Izvanredno je kako je moderno povijesno gledanje kratkovidno i kako se malo sklonosti ima za ići dublje u stvari koje su prilično karakteristične. Već sam naglasio da ono što se već toliko dugo prakticira kao pragmatički pogled na povijest nije bitno, izvješćujući da se dogodio jedan događaj, da ga je slijedio još jedan, pa još jedan, pa još jedan. Ono što je

važno to je prepoznati činjenice koje karakteriziraju mnoge međuodnose u događajima koji slijede jedan drugi. Ono što je važno je naznačiti ono što je karakteristično za činjenice, naime, što otkriva sile koje leže iza maye. Pragmatična povijest mora danas ustupiti mjesto povijesti simptoma.

Oni koji vide kroz stvari na ovakav način biti će u poziciji formirati prosudbe o određenim događajima koje se bitno razlikuju od onih od ljudi koji odmotavaju događaje svjetske povijesti — te fable convenue — jednog za drugim, kako se danas radi kod povijesne znanosti. Uzmite u obzir neke od stvari koje dobro znate u vezi s nekim drugim stvarima koje ću vam reći. Najprije, jednostavna činjenica: 1618 počeo je Tridesetogodišnji rat jer su se neke reformacijske ideje razvile unutar češkog slavenskog elementa. Onda su određeni aristokrati koji su pripadali ovim slavenskim krugovima preuzeli pokret i pobunili se protiv onog što bi mogli nazvati Protu-reformacija, naime, katolicizma od Španjolske koji je bio favoriziran od Habsburga. Prva stvar koja se obično priča o Tridesetogodišnjem ratu je priča o pobunjenicima koji idu u gradsku vijećnicu u Pragu i bacaju savjetnike Martinitz-a i Slavatu i sekretara Fabriziusa kroz prozor. Ipak ovo je

prilično beznačajno. Jedina interesantna stvar je možda da se tri gospodina nisu ozlijedila jer su pala na gomilu đubra. To za nas nisu stvari koje mogu dovesti do Tridesetogodišnjeg rata niti nam pokazuju njegove prave uzroke.

Reformacijska stranka je izabrala Frederika, izborni knez od Rajne, kao protu-Kralja Bohemie u 1619. Tada slijedi, kao što znate, bitka na Bijeloj planini. Sve do izbora za izbornog kneza, svi događaji su bili uzrokovani strastvenim osjećajima ovih ljudi za reformatorski pokret, pobunom protiv proizvoljnih akata moći kao što je zatvaranje ili uništenje protestantskih crkava u Braunau i Kloster Grabu. Nema vremena da vam kažem cijelu priču. Ali sada razmislite: Frederick, izborni knez od Rajne, je izabrani Kralj. Sve do ove točke svi događaji su temeljeni na ljudskoj strasti, ljudskom entuzijazmu, čak je opravdano reći ljudskom idealizmu — prilično sam sretan ovo kazati.

Ali zašto je, od svih ljudi, izborni knez od Rajne izabran kao Kralj Bohemie? Zato što je bio zet Jamesa I, koji stoji na početku obnove bratstava! Ovdje, dakle, možemo primijetiti značajan prst u piti ako pokušavamo gledati na povijest simptomatično. Napravljen je pokušaj upravljanja događajima u određenom smjeru. Nisu uspjeli. Ali vi vidite da je tu prst u piti. Najznačajniji pokazatelj kakvu vrstu impulsa je trebalo pokrenuti u ovoj situaciji je da je zet jednog od najznačajnijih okultista, Jamesa I, bio ubačen na ovu poziciju.

Vidite, činjenica je da se cijela nedavna povijest tiče kontrasta između drevnog rimsko- latinskog elementa i onog elementa, ne od engleskog naroda — jer oni bi bili savršeno sretni sa svijetom — već onog elementa koji, dovoljno sam ga opisao, bi se napravio iz engleskog naroda ako bi propustili da pruže otpor. Ono što je na djelu to je konflikt ta dva elementa.

U međuvremenu nešto drugo je manipulirano, jer se na jednom mjestu dosta toga može postići dovodeći druge događaje u događaj.

Pogledajmo na kasniji datum. Možete uzeti povijesnu knjigu  čitati povijest o Sedmogodišnjem ratu. Naravno povijest ovog rata se čita nepažljivo kao i bilo kojeg drugog. Jer za razumjeti što se stvarno odigrava i istražiti koje povijesne sile igraju ulogu, morate ispravno pogledati različite veze između različitih okolnosti. Morate uzeti u obzir, na primjer, da je u to vrijeme južni dio Centralne Europe, naime Austrija, bila povezana u svim aspektima sa latinskim elementom i imala čak i propisnu alijansu sa Francuskom, dok je sjeverni dio Srednje Europe — ne odmah, već kasnije — bio odvučen u ono što je trebalo postati, od određenih centara, englesko govoreća, peta post-atlantska rasa.

Kada pogledate pobliže na alijanse i sve ostalo što se odvijalo u to vrijeme — one stvari koje nisu bile maya, naravno — otkrivate rat što se u stvarnosti vodio oko Sjeverne Amerike i Indije između Engleske i Francuske. Ono što se događalo u Europi bila je zaista samo slaba zrcalna slika ovoga. Jer ako usporedite sve što se odigravalo na velikoj skali — proširite horizonte! — tada ćete vidjeti da je sukob bio između Engleske i Francuske i da je na Sjevernu Ameriku i Indiju već počelo davati efekta. Bilo je u pitanju koja od ove dvije

sile je pametnija i sposobna događaje usmjeriti na takav način da dominacija nad Sjevernom Amerikom ili Indijom bude otrgnuta od ove druge. Ovdje se radilo o dalekosežnim budućim planovima i kontrolom važnih impulsa. Točno je: Utjecaj koji je Engleska ugrabila od Francuske u Sjevernoj Americi bio je dobiven na bojnim poljima Silesie za vrijeme Sedmogodišnjeg rata!

Promatrajte mijenjanje alijansi kada situacija postaje pomalo neugodna i teška; promatrajte alijanse s ovog stajališta!

Sada, još jedna priča. Neophodno je gledati na ove stvari, i čim netko nije krivo shvaćen, čim se pretpostavlja da mu je originalna svrha doći do jasne slike o tome što se događa u svijetu, čim teži biti objektivan, neće biti loše primljen kada se pričaju ovakve stvari; umjesto toga biti će shvaćeno da je naša svrha razumijevanje a ne zauzimanje

strane. U stvari, to su upravo oni ljudi koji osjećaju da su pod utjecajem određenih stvari kojima bi trebalo biti posebno drago naučiti više o tome. Jer tada su oni podignuti iznad svog sljepila i dan im je uvid, a ništa za osobu nije bolje od toga da dobije stvaran uvid u to kako se odvijaju stvari u svijetu. Uzmimo sada primjer koji vam može pokazati različitu stranu o tome kako stvari rade.

Kroz okolnosti koje možete pogledati u povijesnoj knjizi, kraljevstva Hanovera i Engleske su jednom bili povezana. Zakoni nasljeđivanja u dvije zemlje su bili različiti — ne trebamo ići ovdje u detalje — i rezultat je da je, kada je Victoria došla na prijestolje Engleske, Hanover morao postati odvojen. Drugi član engleske kraljevske kuće je morao doći na prijestolje Hanovera. Osoba izabrana, ili radije osoba koja se progurala na prijestolje Hanovera bio je Ernst August, vojvoda od Cumberlanda, koji je prethodno bio povezan s prijestoljem Engleske. Tako je ovaj Ernst August došao na prijestolje Hanovera u dobi od šezdeset šest. Njegov karakter je bio takav da, nakon njegovog odlaska da postane kralj Hanovera, engleske novine su pisale: Hvala nebesima da je otišao; nadajmo se da se neće vratiti! Smatran je za užasnu osobu zbog načina na koji se ponašao. Kada pogledate dojam koji je ostavio na svoje suvremenike i one koji su s njim imali posla, dolazite do određene vrste karaktera koja je frapantna za onog tko razumije ovakvu vrstu karaktera. Hanoverani ga nisu mogli razumjeti. Mislili su da je sirov. Bio je zaista sirov, tako sirov da je pjesnik Thomas Moore rekao: On zasigurno pripada dinastiji Beelzebub. Ali znate izreku: Nijemac laže ako je pristojan. Dakle oni su imali određeno razumijevanje za sirovost, ali su pretpostavljali da je onaj tko je sirov barem iskren. Ernst August je, međutim, uvijek lagao kao što je i bio sirov, a ovo Hanoverani nisu mogli razumjeti. Imao

je isto tako i druge slične osobine.

Najprije, Ernst August je opozvao Hanoverski ustav. Tada je otpustio čuvenih ‘sedam profesora’ sveučilišta u Göttingenu. Poslao ih je ravno van iz zemlje, tako da nije dok nisu dosegli Witzenhausen, koji leži izvan granica njegovog visočanstva, njihovim studentima bilo dopušteno da ih napuste. Ne trebam vam kazati cijelu priču. Ali kakvo je objašnjenje? Oni koji ne traže daljnje objašnjenje za ovu iznimnu masku samo dolaze do toga da je Ernst August sirov i nepošten. Čak je prevario i Metternicha, što zaista mnogo govori, i tako

dalje. Ali ima nešto izvanredno sistematično u svemu ovome. A sistematski aspekt se ne

mijenja s činjenicom da je većinu svog života do šezdeset šeste godine živio u Engleskoj, gdje je bio časnik Dragoona.

Objašnjenje se može naći u činjenici da je u svom cijelom držanju manifestirao impulse koje netko ima kada je član takozvane ‘Narančaste lože’. Njegovo kompletno držanje je bilo izraz impulsa Narančaste lože, čiji je bio član.

Ono što moramo raditi je učiti da razumijemo povijest simptomatično i širiti naše horizonte. Trebamo razviti osjećaj za ono što je važno i što zaista daje uvid. Tako sam vam kazao priču o Gerhardu dobrom da bi pokazao kako je, kroz takav fenomen kao Narančasta loža, i tako dalje, ono što je bila Centralna Europa prilično sistematično povlačeno na Zapad. Ja ne iznosim nikakve zamjerke, jer je to bila povijesna neophodnost. Ali to treba znati i ne primjenjivati moralne prosudbe na ovakve stvari. Ono što je esencijalno je razviti volju da se vide stvari, da se vidi kako su ljudska bića manipulirana, da se vidi gdje bi mogli biti impulsi kojima su ljudi manipulirani. To je isto što i težnja za osjećaj za istinu. Često sam naglašavao da to nije nešto što nam dopušta da kažemo: Ali ja sam to stvarno vjerovao, to je bilo moje pošteno i iskreno mišljenje! Ne zaista. Onaj tko posjeduje osjećaj za istinu je onaj koji istrajno teži naći istinu o stvari, onaj tko nikada ne prekida tražiti istinu i koji preuzima odgovornost za sebe čak i kada kaže nešto neistinito zbog neznanja. Jer, objektivno, nije važno da li se nešto pogrešno kaže znajući ili ne znajući. Slično je beznačajno da li držite prst na plamenu svijeće zbog neznanja ili sa svrhom; u oba slučaja ćete se opeći.

U ovoj točci moramo razumjeti što se dogodilo u tranziciji iz četvrtog post-atlantskog perioda – kada je trgovima još bila pod utjecajem duhovnog svijeta, kako je naznačeno u priči o Gerhardu dobrom — u peti period, kada je sva trgovima bila povučena u okultnu sferu koja je upravljana od takozvanog ‘Bratstva sjenki’. Ova bratstva se drže određenih principa. Sa njihove točke gledišta bilo bi iznimno opasno kada bi ovi principi trebali biti iznevjereni. Zato su bili tako pažljivi u sprječavanju Blavatsky da ih objavi ili da ih preda u druge ruke. Oni bi, u stvari, bili preneseni od Zapada na Istok; ne u Indiju već na Istok u Rusiju.

Netko sa osjećajem za ono što leži iza maye može razumjeti da vanjske institucije i vanjske mjere mogu imati različite vrijednosti, razlikovati se u stupnju važnosti u cijelom kontekstu. Razmotrimo incident u nedavnoj povijesti. Rekao sam vam toliko okultnih, duhovnih stvari tako da sam, na određeni način, ‘ispunio moje vrijeme’ i sada sam slobodan nastaviti i dati vam neke indikacije iz novije povijesti. Nitko ne bi trebao kazati da oduzimam vrijeme od posvećenja okultnim stvarima; ove stvari su također važne.

Dakle uzmimo primjer iz nedavne povijesti. 1909 dogovoren je sastanak između Kralja Italije i Cara Rusije. Do tada nije bilo mnogo ljubavi između ova dva predstavnika, ali od tada nadalje mislilo se da je dobra stvar navesti ih na međusobno druženje. Tako se dogodio sastanak u Racconigi. Nije ga bilo jednostavno dogovoriti. U opisu svih mjera koje je morao poduzeti za sprječavanje ‘incidenta ubojstvene prirode’ možete čitati da je to bilo složeno za jadnog Giolittia, koji je bio u to vrijeme predsjednik vlade.

Onda je bilo i pitanje naći pogodnu osobu koja bi platila rimsko odavanje počasti Caru. To je trebala biti osoba određene vrste. Ovakve stvari trebaju unaprijed biti dobro pripremljene tako da kada bude pogodan moment one se mogu uputiti na licu mjesta. Za postići zaista 'sočan' efekt, nije bio svatko pogodan da plati rimsko odavanje počasti Caru

—  počast latinskog Zapada za samozvani slavenski Istok. To bi trebala biti posebna osobnost, koju možda ne bi bilo lako nagovoriti da preuzme ovaj zadatak. Sada ‘slučajno’, kako bi rekli materijalisti, ali ‘ne slučajno’, kako bi rekli oni koji nisu materijalisti, određeni signor Nathan — kakvo vrlo talijansko ime! — bio je u to vrijeme gradonačelnik Rima. Iz mnogo razloga njegov stav je bio više demokratski i to ga uopće nije činilo sklonim da plati počasti Caru, između svih ljudi. On je bio uzeo talijansko državljanstvo kratko prije negoli će postati gradonačelnik Rima. Prije toga je bio engleski državljanin. Treba uzeti u obzir činjenicu da je bio miješane krvi; bio je sin njemačke majke i koristio ime Nathan jer je njegov otac bio čuveni talijanski revolucionar Mazzini. To je činjenica.

Dakle nagovarajući njega da plati počasti Caru bilo je moguće reći: Vidite kako se prava demokracija preobratila. Ovdje imamo nekog tko nije obična osoba već netko tko je premazan svim mastima demokracije, ali — također i netko tko je bio dobro pripremljen. Od tog momenta nadalje određene stvari postaju sramotne. Danas je poznato, na primjer, da je od tog momenta nadalje sva korespondencija unutar Trostruke Alijanse bila promptno izvještavana u St Petersburg! Ljudske strasti su također igrale neku ulogu u ovim stvarima, pošto je posebna uloga odigrana u ovom izvještavanju od dame koja je našla ‘sestrinsku’ rutu između Rima i St Petersburga. Ovakve stvari mogu očito biti pripisane koincidenciji. Ali oni koji žele gledati iza maye neće ih opisati kao koincidenciju već će tražiti dublje veze unutar toga. Onda, kada netko traži ove dublje veze, nije više u

mogućnosti toliko lagati, nije više sposoban obmanjivati ljude da bi ih odvojio od istine, što

je ono što je bitno.

Na primjer — ja ovo govorim da bih opisao istinu — bilo bi očito najsramotnije za široke krugove ako bi pažnju ljudi odvukli na činjenicu da se cijela invazija Belgije ne bi bila dogodila ako bi ta rečenica koju sam spominjao, koju je mogao izgovoriti Lord Grey — Sir Edward Grey je sada postao lord — ako bi ta rečenica zaista bila izgovorena. Cijela invazija Belgije se ne bi bila dogodila. To bi bio ne-događaj, ne bi se bio dogodio. Ali umjesto govorenja o pravom razlogu, ukoliko je ovo razlog pošto je mogao spriječiti invaziju, očito

je mnogo udobnije tratiti vrijeme ljudi pričajući o ‘belgijskim zvjerstvima’. Ipak ona se, također, ne bi dogodila da je Sir Edward Grey poduzeo ovu, kratku mjeru. Da bi skrili jednostavnu istinu potrebno je nešto drugo, nešto što izaziva opravdane ljudske strasti i moralno ogorčenje. Ne govorim ništa protiv ovoga. Potrebno je nešto drugo. To je karakteristika našeg vremena, čak i danas kada je to posebno bolno, raditi sve da zatamnimo istinu, zaslijepiti ljude za istinu.

Ovo, također, treba biti pažljivo pripremljeno. Svaki procjep u proračunu napravio bi to nemogućim. Cijela periferija, koja je pažljivo kreirana za ovu svrhu, bila je potrebna.

Ali ove stvari su bile pažljivo pripremane, i politički i kulturalno. Svaka mogućnost je uzeta u obzir; i to je zasigurno bilo neophodno, pošto najnevjerojatnija nebriga ponekad prevlada, čak i na mjestima gdje se takve stvari najmanje očekuju. Dati ću vam primjer, objektivnu činjenicu, koja će nam omogućiti da proučimo ovu nebrigu.

Jednom je Bizmark imao vezu s određenim Usedom-om u Firenci i Torinu. Rekao sam vam prije: Moderna Italija je nastala zaobilaznim sredstvima i u stvari duguje svoje postojanje Njemačkoj; ali ovo je povezano sa svakakvim drugim stvarima. Ovo što govorim ima duboke temelje, a u politici se isprepleću svakakve niti. Tako su se jednom ispreplele niti koje su trebale pobijediti talijanske republikance. Ukratko, u određeno vrijeme jedna takva veza je postojala između Bizmarka i Usedoma u Firenci i Torinu. Usedom je bio prijatelj Mazzini-ja i ostalih koji su uživali određeni ugled u nacionalističkim krugovima. Usedom je bio čovjek koji se dosta držao kao mudra osoba. Zaposlio je za osobnog tajnika nekog za koga se pretpostavljalo da je sljedbenik Mazzini-ja. Kasnije se pokazalo da ovaj osobni tajnik, o kojem je rečeno da je bio iniciran u Mazzini-jevo tajno društvo, nije bio ništa do obični špijun. Bizmark priča ovu priču prilično naivno i onda dodaje, kao ispriku što je toliko pogriješio: Ali Usedom je bio visoko rangirani Slobodni zidar. Mnoge stvari se mogu kazati na ovaj način i obično će se pokazati da su oni koji su umiješani potpuno nevini jer onaj tko povlači žice ostaje u pozadini.

Nemojte misliti da nema smisla pitati se zašto se dozvoljava da se ovakve stvari dogode od strane mudrih vođa svjetske evolucije — zašto su ljudska bića, u velikom stupnju, prepuštena ovakvim makinacijama, opravdavajući se da nema šanse doći do dna ovakvih stvari. Jer, uistinu, ako ih se traži iskreno, ima mnogo načina za saznati što se dešava. Ali vidimo, čak i u našem vlastitom Društvu, koliko otpora daju pojedinci kada je u pitanju slijediti jednostavnu stazu istine. Vidimo koliko mnogo stvari se koje bi trebalo uzimati objektivno u težnji za znanjem, kada bi najbolje služili dobrobiti za čovječanstvo, umjesto toga uzima subjektivno i osobno. Postoje — zar ne? — unutar našeg Društva grupe koje su vrlo pažljivo studirale esej od, vjerujem, 287 strana koji su uzeli krajnje ozbiljno i u vezi kojeg im je još zagonetno, da li je pisac — koji nam je dovoljno poznat — možda u pravu. Ukratko, unutar naših vlastitih krugova možemo ponekad otkriti zašto je tako teško vidjeti kroz stvari. Ipak, u stvari, nije uopće teško vidjeti kroz stvari samo ako se iskreno teži istini. Godinama je toliko toga rečeno unutar našeg Društva. Ako bi sakupili zajedno sve što je rečeno od 1902 vidjeli bi da ima mnogo toga što nam može pomoći vidjeti kroz veliki dio onog što se događa u svijetu. Ipak naša antropozofska duhovna znanost nikada se nije predstavljala kao da spada u tajna društva. Zaista najvažnijim stvarima smo se uvijek bavili na javnim predavanjima otvorenim svakom. Ovo je suprotnost koju treba primijetiti.

Mogu isto tako sada kazati: Ako određene struje unutar našeg Antropozofskog društva nastave postojati i ako, zbog ljudske taštine, nastave zloupotrebljavati određene stvari koje su rečene iza zatvorenih vrata — iz razloga ne većih nego što bi na sveučilištu isključili studenta prve godine od onog što se govori onima na drugoj godini — tada, eventualno ničeg ezoternog neće ostati. Ako se stvari ne uzimaju savršeno prirodno, ako ljudi nastave ustajati i govoriti: To je tajna, to je veoma ezoterno, to je okultno, i meni se ne dopusti govoriti o tome! — ako se ovakva politika nastavi slijediti od određenih struja u našem Društvu, ako oni i dalje ne uspijevaju shvatiti da bilo kakva taština mora prestati, da sve

što čovječanstvu treba kazati o današnjici morat će biti raspravljano javno. Da li je moguće objaviti određene stvari, reći će potrebe trenutka. Ali Antropozofsko društvo je jedino značajno ako je 'društvo’, odnosno, ako se svaki pojedinac pobrine zauzeti stav protiv taštine, protiv gluposti i taštine i svega drugog što prekriva stvari lažnim velovima misticizma, služeći jedino za zbunjivanje ostalih ljudi i čineći ih pakosnima. Misterioznost

određenih tajnih bratstava nema ništa s našim Društvom, jer mi moramo brinuti isključivo o tome što je potrebno za dobro čovječanstva. Kako sam često govorio, naši neprijatelji će biti sve brojniji i brojniji. Možda možemo otkriti od čega su napravljeni naši neprijatelji po načinu na koji se svađaju s nama. Do sada nemamo poštenih oponenata vrijednih spomena. Oni bi bili, u stvari, samo naša prednost! Vrsta opozicije kakvu do sada srećemo je potpuno očita kroz njihove načine i sredstva djelovanja. Možemo isto tako strpljivo čekati da otkrijemo da li će daljnji oponenti biti iz samog našeg kruga, kao što to obično biva, ili od drugdje! Upravo sam imao vijesti od opozicije iz jednog sjedišta koje će se istresti na nas kao hladan tuš. Skorašnja knjiga je bila najavljena za vrijeme nekih predavanja. Autor, uobražena osoba, nije nikada pripadala našem Društvu ali je zabavljala svijet svim vrstama dvostrukih ega i takvim stvarima. Sada iskorištava šansu različitih nacionalnih mržnji i strasti za postaviti napad na našu Antropozofiju takve vrste koja pokazuje čije ruke nisu čiste.

Dakle ne smijemo izgubiti iz vida ove stvari i moramo shvatiti da je do nas samih da se čvrsto držimo smjera koji vodi do istine i znanja. Čak i kada govorimo o tekućim stvarima to smije biti samo kao težnja za znanjem i istinom. Moramo stvari gledati ravno u oči i tada svaki pojedinac može zauzeti svoju poziciju u skladu sa svojim osjećajima. Svaka pozicija

će biti razumljiva, ali mora biti temeljena na istini.

Ovo su riječi koje moraju danas zauzeti posebno mjesto u našoj duši. Toliko toga ima u današnje vrijeme što zbunjuje ljude i što im je trebalo pokazati da je neophodno težiti zdravim prosudbama temeljenim na istini. Iskusili smo kako čežnja za mir osjeti sebe u svijetu jedino tako što bude utišana. I još vidimo kako ljudi postaju ljuti ako se spomene mir na jednom mjestu ili drugom. Oni su ljuti, ne samo ako netko od vojnika spomene mir, već i ako se spomene na neutralnom mjestu.

Preostaje da vidimo da li će svijet biti sposoban za dovoljnu zaprepaštenost u vezi ovih stvari. Dosadašnje iskustvo govori, recimo najmanje. U travnju i svibnju 1915 veliki teritorij trebao je biti dobrovoljno prepušten, ali ponuda je odbijena da bi se mogao voditi rat. Pošto je svjetska javnost propustila formirati barem djelomičnu prosudbu o ovom događaju, izgleda da za to nema ničeg osim da očekujemo zaista najgore. Mi isto tako možemo očekivati najgore, pošto ljudi izgledaju skloni govoriti, ne istinu, već ono što im služi svrsi. Njihovo razmišljanje je čudno i  posebno u određenom stupnju. Ipak za latiti se stvari ispravno treba pronaći prave točke.

Pročitat ću vam kratki pasus napisan od strane talijana prije izbijanja sadašnjeg rata, u vrijeme kada su talijani bili ushićeni oko konflikta u Tripoliju — što ja ne kritiziram. Neću nikada reći ništa protiv pripojenja Tripolija od Italije, jer ove stvari sude različito oni koji znaju što je neophodno i moguće u odnosima između država i nacija. Oni ne formiraju prosudbe temeljene na lažima niti izražavaju mišljenja natopljena u svakakve moralističke vrline. Ali ovdje imamo čovjeka, Prezzolini, koji piše o Italiji koja mu se sviđa, koja je evoluirala izvan Italije što mu se ne sviđa. Počinje sa onim što bi Italija trebala postati, kako je pala dolje u svijetu, i onda nastavlja — direktno pod impresijom konflikta u Tripoliju:

‘A ipak, potpuno nesvjesna ovog ekonomskog risorgimenta, Italija u isto vrijeme prolazi period depresije opisan gore. Stranci su bili prvi primijetili ponovno buđenje. Neki talijani su to također izrazili, ali to su bili brbljavci koji

nastavljaju o čuvenom i nečuvenom “prvenstvu Italije”. Knjiga od Fischera, nijemca, napisana je 1899, a ona od Bolton-Kinga, engleza, 1901. Do danas ni jedan talijan nije objavio rad usporediv s ovima, čak i u čast pedesete godišnjice“ujedinjenja”. Primjećuje se iznimno dobar osjećaj ovih stranaca jer, stvarno, oni izvana niti su ikada željeli, niti sada žele, znati bilo što o modernoj Italiji. Onda, kao i sada, prosudbe ljudi, ili prije predrasude o Italiji dosežu do toga da kažu: Italija je zemlja prošlosti, ne sadašnjosti; treba “odmarati na staroj slavi” a ne ulaziti u sadašnjost. Oni teže za Italijom arhiva, muzeja, hotela za medeni mjesec i za zabavu bolesnih na slezeni i plućnih pacijenata —  Italijom orguljaša, serenada, gondola — punu vodiča, čistača cipela, poliglota. Premda su oduševljeni ovih dana putovati spavaćim kolima umjesto poštanskom kočijama, oni ipak pomalo žale odsutnost kalabreških drumskih razbojnika sa pištoljem i kapom od samta. O, slavno talijansko nebo, zamrljano tvorničkim dimnjacima. O, lijepi Napulju, oklevetan od parobroda koji su istovareni; Rim ispunjen talijanskim vojnicima; takvo žaljenje za predivne dane Papal-a, Bourbon-a i Leopoldine-ova Rima! Ovi čovjekoljubivi osjećaji još daju osnova za svako anglo-saksonsko i njemačko mišljenje o nama. Da bi pokazao kako duboko idu, sjetite se da su izražene od ljudi sa visokim ugledom na drugim područjima, kao što su Gregorovius i Bourget. Italija koja se reformirala i udebljala, Italija koja je viđena da nosi velike novčanice u svojoj torbici — to je Italija koja je napokon dobila odgovarajuće samopouzdanje. Trebamo joj oprostiti i razumjeti je ako sada reagira i ide malo dalje nego što bi trebalo u svom entuzijazmu. Deset godina je jedva dovoljno da ideja o budućnosti i snazi Italije prijeđe od onih koji su je prvi vidjeli, na većinu stanovništva koje je sada ispunjeno i uvjereno u to. Bilo bi uzaludno kada bi naši veliki mislioci nagomilali obimne dnevnike, statističke papire, filozofske radove i knjige o modernoj umjetnosti.’

Ovo je stav, moji dragi prijatelji! ‘Bilo bi uzaludno kada bi naši veliki mislioci nagomilali obimne dnevnike, statističke papire, filozofske radove i knjige o modernoj umjetnosti.’ Sve ovo bilo bi bezvrijedno, on misli, za podići narod. Ovaj moderan čovjek nema vjere u vrijednosti i rad na kulturi ni u duhovne vrijednosti!

‘Bilo bi uzaludno kada bi naši veliki mislioci nagomilali obimne dnevnike, statističke papire, filozofske radove i knjige o modernoj umjetnosti; niti bi narod niti stranci ikada bili uvjereni, barem dok ne bi proteklo veoma mnogo godina.’

Dakle ovaj čovjek nema povjerenja u stvaranje duhovne kulture na ovaj način.

‘Velika i brutalna sila je bila potrebna da zdrobi iluziju i dade posljednjem i najjadnijem selu osjećaj nacionalne solidarnosti i rastući napredak.’

Čemu on daje osobinu sposobnosti postizanja što ni jedna duhovna kultura ne može napraviti? On kaže:

‘To je rat koji je služio ovome.’

Ovdje to imate! To je ono što su ljudi vjerovali. Tripoli je bio tamo i trebao je biti tamo. Povrh toga, oni također kažu: Rat je potreban da dovede naciju do točke za koju se nije mislilo da je treba dosegnuti sredstvima duhovne kulture.

Zaista, moji dragi prijatelji, ovakve stvari govore kada ih smjestimo uz bok sa drugim glasom koji govori: Mi ne želimo ovaj rat; mi smo nevina janjad koju su uzeli iznenađenjem. Čak i sa ove strane dolazi plač: Da bi sačuvali slobodu, da bi sačuvali male nacije, prisiljeni smo ići u rat. Ovaj čovjek nastavlja:

‘Mi mladi ljudi rođeni oko godine 1880 ušli smo u život na svijetu sa novim stoljećem. Naša zemlja je izgubila hrabrost. Njen intelektualni život je nisko pao.’

Ovo su bili ljudi rođeni oko godine 1880.

‘Filozofija: pozitivizam. Povijest: sociologija. Kriticizam: povijesna metoda, ako ne čak psihijatrija.’

Ovo zaista može biti rečeno u zemlji od Lombrosa!

‘Vrućinom na petama talijanskih dobavljača došli su i talijanski paraziti; ne samo njihovi sinovi, naši oci, već također njihovi unuci, naša starija braća. Herojska tradicija risorgimenta je izgubljena; nema ideje o plamenu u novoj generaciji. Među najboljima, religija je potonula u procjenama ali je ostavila vakuum. Za ostale je to bila navika. Umjetnost se namatala u čulnom i neestetskom gnjevu i nedostajala je bilo kakva istina ili vjera. Od Carduccia, kojeg je papa čitao uz pratnju čaše toskanskog vina i jeftine cigare, okrenuli su se d'Annunziu, bibliji naše starije braće, odjevenom prema posljednjoj modi, njegovi džepovi puni slatkiša, zavodniku i praznom hvalisavcu.’

Ipak ova marioneta — o kojem je ovdje rečeno da je ‘odjevenom prema posljednjoj modi, njegovi džepovi puni slatkiša, zavodniku i praznom hvalisavcu’ — ova marioneta je razjasnila narodu u Whitsuntideu 1915 da trebaju ono što im ni jedan duhovni rad ne može dati!

Kada su vremena ozbiljna najnužnije je praviti napore za gledati pravo u istinu, za udružiti snage s istinom. Ako ne želimo prepoznati istinu odstupamo od onog što može biti dobro za čovječanstvo. Prema tome neophodno je razumjeti da upravo u ovim vremenima ozbiljne riječi trebaju biti izgovorene. Jer danas smo u poziciji u kojoj čak i onaj tko je sedam osmina slijep treba vidjeti što se događa kada je poziv za mir utišan. Netko tko vjeruje da se možete boriti za stalni mir dok stišavate poziv za mir može, uvjerljivo, imati vrijedna mišljenja na nekim drugim poljima; ali ne može ga se shvatiti ozbiljno s obzirom

na ono što se događa. Ako, sada kada smo suočeni s ovim, ne možemo se posvetiti istini, tada su izgledi za svijet veoma, zaista veoma loši.

To za mene uopće nije ugodan zadatak privući pažnju na mnogo toga što se sada odvija. Ali kada čujete što je rečeno na svim stranama, shvaćate neophodnost. Ne smijemo izgubiti hrabrost, utoliko što se najgore još nije dogodilo. Ali iskra nade je malena. Mnogo volje zavisi od ove male iskre kroz slijedećih nekoliko dana. Mnogo zavisi i od toga da li ima još ljudi koji su voljni plakati svijetu krajnju apsurdnost ovoga što se dešava — kako je to upravo sada napravljeno, čak i u najvećim gradovima na svijetu.

Svijet treba mir i patiti će veliku oskudicu ako mir nije postignut. I patiti će veliku oskudicu ako se povjerenje nastavi davati onima koji govore: Prisiljeni smo boriti se za stalni mir; i ako ovi isti ljudi nastavljaju dočekivati svaku šansu za mir sa prezirom, bez obzira kako prerušenim u pametne riječi. Ali mi smo došli do točke, moji dragi prijatelji, kada se čak i Lloyd Georgea može uzeti kao velikog čovjeka u najširim krugovima! Možemo dakle reći: Stvari su zaista daleko otišle!

Ipak ove stvari su samo iskušenja za testiranje čovječanstva. One bi ipak bile iskušenja ako bi se dogodilo ono što sam dopustio sebi izraziti na kraju božićnog predavanja, naime, ako bi se zabilježilo za sve to vrijeme da je, u vrijeme Božića tisuću devetsto i šesnaest godina nakon Misterija na Golgoti, poziv za ‘mir na zemlji među ljudima dobre volje’ utihnuo na najispraznijem govoru. Ako govori i nisu potpuno isprazni, onda su zaista još zlokobni. Ako je to slučaj, tada je neophodno prepoznati što je stvarno na djelu u ovom gašenju svake misli o miru: ta do čak nije ni pitanje o onom što se govori na periferiji, već sasvim drugih stvari. Tada će biti shvaćeno da je opravdano kazati da je ono što se sada događa krucijalno za sreću i nesreću Europe.

Ne mogu ići dalje večeras zbog kasnog sata. Ali želim utisnuti ove riječi u vaša srca!