ćemo joj pomoći da stigne do onih koji je čekaju s druge stane. Jasno sam vidjela svog oca i iza njega skupinu u kojoj je bio njezin pokojni muž, otac, majka i ostali. Nije pokazivala zanimanje pa sam nastavila govoriti, ali je ona ponovno pala dok smo joj pokušavali pomoći da se pokrene. Opet smo je podignuli, no svaki bi put ponovno pala. Dobila sam uputu da joj kažem da će opet postati mlada i lijepa kada prijeđe na drugu stranu. Pokazala sam na tanki oblak koji nas je odvajao od skupine koja ju je čekala. Čim je čula da će opet postati mlada i lijepa, podignula se i pogledala u smjeru koji sam joj pokazivala. Tada se uspravila, odbacila staro i bespomoćno tijelo poput zmije koja odbacuje kožu koja je steže, i krenula prema skupini koja ju je čekala. Predstavili smo je mome ocu koji ju je uzeo za ruku i odveo prema drugima, među kojima je neke prepoznala sa zadovoljstvom. Okrenula se još jednom, mahnula nam kao da se zahvaljuje te, sretno se osmjehujući, nestala iz vida.

Moj je muž rekao da se ona, od trenutka kada je prije četiri godine doživjela moždani udar zbog čega nije mogla sama hodati, vjerojatno uhvatila tog obrasca bespomoćnosti te se

ponašala kao da je još vezana za svoje beskorisno tijelo. Bila je veoma tašta žena i silno se ponosila svojim mladenačkim izgledom, svojom ljepotom i odjećom pa ju je obećanje da će biti ponovno takva pokrenulo te je spoznala da više nije vezana za svoje fizičko tijelo.

Katkad će se duša bojati prijeći do kraja osjećajući krivnju zbog nečega što je učinila u svom životu. U jednom takvom slučaju radilo se o ženi koja je umrla od raka grla. Nekoliko mjeseci nakon njezine smrti njezina bliska prijateljica zamolila nas je za pomoć. Govorila nam je o svojim neobičnim iskustvima. Osjetila bi tako kako je umrla žena s njom u sobi. Odagnala bi taj osjećaj mislići da je praznovjerna. Ali konačno je jednog dana vidjela lice svoje prijateljice i čula je kako govori: „Ti mi jedina možeš pomoći. Imam teškoća s prelaženjem. Čini mi se da sam još uvijek u ovom svijetu.“

Jadna je prijateljica bila uistinu preplašena jer nikad prije nije iskusila ništa takva. Mislila je da će poludjeti. Uvjerili smo je da ćemo joj pomoći i javiti joj se čim završimo rad s njezinom prijateljicom. Kada smo počeli raditi, vidjeli smo klonulu ženu, izgubljena i beznadežna pogleda. Predstavili smo se kao prijatelji njezine prijateljice koju je zamolila za pomoć. Čini se da nas je odmah postala svjesna jer je pala na koljena s podignutim rukama moleći nas za pomoć. Rekli smo joj da ne kleči pred nama i poveli smo je u trokut postavljen između nas pokazavši joj kako da za pomoć posegne do vrha, do visokog C, svoga vlastitoga visokog sebstva.

Tada sam vidjela kako se na vrhu trokuta pojavljuje prelijepo blijedo okruglo lice. Oči su bile čudesne: pune suosjećanja, a opet prodorne. Žena je najprije ustuknula, osjetila sam da se boji suočiti se s tim Prisustvom. Kao tinejđerka je pobacila, zbog čega poslije nije mogla imati djece. Njezina je odluka zasjenila cijeli njezin život jakim osjećajem krivnje, a sada se očitovala kao strah koji ju je spriječavao da krene prema mjestu koje joj je pripadalo. Izgleda da sam uspostavila kontakt s tim prekrasnim licem jer sam osjetila da me upućuje da kažem ženi da joj je oprošteno i da je svoju mladenačku glupost ispravila posvećujući svoj život dobrobiti mnogih siročića. Veća od njezina straha bila je patnja zbog učinjenoga tako da je zastala u bardo području, kako se u Tibetanskog knjizi mrtvih zove to međupodručje. No činilo se da je sada bila spremna prihvatiti oproštaj. Ponovno je kleknula podignuvši ruke k licu i zamolila za oproštaj i otpuštanje. Rečeno mi je da njezin osjećaj krivnje ne potječe iz ovog života, već da je donesen iz prijašnjeg života koji je provela u Italiji. Nije bilo potrebno da otkrijemo pojedinosti o tome. Pokazane su nam bijele mramorna stepenice koje su se penjale u vis i rečeno nam je da je uputimo prema njima i pataknemo je da se penje polako, stepenicu po stepenicu, zaustavljajući se nekoliko sekundi na svakoj. Tako će se prisjetiti sličnih stepenica kojima se jednom često penjala do mjesta na kojemu je bila veoma sretna. Uvjerili smo je da se treba penjati stepenicu po stepenicu, premda je to činila vrlo polako, a kada se približila vrhu, jedna se ruka pružila prema njoj kako bi joj pomogla. Vidjela sam čipkan obrub na tamnozelenom rukavu od baršuna. Rečeno mi je da je to ruka nekog koga je poznavala u talijanskom životu i kome se s punim povjerenjem mogla prepustiti da je dalje vodi. Čim je ugledala tu ruku, bilo je očito da je prepoznala čipkan obrub na zglobu i osobu kojoj je ruka pripadala, jer je požurila još tih nekoliko stepenica kako bi se što prije susrela s njom. Kada je stigla na vrh, okrenula se i zahvalila nam, a tada smo je izgubili iz vida.

Nakon toga javili smo se njezinoj prijateljici. Otada smo više put razgovarali s njom. Rekla nam je da tih neobičnih posjeta koji su je potaknuli da nas zamoli za pomoć, više nije bilo. Uvjereni smo da je ta žena napustila ovu razinu i da je tamo gdje treba biti radi daljnjeg učenja.

Pobožni ljudi redovito u trenutku smrti vide lik ili osnivača svoje religije, kojega radosno slijede, voljno odlazeći iz svoga zemaljskog života. Mogu im se pojaviti likovi poput Isusa, Majke Božje, Muhameda, Buddhe, kakvog sveca ili koji od aspekta Boga iz indijskog panteona. Kada nam se pokaže da trebamo provesti posljednji ritual za dušu nakon smrti, uvijek se pojavljuje i odgovarajući lik kako bi vodio taj ritual.

Zanimljiv je slučaj koji nam se dogodio kada su nas zamolili da provjerimo da li je sin jednog svećenika taj prijelaz uspješno premostio. Dok smo radili, otkrili smo da je on još u šoku zbog nagle smrti u nesreći. Zbog njegovog kršćanskog odgoja pozvali smo Krista, ali sam na svoje čuđenje vidjela golem kip Krista zvanog Corcovado koji je postavljen visoko na brdu iznad Rio de Janeira u Brazilu. Bila sam zbunjena i upitala sam koji je tome razlog. Dobila sam dojam da taj kip za dječaka simbolizira aspekt Krista kojemu je bio izložen dok je odrastao: velik i nadmoćan, čvrst, bezosjećajan i nepristupačan. Odmah smo pozvali lik Krista koji nam se obično pojavljuje. I taj se lik razlikuje od tradicionalnih likova koje vidimo na slikama i kipovima. Ima toliku moć da njegovu prisutnost osjetimo mnogo prije nego što ga uspijemo prepoznati na unutarnjem planu. Velik je i snažan, ima lice koje kao da nije dokraja oblikovano, ali je blago i lijepo na čudesan način. Upozorili smo dječaka na lik koji se približavao. Dječak je bio zaslijepljen svjetlošću koja Ga je okruživala, i Njegovim izgledom. Nije mu bilo teško slijediti Ga i dok su se udaljavali, lice mu je sjajilo od sreće.