PREDAVANJE X

Dornach, 25 prosinac 1916

Jučer smo počeli razmatranjem mita o Balduru koji, kako smo vidjeli, ide natrag do drevnih običaja, a to je upravo takvo razmatranje koje nam razjašnjava kako je kršćanstvo trebalo biti, i zaista je, povezano s onim što je čovječanstvo prethodno razumjelo. Tri velike godišnje svetkovine, kako se još i danas slave, veoma su povezana sa stvarima do kojih se polako i postepeno dolazilo tijekom ljudske evolucije. U potpunosti možemo razumjeti samo ono što sebe izražava kroz Božić, misterije Uskrsa i Duhova ako se ne sramimo povezati ove stvari mišljenjem i osjećajima i iskustvom čovječanstva koje se postepeno razvijalo tijekom evolucije. Vidjeli smo kako Krist-ideja ide natrag u rana, rana vremena.

Za razumjeti ovo točnije trebate samo staviti pred vaše duše ono što je sadržano u knjizi Duhovno vodstvo čovjeka i čovječanstva. Tamo ćete pronaći kako se temelji Krist-ideje mogu pratiti natrag do misterija duhovnih svjetova. U knjizi je prikaza staza koju je u duhovnim svjetovima slijedilo Biće koje je u podlozi Krist-ideje prije nego je otkrilo Sebe u fizičkoj ljudskoj inkarnaciji u određenoj točki zemaljske evolucije. Hvatajući se u koštac s ovim konceptima u vezi duhovnog vođenja čovječanstva moguće je osjetiti koja veza, ili čak nedostatak veze, tamo postoji između antropozofske duhovne znanosti i drevne Gnoze. Opisati stazu Krista kroz duhovne svjetove na način kako je to napravljeno u knjizi Duhovno vodstvo čovjeka i čovječanstva nije još bilo moguće za drevnu Gnozu. Ali drevna Gnoza je također imala svoju sliku Krista, Krist ideje. Bila je sposobna prikazati dovoljno razumijevanje proizašlo iz atavističkog i vidovitog znanja za shvatiti Krista na duhovan način, govoreći: U duhovnom svijetu postoji evolucija; hijerarhije — ili, kako Gnoza kaže, eoni — slijede jedna drugu; i jedan takav eon je Krist. Gnoza je pokazala kako, eon za eonom evoulira, Krist postepeno silazi i otkriva Sebe u ljudskom biću. Ovo se danas može pokazati čak i jasnije, i o rome možete čitati u knjizi Duhovno vodstvo čovjeka i čovječanstva.

Dobro je, u našem duhovno znanstvenom pokretu, osjetiti mnoge aspekte dubljih veza da bi se oslobodili od čisto osobnih dojmova. Jer je u ovom petom post-atlantskom periodu čovječanstvo došlo do stupnja evolucije na kojem je osobi veoma teško pobjeći od osobnih dojmova. Osoba je u opasnosti da miješa svoje osobne instinkte i strasti sa onim što je zajedničko čovječanstvu u cjelini.

Čak su i različite svetkovine pokvarene u čisto osobne dojmove jer je čovječanstvo izgubilo ozbiljnost i dostojanstvo koji sami po sebi čine mogućim pristupiti duhovnom svijetu na pravi način. To je potpuno prirodno u našem petom post-atlantskom periodu, u kojem se pretpostavlja da je čovjek u određenoj mjeri dokučio sebe i postao nezavisan, da treba postojati takva opasnost da čovjek donekle gubi veze s duhovnim svijetom. U ranijim vremenima čovjek je bio svjestan svojih veza s duhovnim svijetom, pa ipak nesvjestan određenih drugih stvari, kao što su one koje sam jučer naznačio. Današnji čovjek je, iznad svega, nesvjestan onih stvari koje sam spominjao u ovim predavanjima govoreći: Ljudi nisu više skloni da na njih obraćaju pažnju; dopuštaju im da prolaze bez interesa za njih.

Dobro je pri svetkovinama kao što je božićna kazati sebi: Duhovni impulsi, i dobra i zla, učestvuju u evoluciji svijeta. Vidjeli smo kako ovi impulsi mogu biti korišteni na zao način od pojedinaca koji ih poznaju bilo u osobnu, egoističku svrhu, ili u interesu egoizma grupe. Moramo učiti prilagoditi naše osjećaje naprednijim stvarima i naprednijim uvjetima. Čak iako ne možemo uvijek objaviti takve osjećaje, ipak ih moramo kultivirati.

Sada ću vam dati mogućnost — u vezi određene stvari — da, takoreći, istrgnete vašu dušu od bilo koje vrste osobne interpretacije antropozofije i zauzvrat se okrenete prema nečem općenitom što je povezano sa našim antropozofskim pokretom. Ako ste ispravno razumjeli ono što sam jučer govorio, reći ćete sebi: Tog dvadesetog dana svibnja 1347, ti

svibanjski Duhovi kada je Cola di Rienzi izvršio svoju važnu objavu u Rimu, ponovili su se na određeni način na Duhove godine 1915. Oni koji bi pratili događaje brzo će primijetiti, ili bi brzo primijetili, da su ovi svibanjski Duhovi izabrani u potpunosti s namjerom i

potpuno svjesno od onih koji su do toga doveli. Ovim ljudima je bilo poznato da će ovi stari impulsi ponovno oživjeti, i da se srca i duše onih koji su podlegli sljepoći Hödr-a mogu uhvatiti kada im Loki pristupi. Ali ljudi mogu biti uhvaćeni samo ukoliko se nemaju volju prilagoditi da gledaju, i budu impresionirani, od veza koje su savršeno očite i razumljive. Netko je u milosti veza koje ostaju u podsvijesti jedino onoliko koliko je vezan za osobne stvari da ne može vidjeti prave veze — veze u dobrom smislu — onoliko koliko se nema interesa za stvari koje su značajne za čovječanstvo u cjelini, što su stvari koje neizbježno vode u duhovnu realnost.

Objasnio sam vam da je u Gnozi još postojalo razumijevanje Krist-ideje; pa kada je Gnoza iskorijenjena Krist-ideja je degenerirala u dogmu i tada je, na Jugu, prema tome, originalna Krist-ideja više ili manje iščezla. Sada duhovna znanost ima zadatak, u skladu s duhovnom evolucijom, još jednom razumjeti ovu Krist-ideju, oblikujući Krist ideju koja nije samo prazna fraza već ispunjena sadržajem, sa stvarnim sadržajem.

Na Sjeveru najznačajnija stvar koja se mogla ukorijeniti je nestala, naime, osjećaj za Isusa. Kao što sam rekao prekjučer, osjećaji za Isusa su se stvarno formirali na Sjeveru i razvlačili se do u osmo, deveto, deseto stoljeće nakon Misterije na Golgoti. U drevna vremena Krist-dijete je bilo dobrodošlo kada god se dogodilo rođenje, kada god je vrijedni novi član dolazio u pleme, posebno između Ingaevones-a, dok su oni rođeni u krivo vrijeme bili van mjesta — naravno nisam sitničav. Onda smo vidjeli kako su, sa širenjem vanjskog kršćanstva, sve stvari povezane s drevnim osjećajima za Isusa, čak i mitovi i procesije — drugim riječima, svi ostaci religioznih običaja — bili gurnuti u stranu. Također smo vidjeli kako su, od Srednjeg vijeka, činjeni veliki napori izbrisati sve što se širilo prema Europi od Jutlanda, posebno Centralnoj Europi.

Smješten u oblasti Danske bio je glavni misterijski centar koji je bio u pozadini i nadzirao uvjete koji su se kasnije pojavili kod regulacije začeća i rađanja. Tamo je bilo da je općenita svijest o socijalnim vezama ljudskih bića rasla, veze koje su bile ujedno i sakramentalne, pravi socijalni sakrament. Godina kao takva je bila uređena kao sakrament i ljudska bića su znala da stoje unutar sakramenta godine. Za ljude u tim danima Sunce nije bez razloga na različite načine prolazilo kroz nebeski svod u različitim sezonama, jer ono što se zbiva na Zemlji je zrcalna slika nebeskih događaja. Gdje ljudska bića još nemaju, ili mogu imati, utjecaj, gdje elementalna ili prirodna bića još reguliraju ono što je sada regulirano od ljudskih bića u socijalnom životu — tamo sakrament može postojati. Danas, premda ljudi još nisu svjesni toga, prilično jaki ahrimanički impulsi žive u pojedinačnim ljudskim bićima. To i mislim kada kažem da ljudi još nisu ovog svjesni. Ovi ahrimanički impulsi su usmjereni na izvlačenje sakramentalnog utjecaja na zemaljsku evoluciju iz određenih elementalnih prirodnih duhova.

Kada moderna tehnologija napravi mogućim grijati velika područja s umjetnom toplinom — ne pronalazim greške već vam samo govorim o nečemu što će kao potreba doći u budućnosti — tada će rast biljaka, iznad svega žitarica, biti oduzet od prirode i elementalnih duhova. Biti će instalacije za grijanje, ne samo za zimske vrtove ili manje prostore za rast biljaka, već za cijela kukuruzna polja. Lišena kozmičkih zakona, žitarice će rasti u svim sezonama, umjesto samo onda kada su u vlastitom skladu — to jest, kada rastu kroz djelovanje prirode i elementalnih duhova. Za sjemenje to će biti slično onom što se dogodilo kada je drevna svijest sakramentalnih zakona o začeću i rođenju oslabila pa su se ti događaji raširili na cijelu godinu. Zadatak misterijskih centara kao što je onaj u Danskoj, kojeg sam opisao kao onog koji regulira, kao sakrament, socijalni život ljudi, bio je tražiti načine na koje duhovna bića mogu raditi na socijalnom i sakramentalnom polju, baš kao da rade na nicanju i rastu biljaka u proljeće i njihovom opadanju u jesen. Iz ovog centra u

Danskoj tamo se širilo ono što nalazimo u trećem mileniju prije Misterija na Golgoti, ali koje je postepeno slabilo da utre put nečem novom, bez čega se ljudska bića ne bi mogli uzdići do toga da koriste svoj intelekt. Ove stvari su neophodne i trebamo ih prepoznati kao takve, umjesto da se pokušavamo uplitati u ručni rad bogova govoreći: Zašto su to

bogovi napravili ovako, zašto nisu uredili stvari onako? — što uvijek znači: Zašto nisu stvari

napravili ugodnije za ljudska bića!

Dakle u Jutladnu, u Danskoj, je ishodište prijemčivosti osjećaja za Isusa. Vidite, važno je razmišljati o tome što se događa, ne samo u vezi s događajima koji su više ili manje

važni, već također razmatrati povezanosti. Ali ovo razmišljanje mora biti ispravno i istinito, ne puno fantastičnih odstupanja. Mnogi ljudi vole se oslanjati na čudnom i predivnom, ali ispravno razmišljanje znači razmatrati kako su aktualni događaji povezani i onda čekati i vidjeti što se javlja putem razumijevanja.

Nakon svega što sam rekao u posljednjih par dana može vam doći da se upitate

slijedeće pitanje, a oni od vas koji su već sebi postavili to pitanje zasigurno su osjetili u duši

nešto što je ispravno. Ako ga još niste postavili, možete težiti da u budućnosti postavite sebi ovakvu vrstu pitanja. Jer ovakva pitanja se nalaze posvuda kada postoji odlučnost da se mora raditi o istini, ne samo u onom što je rečeno, već također i u onom što je učinjeno. Svjetski Logos, Čije rođenje slavimo u božićnom misteriju, može se razumjeti ispravno ako razmišljamo o Njemu kao o općenitom i univerzalnom koliko god je moguće, ako razmišljamo da ovaj svjetski Logos stvarno vibrira i pulsira u svim stvarima koje se dogode, u svakom događaju. A kada imamo poniznost i posvećenost da se osjećamo protkani s ovim univerzalnim procesom, tada prepoznajemo veze i karike koje drže njihalo.

Koje je to pitanje koje naša duša može staviti pred nas? Prethodnih dana vaša duša je možda imala misao: Sada smo vidjeli da je u Gnozi bila važna Krist ideja; ona je nestala na Jugu i, na određeni način, nije mogla naći svoj put na Sjever. Susreće je Isus ideja, koja je povezana kao osjećaj sa misterijima Jutlanda. Ovo je ono što smo vidjeli.

Pošto smo ovo prepoznali i pošto smo vidjeli vezu između ovo dvoje, zar ne bi bilo prirodno imati želju dovesti zajedno ono što nije moglo doći zajedno? U evoluciji svijeta Zapada Krist ideja nije se mogla spojiti sa Isus idejom. Iz ovog mora svakako doći želja da ih ujedinimo.

U svoj skromnosti, moderna Antropozofija preuzima ovaj zadatak. To je posao Antropozofije da stremi napraviti ono što je ispravno po ovom pitanju i dovede ove stvari zajedno u određenoj mjeri u konstelaciju univerzuma. Dakle u pokušaju opisivanja kako moderna Antropozofija, kao Gnoza dovedena u današnje vrijeme, može ponovno razumjeti Krista, može se pojaviti želja za ujedinjenjem Krist ideje sa nečim što može opet živjeti na određenom mjestu gdje je jednom živjelo kao osjećaj za Isusa na tako intenzivan način. Da bi to napravili, mogli bi težiti govoriti o Krist ideji i kako se ona uklapa u duhovno vodstvo čovjeka upravo u toj točci, ili što je moguće bliže njoj, odakle su osjećaji za Isusa originalno emanirali.

To je razlog zašto sam, prije više godina, kao odgovor na poziv iz Copenhagena upravo tamo govorio o putu Krista kroz duhovnu evoluciju. Zašto se pojavila potreba upravo u to vrijeme, razviti na tom posebnom mjestu temu o Krist ideji onako kako je utkana u Duhovno vodstvo svijeta i čovječanstva? To je izjava, izražena ne u izgovorenim riječima već u konstelaciji! Na ljudima je da razumiju ovakve stvari. Nema potrebe o tome svugdje javno govoriti, ali treba razumjeti da ne samo ono što je rečeno već također i ono što je učinjeno dovodi do toga da stvari dođu do izražaja, i da u tim stvarima univerzalni Logos živi na određeni način.

Izgleda da je u današnje vrijeme slučaj da ljudi očito unose više osjećaja u ono što nije u redu, što je zlo, gledano univerzalno, nego što to čine kada, izražavajući stvarnu činjenicu, streme inkorporirati nešto što je esencijalno dobro u smislu ljudske evolucije. Ali osjećaj

koji stvarno želi inspirirati, posebno sada u vezi s božićnim misterijem, je onaj u kojem sudjeluje antropozofski pokret, osjećaj življenja unutar nečega što je iznad same vanjske maye. Također se nadamo da će ljudi uzeti ozbiljno znanje da je ono što se događa na fizičkom planu, način na koji se stvari događaju na fizičkom planu, maya, a ne stvarnost u višem smislu.

Sve dok ne osjetimo da se ono što se događa na Zemlji također, na neki način, događa i na ‘nebesima’ — da se izrazim kršćanski — sve dok ne osjetimo da puna istina dolazi samo ako to dovedemo zajedno u ljudski duh — to jest, u petom post-atlantskom periodu, u ljudski intelekt — mi ne vidimo punu stvarnost. Potpuna stvarnost leži u spajanju onog što se događa na Zemlji i na nebesima. Bez toga, ostajemo čvrsto u mayi. Mi imamo, danas, ovu veliku želju da ostanemo čvrsto u mayi jer smo, u petom post-atlantskom periodu, previše izloženi opasnosti uzimanja svijeta zdravo za gotovo. Riječi su u velikoj mjeri izgubile svoje značenje, pri tom mislim na živu duševnu vezu riječi sa stvarnošću koju riječ naglašava. Riječi su postale samo skraćenice, i intoksikacija u kojoj mnogi ljudi žive s obzirom da riječi više nisu originalna ekstaza, jer jedino zavisnost s obzirom na duhovni svijet može učiniti originalnim riječi koje govorimo. Riječi će ponovno steći pravi sadržaj jedino kada ljudska bića ispune sebe znanjem o duhovnom svijetu. Drevno znanje je nestalo, i mi uglavnom govorimo na način na koji govorimo jer je drevno znanje nestalo i mi smo okruženi mayom, koja nam ne daje ništa osim samih riječi. Sada moramo opet tragati za duhovnim životom koji riječima daje njihov smisao. Mi živimo, na neki način, u mehanizmu riječi, baš kao što ćemo izvana postepeno sasvim izgubiti našu individualnost u mehanizmu tehnologije sve dok smo u milosti vanjskih mehanizama.

Naš je zadatak dovesti zajedno ono što živi u duhovnom svijetu i ono što živi u fizičkom svijetu. Za to napraviti moramo se ozbiljno latiti zahvaćanja realnosti. U ovom materijalističkom dobu ljudi su se previše navikli živjeti unutar tijesnih horizonata i vidjeti stvari obuhvaćene ovim horizontima. Čak su tako udobno uredili i svoju religiju da im ona daje tijesni horizont. Ljudi danas izbjegavaju široke horizonte i ne žele stvari zvati pravim imenom. Zato im je tako teško shvatiti zašto karma može biti tako strašna kao što je ona koja danas salijeće Europu. Svi gledaju ovu karmu — danas, makar — iz uskog nacionalnog stajališta, kako ga zovemo, premda ima i tu dosta neistinitog. Ali u temeljima leži karma čovječanstva kao cjeline, nešto što je svačija briga, što se može izraziti u jednoj rečenici s obzirom na određeno stajalište — premda ima mnogo dugih stajališta. Ljudi su skloni prolaziti kraj najvažnijih stvari. Stvar koja je bitna je let od istine u ono u što su duše danas pale! Duše bježe od istine; one imaju užasno gađenje od dohvaćanja istine u njenoj punoj snazi i intenzitetu.

Razmotrite slijedeće: Mi smo postepeno sebi stvorili sliku evolucije čovječanstva i sada znamo kako procijeniti činjenicu da su, za vrijeme određenog perioda evolucije, na scenu došli ratovi, ratovi koji su upalili čovječanstvo. Ali postojalo je vrijeme kada je čovječanstvo vjerovalo u rat. Što mislim kada kažem da je čovječanstvo vjerovalo u ratove? Što to znači: vjerovati u ratove? Dakle, vjera u ratove je vrlo slična vjeri u duel, u borbu između dvoje. Ali kada duel ima pravo značenje? On ima značenje samo kada su oni koji su uključeni unutar sebe potpuno uvjereni da, neće slučaj, već bogovi odlučiti rezultat. Ako oni koji su zauzeli pozicije da bi se borili potpuno vjeruju da će onaj koji je ubijen ili ranjen dobiti svoju smrt ili ozljedu jer je bog bio protiv njega, tada je u tom duelu istina. Nema istine u

duelu u kojem nedostaje ta uvjerenost; tada je, očito, duel izvorna laž. Ista je stvar u slučaju

rata. Ako su pojedinci koji čine sukobljene strane uvjereni da je rezultat rata božanski, da bogovi upravljaju s onim što će se dogoditi, tada ima istine u ratnim akcijama. Ali tada sudionici moraju razumjeti značenje riječi: Doći će do božjeg suda.

Upitajte se da li postoji ikakva istina u ovakvim riječima danas! Trebate se samo upitati: Da li ljudi vjeruju da ratne akcije izražavaju božji sud? Da li ljudi to vjeruju? Upitajte se koliko mnogo ljudi vjeruje da je rezultat rata božanski! Koliko ljudi zaista to

vjeruje, koliko ljudi to iskreno vjeruje? Jer između mnogih laži koje danas zuje svijetom su i molitve bogovima, ili Bogu, ponuđene — prirodno — od svih strana. Očito, u ovom materijalističkom dobu ne može postojati prava vjera da će doći do božjeg suda. Dakle neophodno je gledati ozbiljno i trezveno na ovu stvar, i priznati da se čini nešto bez da se vjeruje u unutrašnju realnost toga. Pojedinac danas ne vjeruje u ovu unutrašnju stvarnost, i u ovu unutrašnju realnost se vjeruje sve manje što se u Europi ide zapadnije — sasvim ispravno, pošto što se ide zapadnije, više se ulazi u zapadnu Europu, koja ima zadatak u petom post-atlantskom periodu uvođenje materijalizma.

Stvari su različite kada idemo prema istoku, međutim. Nemam naviku konstruirati teorije o ovakvim stvarima ili govoriti ovakve stvari laka srca. Kada govorim nešto ovakvog tipa to je bazirano na stvarnim činjenicama. U današnje vrijeme je već moguće imati iznimna otkrića. Idući od Zapada prema Centralnoj Europi otkrivate da ovdje postoji sporadična vjera u božanski sud. Na Zapadu to nije moguće ukoliko nije uvezeno iz Centralne Europe. Ali u Centralnoj Europi postoje izolirani pojedinci koji imaju neku vrstu vjere u sudbinu i koji koriste riječ ‘božanski sud’. A ako idete pravo na Istok gdje se priprema budućnost, vi ćete, naravno, naći brojne osobe koje gledaju na rezultat kao na božanski sud. Jer ruski narod nema averziju — kao što je narod Zapada — vidjeti božanski sud u onom što se dogodi.

S ovim stvarima treba se suočiti potpuno objektivno. Samo tada možemo vjerno govoriti; samo tada naše riječi imaju značenje. Čovječanstvo ima zadatak učiti da riječima vrati značenje.

Prije nekog vremena privukao sam vašu pažnju na ono što je gotovo vjerska kultivacija nečega što je potpuno bez misli i osjećaja, naime, nedostatak želje za poznavanjem da moderne religije, kada govore o 'Bogu', ustvari samo misle na anđeosko biće, na angelusa. Kada ljudska bića danas govore o ‘Bogu’ misle samo na njihovog anđela, anđela koji ih vodi kroz život. Ali oni uvjeravaju sebe da govore o biću višem nego je anđeo. To je maya da moderni monoteizam govori o jednom bogu jer, u stvarnosti, gledano s duhovnog gledišta, čovječanstvo ima tendenciju govoriti o onoliko bogova koliko ima ljudskih bića na Zemlji, pošto svatko pojedinačno misli na svoj vlastitog anđela. Pod maskom monoteizma skriven je apsolutni politeizam. To je razlog zašto su moderne religije u opasnosti postati atomizirane, pošto svaki pojedinac predstavlja samo vlastitu ideju o Bogu, vlastito stajalište. Zašto je to tako? Zbog toga što, danas, u petom post-atlantskom periodu, mi smo izolirani od duhovnog svijeta. Naša svijest ostaje isključivo u ljudskoj sferi.

U četvrtom post-atlantskom periodu ljudska svijest je na neki način dosezala u duhovnu sferu, naime, do regije anđela. U trećem post-atlantskom periodu prodirala je do arhanđela. Samo u trećem periodu se mogla pojaviti takva stvar kao što su misterije Jutlanda, u Danskoj. Kakva je vrsta bića bila ona koja je objavila svakoj pojedinoj majci da dolazi rođenje njenog djeteta? To je bilo biće o kojem govori lukino evanđelje: arhanđel, biće iz regije arhanđela. Onaj tko može vidjeti samo do anđela i zove anđeosko biće svojim bogom — bez obzira vjeruje li da je stvarno Bog, jer je stvarnost a ne vjerovanje ono što je bitno — takav nema sposobnost naći bilo kakvu vezu koja ide izvan vremena između rođenja i smrti u one regije koje su danas skrivene vanjskom mayom. U trećem post- atlantskom periodu, međutim, on je još mogao gledati u regiju arhanđela, jer je još postojala živa veza sa ovom regijom. U drugom post-atlantskom periodu, drevnom perzijskom periodu, ono što je bilo otvoreno ljudskoj svijesti još je bilo povezano s arhajima. Tada čovjek nije osjećao sebe kao dio onog što danas zovemo priroda. Osjećao je sebe da je u duhovnom svijetu. Svijetlo i tama nisu još bili vanjski, materijalni procesi, već duhovni procesi. U originalnoj religiji Zaratustre, u drugom post-atlantskom periodu, bilo je tako.

Dakle čovjek je postepeno sišao na Zemlju. U drugom post-atlantskom periodu njegova svijest je dosezala u regiju arhaja, tako da je još mogao kazati: Kao ljudsko biće ja nisam

samo artikulirana lutka koja se sastoji od mišića i mesa — što je ono što moderni anatomi, fiziolozi i biolozi podržavaju — već biće koje se može razumjeti samo u vezi sa duhovnim svijetom, uronjeno u život protkan svijetlom i tamom, jer ja pripadam tkanju svijetla i tame.

Tada dolazi treći post-atlantski period. Priroda je počela držati čovjeka toliko koliko je radila na njemu. Jer procesi rođenja i smrti povezuju čovjekov duševni život sa prirodom. Za vanjsku mayu ovo su prirodni procesi. Rođenje, začeće, smrt su prirodni procesi za vanjsku mayu. Oni su duhovni procesi jedino za onog tko može vidjeti gdje se duhovna stvarnost miješa u ove prirodne procese, a to je u regiji arhanđela. Ova veza je bila vidljiva za vrijeme trećeg post-atlantskog perioda.

Postepeno, sama priroda postaje realnost za čovjeka. To je bilo od četvrtog post- atlantskog perioda nadalje. Prije toga o prirodi se nije govorilo na način kako mi to danas govorimo. Ali čovjek je trebao izaći iz duhovnog svijeta i živjeti samo s prirodom, u određenoj mjeri izoliran od duhovnog svijeta. Ali onda je trebao događaj koji bi mu omogućio da ponovno skuje vezu sa duhovnim svijetom. U drugom post-atlantskom periodu božanski element mu se pojavio u regiji arhaja; u trećem, u regiji arhanđela; i, u četvrtoj, u regiji anđela. U petom post-atlantskom periodu mora prepoznati božansko kao čovjeka. Ovo je pripremljeno u sredini četvrtog perioda kada se božansko pojavilo kao Čovjek — kao Krist. Ono što to znači je da se Krist mora razumjeti sve bolje i bolje; Njega se treba razumjeti u Njegovoj vezi s ljudskim bićem. Jer Krist se pojavio kao Čovjek tako da čovjek može naći vezu čovječanstva sa Kristom. Ove stvari moramo sebi razjasniti posebno u vezi s božićnim misterijem. Veza čovječanstva s duhovnim svijetom mora se naći na

način koji je postao moguć od kada je čovjek sišao iz ovog duhovnog svijeta da bi živio unutar prirode. Ovo je pripremljeno, kao činjenica, za vrijeme četvrtog post-atlantskog perioda. Sada, u petom post-atlantskom periodu, to mora biti shvaćeno — zaista shvaćeno!

Ljudska bića moraju naći svoj put do razumijevanja činjenice o Kristu, do razumijevanja toga u vezi s cijelim duhovnim svijetom. Ima toliko toga danas što se  ne razumije u vezi Krista, i toliko toga što se ne razumije u vezi Isusa. Ipak to su dva konstitutivna dijela neophodna za razumijevanje Krista Isusa! Gledajući u povijesnom

kontekstu vidimo da je razumijevanje Krista nestalo kada je Gnoza iskorijenjena. Gledajući na misterije izražene u mitu o Balduru možemo razumjeti kako su iskorijenjeni osjećaji za Isusa.

Ako ostanemo pri istini možemo vidjeti sada, u sadašnjosti, kako vanjski život potvrđuje ono što nalazimo u povijesti. Jer koliko danas predstavnika religije vjeruje u svojim srcima — ne samo sa usnama već u srcima — koliko ih vjeruje u istinsko Uskrsnuće, u Misteriju Uskrsa? Mogu vjerovati jedino ako je mogu shvatiti. Koliko svećenika vjeruje? Moderni svećenici i pastori misle da su posebno prosvijetljeni kada uspiju u poricanju Uskrsnog misterija, misterija uskrsnuća, ako nekako postignu raspravljati o tome do detalja, ako naprave da nestane kroz sofistiku. Oni su ushićeni svaki puta kada otkriju novi razlog za ne vjerovati u nju.

Prije svega, Krist ideja, koja je neodvojiva od misterija uskrsnuća, stavljena je u dogmu. Tada postepeno postaje predmet rasprave, a sada je tendencija da se misterij uskrsnuća potpuno odbaci. Ali ni misterij rođenja se također ne razumije. Ljudi je više ne žele baviti s njim jer ne žele prihvatiti njegovu vrijednost u svim njegovim dubinama kao misterije. Oni žele vidjeti samo prirodnu stranu; ne žele biti svjesni da se spustilo nešto duhovno. U trećem post-atlantskom periodu ljudska bića su još vidjela spuštanje duhovnog elementa, ali je tada njihova svijest bila na različitom nivou. Ono što se danas zove moderna religija, moderno kršćanstvo, zaista ne želi shvatiti ni rođenje ni smrt Krista Isusa. Neki još žele održavati dogmatsku vezu. Ali razumijevanje ovih stvari koje ide iza samih riječi danas je jedino moguće kroz duhovnu znanost. Da bi to bilo moguće, horizont razumijevanja mora

biti proširen. Ali ljudi danas bježe od istine; oni doslovno bježe od onog što ih može voditi do razumijevanja ovih stvari.

Jedino je antropozofska duhovna znanost u stanju iz sebe kreirati — ne podgrijavanjem drevne povijesti — određene koncepte koji sada postoje za svjesno a ne atavističko razumijevanje. Davno su ovi koncepti postojali atavistički; danas, ljudi više nemaju stvarne osjećaje prema njima. Podsjetit ću vas na nešto što sam spominjao jučer. Kraljevstvo drevnih europskih plemena bilo je povezano sa svim onim socijalnim institucijama koje sam spominjao da emaniraju od Misterija Jutlanda. Prvo dijete rođeno u svetoj noći u trećoj godini bilo je predodređeno za kralja. Ono je bilo pripremano za ovo na način kako sam objasnio i ono je raslo da postane čovjek koji može biti kralj tri godine. Dosegao je stupanj koji sam opisao kada sam kazao da je odrastao izvan nacionalnih ograničenja — izašao je iz konteksta svog plemena. Pojedinac petog stupnja zvan ‘Perzijanac’ po perzijancima — nosio je u svakom plemenu naziv tog plemena; još uvijek ostaje unutar grupe. Onaj tko je trebao biti kralj na tri godine morao je biti ispunjen misterijem ‘sunčeva junaka’. Ovo je bio šesti stupanj, i za to on je morao odrasti izvan svog plemena ili grupe i stajati u kontekstu čovječanstva kao cjeline. Ali ovo je mogao napraviti jedino ako njegova povezanost nije bila zemaljska već također i kozmička, ako je bio ‘sunčev junak’, što je značilo da je živio u realitetu upravljanom ne samo zemaljskim zakonima već i po onima sa kojima je i Sunce protkano. Ako će čovjek djelovati na Zemlji on mora imati kontakt sa zemaljskim realitetom, i kontakt s ovim realitetom dovodi se određenim procesom. Ovaj proces mora biti prepoznat. Jer prepoznavanjem ovog procesa dobijemo razumijevanje za određene tranzicije, za određene stvari u koje trebamo uvid ako želimo dobiti uvid u stvarnost.

U drevna vremena čovjek koji pripada plemenu Ingaevones bio je nazvan ‘Ingaevoni’. Ali onaj koji je upravljao plemenom na tri godine kao ‘sunčev junak’ nije mogao biti nazvan Ingaevoni, jer je on odrastao iznad svog plemena. Ne bi bilo vjerno zvati ‘sunčevog junaka’ kao Ingaevoni, jer je on postao nešto drugo. Vidite da je točni koncept pridružen zemaljskom realitetu jer se osjećalo da duhovni svijet uplivava u njega.

U današnje vrijeme, kada se samo igramo riječima umjesto da striktno prijanjamo konceptima, tko bi mogao prihvatiti ko netočno da je Papa kršćanin, pošto je to paradoks, baš kao što bi bilo paradoksalno zvati kralja Ingaevones-a Ingaevoni? Ako je Papa zaista želio biti ‘papa’, to jest, ako zaista želi biti unutar aktualnih duhovnih procesa, ne bi ga bilo moguće smatrati kršćaninom. Mi možemo biti kršćani jedino ako Papa nije kršćanin. Reći ovako bilo bi govoriti istinu.

Tko bi danas prihvatio želju da misli o ovako važnim stvarima? I tko bi prihvatio vidjeti u zemaljskim stvarima, koje prepoznaje kao mayu, igru božanstva, natprirodnih sila? To bi bilo prilično netipično za današnji dan. Samo ako smo prinuđeni prepoznajemo ovakve stvari; samo prinuđeni mi se usmjerimo prema zakonima kozmosa. Prisiljeni smo prepoznati da list pšenice niče iz zemlje u dotično doba, razvija klasje koje zauzvrat proizvodi novo sjeme; da postoji određena rotacija tako da ono što je dospjelo mora ponovno slabiti pravovremeno u skladu sa zakonima prirode. Čak i ovo ni ne bismo prepoznali da to nismo bili prisiljeni.

U drevna vremena bilo je prepoznato da ‘sunčev junak’ pozvan da bude vođa Ingaevones prestaje to biti nakon tri godine. Ovi zakoni su se osjećali, baš kao i oni o rastu biljaka. Važno je stremiti razmišljanju o svim ovim stvarima koje odjekuju u skladu, u harmoniji. Samo čineći tako možemo doći do istine i širih horizonata. Jer istina nije dječja igra pa se aranžira prema osobnim interesima. Čvrsto se držati istine je ozbiljan i svet čin obožavanja. To se mora osjetiti i ćutiti. Ipak danas je potpuna sklonost ništa drugo nego napraviti mayu apsolutnom i proglasiti je za istinu.

Što je povijesni kriticizam kultiviran danas u povijesnim seminarima? To je uredno ljuštenje do golih osjetilno percipiranih stvari, i to može samo voditi do greške. Jer

nastojeći ljuštiti stvari do osjetilno percipiranih mi skrećemo u mayu. Ali maya je iluzija. Dakle svaka povijesna znanost koja nastoji izuzeti svaki duhovni element i, umjesto toga, dovesti mayu u prvi plan, mora nužno voditi direktno u mayu. Samo pokušajte, koristeći moderne seminarske metode primijenjene danas u povijesnim odjelima, oljuštiti stvari do istine eliminirajući sve duhovno i prihvaćajući samo ono što je na fizičkom planu, to jest, samo osjetilno percipirane činjenice, i vidjet ćete da ćete pasti kao žrtva maye i nikada nećete doći do razumijevanja povijesti. Uzmite modernu povijesnu knjigu za koju je sve nadčulno apsurdno i u kojoj je velika pažnja pridavana davanju valjanosti samo fizičkim događajima, i imate u rukama težnju za dovođenje maye u prvi plan. Ali maya je iluzija. Dakle morate pasti kao žrtva iluzije; i upravo to i radite. Onda kada vjerujete da je povijest ono što je napisano postajete žrtva maye, iluzije.

Ali povijest se nije uvijek pisala na ovaj način. Način kako se to radilo u bivšim vremenima danas je prezren. To je strašan aspekt ljudske karme da je čak i iz ljudskog pogleda na povijest duhovni element isključen. Vratimo se natrag u vrijeme kada je stajalište četvrtog post-atlantskog perioda bilo dominantno. Povijest je tada pričana sasvim različito. Bila je pričana na način zbog kojeg današnji profesori okreću nosove i govore: Ovi dečki su bili potpuno nekritički; dopustili su da budu zatrpani svakakvim mitovima i sagama; nisu imali osjećaja za čisti kriticizam koji bi im pokazao činjenice kakve su stvarno bile. To je ono što povjesničari danas govore, i naravno oni koji ih kopiraju. Ljudi su tada bili djetinjasti, govore. Naravno da su bili djetinjasti u usporedbi sa današnjim pojmovima! Poslušajmo stari način pričanja povijesti, kazujući što su bezbrojni ljudi s načinom mišljenja četvrtog post-atlantskog perioda vidjeli u povijesti. Poslušajmo to danas i gledajmo na to kao na primjer koji ćemo koristiti kao osnovu za ono što ćemo reći sutra:

Jednom davno živio je u saksonskim zemljama car kojeg je narod zvao ‘Crveni car’, car sa crvenom bradom: Otto od Crvene brade. Ovaj car je imao ženu koja je došla iz Engleske i čija je srčana želja bila obdariti crkvu. Tako je Crveni Otto odlučio obdariti nadbiskupa od Magdeburga. Nadbiskupija od Magdeburga je imala posebnu misiju u Centralnoj Europi. To je bilo da poveže Zapad s Istokom na takav način da je ovaj nadbiskup trebao biti onaj koji je donio kršćanstvo slavenima. Nadbiskup od Magdeburga je dobro napredovao, provodeći dobrotvorne radove na širokom prostoru, i Otto od Crvene brade je vidio kakve su dobre efekte njegova stremljenja imala u duši. Bio je s tim vrlo zadovoljan. Govorio je sebi: Moja djela su dovoljna za blaženstvo u fizičkom svijetu. Uvijek je čeznuo da ga Bog nagradi za njegova dobrovoljna djela prema narodu. To je bio njegov cilj: da ga Bog može nagraditi jer je, na koncu, sve radio iz pobožnosti.

Jednom je klečao u crkvi u molitvi koja se uzdigla i postala meditacija, preklinjući Boga da ga nagradi, kada umre, za njegova stremljenja, na isti način kao što je našao svoju nagradu na fizičkom planu, u svemu dobrom što je došlo u okruženju nadbiskupije od Magdeburga. Tada mu se pojavilo duhovno biće i reklo: To je istina, stremio si mnogo dobrom, djelovao si s mnogo dobročinstva prema mnogim ljudima. Ali to si sve radio imajući u vidu božanski blagoslov nakon smrti, baš kao što sada uživaš blagoslov zemaljskog svijeta. To je loše i kvari tvoja stremljenja.

Sada je Otto od Crvene brade bio veoma nesretan u vezi toga i obratio se ovom biću koje je bilo — zar nije? — biće iz ranga anđela. Ovo možemo osjetiti u načinu mišljenja četvrtog post-atlantskog perioda. On se obratio ovom biću i biće mu je reklo: Idi u Keln gdje živi Gerhard Dobri. Potraži Gerharda Dobrog. Ako možeš postati moralniji kroz ono što će ti reći Gerhard Dobri, tada možda možeš spriječiti ovo što sam upravo rekao da će ti se dogoditi. Ovo je, više manje, bio razgovor Otta od Crvene brade sa duhovnim bićem.

Brzinom koju oni oko njega nisu mogli razumjeti, car Otto se spremio za putovanje u Keln. U Kelnu je sazvao okupljanje Burgomastera (gradonačelnika) i svih ‘mudrih i dobrih savjetnika’. Jednog od onih koji su došli prepoznao je po pojavi kao neobičnog čovjeka, kao onog kojeg je u stvari došao vidjeti. Pitao je nadbiskupa Kelna, koji mu se pridružio, da li je

to Gerhard Dobri. I zaista je bio. Tada je car rekao savjetnicima: Želio sam se savjetovati sa vama, ali sada bih prvo trebao odvojeno razgovarati s ovim čovjekom a poslije sa vama o tome što dobijem od njega kada budem razgovarao s njim.

Možda je ovo nekako podiglo savjetničke nosove, ali u to ne bi trebali ulaziti. Dakle Car je došao do savjetnika u Kelnu znanog kao Gerhard Dobri i pitao: Zašto vas ljudi zovu Gerhard Dobri? Morao je postaviti to pitanje, jer mu je anđeo naznačio da sve ovisi o tome da li će prepoznati zašto ovog čovjeka zovu Gerhard Dobri. Jer bi trebao biti iscijeljen preko njega. Gerhard Dobri je odgovorio: Ljudi me zovu Gerhard Dobri jer su nepromišljeni. Nisam napravio ništa posebno. Ali ono što sam napravio, što je nešto posve beznačajno i o čemu vam neću pričati, postalo je u određenoj mjeri poznato i, pošto ljudi uvijek žele izmišljati fraze, nazvali su me Gerhard Dobri. Car je rekao: Sigurno ne može biti tako jednostavno, i iznimno je važno za mene i cijelu moju vladavinu da otkrijem zašto vas ljudi zovu Gerhard Dobri. Gerhard Dobri nije želio ništa otkriti, ali ga je Car sve jače nagovarao dok Gerhard Dobri nije rekao: Dobro, Reći ću vam zašto me zovu Gerhard Dobri, ali ne smijete reći nikom drugom, jer zaista ne vidim ništa posebno u tome:

Ja sam prosti trgovac, i uvijek sam bio prosti trgovac, i jednom sam bio spreman ići na putovanje. Prvo sam neko vrijeme putovao kopnom, a onda morem. Putovao sam sve do Orjenta gdje sam kupio mnogo vrijednog materijala i predmeta na vrlo malo novaca. Planirao sam sve te stvari drugdje prodati za dvostruku, trostruku, ili čak četverostruku ili peterostruku cijenu, jer je to običaj među trgovcima; to je bio moj posao, moj zanat. Tada sam nastavio putovanje brodom. Ali nezgodan vjetar nas je odnio sa kursa. Nismo imali pojma gdje se nalazimo. Tako sam se našao van kursa sa vjetrom na otvorenom moru sa nekoliko partnera i svim mojim skupim stvarima i materijalima. Došli smo do obale i na ovoj obali se uzdizala hrid. Poslali smo izviđača da se uspne na liticu i vidi što je iza, jer smo bili nasukani na kopno. Izviđač je vidio veliki grad iza litice; očito je bio veliki trgovački grad. Karavane su prilazile cestama sa svih strana a rijeka je tekla kroz njega. Izviđač se vratio i pokazao nam je put za pristup gradu iz mjesta gdje smo mogli brzo napraviti naš brod.

Tu smo bili, u gradu koji nam je bio potpuno stran. Brzo je postalo očito da smo mi kršćani okruženi poganima. Vidjeli smo živu tržnicu. Mislio sam da ću moći prodati svakakve stvari na tržnici, jer je cjenjkanje bilo žustro. Ali nisam znao običaje zemlje. Tada sam ugledao na ulici da mi ide u susret čovjek koji je izgledao pouzdano. Njemu sam kazao: Hoćete li mi pomoći prodati moju robu ovdje? Čovjek je očito osjećao da i ja izgledam pouzdano i rekao: Odakle ste došli? Rekao sam mu da sam kršćanin iz Kelna. On kaže: Usprkos tome, izgledate sasvim ugledno. Do sada sam nosio najgore sumnje u vezi  kršćana, ali vi ne izgledate kao čudovište. Pomoći ću vam i naći vam smještaj. Poslije toga mi možete pokazati svoju robu.

Kada se trgovac, Gerhard Dobri, smjestio u svojim odajama, jednog dana je došao poganin koje je sreo, pregledao njegovu robu i našao da je izuzetno skupa. Rekao je: Premda ima nekoliko prilično bogatih ljudi u gradu, nitko od njih nije dovoljno bogat da kupi sve ovo. Ja sam jedini koji ima bilo što ekvivalentno ovoj robi. Ako je želite meni prodati, mogu vam dati onoliko koliko vrijedi, ali ja sam jedini koji to može. Trgovac iz Kelna se želio sam uvjeriti, pa mu je poganin ponudio pokazati da zaista posjeduje robu ekvivalentne vrijednosti onim iznimno skupim dijelovima sakupljenim po cijelom svijetu.

Tako je Gerhard otišao u dom poganina, gdje je odmah vidio da ima posla sa najznačajnijim stanovnikom grada. Prvo ga je poganin odveo u odaju u kojoj je bilo dvanaest mladića u lancima. Oni su bili zatvorenici, izgladnjeli i jadni. On reče: Vidiš, ovo je dvanaest kršćana koje smo zarobili na pučini kada su bespomoćno plutali. Sada dođi vidjeti ostatak robe. Odveo ga je u slijedeću sobu i pokazao mu jednak broj mizernih staraca. Gerhardovo srce je više krvarilo za starce nego što je za mlade. Tada mu je pokazao

određeni broj žena — petnaest, vjerujem — koje su isto zarobljene. I on reče: Ako mi daš robu ja ću ti dati zarobljenike. Oni su iznimno vrijedni i možeš ih imati.

Tada je Gerhard, trgovac iz Kelna, otkrio da je jedna od žena iznimno vrijedna pošto je bila kćerka Kralja Norveške koji je imao brodolom sa svojom ženom — samo neke od petnaest, ostale su od drugdje — i zarobljena od poganina. Ostale žene su bile iz Engleske, kao i mladi i starci. Oni su odjedrili s Williamom, sinom engleskog Kralja, da dovedu njegovu norvešku mladu. Kada je skupio svoju norvešku mladu susreli su se sa nesrećom i bili izbačeni na more. William, kraljev sin, bio je odvojen od drugih. Nije znao što ga je zadesilo. Što se njih ticalo on je bio izgubljen. Ali ostali, žena i kraljeva kćerka iz Norveške, dvanaest plemenitih mladića, dvanaest plemenitih staraca, i engleskinja koja se pridružila Williamu da pokupi mladu, svi su bili brodolomci i pali u ruke ovog poganskog princa. On ih je sada želio prodati Gerhardu u zamjenu za njegovu orijentalnu robu. Gerhard je lio gorke suze, ne na račun robe već, suprotno, jer bi trebao dobiti toliko vrijedne artikle u zamjenu za nju. Cijelim srcem je pristao na dogovor. Poganski princ je bio veoma dirnut i mislio je: Ovi kršćani uopće nisu čudovišta kako sam mislio. Čak je i opremio potpuno opskrbljeni brod tako da Gerhard može uzeti mlade i starce, kraljevu kćer i poslugu sa sobom preko mora. Kada su svi odlazili od njega bio je veoma dirnut i rekao: Zbog tebe odsada ću biti veoma pravedan prema svim kršćanima koji dođu pod moju skrb.

Sada se trgovac Gerhard iz Kelna otisnuo na more, i kada su došli do točke kada je konfiguracija kopna pokazivala da se put u London i u Utrecht moraju razdvojiti, rekao je svojim putnim prijateljima: Oni koji pripadaju Engleskoj mogu jedriti u tom smjeru. Oni koji pripadaju Norveškoj, kraljeva kćer sa nekoliko žena, mogu doći sa mnom u Keln i ja ću provjeriti da li je onaj čija je bila mlada možda pronađen tako da je može doći skupiti.

U Kelnu je Gerhard držao kraljevu kćer onako kako joj priliči. Bila je najbrižnije pažena od njegove familije. Samo je na početku — Gerhard Dobri je dopustio sebi primijetiti — nos njegove žene bio malo dignut kada je došao s kraljevom kćerkom. Ali uskoro je zavoljela kao vlastitu kćer. Ove stvari su prilično razumljive. Ona je odrasla kao kćerka kuće i bila je nježno zbrinuta. Njena jedina velika tuga je bila to što nikada nije prestala plakati za  svojim ljubljenim Williamom, jer je prirodno smatrala da ako je preživio da bi okrenuo svijet da je nađe. Ali on nije dolazio. Obitelj Gerharda Dobrog ju je voljela, a Gerhard je imao sina, pa je mislio da bi ova prekrasna mlada mogla postati žena njegovog sina. Naravno, u suglasju s tadašnjim mišljenjima, to bi se moglo dogoditi jedino ako bi se njegov sin uzdigao na jednak nivo. Nadbiskup od Kelna je objavio da je spreman napraviti sina vitezom. Sve je rađeno na primjeren način. Gerhard je bio vrlo bogat i sve je išlo dobro. Turniri su održani i nakon čekanja od još jednu godinu za slučaj da se William pojavi — kraljeva kćer je molila za to — napravljene su pripreme za vjenčanje.

Za vrijeme vjenčanja pojavio se hodočasnik, čovjek sa bradom tako dugom da se moglo jasno vidjeti da je mnogo vremena prošlo kada je posljednji put vidio oštricu. I bio je veoma tužan. Gerhard Dobri bio je ispunjen sažaljenjem pri pogledu na hodočasnika i pitao ga je o čemu se radi. Nemoguće je kazati, rekao je hodočasnik, jer od sada on mora nositi svoju tugu širom svijeta; od danas zna da njegova tuga neće nikada nestati. Jer je hodočasnik bio William koji je bio izgubio sve svoje prijatelje, napokon našao kopno, lutao okolo i došao u značajan trenutak kada se njegova mlada gotovo udala za Gerthardova sina u Kelnu. Tada Gerhard reče: Naravno da trebate imati svoju zakonitu mladu; Razgovarati ću sa svojim sinom. Pošto je mlada više voljela svoj izgubljenog mladoženju, Williama, nego Gerhardova sina, sve je bilo sređeno i, nakon što je u Kelnu proslavljeno njeno vjenčanje za Williama, Gerhard se pridružio Williamu, nasljedniku engleskog trona, sa njegovom mladom u Engleskoj. Tamo ih je ostavio. Pošto je u Londonu bio poznat kao trgovac obilazio je grad i čuo da je u tijeku veliki sastanak. Sve je bilo uzburkano i moglo se jasno vidjeti da može izbiti revolucija. Čuo je da je to zato što nema nasljednika prijestolja.

Nasljednik je već godinama nestao. Imao je priličan broj poklonika u zemlji, ali svi drugi se nisu slagali i sastanak je bio za odlučiti o novom nasljedniku.

Gerhard je obukao svoju najbolju odjeću i otišao na sastanak. Pušten je na račun odjeće

—  koja je bila iznimno sjajna pošto je bio tako bogat trgovac. Tamo je našao dvadeset četiri čovjeka koji raspravljaju tko treba zamijeniti voljenog nasljednika, Williama. Gerhard je vidio da su ta dvadeset četvorica bili oni isti koje je spasio od poganskog princa i poslao u London na mjestu gdje se razdvajaju putovi za London i Utrecht. Nisu ga odmah prepoznali. Rekli su mu da je William bio izgubljen — William, kojeg su voljeli više od ostalih. Ali onda su se prepoznali. Sada je Gerhard objasnio da će im dovesti Williama. Tako da je stvar riješena. Ne trebam vam opisivati radost koja je izbila po cijeloj Engleskoj. U početku, na sastanku, prije nego su znali koga će im Gerhard donijeti, ali prepoznavši ga kao svog spasitelja, čak su i samog Gerharda htjeli proglasiti kraljem. Zatim je William postao kralj Engleske. Onda je William želio Gerhardu dodijeliti vojvodstvo Kent, ali on to nije prihvatio. Čak i od nove Kraljice, koja je toliko dugo bila kao njegova kćerka, odbio zlatnu riznicu koju mu je željela darovati, prihvativši samo prsten i nešto bižuterije za ženu kao uspomenu na njihovu pokćerku. Tako je otputovao kući.

Sve ovo je na nesreću sada postalo ovdje poznato — reče Gerhard Dobri Ottu Crvenom

—  i zato me ljudi zovu Gerhard Dobri. Ali nije na ljudima, ili čak na meni, da sudi o tome da li je ono što sam napravio dobro ili loše. Prema tome to je besmislica da me ljudi zovu Gerhard Dobri, jer riječi nemaju značenja.

Otto Crveni, Car, slušao je pažljivo i shvatio da i drugi stavovi osim onog kojeg je sam razvio su mogući i postoje, čak i u srcu trgovca iz Kelna. Ovo je na njega ostavilo veliki utisak. Vratio se na sastanak savjeta i rekao savjetnicima: Gospodo, možete ići kući, jer ja sam naučio sve što sam trebao znati od Gerharda Dobrog. Ovo je podiglo nosove mudrih i benignih savjetnika sasvim gore, ali držanje duše Otta Crvenog bilo je potpuno transformirano.

Ovo je kako se priča — povijest — pričala u tim danima. Ono što je ovdje kazano je kritizirano, očito, od današnjih povjesničara, čiji cilj je oljuštiti povijest do činjenica na fizičkom planu, činjenica koje imaju nogu na tlu. Ne samo ovaj već i mnogi drugi događaji su također ispričani, kada su osjećaji za povijest bili još oni od četvrtog post-atlantskog perioda, sa uključivanjem ne samo fizičkih činjenica već i sa značenjem koje imaju u odnosu na duhovni svijet. Postojalo je preplitanje između onog što se dogodilo na fizičkom planu i onog što je strujalo kroz to, dajući mu značenje.

Postoji veoma duboki značaj u priči o Ottu crvenom i Gerhardu dobrom.

Želio sam vam kazati ovu priču, koja je jednom viđena kao povijest, tako da je sutra možemo koristiti, između ostalih stvari, kao osnovu za daljnje rasprave koje će još i više raširiti naše horizonte.