KARTA ZA SLOBODU
 

Bilo je to na jednom od onih zimskih putovanja vlakom, kad se rano uhvati polumrak, pa vas obuzme neki drijemež, i sretni ste ako je u blizini netko s kim možete malo razgovarati, neobavezno i otvoreno, kako se već razgovara s nekim koga vidite jednom i nikad više.

Bile smo same u kupeu, ja i gospođa koja je prevalila šezdesetu, njegovana i još lijepa, obratila mi se povodom knjige koju sam čitala.

„Znate, vi ste mladi, i sve je još pred vama… sigurno ni ne pomišljate kako život može neugodno iznenaditi.

I kako je za ženu važno da ima na strani nešto novaca, za koje zna ona, i nitko drugi. Nekad vam to može spasiti život… ta mala karta za slobodu.

Vi se sad smijete, ali… ja sam već par godina udovica, i ne mogu reći da mi je brak bio loš, ali bili smo dva svijeta… njega jednostavno nije interesiralo ništa što je interesiralo mene.

Dvaput me sve to toliko gušilo, i toliko se toga nakupilo, da sam otišla od kuće, jednom u Crikvenicu, drugi put u Sloveniju, da u miru razmislim što ću dalje. Dvaput je muž dolazio po mene, molio i uvjeravao, pa smo dvaput počinjali ispočetka. Ali, da nisam mogla pobjeći… ne znam bih li ostala u braku tako dugo.

Imala sam naviku štedjeti novac od domaćinstva, mali malecki dio moje profesorske plaće, ništa puno, ništa što bi u kući nedostajalo, ali, vremenom se nakupilo, i postalo moja utjeha, moja karta za bijeg, vrata kroz koja mogu izaći i nestati.“

Zapamtila sam priču gospođe kojoj se više ne sjećam imena, ali mi ništa od onog što je govorila nije bilo strano.

Prošavši kroz siromašno djetinjstvo, željna svega, i sama sam rano navikla odvajati i stavljati „na stranu“ svjesna da novac, više od svega, predstavlja slobodu.

Osim toga, rodila me žena koja je oduvijek bila oslonjena na samu sebe, i ni na koga drugog, pa je samostalnost bila vrhunski prioritet kom sam usmjeravana.

Da uvijek i u svakoj prilici budem neovisna i svoja, sposobna sama zaraditi. Prevedeno, značilo je to: sama odlučivati o vlastitom životu.

S bolničkog kreveta, nekoliko mjeseci prije smrti, još me podsjetila „ budi svoja gospodarica, nemoj dozvoliti da drugi za tebe određuje…“

Suvišno je bilo govoriti, jer do tog trenutka već sam bila toliko svoja, da sam dobro znala koliko je novac važna stvar, od koje toliko toga ovisi.

I osjećaj sigurnosti, i sloboda, i ona divna opuštenost iz koje se može živjeti dobro: bez grča i bez straha. Zato sam odvajala, i stavljala na stranu, da i ja imam za svoju kartu za bijeg, ako ikada poželim pobjeći.

Naravno, karta je bila samo metafora, ali osjećaj sigurnosti koji mi je pružala pomisao na tajnu ušteđevinu bio je stvaran.

Da me u slučaju pada čeka mali jastuk na koji ću se dočekati. Da u lošim vremenima mogu preživjeti. Da si mogu bez razmišljanja priuštiti neki mali luksuz, ako mi je do njega.

Ali više od svega, da mogu reći ono „ne“ slađe od meda kojim ću sačuvati svoje samopoštovanje, ako život ikada pred mene postavi izbor između uvjerenja i preživljavanja.

Štednja danas nije u modi. Mladi ljudi već na pragu punoljetstva dobivaju ponude od banaka, koje ih mame kreditnim karticama, da postanu njihovi klijenti.

Jedna, druga, korak po korak, sve dalje i sve više… jedan kredit, pa drugi da se vrati dio prvog, sve do onog čarobnog kruga koji se zatvori oko vrata kao omča, pa čovjek postane dužnik i rob banke.

 Mama je znala govoriti „štedi bijele novce za crne dane“ ali u odnosu na istinske slogane našeg vremena „samo jednom se živi“ i „jer ja to zaslužujem“ (pa makar i na kredit), ideja o štednji dosadna je i teško probavljiva.

Izgubljena u odnosu na agresivnu ponudu podilaženja samom sebi, da treba daleko putovati, voziti najbrži auto, i što više toga konzumirati da bi se postigla sreća i živjelo punim plućima.

Cijena koja se poslije plati često nadmaši užitak trenutka. A vrijeme otplate duga produži se dugo nakon što čovjek već zaboravi što je to točno zaslužio, i gdje je zapravo bio.

Čini mi se da je više nego ikad nužna životna filozofija one gospođe iz vlaka.
Budi kao vjeverica koja sakuplja lješnjake za zimu. Ako ikako možeš, i gdje god možeš, odvoji barem jednu malu sitnicu, pa je lijepo zaboravi. Štogod se u životu desilo, imat ćeš kamo posegnuti.

Za nuždu, zadovoljstvo, za spas ili očuvanje ponosa.

Za osjećaj da si gospodarica vlastite sudbine, ona koja može zatvoriti vrata.

I otvoriti ih, isto tako. I zakoračiti u slobodu čiji ključ drži čvrsto u svojim rukama.

Photo Pinterest

Edit Glavurtić