PREDAVANJE XII

Dornach, 30 prosinca 1916

Naša nedavna razmatranja, u jednu ruku, referiraju na ljudsku evoluciju u cjelini, utoliko što je na to utjecao Misterij na Golgoti. Razmatrali smo do određenog stupnja najuzvišenije, najznačajnije aspekte univerzalne i ljudske evolucije. U drugu ruku, sasvim je razumljivo da smo ušli u sadašnje događaje. Posebno je to bilo neophodno jer je veliki dio naših prijatelja izrazio želju čuti nešto o tekućim događajima. Moramo priznati da nas gravitacija vremena okuražuje da povežemo konkretna dnevna proživljavanja sa nervnim centrom, najskrivenijim impulsima, naših duhovno znanstvenih stremljenja. Jer nakon mnogo istraživanja možemo sa sigurnošću reći da su razlozi za katastrofu koju sada vidimo svuda oko sebe u ljudskoj evoluciji zakopani zaista veoma duboko, i da je površno gledati na tekuće događaje samo uzimajući u obzir vanjsku razgranatost.

Gledajući samo na njih nikada nećemo postići plodonosan pogled na sadašnje događaje. Plodonosan pogled bi bio koji bi nam davao mogućnost nalaženja misli kako izdvojiti sebe od katastrofe u kojoj se svijet sada nalazi. Dakle pogledajmo još neke detalje. Nadalje ja sutra namjeravam pokazati važnu vezu otkrivenu od duhovne znanosti, vezu koja će dotaći naše duše na način koji će nam omogućiti steći aktivan i razumljiv dohvat ovih stvari. Hajdemo se sada za ovo pripremiti pomoću još detalja.

Najprije, naglasiti ću još jednom da ništa nije dalje od mojih namjera nego staviti u prvi plan politička razmatranja. To zasigurno nije naš zadatak. Naš je zadatak koristiti razmatranja za stjecanje znanja, znanja kako su stvari povezane. Za to moramo gledati u detalje. I zbog ovog osobitog razloga naša razmatranja su daleko od bilo kog oblika zauzimanja strane. Posebno iz tog pogleda molim vas da me krivo ne razumijete. Koje god stajalište jedan ili drugi od nas mogao imati u vezi s nacionalnim aspiracijama ne smije mu se dopustiti da se na bilo koji način miješa s dubljim osnovama naših duhovno znanstvenih stremljenja. Moja namjera je samo dati sugestije na kojima se mogu temeljiti prosudbe. Ni na koji način ne želim utjecati na nečije mišljenje.

Nerazumijevanje se može lako pojaviti na ovom polju, a čini mi se da su neke stvari koje sam nedavni rekao zaista otvorene za nerazumijevanje. Prema tome odmah ću kazati — pošto se svakog ovako može krivo razumjeti — da, na primjer, kada sam govorio o pitanju belgijske neutralnosti i događajima povezanim s tim, nisam imao apsolutno nikakvu intenciju bilo što napadati ili braniti već sam samo želio navesti činjenice. Zaista, kada sam prvi puta to spomenuo jednostavno sam citirao Georga Brandesa koji je, meni se čini, izrazio potpuno neutralni sud.

Ne brinem se oko toga da politički kritiziram neku mjeru koju je poduzela jedna ili druga strana. Moja namjera je bila naglasiti važnost principa istine u svijetu, naglasiti da do karme koja se ispunjava u čovječanstvu često dolazi pošto pažnja pridavana činjenicama, pažnja pridavana povijesnim i drugim vezama u životu u našem materijalističkom dobu, nije prožeta istinom. Kada istina nije na djelu, kada je iznimna suprotnost istini, naime, nedostatak sklonosti za traženje istine, na djelu, kada je malo čežnje za istinom — sve to je povezano s karmom našeg vremena. To je ono što moramo proučavati.

Kada vidimo što je bilo kazano za vrijeme ovih godina u kojima čovječanstvo živi, kroz ono što se danas naziva rat, ne možemo se žaliti da su takve stvari rečene samo kroz novine. Ono što je bitno je učinak. Ove stvari imaju snažne učinke. Kada obratimo pažnju na ono što je rečeno i na to kako su te stvari rečene, nalazimo da baš u onome 'kako’ radi nešto što zaista ne ide u korak s istinom. Nemojte misliti da misli i izjave nisu stvarne sile same po sebi! One su stvarne, aktualne sile! Neizbježno je da ih prate posljedice, čak i ako nisu prevedene u vanjska djela. Što ljudi misle je daleko važnije za budućnost od onog što rade. Misli postaju radnje tijekom vremena. Mi danas živimo na mislima proteklih

vremena; one se ispunjavaju u djelima počinjenim danas. Naše misli koje teku danas svijetom u budućnosti će teći u djelima.

Sada dolazim na nešto što lako može voditi do krivog shvaćanja, tako ću reći unaprijed: Koristim slijedeće kao model za način na koji se može tražiti istina. Rekao sam prije par dana da bi mir bio sačuvan da je Sir Edward Grey odgovorio afirmativno na pitanje njemačkog ambasadora u Londonu da li bi Engleska ostala neutralna ako bi Njemačka poštovala belgijsku neutralnost. Ova izjava može biti osporena. Ja držim, međutim, da se ne može poreći da bi stvari krenule drugačijim tijekom da je Sir Edward Grey odgovorio afirmativno; jer tada se ne bi dogodila povreda belgijske neutralnosti.

Ako se prisjetite svega što sam kazao — i molim uzmite u obzir da su ovdje bitne nijanse

—  vidjeti ćete da ni s jednom riječju nigdje nisam branio povredu belgijske neutralnosti. Zasigurno to nisam radio. Ali niti to trebam žigosati kao povredu zakona. To bi bilo kao nositi ugljen u Newcastle, kako se kaže. Na samom početku rata njemački Kancelar je priznao da je to bilo kršenje zakona. Nije na meni da ovome išta dodam niti da opravdavam bilo što u vezi toga. To je priznato od onih kompetentnih da prosude to kao kršenje zakona.

Činjenice ostaju — i molim vas da danas ispravno razumijemo jedan drugog, moji dragi prijatelji — ostaje činjenica da je 1 kolovoza engleski ministar vanjskih poslova bio upitan: Hoće li Engleska ostati neutralna ako se Njemačka suzdrži od povrede belgijske neutralnosti? I on je dao dvosmisleno odgovor! Način na koji je pitanje bilo uokvireno ne ostavlja mjesta sumnji da, u slučaju afirmativnog odgovora, belgijska neutralnost ne bi bila povrijeđena.

Možete reći da je neutralnost Belgije bila zajamčena od 1839, i da onako kako stvari stoje nije to trebalo pitati, pošto je Njemačka obvezna poštovati neutralnost Belgije. Prema tome Njemačka nije imala nikakva prava tražiti da Engleska ostane neutralna u slučaju da Njemačka poštuje zakon, pošto je to bila njena dužnost. Poštovanje belgijske neutralnosti ne bi trebalo zavisiti od engleske neutralnosti. Mogli biste reći da je njemački veleposlanik samo pitao: Hoće li Engleska ostati neutralna ako Njemačka održi svoje obećanje?

Tako ako netko podržava da je formalno u redu da je Sir Edward Grey odgovorio dvosmisleno, on je potpuno u pravu. Toliko je u pravu da je besmisleno dalje ulaziti u to. Ali legalne formalne prosudbe nikada nisu bitne u ljudskoj evoluciji. Ovakve prosudbe nikada nisu u skladu sa stvarnošću! Svjetska povijest nastavlja na načine koji se ne mogu zaokružiti formalnim prosudbama. Formalna prosudba je stranac za stvarnost. Ali netko tko napravi formalnu prosudbu će, samo ako je viče dovoljno glasno, uvijek biti u pravu pošto, naravno, osjetljivi ljudi ne prigovaraju ispravnosti formalnih prosudbi. Formalne prosudbe je također vrlo lako razumjeti; ali one ne obuhvaćaju stvarnosti.

Mogu li vas podsjetiti da sam u svojoj nedavnoj knjizi Misterij čovjeka naglasio da nije samo važna formalna ispravnost prosudbe već i stupanj u kojem je u skladu sa stvarnošću. Važna stvar je da prosudba mora obuhvaćati stvarnost. Nitko je može imati prigovora na formalnu ispravnost odgovora Sir Edward Greya. Nema ničeg za raspravu, jer je savršeno očito. Ali ono na što moramo gledati su činjenice, premda način na koji gledamo činjenice mora biti takav da pokazuje kako trebamo suditi o vanjskim stvarima ako se želimo pripremiti da dobijemo ispravnu percepciju i o duhovnim stvarima također. Duhovne stvari treba shvatiti u svoj njihovoj stvarnosti; a za to, formalne prosudbe nisu dovoljne. Dakle moramo se prilagoditi držati stvari zajedno onako kako to možda možemo kod vanjskih stvari također.

O ovome mogu dugo raspravljati, jer možemo danima govoriti samo o ovom pitanju. Najprije, ako je riječ o uspostavi pravne osnove — jer ako će neutralnost biti povrijeđena, mora prvo postojati — moramo otkriti da li je belgijska neutralnost, u stvari, postojala u vrijeme kada je trebala biti povrijeđena. Ne mislim ovdje na dokumente koji su pronađeni

tijekom rata. Nema svrhe raspravljati o njima pošto su upitni i moguća su različita mišljenja. Ali ako su stvari raspravljene, i ako je sve relevantno proučeno i procijenjeno na način kako se i druge stvari sude u svakodnevnom životu, onda bi se i ovo pitanje trebalo pojaviti također: Sigurno je stara neutralnost formalizirana 1839 izgubila valjanost kada je Belgija okupirala Kongo. Ako je država kreirala nove okolnosti ulazeći u međunarodne odnose do stupnja na kojem može dati ili prodati teritorije velike kao one od Konga — ili učiniti bilo što drugo s njima u odnosu prema drugim državama — tada, zasigurno njena neutralnost mora biti upitna.

Znam da je 1885 Kongo isto tako proglašen neutralnim; ali to će trebati odlučiti dali ovo je ili nije sporno. Ali ja ne želim ništa odlučivati. Želim samo privući vašu pažnju na

teškoće koje postoje i da nije sasvim lako imati objektivan sud o ovim stvarima. Brojne druge stvari jednakog kalibra mogu se postaviti kao argumenti, pa je to gdje poteškoće počinju. Niti bi trebali raspravljati koliko dugo stari sporazum iz 1839 može biti valjan, pošto Njemačka nije osnovana do 1871. Sve ove stvari se moraju uzeti u obzir. Jer u objektivno napredovanje događaja teku ne samo fantastične ideje koje mi formaliziramo, već također i stvarne činjenice, bez ikakva udjela ljudskih bića; stvarne činjenice također igraju svoj dio.

Sada, da li je stvarno točno da je njemački ambasador formulirao pitanje o nečemu što se trebalo podrazumijevati? Pitanje koje je postavio bilo je: Da li bi Velika Britanija ostala neutralna ako bi Njemačka održala obećanje iz 1839, čak i ako Njemačka nije postojala u to vrijeme! Ranije, niti belgijska neutralnost nije se podrazumijevala. Kada je, 1870, izbio rat između Prusije — zajedno sa njemačkim kneževinama udruženima s njom — i Francuske, postignut je sporazum između Velike Britanije sa ministrom vanjskih poslova Gladstonom i Njemačkom u jednu ruku, i između Velike Britanije i Francuske u drugu ruku. U svakom slučaju složili su se da će Velika Britanija ostati neutralna ako ostale dvije strane respektiraju neutralnost Belgije.

Dakle, godine 1870, Velika Britanija je bila u potpuno istoj situaciji. Ipak nije zauzela stav da je stari sporazum iz 1839 u potpunosti valjan. Umjesto toga, u slučaju da se bilo što trebalo dogoditi, ona je balansirala neutralnost Belgije i svoju vlastitu. Ako se pojavi unaprijed stvoren stav kao ovaj, ne može se reći da se slični koraci ne smiju poduzeti kasnijeg datuma. Tako ću se opet pozvati na nešto što sam više puta naglašavao: Postoji kontinuitet u životu koji ide kroz povijest; stvari su međusobno povezane. Baš kao što i pojedinac ne može napraviti nešto kako bi poništio ono što je jednom napravljeno, tako je i s nacijama. Ne možete uzeti nešto za dopušteno ako prethodno nije bilo dopušteno.

Dakle i ovo, također, mora se uzeti u obzir.Čak i ako su stvari bile tako jednostavne da se moglo reći: Sporazum iz 1839 je očito bio valjan, i dakle nema potrebe tražiti od Velike Britanije dodatna jamstva — čak i ako je ovo moglo biti izrečeno — da je protu argument: da je 1870 Velika Britanija sama preuzela inicijativu. Velika Britanija je bila ona koja je pitala Francusku, na jednoj strani, i Njemačku, na drugoj, da li bi poštovali neutralnost Belgije. Dakle u to vrijeme odvijala se rasprava oko neutralnosti. I kada je rasprava završila, ostali je mogu slijediti kasnijeg datuma.

Može se također reći i slijedeće. Znate da nije moj posao braniti povredu neutralnosti, ali mogu reći: Da je afirmativni odgovor od Velike Britanije vodio do toga da nije došlo do povrede belgijske neutralnosti, tada bi sve na Zapadu išlo drugim smjerom. Ali ovo nije moja zadnja riječ, jer sam hitro dodao: Dodatno, Njemačka je ponudila poštovanje Francuske i njenih kolonija ako bi Engleska ostala neutralna. Kada se pozitivan odgovor nije pojavio ni u vezi ovog pitanja, postavljeno je daljnje pitanje: Pod kojim bi uvjetima Engleska ostala neutralna? Engleska je stvarno pozvana da navede uvjete pod kojima bi ostala neutralna. Ovo je sve bilo završeno i gotovo 2 kolovoza, jer se dogodilo 1 kolovoza. Engleska je odbila. Velika Britanija nije željela dati nikakav odgovor na pitanje o ovoj temi.

Dakle zaista možete reći: Da je Velika Britanija dala bilo kakav odgovor, na Zapadu bi sve išlo drugačijim tijekom; ovo čak pokazuje i vanjski smjer povijesti.

Ali ni ovdje neću stati, jer sam vam rekao da mi je poznato zbog drugih okolnosti da je čak i cijeli rat s Francuskom mogao biti izbjegnut da je Engleska dala odgovarajući odgovor. Činjenica da postoje drugi, dublji razlozi, zašto se to nije dogodilo je nešto što vuče uteg na drugu stranu. Ali sve treba pažljivo razmotriti ako želimo formirati prosudbu o mišljenju koje zuji svijetom zadnje dvije i po godine. Jer postoji još mnogo ljudi koji vjeruju da je Engleska ušla u rat zbog povrede belgijske neutralnosti, dok se u stvari cijela stvar mogla izbjeći da ona nije ušla u rat!

Sada bi mogli reći: Cijela ratna situacija na Zapadu bila bi drugačija na Njemačka nije povrijedila neutralnost Belgije. Ali tada ne razdvajate ono što je formalno i legalno ispravno i sve ono što je povezano s tragedijom svjetske povijesti. Veoma je važno razlikovati između onog što je tragično i što je formalno ispravno. Naravno, stvari bi bile različite. Što bi to bilo različito? Bez da, molim vas, dovodimo moralne aspekte u raspravu, pogledajmo sada što bi bilo različito.

Pretpostavimo da je belgijska neutralnost poštovana usprkos odbijanju Velike Britanije da se obveže, što bi značilo da se svakog minuta moglo očekivati da će ući u rat. Kako su stvari stajale, stav Velike Britanije učinio je da je potpuno neizbježno izbijanje rata na Zapadu. Ovo mora biti očito svakome tko zaista proučava materiju, ne samo Plavi Papir već isto tako i ostale dokumente. Da li bi ga bilo moguće izbjeći sa raspoloženjem u Francuskoj kakvo je tada bilo je drugo pitanje — teško, možda! Ali pretpostavimo da je rat na Zapadu izbio zbog stava Velike Britanije. Što bi se dogodilo da je belgijska neutralnost bez obzira  na sve bila poštovana? Kako sam rekao, ne vodim do moralne osude u bilo kom smjeru.

Dogodilo bi se slijedeće: Daleko najveći dio njemačke vojske, koja je toliko optuživana, bio bi upleten u francusku obranu i iskorišten na zapadnoj strani. Usprkos svom govoru o pruskom militarizmu, teško da je francuska vojska slabija od njemačke — figure su relativno identične — a tako je bilo i prije rata. Prema tome, očito njemačka vojska bila bi iskorištena na Zapadu, a invazija s Istoka koja je započela u kolovozu i rujnu, bila bi započela s osvetom. Jer su eksperti rekli da bi bilo nemoguće voditi rat na Zapadu bez uključenja gotovo cijele njemačke vojske istovremeno. Njemačka bi bila potpuno izložena invaziji s Istoka.

Takva je bila situacija. Mogli je biti rečeno da je ovo bila pogrešna strateška procjena. To je bilo sporno za vrijeme prvih ratnih mjeseci, ali duže ne. Jer od propalog pokušaja u Verdunu, oni koji su govorili da će se iskoristiti cijela njemačka vojska ako se razvije samo na Zapadu dokazali su da su u pravu.

Dakle bio je izbor između izricanja smrtne kazne Njemačkoj ili poduzimanje tragičnog koraka direktnog upada u Belgiju, što je bilo jedina alternativa ako se rat na Zapadu ne može izbjeći; jer na Istoku ga se zasigurno neće izbjeći! Svatko tko danas kaže da ga se moglo izbjeći mora imati drskost reći Da i Ne u isto vrijeme. Ljudi su danas teško sposobni razmotriti što bi moglo biti istina a što ne, ali s obzirom da neki mogu imati drskosti reći i Da i Ne u isto vrijeme, ovo je što bi oni podržavali: Mi smo napadnuti od strane Centralnih Sila; nas ne treba kriviti za početak rata; ali mi nećemo prekinuti rat dok ne postignemo naš ratni cilj, naime, da osvojimo ovo ili ono!

Tu imate i Da i Ne u istom dahu! Mi nismo oni koji žele bilo što, to su drugi koji nešto žele; oni žele osvajati, zato su nas napali; mi, međutim, nećemo okončati ovaj rat dok ne postignemo naš dugoročni cilj ovog ili onog osvajanja! Zaista je nevjerojatno da postoje ljudi koji imaju drskost kazati Da i Ne u istom dahu. Možda ćete u nekoliko slijedećih dana otkriti da zaista postoji osoba koja je sposobna reći Da i Ne u istom dahu. Ovdje je vjerojatno najužasniji dokument koji je ikada bio objavljen u proteklim vremenima, jer

opisuje logiku otkinutu od sveg značenja. Ovo je zaista nešto što pripada karmi našeg vremena.

Dakle ono što mi moramo napraviti je razlikovati između onog što je logično i formalno legalno i što je čisto tragično. Ne smijemo podleći naročitom pogrešnom shvaćanju da je to moguće u mayi — to jest, u svijetu na fizičkom planu — za stvarne događaje da su se dogodili jedino u skladu s onim što je samo formalno i logično. Ali pogledajmo dalje: Mi nismo krenuli bilo što braniti ili napadati. Naša namjera je bila pokazati da to nije opravdano — posebno pošto optuženi nisu u poziciji da se brane — razglasiti vani to da se ovaj rat vodi od jedne od strana zbog povrede belgijske neutralnosti, bez da se također obznani da je netko imao mogućnost sprječavanja ove povrede. Jedina mogućnost izbjegavanja tragedije bila bi neutralnost Engleske. Jer ni jedan državnik ne može unaprijed proglasiti smrtnu presudu za svoju vlastitu zemlju.

Naravno da je razumljivo ako svi oni koji su zadovoljni sa razumnim prosudbama kažu: Sporazuma se treba pridržavati. Moji dragi prijatelji, ako biste pogledali popis svih ugovora u javnom i privatnom životu koji se krše, i ako bi vam se pokazalo što su kršenja tih ugovora svijetu donijela, počeli biste shvaćati koje su sile u mayi stvarno djelotvorne.

Ali da li je bilo zaista savjesti na strani sile koja nije dala afirmativni odgovor? Činjenice izgleda govore protiv toga. Jer kada se, kasnijeg datuma, na pitanje iz ove rasprave između njemačkog ambasadora i Sir Edward Grey-a još jednom podsjetilo, i kada je bilo rečeno da je Engleska mogla spasiti neutralnost Belgije, engleska vlada se branila. To je napravila ne izvlačeći argumente koji su samo formalno i legalno ispravni — za to je bilo previše izvrsnih državnika u engleskoj vladi u to vrijeme. Iako ja ne povlačim prosudbu Sir Edward Greya

—  koju nisam uobličio ja već njegovi engleski kolege — on je bio, usprkos tome, previše dobar državnik da bi pribjegao stavu da pošto je ugovor formuliran 1839, Njemačka je bila obvezna da se tome povinuje čak i ako je Engleska dala dvosmislen odgovor. Umjesto da napravi ovako engleski se državnik opravdavao na drugačiji način. Grey je rekao da je Lichnowsky zaista postavio ovo pitanje ali da je to napravio u privatnom svojstvu a ne po uputama njemačke vlade. Da je to napravio po uputi njemačke vlade, tada bi bilo drugačije. Iako je Lichnowsky djelovao iz najbolje namjere da na Zapadu održi mir, nije imao njemačku vladu iza sebe!

Zar ne mislite da bi u bilo kojoj privatnoj situaciji ovo bilo nazvano neuvjerljivim opravdanjem, savršeno uobičajeno neuvjerljivo opravdanje! Jer cijeli svijet zna da kada veleposlanik zemlje govori sa ministrom vanjskih poslova on to mora raditi s punom snagom njegove zemlje iza njega, i da njegova zemlja ne može nego ratificirati što je veleposlanik govorio, ukoliko ne želi izgledati sasvim nemoguća u očima svijeta. Dakle ovo je bilo savršeno uobičajeno neuvjerljivo opravdanje, dobiveno takvo jer nitko se nije želio povući na položaj na kojem bi se morao braniti govoreći, jednostavno: Ono što smo napravili bilo je ispravno. Oni su sigurno osjećali težinu činjenice da je Engleska mogla spriječiti povredu neutralnosti, bez obzira je li povreda bila opravdana sa stajališta druge strane. Ako lavina prijeti da padne a onaj na vrhu brda se suzdržava od toga da je drži natrag pošto, iz nekog razloga — koji može a ne mora biti opravdan i može zasigurno biti neopravdan — on je prinuđen da je pusti, i kada netko dolje niže također propusti da je zadrži, sa opravdanjem da je to onaj gore na vrhu trebao napraviti — ne, ne možete raspravljati na ovaj način! Ali formiranje prosudbe o ovim stvarima uvijek uključuje njihovo vaganje. Tako da slijedeće također treba uzeti u obzir:

Kada se to dogodilo? Sada dolazimo na 2 kolovoza. 2 kolovoza Kralj od Belgije je tražio intervenciju Engleske, to jest, tražio je da se Engleska umiješa s Njemačkom. Belgijski Kralj vidio je to naravno kao stvar da Engleska treba pregovarati s Njemačkom o neutralnosti Belgije. Inicijalno, Engleska nije napravila ništa. Čekala je cijeli dan dok je Sir Edward Grey govorio u Parlamentu u Londonu. Radeći tako on je prikrio razgovor koji je

imao s njemačkim veleposlanikom. Ni riječ nije izustio o tome. Da je to spomenuo, cijelo zasjedanje parlamenta imalo bi drugačiji tijek!

Dakle nakon što se odigrao razgovor s njemačkim veleposlanikom, i nakon što je Kralj Belgije tražio intervenciju Engleske, sve se zaustavilo u Engleskoj, ništa nije napravljeno. Što su svi čekali? Čekali su da povreda belgijske neutralnosti bude izvršena! Ukoliko ostaje neizvršena, stvari još mogu imati smjer u kojem se ne bi dogodila. Moćne sile su radile protiv i to je visjelo o svilenoj niti. Da je zahtjev belgijskog Kralja bio izvršen dovoljno brzo, da je Engleska intervenirala, upitno je da li bi se povreda neutralnosti dogodila. Ali kada je Grey intervenirao? Četvrtog, kada je njemačka vojska već bila ugazila na belgijsko tlo! Zašto je on čekao, čak i nakon zahtjeva Kralja od Belgije? Ova se pitanja trebaju postaviti.

Mnogo toga se ovome može dodati ako se dokumenti proučavaju i prema naprijed i prema natrag. Ali ovo nije neophodno, jer vjerujem da sam vam razjasnio da se ove stvari pripremaju godinama unaprijed. Tako nema potrebe biti iznenađen da događaji imaju smjer kao prethodnih godina. Naravno, ako proučavate dokumente samo prema naprijed, doći ćete samo do formalnih odgovora.

Moja je namjera bila ne zauzimati ni jednu ni drugu stranu, već samo pokazati što je neophodno za prosuditi ove stvari. Jer u skladu s nervnim centrom duhovne znanosti, gdje težimo za uzvišenim stajalištem, radije se suzdržavam od afektivnog pravljenja pogrdnih prosudbi o tome što se događa u svjetskoj povijesti kada se države sučeljavaju; jer nemojte zaboraviti: Ni nacije, ni narodi, ne vode rat; države vode rat!

Na ovom polju skloni smo premalo uzeti u obzir, da uz sile rasta i nastajanja, svjetski događaji također trebaju i sile razaranja i raspadanja. Je li to različito sa pojedinim ljudskim bićem? Kao što razvijamo naše sposobnosti tijekom života, mi uzrokujemo da se naše tijelo raspada i bude razoreno. Sutra ću vam pokazati kakva duboka veza postoji između našeg duševnog života i bunike (velebilja), jimson weed-a(dature), i drugih otrova koji se nalaze vani u svijetu. Ovo su istine koje ulaze duboko u stvari. Treba imati hrabrosti dati ovim istinama važnost u svjetskoj povijesti. Prema tome mnogo je bolje razumjeti, nego suditi u skladu s nekom takozvanom normom ili nečim drugim. Svaka kritika država ili nacija obično stoji na nesigurnim temeljima. Ako ćemo se napokon penjati prema duhovnom svijetu i biti u stanju išta tamo razumjeti, moramo se prilagoditi jednostavno gledati na činjenice, bez ikakvog kriticizma — koji pripada sasvim drugoj oblasti. Samo tada ćemo razumjeti koje sile su na djelu u evoluciji svijeta.

Sa ove točke gledišta pogledajmo sada na određene događaje — bez gnjeva, ali proučavajući ih pažljivo — određeni događaji koje sam dosada promatrao do sada su razmatrani samo s moralnog gledišta. Takvo gledište mora, naravno, biti primijenjeno na djela pojedinaca, iako ga je apsurdno primijeniti na živote država. Netko od vas može misliti da je čudno da ove događaje trebam gledati bez moralne prosudbe; ipak oni sigurno mogu biti razmatrani bez ikakvog moralnog prigušenja.

Jedan od glavnih elemenata moćnog britanskog Carstva je njegova vlast nad Indijom. Ova vlast nad Indijom je prošla mnoge ranije stupnjeve. Počela je sa Istočno indijskom kompanijom, trgovačkom organizacijom koja je, za početak, uživala privilegiju da je bila jedina kompanija kojoj je bilo dopušteno trgovati s Indijom u korist Engleske. Onda, kako je vrijeme prolazilo, tamo se razvila, neumoljivo i prikladno, iz različitih privilegija koje je uživala Istočno indijska kompanija, vlast Engleske nad Indijom — zaista, Englesko Carstvo Indije. Iz ovoga, zbilja također kroz Istočno indijsku kompaniju, također se razvila engleska trgovina s Kinom. Od kraja osamnaestog stoljeća postojao je živi trgovački odnos između Indije i Kine, i engleska Istočno indijska kompanija je već bila umiješana u to vrijeme. Znate da je Engleska postepeno narasla do najvećeg trgovca na svijetu.

Dalje, kako se element trgovine etablirao na Orjentu, tu se rodilo nešto drugo; došlo se u kontakt s nečim drugim. Od sedamnaestog stoljeća nadalje navika pušenja opijuma u

Kini je postala široko rasprostranjena. Vjerojatno su to bili Arapi koji su naučili kineze kako pušiti opijum, pošto do sedamnaestog stoljeća to nisu radili. Za one koji to rade, pušenje opijuma daje upitno ali jako zadovoljstvo. Pušač opijuma stvara sebi najrazličitije fantazije iz astralnog svijeta. U njima on živi. To je potpuno drugi svijet, ali dosegnut čisto materijalnim putem.

Kada se ljudi koji su dirigirali Engleskom trgovinom s Kinom, na opisani način, primijetili da se navika, strast pušenja opijuma rapidno širi kod kineza, osnovali su ogromne plantaže maka u Bengalu za proizvodnju opijuma. Oni koji su upoznati sa zakonima trgovine znaju da ne samo da potražnja stimulira opskrbu, već opskrba također stimulira potražnju. Svaki ekonomist će vam reći da ako se ponudi velika količina nekog artikla uskoro će biti i velika potražnja za njim. Istočno indijska kompanija je dobila monopol od Engleske za izvoz opijuma iz Indije u Kinu. I što je više opijuma dolazilo u Kinu, zla navika se više širila. Od 1772 nadalje nekoliko tisuća sanduka se uvozilo godišnje, svaki u vrijednosti od otprilike 4,800 maraka.

Izabrao sam ovaj primjer jer ima veoma duboku kulturnu i povijesnu pozadinu, ako se sve uzme u obzir. Samo uzmite u obzir da, uvođenjem opijuma, koji radi na duši, vi se miješate u duhovni život cijele nacije ili, barem, na one koje snabdijevate. Mogu koristiti ovaj primjer pošto nemam namjeru proklinjati ikog tko namjerava trgovati. Trgovina je nešto što se u svijetu mora kretati slobodno. To je potpuno pravedan princip. Nemam namjeru proklinjati nikog tko bi mogao uzgajati mak u Bengalu da bi proizvodio opijum za Kinu i uzimao zlato u zamjenu.

Ali kinezi su vidjeli svoje patetično iscrpljene pušače opijuma. Pušači opijuma postepeno se pogoršavaju, i poslije nekog vremena je primijećeno da navika uzrokuje degeneraciju cijelih dijelova kineske populacije. Kada su to kinezi primijetili zabranili su pušenje opijuma 1794. Željeli su spriječiti da opijum više dolazi u zemlju.

Ali kao što je to slučaj kod ovakvih stvari, prohibicija neće obvezno spriječiti trgovinu zabranjenim artiklom. Putovi i načini su nađeni za nastavak trgovine. Tako je došlo do toga da usprkos formalnoj prohibiciji, usprkos zakonu koji zabranjuje uvoz opijuma, trgovina opijumom je cvjetala. Postoje svakakvi putovi, od kojih je podmićivanje samo jedan. Ukratko, trgovina opijumom cvjetala je i rasla od par tisuća sanduka 1773 do trideset tisuća sanduka 1837: odnosno, kroz samo nekoliko desetljeća. Profit, oko trideset miliona franaka godišnje, tekao je prema Britanskoj Indiji.

Kada su jednom stvari izašle van kontrole do ove mjere, kinezi nisu mogli misliti ni o kakvoj drugoj mjeri osim konfiskaciji poslane robe kako stigne. U Kanton, koji je bio uobičajena destinacija poslane robe, poslali su sposobnog kineza — energičnog čovjeka, Lin se zvao, koji je plijenio sanduke kako su dolazili. Englezi su također imali sposobnog čovjeka u njihovom konzulatu, kapetan Elliot, koji je bio vrlo energičan i čak je uspio u jednoj prigodi proći kroz kinesku blokadu ratnim brodom.

Sada se tamo pojavilo pitanje kako se izvući iz ove točke. Planine sanduka s opijumom su čekale, ali kinezi nisu popuštali. Situacija je bila veoma neugodna. Tako je Elliot, koji je bio u poziciji da to napravi, imao 20,283 sanduka naznačenih za njega osobno i onda ih je predao u ruke kineske vlade. Ovo je bio izlaz za trenutak.

Međutim, ovo nije uklonilo trgovinu opijumom s lica zemlje, jer u nekim sjedištima nije bilo želje da se svijet riješi trgovine opijumom. Tako su kinezi došli do toga da im ne preostaje ništa već napraviti nove zakone, zaista veoma striktne zakone. Lin je izdao dekret da će svatko tko bude uhvaćen u trgovini opijumom biti osuđen na smrt na kineskim sudovima i da će od sada nadalje svi brodovi biti konfiscirani. Tako su kinezi sada bili suočeni s mogućnošću smrtne kazne ako su trgovali s opijumom.

Ali britanci nisu razmatrali aboliciju trgovine opijumom, samo zato jer nekoliko ljudi može izgubiti glavu. Umjesto toga rekli su — a ja citiram — ‘Sa ovim zahtjevom, kineska

vlada je konačno uništila bilo kakav osjećaj za sigurnost.’ Zatim su naredili da je napuste svi britanske nacionalnosti koji žive u Kini, dok je oružana pomoć zatražena od Indije. Oni su, tako reći, okupirali cijelo područje. Kinezi su u međuvremenu stajali prilično hrabro pri svojoj odluci da otkinu glavu svakome tko je uhvaćen u trgovini opijumom. Tako je izgledalo da je trgovina opijumom prekinuta. Pošto su kinezi namjeravali konfiscirati svaki britanski brod s opijumom, izgledalo je da nema više britanskih brodova. Ono što se dogodilo je da je opijum u Indiji bio umjesto toga tovaren na američke brodove! Dakle, jednako toliko — zaista sve više i više — opijum je nastavio dolaziti u Kinu na američkim brodovima.

Elliot, civilni sluga, je rekao: Pitanje u pozadini našeg sukoba je sasvim jednostavno. Želi li Kina voditi časnu i sve veću trgovinu s nama, ili želi li prihvatiti odgovornost za dopuštanje da njen obalni promet padne kao žrtva otvorenog piratstva i gusara? Luka u Kantonu je bila blokirana uz pomoć Indije. U čarkama koje je ovo uključivalo, kinez je bio ubijen od strane engleskog mornara. Naravno da je kineska vlada zahtijevala izručenje mornara. Svako malo kinezi se umore od cijele stvari, ponekad želeći dokazati da su u pravu i ipak ne želeći dokazati ni da su englezi u krivu. To je sasvim moguće! Jednog dana engleski mornar se utopio nesretnim slučajem. Tada se Elliot, veoma pametan čovjek, složio s Linom, predstavnikom kineske vlade, da će oni potvrditi da je mornar koji se utopio ujedno i onaj koji je ubio kineza. Utopljeni mornar je bio optužen i stvar je za neko vrijeme sjela. Ali sve ove stvari su na kraju vodile, 1840, do rata između Engleske i Kine.

Dakle cijeli smjer događaja je bio neumoljiv i nije mogao voditi negdje drugdje. Bridak utjecaj je upotrebljavan na materijalni način na duševni život naroda. Dogodilo se nešto što je povezano s cijelim procesom svjetske evolucije. U Engleskoj su ljudi ‘znali’ o čemu se tu radilo! Što su oni znali? U Engleskoj su ljudi ‘znali’ da je Engleska bila ‘iznenađena’ od Kine

—  tako su to dali — i dat je razlog da Kina ne može tolerirati engleski transport opijuma u

Indiji jer su kinezi htjeli graditi svoj vlastiti uzgoj. To je bilo rečeno. Svi su ‘znali’ sve o ovome, a druga stvar koju su znali bila je da su kinezi barbari! To je ono što su ljudi u Engleskoj tada znali. Lord Palmerston je rekao: Zaštiti uzgoja maka u Indiji treba dati prednost; to je stvar zaštite uzgoja maka u Indiji; nadalje, ekonomisti u Kini ne žele da iz njihove zemlje iziđe novac s kojim bi trebalo platiti Indiji. Sve ove stvari su bile dobro ‘poznate’ i razumijevane u Europi!

Rat je bjesnio; a u ratu, neizbježno, događaju se zvjerstva. Zvjerstva su počinjena, i sa strane kineza i sa strane engleza. Nađena su cijela sela gdje žene leže u bazenima krvi u svojim kućama; kineski muškarci, boreći se hrabro, vidjeli su da se moraju ili ubiti ili predati, pa su prvo ubili svoje žene i djecu. Ovaj rat 1840 bio je tužan rat. Čudne glasine počele su kružiti o Elliotu, koji ga je cijelog promatrao i koji ga je u stvari imao na svojoj savjesti. Glasine su — možda su bile istinite — govorile da je on bio sklon započeti mirovne pregovore s kinezima. Tako je on bio srušen. Tada — ne, ne Lloyd Georgeu! — izvjesnom Pottingeru je dat položaj Elliota koji je želio započeti mirovne pregovore. Rat se odvijao do svog gorkog kraja, to jest, dok otok Chusan i gradovi Ningpo i Amoy nisu bili zauzeti, dok Engleska nije došla do Nankinga i dok, 1842, Kina nije postala potpuno demoralizirana. Hong Kong je pripao Engleskoj, pet luka u Kini su bile otvorene za neograničenu trgovinu opijumom, i bili su smješteni britanski konzuli. Kao dodatak na ranijih dvadeset pet milijuna ucijenjenih — ne mislim baš ucijenjenih, ima druga riječ koju trenutno ne mogu naći — kao dodatak na ranijih dvadeset pet milijuna ucijenjenih od kineza, daljnji zahtjev je sada za pola milijuna i devedeset sedam ratne štete.

Kako sam ranije rekao, ni ne sanjam da interpretiram ovaj proces kao bilo što osim povijesnu neophodnost. Ni ne sanjam optužiti bilo koga. Oni koji razumiju potrebe ovakve vrste, oni koji razumiju kako se odvijaju stvari na fizičkom planu, znaju da su ovakve stvari savršeno moguće u normalnom fizičkom putu svjetske evolucije. Profiti od opijuma su sada bili apsorbirani u englesku nacionalnu ekonomiju, a engleska nacionalna ekonomija

sadržava velik dio engleske kulture. Baš kao što bi bilo besmisleno podcijeniti englesku kulturu, tako je isto besmisleno sumnjati u neophodnost ovakvih događaja, premda bi možda sitni satirički epilog cijele stvari mogao biti isključen iz te neophodnosti:

Kada je prva rata od pola milijuna i devedeset sedam ratne štete bila primljena, određeni ljudi su se pojavili tvrdeći da su bili prvi koji su imali konfiscirane sanduke opijuma i da je kompenzacija koju su dobili bila minimalna. Sada, kazali su, vidimo da naša zemlja gleda na trgovinu opijumom sa Kinom kao legitimnu, tako mi zahtijevamo punu kompenzaciju, pošto smo mi samo radili nešto zbog čega je naša zemlja vodila rat. Ministar koji je trebao odlučiti o toj stvari izvukao je iz džepa papir koji je u to vrijeme bio dao kapetanu Elliotu, koji navodi da tako dugo dok kinezi zabranjuju trgovinu opijumom, engleska vlada se neće nikada složiti da plati kompenzaciju bilo kome tko je mogao pretrpjeti gubitak kao rezultat nastavljanja ove trgovine. Pošto je ovaj kineski zakon bio na snazi u to vrijeme, rekao je, vaš zahtjev nije utemeljen pošto ste kršili ovaj zakon koji je tek kasnije poništen kao rezultat rata.

Ne moramo odlučiti da li i ovaj epilog spada u povijesnu neophodnost. Ali ono što je neophodno je to da moramo gledati činjenice. Kada je ovaj anglo-kineski rat započeo 1840, čovječanstvo je stajalo na početku vremena o kojem smo često govorili. Spominjao sam vam baš ovu godinu kao onu u kojoj je materijalizam dosegao svoj zenit. Dobro je razumjeti kako se ove stvari razvijaju. Kao što sam rekao, baš kao što bi bilo besmisleno podcijeniti englesku kulturu ili engleski život — englesku civilizaciju — tako bi bilo besmisleno vjerovati da se nešto ovakve prirode moglo izbjeći u cjelokupnom kontekstu engleske evolucije. To joj pripada. Potpuno je pogrešno formirati bilo kakav moralni sud o tome. Ako bi to napravili, činili bi pogrešku osuđivanja cijelih nacija, cijelih grupa na način koji je jedino primjeren za prosudbu pojedinaca. Ovo je takva stvar koju je nemoguće napraviti.

Ipak se uvije i ponovo podržava da je to moguće. Upravo sam primio još jedan pamflet

—  ima toliko mnogo mirotvornih pamfleta s kojima smo sada suočeni — koji kažu: Države imaju svoje vlastito razmišljanje, osjećaje i volju, kao što imaju i pojedinci. Naravno da je ovo krajnja besmislica pošto ne možete, analogijom, prenijeti nešto što ima realnost na višem planu na plan ljudskih bića koja imaju svoje mišljenje, osjećaje i volju u fizičkoj sferi. Naravno da narodni duhovi, narodne duše, također imaju svoje karakteristike, ali one su onakve kako sam ih opisao u ciklusu predavanja kojeg sam spominjao neki dan. Ali  govoriti o mišljenju, osjećaju i volji nacija je jednostavno besmislica.

Moji dragi prijatelji, danas sam vas upoznao s određenim stvarima, iz jednostavnog razloga jer je bilo neophodno dodati upečatljive primjere na naš osnovni materijal. Sutra ćemo nastaviti ovo sa dalekosežnih stajališta.