Kathy je bila najuplašenija osoba koju sam ikada sreo. Kad sam je prvi put vidio, sjedila je na podu u kutu sobe, mrmljajući kao da pjeva. Ugledala me je kako stojim u veži i oči su joj se raširile od užasa. Kriknula je i povukla se natrag u kut, tiskajući se uza zid kao da želi proći kroz njega. Rekao sam: "Kathy, ja sam psihijatar. Neću te povrijediti." Sjeo sam na stolicu, malo dalje od nje i čekao. Još jednu minutu se napinjala u kutu, a onda se počela opuštati, ali tek toliko da bi počela neutješno plakati. Nakon nekog vremena prestala je plakati, da bi potom opet počela sama sebi pjevati. Upitao sam je što nije u redu. "Umrijet ću," promrmljala je nerazgovjetno, jedva prekidajući jednoličnost svog pjeva. Ništa mi više nije mogla reći, nastavila je opjevati. Otprilike svakih pet minuta bi prestala, vidno iscrpljena, a nakon nekoliko trenutaka bi opet počela. Na sva moja pitanja odgovarala je s "umrijet ću", ne prekidajući ritam pjeva. Čini se kao da je mislila kako će spriječiti smrt tim pjevanjem i nije sebi dopuštala ni odmor, ni san.

Od njenog supruga, Howarda, saznao sam minimum činjenica. Kathy je imala dvadeset godina, bili su u braku dvije godine, nisu imali nikakvih problema i ona je bila vrlo bliska s roditeljima. Nikad prije nije imala psihičkih problema. Ovo je bilo potpuno iznenađenje za svih. To jutro je sve bilo u savršenom redu, odvezla ga je na posao, a dva sata kasnija nazvala ga je njegova sestra. Naime, otišla je posjetiti Kathy i zatekla je u ovom stanju. Odvezli su je u bolnicu. Ne, nije se ponašala čudno u zadnje vrijeme. Osim možda jedne stvari. Već se četiri mjeseca bojala ići na javna mjesta. Kakao bi joj pomogao, Hovvard je obavljao kupnju u supermarketu, dok bi ona čekala u autu. Čini se da se bojala i ostajati sama. Mnogo se molila, ali ona je to stalno činila, otkad je on poznaje. Njena je obitelj bila vrlo religiozna. Majka joj je išla na misu dva puta tjedno. Čudna stvar je bila što je Kathy nakon udaje prestala ići na misu. Njemu je to sasvim odgovaralo, međutim i dalje se mnogo molila. Njeno fizičko zdravlje? Oh, ono je bilo izvrsno. Nikad nije bila u bolnici. Istina, prije nekoliko godina se onesvijestila na nekom vjenčanju. Kontracepcija? Uzimala je pilule. Samo trenutak, prije mjesec dana mu je rekla kako ih je prestala uzimati. Čitala je o tome kako je to opasno ili nešto slično. On o tome nije puno razmišljao.

Dao sam Kathy veliku dozu umirujućih sredstava i sedativa, tako da je mogla spavati po noći, ali je iduća dva dana njeno stanje ostalo nepromijenjeno: neprestano pjevanje, nemogućnost bilo kakve komunikacije osim izjava o njenoj neminovnoj smrti i neprestani strah. Napokon, četvrtog dana , dao sam joj intravenoznu injekciju. "Od ove ćeš injekcije biti pospana, Kathy," rekao sam, "ali nećeš zaspati. Niti ćeš umrijeti. Samo će ti omogućiti da prestaneš s pjevanjem. Osjećat ćeš se vrlo opušteno, i moći ćeš razgovarati sa mnom. Želim da mi ispričaš što se dogodilo onog jutra kad si došla u bolnicu."

"Ništa se nije dogodilo." Odgovorila je Kathy.

"Odvezla si supruga na posao?"

"Da. Potom sam se odvezla kući. Onda sam osjetila da ću umrijeti." "Vozila si do kuće baš onako kao što to uvijek činiš kad ostaviš supruga na poslu?"

Kathyje opet počela pjevati.

"Prestani s tim, Kathy," naredio sam. "Potpuno si sigurna. Osjećaš se vrlo opušteno. Nešto je bilo drukčije kad si se ovaj put vraćala kući. Reći ćeš mi sad što je to bilo drukčije."

"Išla sam drugim putem."

"Zašto?"

"Išla sam putem koji prolazi kraj Billove kuće."

"Tko je Bili?", upitao sam.

Kathy je opet počela s pjevanjem.

"Je li Bili tvoj dečko?"

"Bio je, prije nego što sam se udala."

"Bili ti vrlo nedostaje, nije li tako?"

Kathy zajeca: "O Bože, umrijet ću."

"Jesi li vidjela Billa tog dana?"

"Nisam."

"Ali, željela si ga vidjeti?" "Umrijet ću," odgovorila je Kathy.

"Osjećaš li kako će te Bog kazniti jer si željela vidjeti Billa?" "Da."

"Zbog toga vjeruješ da ćeš umrijeti?"

"Da." Kathy je opet počela pjevati. Pustio sam je da pjeva desetak minuta, dok sam razmišljao.

Konačno sam joj rekao: "Kathy, ti vjeruješ da ćeš umrijeti jer misliš kako znaš što Bog misli. Ali, nisi u pravu jer ti ne znaš što Bog misli. Sve što znaš o Bogu je ono što su ti govorili o njemu, a dosta od toga je pogrešno. Ja ne znam sve o Bogu, ali znam više od tebe i više od ljudi koji su ti o njemu govorili. Primjerice, svakog dana viđam ljude koji poput tebe žele biti nevjerni, neki to i jesu, ali njih Bog ne kažnjava. Znam to, jer dolaze kod mene i pričaju mi o tome. I postaju sretniji, kao što ćeš i ti postati sretnija. Jer, mi ćemo zajedno raditi na tome, i shvatit ćeš da nisi loša osoba. Naučit ćeš istinu - o sebi i o Bogu. Postat ćeš sretnija, i zbog sebe i zbog života. Ali, sad malo odspavaj. Kad se probudiš više se nećeš bojati smrti. Kad se sutra ujutro ponovno vidimo, moći ćeš razgovarati sa mnom i pričat ćemo o Bogu i o tebi."

Ujutro se Kathy bolje osjećala. Još je uvijek bila uplašena i ne baš sigurna da neće umrijeti, ali ne toliko uvjerena ni da hoće. Polako, danima se otvarajući, njena je priča počela isplivavati na površinu, dio po dio. Na zadnjoj godini u gimnaziji imala je seksualne odnose s Howardom. On ju je htio oženiti i ona se složila. Dva tjedna kasnije, na prijateljičinom se vjenčanju onesvijestila jer je odjednom shvatila kako se ne želi udati. Nakon toga je bila zbunjena jer nije više znala voli li Howarda ili ne, ali je osjećala kako mora ići do kraja budući da je znala kako je već zgriješila imajući s njim odnose prije braka te bi se taj grijeh uvećao ako ga ne bi posvetila brakom. Ipak, nije željela djecu, bar dok ne bude sigurnija u svoje osjećaje prema Howardu. Tako je počela uzimati kontracepcijske pilule još jedan grijeh. Nije mogla ispovijedati svoje grijehe pa joj je bilo veliko olakšanje kad je prestala ići na mise nakon udaje. Uživala je u seksu s Howardom, međutim, on je gotovo odmah nakon vjenčanja počeo gubiti seksualni interes za nju. Bio je idealan opskrbljivač, obasipao ju je darovima, odnosio se prema njoj s poštovanjem, radio je mnogo i prekovremeno, ne dopuštajući joj da se zaposli. Ali, gotovo ga je morala preklinjati za seksualne odnose, a odnosi koje su imali svaka dva tjedna bili su joj nedovoljni kako bi se oslobodila neizmjerne dosade. Razvod nije dolazio u obzir, bio je to nezamislivi grijeh.

Unatoč sebi, Kathyje počela maštati o seksualnoj nevjeri. Možda je mislila kako će ih izbiti iz glave bude li se više molila, te se počela moliti ritualno, pet minuta svakog sata. Howard je to primijetio i počeo ju je zadirkivati. Odlučila je skrivati svoje molitve, moleći se duže dok je on bio na poslu, kako bi nadoknadila ono vrijeme kad je bio kod kuće. To je podrazumijevalo da se moli ili češće ili brže, te se odlučila za oboje. Sad se molila svakih pola sata, postupno ubrzavajući ritam. Međutim, maštarije o nevjeri nastaviše se i dalje te se počela moliti još češće i intenzivnije. Kad god bi izašla na ulicu, gledala bi u muškarce. To je još više pogoršalo stvari.

Počela se plašiti izlaziti bez Howarda, a i kad je bila s njim plašila se javnih mjesta, gdje je neizbježno viđala druge muškarce. Pomislila je kako bi se možda trebala vratiti crkvi. Međutim, shvatila je da ako se vrati, zgriješit će ukoliko ne bude išla na ispovijedi i prizna svoje maštarije svećeniku. To sebi nije mogla dopustiti. Ponovno je udvostručila brzinu molitve. Kako bi sebi olakšala, razvila je poseban sustav po kojem je jedan otpjevani slog zamjenjivao cijelu određenu molitvu. Tako je nastalo njeno pjevanje. Ubrzo, usavršivši sustav, mogla je otpjevati tisuću molitvi u vremenu od pet minuta. U početku, dok je usavršavala pjevanje, činilo se kako su se maštanja o nevjeri povukla, ali čim je svladala sustav, ona su se vratila u svojoj punoj snazi. Počela je razmišljati kako će ih ostvariti. Mislila je pozvati Billa, svog starog dečka, razmišljala je o barovima u koje bi mogla otići popodne. Prestravljena tom mogućnošću, prestala je uzimati pilule, nadajući se kako će joj strah od trudnoće pomoći u odolijevanju tom iskušenju. Ali želja je sve više jačala u njoj. Jedno je popodne počela masturbirati. Bila je užasnuta. To je vjerojatno najgori grijeh od svih koja je počinila do tada. Čula je za hladan tuš. Pa se istuširala ledenom vodom. To joj je pomoglo dok Howard nije došao kući, ali sutra je sve krenulo ispočetka.

Napokon, to posljednje jutro je popustila. Nakon što je odvezla supruga na posao, odvezla se izravno do Billa i parkirala se točno ispred njegove kuće. Čekala je. Ništa se nije dogodilo. Činilo se kako nikog nema u kući. Potom je izašla iz auta i naslonila se na njega, zauzimajući zavodljivu pozu. "Molim Te," molila je ispod glasa, "molim Te neka me Bili vidi, neka me primijeti." I dalje se ništa nije događalo. "Molim Te, neka me netko vidi, bilo tko. Moram se s nekim je... O Bože, ja sam kurva. Ja sam babilonska kurva. O Bože, ubij me, moram umrijeti." Uskočila je u auto i odjurila u stan. Uzela je žilet i pošla prerezati vene. Nije to mogla učiniti, ali je Bog mogao. Bog će to i učiniti. Bog će joj dati ono što zaslužuje. On će svemu učiniti kraj i njoj također. Neka služba božja počne. "O Bože, toliko se bojim, užasno se bojim, molim te požuri, tako se bojim." Počela je s pjevanjem, čekajući. U tom ju je stanju zatekla Howardova sestra.

Ova priča je u cijelosti izašla na vidjelo tek nakon nekoliko mjeseci mukotrpnog rada. Većina rada bila je koncentrirana na koncept grijeha. Gdje je naučila da je masturbacija grijeh? Tko joj je rekao da je to grijeh? Kako je taj koji joj je to rekao znao da je to grijeh? Što čini masturbaciju grijehom? Zašto je nevjera grijeh? Što čini grijeh? I tako dalje i tako dalje. Ne znam za uzbudljiviju i privilegiraniju profesiju od psihoterapije, ali katkad može biti neizmjerno dosadna, primjerice kad se stavovi prema životu metodično ispituju, jedan po jedan, sa svim pojedinostima. Često je takav izazov barem dijelom uspješan, čak i prije nego se razvije cijela priča. Primjerice, Kathy mi je mogla reći mnogo ovih detalja, kao što su njena maštanja ili masturbacija, tek nakon što je sama mogla početi preispitivati ispravnost svog osjećaja krivnje i koncept samog čina kao grijeha. Da bi to odvela u pitanje, morala je preispitati vrijednosti i autoritet cijele Katoličke crkve ili bar crkve kako ju je ona doživljavala. Čovjek ne izaziva Katoličku crkvu olako. Mogla je to učiniti samo jer je imala u meni snažnog saveznika jer je postupno počela vjerovati kako sam uistinu na njenoj strani, da joj doista želim pomoći i da je neću navesti na zlo. Ovo "terapeutsko savezništvo" koje se razvilo medu nama bilo je preduvjet za uspješnu psihoterapiju.

Većina ovog rada obavljena je ambulantnim liječenjem. Kathy su otpustili iz bolnice tjedan dana nakon injekcije, ali je tek nakon četiri mjeseca terapije bila u stanju reći, razmatrajući svoje zamisli o grijehu: "Mislim da mi je Katolička crkva usadila ove misli." To je bila polazna točka nove faze terapije i počeli smo razmatrati pitanja: Kako je došlo do toga? Zašto je dopustila da joj usade takve ideje? Kako nije mogla misliti sama svojom glavom i preispitati crkvu na bilo koji način?

"Ali, majka mi je rekla da ne smijem dovoditi crkvu u pitanje," rekla je Kathy. Tako smo počeli promatrat njen odnos s roditeljima. S ocem nije imala nikakav odnos. Tu se nije moglo ništa učiniti. Otac je radio i to je bilo sve. Radio je i radio, a kad bi došao kući, zaspao bi u stolici s pivom u ruci. Osim petkom navečer kad bi pio po barovima. Majka je upravljala obitelji. Sama, bez suprotstavljanja, izazova i opozicije - držala je sve u svojim rukama. Bila je ljubazna, ali čvrsta, davala je mnogo , ali se nikad nije predavala. Uvijek mirna i postojana. "Ne smiješ to raditi, dušo. Dobre djevojke to ne rade. Ti ne želiš nositi takve cipele, draga. Djevojke iz dobre kuće ne nose takve cipele. Nije stvar želiš li ići na misu, dušo. Gospodin Bog želi da idemo na misu." Postupno, Kathy je uvidjela kako iza moći Katoličke crkve leži ogromna moć njene majke, osobe koja je bila tako meka, a opet tako dominantna te joj je bilo nezamislivo uopće suprotstaviti joj se.

Ali psihoterapija rijetko kad teče glatko. Šest mjeseci nakon otpuštanja iz bolnice, jednog nedjeljnog jutra, nazvao me je Howard i rekao mi da se Kathy zaključala u kupaonicu i ponovo počela s pjevanjem. Po mojim instrukcijama, uspio ju je nagovoriti da izađe i odvezao je u bolnicu, gdje sam ih dočekao. Izgledala je gotovo jednako izbezumljeno kao i prvog dana kad sam je vidio. Ponovno, Hovvard nije znao zašto se sve to događa. Odveo sam Kathy u sobu. "Prestani pjevati," naredio sam, "i reci mi što nije u redu."

"Ne mogu."

"Da, Kathy, možeš."

Jedva hvatajući dah između dva pjeva, Kathy predloži: "Možda bih i mogla, ako mi opet date lijek istine."

"Ne, Kathy," odgovorio sam. "Sad imaš dovoljno snage da sama to učiniš."

Zajecala je. Onda me je pogledala i opet počela pjevati. Primijetio sam ljutnju, gotovo bijes, u njenom pogledu.

"Ljuta si na mene," počeo sam.

Odmahnula je glavom, i dalje pjevajući.

"Kathy," rekao sam, "Mogu smisliti mnogo razloga zbog kojih se ljutiš na mene, ali neću znati dok mi ne kažeš. Ne boj se, možeš mi slobodno reći." "Umrijet ću," jauknula je.

"Nećeš, Kathy. Nećeš umrijeti zbog toga što se ljutiš na mene. Neću te ubiti zbog toga. Sasvim je u redu ako se ljuta na mene."

"Moji dani su odbrojani," kukala je, "moji dani su odbrojani."

Nešto mi je zazvučalo čudno u njenim riječima. To nisu bile riječi koje sam očekivao. Nekako su mi izgledale neprirodno. Nisam znao što ću reći, osim što sam se na neki način ponavljao.

"Kathy, ja te volim." Rekao sam. "Volim te čak i ako me mrziš. Takva je ljubav. Kako ću te kazniti ako volim tebe, tvoju mržnju i sve?" "Ne mrzim ja vas," zajeca ona.

Iznenada mi sine. "Tvoji dani su odbrojani na ovom svijetu. Tako je, zar ne, Kathy? Poštuj majku i oca kako bi ti se produžili dani. Peta božja zapovijed. Poštuj ih ili umri. To je to , nije li?"

"Mrzim je," promrmlja Kathy, a onda glasnije, kao ohrabrena zvukom vlastitog glasa, izreče zastrašujuće riječi: "Mrzim je. Mrzim svoju majku. Mrzim je. Nikad mi nije dala...nikad mi nije dala...nikad mi nije dala mene. Nikad nije dopustila da budem ja. Napravila me je po svom liku. Napravila me je, napravila me je, napravila me je. Nije dopustila ni da djelić mene bude ja."

Zapravo, Kathyna terapija je još uvijek bila u ranoj fazi. Stvarni svakodnevni strah tek ju je čekao, strah od toga da bude ono što jest, na tisuće malih načina. Shvaćajući činjenicu kako je majka potpuno dominirala njome, Kathy se morala pozabaviti time što joj je ona to dopustila. Odbijajući majčinu dominaciju, morala se suočiti s procesom uspostavljanja vlastitih vrijednosti i donošenja vlastitih odluka, a to ju je vrlo plašilo. Bilo je mnogo sigurnije dopustiti majci da donosi odluke i mnogo jednostavnije prihvatiti majčine i crkvene vrijednosti. Usmjeravanje vlastite egzistencije zahtijevalo je mnogo više truda. Kasnije je Kathy znala reći: "Znate, nikad više ne bih htjela biti onakva kakva sam bila, ali ipak ponekad čeznem za onim danima. Život mi je tada bio mnogo lakši, bar na neki način."

Kad je počela nezavisnije živjeti, Kathy je suočila Howarda s njegovim neuspjehom kao ljubavnika. On je obećao kako će se promijeniti, ali, ništa se nije dogodilo na bolje. Kathy je vršila pritisak na njega, a on je počeo dobivati napade anksioznosti. Na moj nagovor, otišao je kod jednog drugog psihijatra na tretman. Suočio se s duboko usađenim homoseksualnim sklonostima, protiv kojih se pokušao boriti oženivši se za Kathy. Budući da je fizički bila vrlo atraktivna, smatrao ju je "pravim zgoditkom", nagradom koju je dobio dokazavši sebi i svijetu svoju pravu muškost. Zapravo, on je nikad nije volio. Obostrano prihvativši sve ovo, on i Kathy su se vrlo prijateljski dogovorili oko razvoda. Kathy se zaposlila kao prodavačica u velikom robnoj kući. Zajedno sa mnom prolazila je kroz agonije malih, ali neovisnih odluka koje je morala donositi u vezi s poslom. Vremenom je postajala sve samosvjesnija i povjerljivija. Izlazila je s mnogim muškarcima i namjeravala se ponovno udati i biti majka, ali je trenutačno uživala u karijeri. Postala je pomoćnica šefa robne kuće. Nakon završetka terapije, promaknuta je u šefa, a kasnije sam čuo kako je prešla u još veću tvrtku te da je sa svojih dvadeset i sedam godina vrlo zadovoljna sama sa sobom. Ne ide u crkvu i više se ne smatra katolkinjom. Nije sigurna vjeruje li u Boga ili ne, ali iskreno govoreći, pitanje Boga više nije toliko važno u ovoj fazi njenog života.

Opširno sam opisao Kathyn slučaj upravo stoga što je toliko tipičan za odnos između religioznog odgoja i psihopatologije. Postoje milijuni djevojaka kao što je Kathy. Ponekad znam reći ljudima kako mi Katolička crkva omogućava prihode opskrbljujući me s pacijentima. Jednako tako mogu reći i za Baptističku crkvu, Luteransku, Prezbiterijansku ili bilo koju drugu. Dakako, nije crkva bila jedini uzrok Kathyne neuroze. Na određen način, crkva je bila samo sredstvo koje je njena majka iskoristila kako bi zabetonirala i uvećala svoj ekscesivni roditeljski autoritet. Sasvim se opravdano može reći kako je majčina dominantna priroda, pojačana odsustvom oca, bila temeljni uzrok neuroze te je s tog stanovišta bila specifičan slučaj. Ipak, i crkva snosi dio odgovornosti. Niti jedna opatica ili svećenik koji joj je predavao vjeronauk nisu podržavali Kathy da razumno preispita religiozne doktrine, niti su je na bilo koji način naučili da razmišlja svojom glavom. Ne postoji niti jedan dokaz o zabrinutosti crkve zbog toga što se njenom doktrinom može manipulirati, što je nerealno kruta i podložna zlouporabi. Jedan način analiziranja Kathynog problema bio je kroz činjenicu da su, dok je cijelim srcem vjerovala u Boga, božje zapovijedi i koncept grijeha, njena religija i razumijevanje svijeta bili naslijeđeni i loše usklađeni s njenim potrebama. Ona ništa nije dovodila u pitanje, nije izazivala, niti razmišljala svojom glavom. A ipak, Kathyna crkva - što je također specifično - nije učinila ni najmanji napor kako bi joj pomogla pronaći prikladniju osobnu religiju. Čini se kako crkva favorizira baštinjenu varijantu.

Budući da je Kathyn slučaj toliko tipičan i vrlo čest u psihijatrijskoj praksi, mnogi psihoterapeuti i psihijatri doživljavaju religiju kao neprijatelja. Vjerojatno drže da je religija sama po sebi vrsta neuroze - kolekcija baštinjenih iracionalnih ideja kojima je svrha okivanje ljudskog uma i sputavanje njegova instinkta na putu do psihičkog razvoja. Freud, racionalist i znanstvenik par excellence, čini se da je otprilike ovako gledao na stvari, a budući da je on najutjecajnija figura u modernoj psihijatriji njegovi su stavovi pridonijeli konceptu religije kao neuroze. Doista je iskušenje za psihijatre da doživljavaju sebe kao vitezove moderne znanosti u plemenitoj borbi s destruktivnim silama drevnih religioznih praznovjerja i iracionalnih, ali autoritativnih dogmi. Činjenica jest da psihijatri moraju utrošiti neizmjeran trud i vrijeme kako bi oslobodili pacijentov um od starih religioznih ideja i koncepata koji su sasvim očito destruktivni.