16.

HODNIK S VRATIMA

 

 

Katkad će osoba, dok je u stanju sna na javi, reći da hoda beskonačno dugim hodnikom s vratima postavljenim s obje njegove stane, ali da ne zna na koja treba ući. Pokazano nam je kako da to upotrijebimo kako bismo iznjeli na vidjelo stare traume, strahove, odbačenost, nezadovoljstvo, usamljenost i druge probleme kojima ne znamo porijeklo. Time se isto tako može pomoći ljudima da otkriju sebe.

Nakon vježbe opuštanja, uputimo osobu da vizualizira dug hodnik, poput onih u velikim uredskim zgradama, duž kojega su vrata sa svake strane. Objasnimo joj da će na svakim vratima biti ispisane emocije, primjerice, strah, krivnja, ljubomora, ljubav, usamljenost i druge. Ako je nečiji problem strah, takvoj osobi predložimo da krene niz hodnik i pronađe vrata na kojima piše „strah“. Tada je zapitamo bi li željela pozvati koji od uzvišenih likova da je otprati kroz vrata kako bi mogla vidjeti što se nalazi iza njih. Zamolimo osobu da pogleda kako se otvaraju vrata, da li okruglom ručicom, ključem ili kako drukčije. Većina ljudi na to rado pristane jer time odgađaju stvarno otvaranje vrata, čega se podsvjesno boje. Čak i ako uzvišeni lik koji je pozvan da pomogne, prati osobu koja se sprema ući kroz vrata, ona mora biti spremna sama zakoračiti unutra i sama učiniti sve što je potrebno, jer se njezini mentalni i emocionalni mišići moraju ojačati. Jedini način da se to postigne jest da sam čovjek učini taj napor. Kada su vrata otvorena i osoba je voljna prijeći preko praga, može je čekati cijeli niz prizora. Iza vratiju ne nalazi se uvijek soba, taj prostor može voditi u različita, neobična i često daleka mjesta.

Zadaća je pomagatelja ili partnera u ovoj vizualizaciji u tome da osobi neprestano postavlja pitanja kako bi je potaknuo da čim podrobnije opiše ono što vidi i osjeća. Osobu treba uvjeriti u to da će tamo negdje iza vratiju naći pravi uzrok svoga straha ili odgovor na svoje pitanje. Nije neuobičajeno da se tražitelj blokira, premda očajnički želi naći odgovor. Ako se to dogodi, nečim mu se mora skrenuti pozornost i nekom ga drugom metodom osloboditi blokade. Katkad je dobro uputiti ga da vizualizira blokadu kao kameni zid ili planinu i tada mu predložiti da neđe put kroz, preko, unaokolo ili ispod toga. Katkad će uzrok naći u događaju koji se zbio u njegovu djetinjstvu pa je već dugo zaboravljen ili potisnut.

Sjećam se čovjeka koji se panično bojao tame i zatvorenog prostora. Tijekom sesije otkrio je da ga je, kao četverogodišnje dijete, sluškinja zaključala u spremište za metle. Čuo je kako se okreće ključ u bravi, kako sluškinja odlazi i ostavlja ga da se pokaje za svoje grijehe. Taj je odrasli čovjek počeo strašno jecati, toliko je plakao da mi je jedva uspio reći što vidi. Konačno je kroz suze opisao prizor kojemu je upravo bio svjedokom. Rekla sam mu da pozove personifikaciju svoga visokog sebstva da mu pomogne. Neko je vrijeme bio tih, a onda je prošaptao da vidi prelijepu ženu koja mu se osmjehuje i pruža mu ruku. Zajedno su se vratili u prizor koji ga je toliko uplašio. Otvorili su spremište i oslobodili dječaka. Žena ga je utješila i oprostila mu sve nepodopštine zbog kojih je bio kažnjen. Čovjek je rekao da osjeća kako postupno prolazi stari strah dok promatra taj unutarnji prizor te da prihvaća slobodu i odrješenje od krivnje, kojim ga je tako velikodušno obdarila njegova nježna družica.

Sličan se postupak koristi i kada se radi o problemima nesigurnosti, odbačenosti, ljutnje, mržnje, ljubomore i slično. Katkad problem neće biti vezan za određeni uzrok poput slučaja koji smo opisali, već to može biti karakterna crta. U tom slučaju osoba može vidjeti nešto što zovemo slikom za podučavanje. Slično je snu, i kada se protumači, dat će ključ za rješavanje problema.

Kada je mlada žena, koja je imala teškoće u komuniciranju s muškarcima, ušla kroz vrata označena s „ljubavni odnosi“, vidjela je čudan prizor – neka je žena, jeko se derući, grdila muškarca i pritom ga udarala po glavi drvenim metrom. Mlada je žena bila zbunjena.

Predložila sam joj da taj prizor pokuša protumačiti kao da je san, kako bi otkrila pokazuje li joj nešto što bi trebala znati o sebi. Prilično je dugo bila jako tiha. Konačno je upitala mislim li ja da joj ta slika govori kako ona mentalno premlaćuje muškarce svojim brzim umom kojim se veoma ponosila. Na moj upita što njoj znači ravnalo ili drveni metar, odgovorila je da se time mjere predmeti. Rekavši to, zaprepastila se je shvativši da ona grdi muškarca ako „nije po mjeri“ njezinih očekivanja. Trebala je raditi na svojoj emocionalnoj funkciji kako bi uravnotežila svoj vrlo jaki intelekt i tako mogla pristupati muškarcima kao žena, a ne kao muškarac.

Nakon što je otvorio vrata s natpisom „ljutnja“, jedan je muškarac bio vrlo iznenađen kada je vidio da se pred njim spušta niz stepenica. Blago sam ga zamolila da se spušta jednom po jednom stepenicom, sve dok ne stigne do dna. Slijedio je moje upute i našao se u mračnoj i vlažnoj tamnici. Rekao mi je da gubi kontrolu nad svojom ljutnjom i zamolio me da ga vratim iz stanja sna na javi prije nego li ljutnja ovlada njime. Podsjetila sam ga da je ušao kroz vrata na kojima je pisalo „ljutnja“ nadajući se da će upravo na ovome mjestu naći uzrok svoje ljutnje, i predložila sam mu da upita da mu se pokaže što je to. Sve u njemu slagalo se je s onim što sam rekla, ali je on ipak nerado bio tamo i jako se bojao onoga što je možda trebao vidjeti.

Skrernula sam njegovu pozornost rekavši mu da pogleda svoja stopala, ruke i tijelo i da mi ih opiše. Malo se iznenadio i glasnom punim nevjerice rekao mi je da je bos i odjeven u pocijepanu ali raskošnu odjeću kakvu su nekoć davno nosili muškarci. Nastavila sam s pitanjima i malo po malo oblikovala se njegova priča. Bio je plemić koji je u doba francuske revolucije bačen u tamnicu samo zbog toga što je bio bogat. Bio je ogorčen pri pomisli da on, koji je pripadao nekolicini gospodara koji su dobro postupali sa svojim seljacima, treba dijeliti istu sudbinu s onima koji su bili krivi zbog ugnjetavanja. „Gdje je tu pravda?“ ljutio se dok je čamio u zatvoru. Pripovijedao je kako su ga odveli na giljotinu dok je bio ispunjen tim snažnim negativnim emocijama. Razmišljajući o svomu sadašnjemu stanju shvatio je da još uvijek nosi u sebi tu staru ljutnju i da se ona neočekivano rasplamsala pri najmanjoj sumnji da se s njim ne postupa pravedno.

Zamolila sam ga da se mislima vrati unazad i pokuša razumjeti mentalitet većine seljaka koje su zlorabili i izgladnjivali. Njih su na pobunu potaknuli ljudi koji su dobro znali kako izazvati masovnu histeriju u kojoj nestaje svaka pojedinačna misao i osjećaj. Uvidio je da se upravo to dogodilo i da su njegovi seljaci zaboravili da im je on bio dobar skupljajući se oko novih vođa koji su im obećavali hranu i slobodu. Upitala sam ga da li im s ovim novim razumijevanjem može oprostiti. Složio se je, i dok je to činio, osjećao je kako njegova stara ljutnja nestaje.

Sada je to znanje trebalo provesti u svakodnevnom životu. Predložila sam mu da svaki put kad osjeti da želi dati oduška svojoj ljutnji, izgovori riječ „seljak“. Pokušao je, ali me nekoliko dana poslije nazvao da bi mi rekao da je smislio bolji način. Trebao je reći: „Ti si mrtav Jean-Claude“, ime koje je upotrebljavao kada je govorio o sebi u prošlosti.

Očito je da nema pravila koje bi se moglo primijeniti u svim situacijama. Radi se o tome da se osoba treba voditi korak po korak tražeći pri tom upute visokog C o tome koja pitanja treba postaviti kako bi se razotkrile unutarnje slike.