OD SVIH osjećaja ljutnja i bijes mogu nanositi najviše štete, najviše nas uzrujati, biti najneproduktivniji i najneugodniji. Struje nam umom, srcem i tijelom poput stravičnog požara koji guta naš samonadzor i može nas navesti da izgovorimo stvari zbog kojih ćemo poslije žaliti. Kad se netko razljuti, često reagira tako da se koncentrira na ono što smatra uzrokom ljutnje. Možda je netko rekao nešto grubo i nepristojno ili se tako nekako ponio, bio nepošten, neljubazan, možda čak i zloban. Takve riječi ili djela mogu biti stvarni, zamišljeni ili prenapuhani. Korijen problema počiva u emotivnoj reakciji samoga bijesa. A gdje ćemo potražiti izvor? U sebi! Kao da smo vatrogasci, važno je da vodom prvo zalijemo plamen i da dragocjeno vrijeme ne trošimo na traženje osobe koja je zapalila kuću!

Tako se često događa da bijes proistječe iz nedostatka razumijevanja prema nama samima ili prema drugima. Duboko ukorijenjena, kao i neposredna površinska iskustva mogu poslužiti kao izvori. Ljutnja i bijes mogu niknuti i iz straha, ponosa, egoizma, razdraženosti i sumnjičavosti. Nisu li upravo to elementi koji potječu iz našeg uma i srca? Drugi ljudi i naša okolina doimaju se sekundarnima.

Što se događa kada se čovjek razljuti? Ne reagira li često tako da prvo traži nekog ili nešto što će okriviti? Okrivljavanje se katkada koristi kao zgodan izgovor za to što naš život nije točno onakav kakav želimo. Možda ćemo svijet okriviti za bolest, burzu za financijsko stanje, ili obližnju pekarnicu za to što smo predebeli. Međutim, u svijetu misli, odgovorni smo za to kako smo se izgradili. Osim toga, proistječe li okrivljavanje ikada iz pozitivnog iskustva? Kada vjerujemo u svoj život i živimo u jedinstvu i neograničenoj ljubavi, okrivljavanje postaje doslovce nemoguće!
Kako bismo se mogli na nekoga ljutiti ako smo istinski naučili voljeti sve? Ne bi li bilo pametnije životnu energiju usmjeriti u pronalaženje rješenja? Nije li važno preuzeti odgovornost za vlastitu ulogu u životnoj drami i to u svakom trenutku? Osim toga, okrivljavanje drugih ili okrivljavanje okoline posve je uzaludno, jer kamo god išli, ljutnju nosimo u sebi! Bijes je temelj svih zala. — Muhammad Husan Askari

Bijes bez temelja nikako se ne može opravdati,
jer čovjeka teret bijesa povlači prema dolje. — Ben Sira

Vaš je vlastiti um sveto područje u koje
ne može ući ništa štetno, osim ako vi date dopuštenje. — Arnold Bennett

»Kaznu ne trpimo zbog svoje ljutnje; kažnjava nas upravo ta naša jutnja«, glasi još jedna važna istina. Kako? Što se događa kad se netko naljuti? To djeluje na cijelo biće. Srce kuca brže, lice postaje crveno, oči sijevaju od bijesa i ogorčenosti! A koliko tijelu, umu i duhu treba da se oporavi od napadaja bijesa? Zašto bismo se uopće željeli tako kažnjavati dopuštajući bijesu da ovlada cijelim našim bićem? Kada mu omogućimo da se nastani u našoj svijesti, postajemo još jednom osobom koja u našem svijetu stvara dodatni nesklad — ne samo u našem osobnome svijetu, nego i u našem planetarnome domu!

Što nam je, dakle, činiti? Možda ne bi bilo loše preuzeti potpunu odgovornost za to što smo i tko smo u sadašnjoj životnoj fazi. Kada razorna energija ljutnje i bijesa podigne glavu, možemo postaviti pitanje: Što iz ove situacije trebam naučiti?
Možemo iznova razmotriti mučne događaje koji su prethodili konkretnoj situaciji. Ako nam se netko obraća neljubazno ili se prema nama tako ponaša, možemo li ga pokušati bolje shvatiti?
Možemo li uvidjeti da je osoba koja je izazvala naš gnjev možda i teška žrtva negativnih emocija? Drugi će ljudi biti točno onakvi kakvi jesu, neovisno o našem stavu o njima. Možemo li svakome dopustiti da bude kakav jest i priznati da je na vlastitom razvojnome putu? Svatko ima mogućnost iznjedriti nešto prelijepo.

Promislite malo bolje. Svijest može postojati na dvjema razinama: prvo u obliku zametka, a zatim i kao njegova manifestacija.
Kad god zametak ima priliku pokazati se u stvarnosti, stvara i novo sjemenje iste prirode. Recimo da proživljavamo zametak ljutnje. U povoljnim okolnostima taj se zametak može manifestirati kao zona energije koja se naziva ljutnjom. Ako se ljutimo pet minuta, stvara se novo sjeme ljutnje i pada na tlo našega uma. Možete li zamisliti koliko je teško biti radostan i sretan kada se manifestira zametak ljutnje?

Što bi se dogodilo da kao reakciju na sve situacije umjesto ljutnje nudimo razumijevanje, suosjećanje i ljubav? Vodite računa o činjenici da kivnost i povrijeđenost često izazivaju pomutnju, dok istinska komunikacija može donijeti mir i sklad.
Možemo li potražiti duhovna rješenja za sve takozvane probleme na koje nailazimo? Neograničena ljubav koju aktiviramo za sebe počinje zračiti i posvuda oko nas. Ubrzo se umjesto okrivljavanja i ljutnje može pojaviti ljubav. Mržnja nikada ne nadvladava mržnju, ali ljubav ubrzo nadjačava svaki oblik mržnje.

Mnogi duhovni vođe pozivaju nas da svoje biće ispunimo ljubavlju, čak i prema onima koji se predstavljaju kao naši neprijatelji.
Ako uspijevamo upućivati ljubav onamo kamo smo nekoć upućivali okrivljavanje, ljutnja i bijes više jednostavno ne postoje kao mogućnost.