Morate uzeti u obzir esencijalne stvari na pravim mjestima. Ali nikada ne uzimajte sve činjenice; sam zdrav razum može dokazati da dvije centralno europske države nisu imale ni najmanji razlog za rat. Kako bi rat izgledao onima koji su mislili o njemu? Francuska bi morala reći da bi u slučaju europskog rata, osim ako se ne ispune određeni uvjeti, po svoj prilici mnogo propatila. Međutim, to se nije vjerovalo u Francuskoj jer je još postojala jaka vjera u Francusku koja je vladala Europom stoljećima. U Italiji su bili posebni uvjeti. Možda ako budemo imali vremena raspraviti ih u vezi druge stvari. Ali također i Italija, pod određenim uvjetima, nije mogla zamisliti da bi neka dobra stvar došla od rata koji bi

 

Europu gurnuo u kaos. U Rusiji su, također, bili posebni uvjeti, kako sam vam već rekao zbog veze Rusije sa slavenskim narodima, slavenskom rasom.

Ovo mi daje mogućnost, usput bubi rečeno, da vam dam primjer dubina misli Sir Edward Greya. Što je njegov kolega Rosebery rekao? Da je utisak dobre koncentracije koji ostavlja dolazi iz činjenice da nikada nema u glavi misao koja bi ga ometala? Dobro, jednom je miso bila infiltrirana u njegov meditativni um od onih koji su radili na infiltriranju misli u njegov um, ishod je bio da je konačno rekao: Ruska rasa ima veliku budućnost i sudbina joj je napraviti velike stvari. On je bio zaboravio da se mislilo na slavenske narode i da nema takve stvari kao što je ruska rasa. Kada govorimo o realitetima apsolutno je neophodno razlučiti rusizam i slavenske narode.

U Rusiji samo oni koji su predstavljali rusizam mogli su računati na neku veću dobit iz europskog rata, naime, realizaciju, barem djelomičnu, testamenta Petra Velikog. Nezavisno od toga, očekivale su se velike patnje, ali ne takve da bi predstavnici rusizma tome pridavali bilo kakvu vrijednost.

Engleska bi mogla reći da će najmanje izgubiti i najmanje riskirati. Sada kada se tužni ratni događaji odvijaju mjesecima, kada bi se radila procjena tko je najmanje propatio, ili teško da je uopće — barem s obzirom na mišljenje svjetske povijesti — odgovor bi bio: Engleska. Engleska će moći nastaviti s ratom dugo vremena bez da značajnije pati.

Ali takozvane Centralne Sile vrlo izvjesno nemaju što dobiti od rata i nemaju želje za takvim ratom. One uvijek pokazuju dvije tendencije. U jednu ruku postoji određena bezbrižnost koja se javlja, ne iz znanja o tome što se zbiva već iz osnovne karakteristike; jer austrijski karakter je u osnovi bezbrižan. U drugu ruku naglasak je uvijek stavljan na izjavu da sve što su oni željeli je zadržati što su već imali, i da je sve drugo besmisleno. Nije u pitanju, na primjer, da bi bilo koji dio Srbije bio pripojen, ako bi oni koji bi to pokušali uspjeli lokalizirati rat između Austrije i Srbije.

Da je Engleska bila vođena od državnika koji nije rekao već 23 srpnja: Ako Austrija zarati sa Srbijom, to može voditi do europskog rata; da je Engleska bila vođena od državnika koji je rekao: Učiniti ćemo sve moguće da rat ostane lokaliziran; tada bi događaji imali sasvim drugačiji smjer. Ali to bi trebao biti netko tko formira svoje prosudbe drugačije nego Sir Edward Grey, koji je od početka hipnotiziran mišlju: Ako Austrija zarati sa Srbijom, to će biti europski rat. On nije nikada pitao što Rusija ima sa cijelom stvari oko rata između Austrije i Srbije. To se kod njega nikad nije pojavilo i u svemu što je govorio ne može se vidjeti sumnja. Sve što je ikada vidio bilo je opravdanje za ruski utjecaj u Srbiji, opravdanje za utjecaj koji je bio pripremljen na izniman način i bio rođen u iznimnoj struji, kako sam vam pokazao.

Ništa što se dogodilo u vezi ovog, uključujući 364 ubojstva između godine 1883 i 1887, nema ništa sa bilo kojom prosudbom o srpskom narodu. Sve što su napravili je da su se hrabro borili, i u njihovim sadašnjim uvjetima još to rade. Samo njima se duguje jedini uspjeh postignut proteklih tjedana od Antante. Nitko tko razumije ove stvari neće suditi protiv bilo kog naroda, a kamoli onog koji je, upravo u svojim najtragičnijim danima, pokazao da ne samo da ima volju — do toga da žrtvuje svoju krv — već je i sposoban ustati za svoju pravu prirodu, uvijek prisutnu i spremnu u ozbiljnim vremenima, samo ako mu se dopusti. Ali također moramo zapamtiti da je ubojstvo nadvojvode Franza Ferdinanda bio samo zadnji veliki hitac u cijeloj seriji pokušaja ubojstava austrijskih vladinih službenika koji su se odvijali unutar nekoliko mjeseci. To je bila u stvari posebna kampanja, koja je bila čak i prilično razumljiva i podržavana od određenih ljudi. Sjećate se što sam vam rekao o okultnoj pozadini ove osobnosti, nadvojvode Franza Ferdinanda. Također se sjećate da je činjenica, paradoksna činjenica, da je ovaj par, ljubazno raspoložen prema slavenima u najvišem smislu, bio ubijen od slavena — ili je tako izgledalo. Dublje veze se mogu napraviti pristupačnijima sa određenim razumijevanjem srca. Mi vidimo ljudsko biće, ljubazno raspoloženo u najvišem smislu prema slavenima, ubijeno — zajedno sa svojom

 

ženom — od slavenskog metka. U trenutku dok je Duchess špijunirao iz njene kočije mlada ženska osoba je stala dosta blizu; smiješeći joj se, sekunde prije nego su meci udarili, jer je primijetila da je slavenska žena, i uzviknuo: ‘Gledaj, slavenka!’ Tada su udarili meci. Kakvu čudnu karmu ovo otkriva! Prije nego su je meci oborili, Duchess je zadovoljno uzviknuo, jer je njen pogled pao na jednu od njenih ljubljenih slavenskih žena.

Ranije sam opisao dalekosežnu vezu koja postoji između makinacija na Balkanu i brojnih dobro pripremljenih situacija na apeninskom poluotoku. I sada vam još jednom želim postaviti pitanje koje sam već postavio: Zašto je bilo napisano u prilično inferiornim pariškim novinama u siječnju 1913 da je za dobrobit čovječanstva neophodno da nadvojvoda Franz Ferdinand bude ubijen? Zašto je dva puta kazano u ovom takozvanom ‘Okultnom Almanahu’ ta će on biti ubijen? Treba pogledati sv činjenice odjednom. Naći ćemo da je alkemija metaka koji su korišteni za ovo ubojstvo bila iznimno komplicirana i da, iako su izašli iz srpskog arsenala, oni su bili 'pomazani’ iz sasvim različitog mjesta — ako to mogu reći simbolično.

Ovo su stvari koje su izražene u onom što možemo vidjeti, na primjer, u Austriji. Zamislite Švicarsku okruženu samo onima koji je mrze. Sumnjam da bi to imalo posebno smirujući utjecaj, posebno ako bi mržnja bila izražena izrazima kao što su oni trenutno u Rumunjskoj: Jos Austria perfida! — To jest: Dolje lukava Austrija!; ili: Radije Rus nego Austrijanac! — i tako dalje. Ako ovako stoje stvari, i ako razmotrite sve stvari koje su napisane u Italiji prilično dugo vremena prije nego je izbio rat protiv Austrije, tada ćete shvatiti da je situacija daleko od spokojne. Na ovaj način je organizirana obimna kampanja koja se širi daleko i široko u zemljama koje okružuju Austriju. Ne branim posebno ni jedno stajalište, već samo spominjem činjenice.

Razmotrite, na primjer, i ovo: Na berlinskom kongresu, Austrija je dobila, kroz značajan utjecaj Lorda Salisburya, mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu. Kada je Engleska dala Austriji mandat da poduzme ovu akciju na Balkanu za vrijeme sedamdesetih, pokazalo se da u Austriji postoji gorljiva opozicija pripajanju Bosne i Hercegovine jer su Nijemci u Austriji govorili: Već imamo dovoljno Slavena; mi ne možemo apsorbirati više Slavena. Ako bi se u Austriji pojavila ideja za osvajanjem nekog dijela Srbije ratnim činom to bi se suočilo s najoštrijom opozicijom u interesu Austrije, koja je dobro razumjela, da ništa ne bi bilo gluplje nego žudjeti za dijelom srpskog teritorija. Jedina je želja bila držati carstvo na okupu da bi neutralizirali kampanju. Ovo je bilo savršeno pošteno, iako možda bezbrižno. Viđeno objektivno, postaje savršeno očito da rat ne bi započeo kao posljedica ultimatuma Austrije Srbiji da Rusija nije zauzela stav koji svi znamo, usprkos tome što je znala da Austrija nije sklona bilo kojoj formi osvajanja. Međutim, u svemu ovome, moramo zapamtiti raspoloženja. Posljedica svega o čemu smo raspravljali je bila u raspoloženjima, ne samo na periferiji već i u Centralnoj Europi.

Sada vam želim dati mali primjer da vam pokažem kako je, usprkos svemu, moguće formirati mišljenje o ovim stvarima ako se uozbiljimo da bi došli do ispravne prosudbe. Zanimljivo je pogledati izvjesne točke u određena vremena, jer se samo tako može nešto prepoznati. Na primjer, možemo pitati: Kako je moralo izgledati u duši nekoga tko se osjećao odgovornim za Austriju, recimo otprilike u vrijeme ubojstva nasljednika prijestolja

—  mislim neposredno prije i neposredno poslije ovog?

Da bi došli do valjane prosudbe s obzirom na raspoloženje kod poštenih ljudi u Austriji, najbolji trenutak za izabrati bi bio onaj koji ne neposredno prethodio ubojstvu, jer ljudi tada nisu bili pod utjecajem onog što se događalo kao posljedica ubojstva. Vidite koliko oprezan pokušavam biti. Neću uzeti u obzir nervozne i tjeskobne duše kakve su bile neposredno nakon ubojstva. Umjesto toga, pogledajmo što je živjelo u duši poštenog austrijanca pod svim utjecajima koji, poslije Delcasséa, su doveli do osjećaja da dolaze iz zapadne Europe i povezuju se s istočnom Europom, s Rusijom. Sada, mogu staviti ispred vaših duša takvu prosudbu čitajući vam odlomak iz eseja koji je bio napisan baš u trenutku

 

o kojem se radi. Premda se pojavio poslije ubojstva bio je već u procesu tiskanja kada se dogodilo. Dakle bio je napisan od strane jednog austrijanca u tjednima neposredno prije ubojstva:

[Praznina u stenografskom zapisu.]

Ovdje imate prosudbu čovjeka čije misli su bazirane na zdravom razumu, nekoga tko je vidio sve faktore koji su na djelu u Europi upravo prije finalnog događaja, ubojstva. Svi su znali da bi poticajem od Rusije balkanske države morale objaviti rat Austriji. Prema tome, prava stvar za učiniti da bi izbjegli rat bila bi započeti baš u ovoj točci sa pokušajima da lokaliziramo situaciju, jer izvana su mogućnosti izgledale jako dobre.

Neophodno je kada radimo prosudbe prema vlastitim osjećajima — za nas, prosudbe su činjenice — pogledati na same činjenice i koristiti ih kao temelj. Danas sam vam mogao dati samo nekoliko izoliranih činjenica da bi objasnio što mislim. Ali sam vam ih dao naročito u svrhu razvoja činjenica; ništa više. Budimo jasni oko svrhe uvođenja ovakvih činjenica: svrha je doći do istine. Istina, čak iako, paradoksalno, može biti štetna, ne može nikada biti štetna kao neistina.

Oni koji razumiju činjenice znaju da su fabricirane beskonačne laži, od momenta kada je postalo moguće lagati, neskriveno, kao posljedica mogućnosti da se netko čuje iznad druge strane —  to jest, potapanja druge strane različitim načinima koji su došli do izražaja na tako bolan način. Ali mi se brinemo o istini i pristupu istini. To sasvim izvjesno nije istina ustrajati na tome da je ovaj rat isprovociran od Centralne Europe. Možda ljudi ne mogu govoriti istinu jer je ne znaju. Očito, kada dođe do nečega kao što je ovaj rat, obično se djelomično okrivljuju obje strane, ali na različite načine. Ali ja ne govorim o krivnji, govorim o beskorisnosti prosudbi koje su napravljene, koje ne uzimaju u obzir aktualnu istinu o stvarima. Naravno, ne očekujem da će se ovakve prosudbe prestati raditi, jer očito znam što se događa u tijeku ljudske evolucije i da, posebno u naše vrijeme, nema sklonosti za temeljenje prosudbi na valjanim osnovama; jer ima toliko toga u naše vrijeme što sprječava da se prave prosudbe na valjanim temeljima. Ali stvarno treba biti ispravan u onom što se govori.

Oni koji su povezani sa određenim izvorima ovih bolnih svjetskih događaja, koji se iz čiste nepažnje misli još naginju zvati 'rat', oni koji se dakle osjećaju povezanima s onim što emanira na periferiji iz određenih centara, trebali bi sasvim otvoreno priznati: Da, mi želimo ono što određeni centri na periferiji žele, mi želimo da narod Centralne Europe bude dijelom iskorijenjen a djelom bude osuđen na kmetstvo.

Određeni ljudi u ovim centrima, međutim, ne žele da kulturni život Centralne Europe nestane. Oni govore o divnoj znanosti i kulturi i o trezvenoj umjerenosti koja je postojala. Drugim riječima, oni bi bili sretni da gospodare ovim teritorijima kulture i umjerenosti onako kako su se rimljani ponašali prema grcima. Očito, grčka kultura je bila viša; i rimljani je nisu uništili. Slično, nitko u Antanti ne želi uništiti njemačku kulturu. Upravo suprotno, ovi ljudi bi bili zadovoljni samo ako bi njemačka kultura nastavila snažno cvjetati, ali oni žele odnos sličan onom od rimljana prema grcima: to jest, oni žele napraviti neku vrstu kulturne potpore od onog što postoji u Centralnoj Europi. U redu, onda neka tako kažu! Zašto to pokriti s nečim krajnje smiješnim! Jer njemački militarizam — koji ne treba nijekati — ima svoje pravo porijeklo u francuskom i ruskom militarizmu. Bez francuskog i ruskog militarizma ne bi bilo ni njemačkog militarizma.

Neka kažu da žele porobiti Centralnu Europu! Neka kažu da bi bili zadovoljni ako bi do toga došlo! Neka priznaju da mrze prisutnost ovakvog naroda u sredini Europe koji želi

 

raditi ono što svi okolni narodi rade! Ako netko kaže: Mrzim sve njemačko; Ne želim da Nijemci imaju ono što drugi narodi imaju — u redu, dobro. Tada s njim možete pričati o tome, ili ne ako on to ne bude želi0, ali on usprkos tome govori istinu. Ali ako on stalno ponavlja: Želim uništiti njemački militarizam, ne želim da nijemci ugnjetavaju druge narode, želim da nijemci rade ovo ili ono — kao što je danas rečeno i stalno godinama ponavljano — tada on laže. Možda on ne zna da laže — ali on laže, on zaista laže. Objektivno on laže, premda subjektivno možda ne.

Ono što je bitno je stajati na temeljima istine, čak i ako je istina možda štetna, čak i ako je sramotna. Neophodno je priznati ove stvari i ne anestezirati sebe sa praznim frazama poput njemačkog militarizma za koji netko ima mržnju koju ne želi priznati, čak ni sebi. Mora se priznati da se želi porobiti njemački narod, a ipak se ne može suočiti s tom željom. Možda je anestetik potreban; ali to onda nije istina! Najvažnije je stajati na temeljima istine. Imati snage suočiti se s istinom uvijek vodi mali korak naprijed. Ali treba imati hrabrosti stajati s istinom.

Činjenica je da svaki narod, sam po sebi, ima misiju unutar cijele evolucije čovječanstva. Svaki narod ima misiju, i sve ove različite misije zajedno čine cjelinu, naime, evoluciju čovječanstva. Ali jednako je točno da određene osobe, posebno one koje su upoznate s misijom čovječanstva, imaju aroganciju staviti u vlak određene stvari koje su u interesu ograničene grupe, i za ovo se koriste onim što leži u ljudskoj evoluciji.

Uzmimo engleski narod. Ako ono što neophodno treba doći u petom post-atlantskom periodu kroz engleski narod zaista i dolazi, tada ne bi nikako bilo moguće, kroz pravu prirodu engleskih ljudi, da Engleska započne rat. Jer za istinsko biće engleskog naroda u njihovoj misiji u svjetskoj povijesti je u suprotnosti s bilo kojom vrstom ratobornih impulsa. Prava priroda engleskih ljudi čini ih najmanje moguće ratobornom nacijom. A ipak stoljećima nije nikada bilo deset uzastopnih godina tijekom kojih Engleska nije bila umiješana u rat. Mi živimo, napokon, u realitetu iluzije. Ali usprkos ovome, istina je istina. U prirodi engleskih ljudi leži izuzeće bilo koje vrste rata, kao što je stoljećima to bilo u prirodi francuskih ljudi — samo ne više; sada to mora biti umjetno podsticano — provoditi rat opet i opet iznova. Nije u prirodi engleskog naroda da provodi rat, a razlog za ovo je u posebnoj konfiguraciji engleskog narodnog duha čija je svrha razviti što će biti inkorporirano u dušu svijesti petog post-atlantskog perioda. To je zauzvrat postignuto kroz sve one veze između ljudi koje proizlaze od logičkog i znanstvenog mišljenja na jednoj strani, a u drugoj, od trgovačkog i industrijskog mišljenja. I kada je Brooks Adams stavio ispred  svijeta ideje koje sam ranije spominjao, to je bilo guranje unaprijed, dolazeći iz Amerike, ukazujući prema onom što engleski narod mora prepoznati kao njihovu misiju u svjetskoj povijesti, baziranu na njihovoj dubljoj ulozi koja ne sadrži ništa od onih ratobornih i imaginativnih karakteristika kakve su one koje su prisutne, na primjer, u prirodi ruskog naroda.

Sada mnogo zavisi od toga da li će se ova dublja priroda engleskog naroda jednog dana razumjeti u dubljem, duhovno znanstvenom načinu. Na više vanjski način neki pojedinci su to razumjeli. Rad Herberta Spencera i Johna Stuart Milla pokazuje da su je duhovi s najviše inspiracije razumjeli u potpunosti, premda kroz njihovo više materijalističko stajalište a ne, ipak, kroz duhovno znanstveno stajalište. Mogu preporučiti da pročitate s određenim entuzijazmom političke eseje Herberta Spencera i John Stuart Milla, jer možete dosta naučiti od njih. Ovaj duh mira koji je, između ostalih stvari, omogućio na poseban način određenu vrstu političkog mišljenja, u maniri kako sam već opisao, zaista je preplavio Europu iz Engleske. Netko tko je ušao u europski život, kroz toliko mnogo različitih stajališta kao što ja stvarno tvrdim da sam napravio, zna, na primjer, da je na političke znanosti Centralne Europe bilo utjecaja iz pravca Engleske. I nije slučajno da su osnivači njemačkog socijalizma, Marx i Engels, osnovali ovaj njemački socijalizam iz Engleske.

 

Lako se događa da se priroda Centralne Europe pogrešno razumije. Prava priroda Centralne Europe se još gotovo uvijek krivo razumije u zapadnoj Europi. Zar bi moglo biti drugačije? Kultura Centralne Europe je bila toliko prožeta francuskim elementom tako da je jedno od najvećih, najznačajnijih radova njemačke literature, ono koje je obojilo zenit njemačke kulture, Lessingov Laokoon, imalo naročitu sudbinu: Lessing je ozbiljno razmatrao da li da piše na njemačkom ili francuskom. Obrazovani ljudi u Centralnoj Europi u osamnaestom stoljeću pisali su njemački loše a francuski dobro. Ovo se mora imati na umu. A u devetnaestom stoljeću Centralna Europa je bila u opasnosti postati potpuno anglikanizirana, potpuno preuzeta engleštinom. Nije čudo da je priroda Centralne Europe tako malo poznata, pošto je stalno bila potapana sa svih strana, bilo duhovno bilo kulturno. Pomislite, na primjer, na Goethe-ovu teoriju evolucije u odnosu na životinje i biljke. To je stvarno nivo naprijed od Darwin-ovog materijalizma kao što je, s obzirom na Grimmov zakon, njemački jezik nivo naprijed od gotičko-engleskog. Ipak je u samoj Njemačkoj materijalistički darwinizam bio favoriziran od sudbine, a ne njen vlastiti njemački goetheanizam. Dakle nije iznenađujuće da je njemački duh slabo razumijevan i

da je tako malo napora rađeno da ga se stvarno razumije onako kako bi trebalo, ako bi bilo

kako je pravedno.

Kako sam kazao, političke znanosti su, posebno, bile strogo pod utjecajem engleskog načina razmišljanja. Ali ono što je sada žurno potrebno je da različiti ljudi do određenog stupnja samospoznaje. Bez ove samospoznaje, za koju Herbert Spencer i John Stuart Mill nisu dovoljni — već koja mora biti temeljena na duhovnoj znanosti i na smislu koji duhovna znanost može dati — bez ovoga, ozdravljenje neće doći.

Samo razmotrite kako je teško, na primjer, shvatiti sljedeće — kako se ne misli na suhu teoriju, već na nešto što je u osnovi života: Postoji u duši određena veza između misli i riječi. To je činjenica. Zamislimo da u strukturi duše riječ leži u ovom polju, a misao u ovom:

Francuzi imaju tendenciju gurati misli pravo dolje u riječ; tako, kada oni govore, misao je gurnuta upravo u ono što govore. Upravo zato, posebno u ovom polju, postoji tako laka omamljenost riječima, sa frazama — a mislim fraze u najboljem smislu:

 

 

Englezi utiskuju misli dolje ispod riječi, tako da se misao miješa s riječju i traži realnost ispod riječi:

 

Njemački jezik ima posebnost da ne uzima misli daleko kao riječi. Samo zbog toga bilo je moguće da filozofi kao Fichte, Schelling, Hegel — koje je nemoguće zamisliti bilo gdje drugdje u svijetu — naprave svoje radove. Njemački jezik ne uzima misao tako daleko kao riječ, on zadržava misao u misli. Zbog ovoga, međutim, ljudi će vrlo lako jedan drugog krivo razumjeti. Jer je pravi prijevod u ovakvoj situaciji nemoguć, on je uvijek samo zamjena. Nije moguće reći ono što je Hegel rekao, na engleskom ili francuskom. To je nemoguće; ovakvi prijevodi mogu biti samo zamjena. Činjenica da je nekakvo razumijevanje moguće dolazi od toga da su neki latinski elementi zajednički kod više od jednog jezika, jer je isto kada kažete ‘association’ na francuskom, ili ‘association’ na engleskom; oba idu natrag do latinskog elementa. Ovakve stvari grade mostove. Ali svaki narod ima svoju posebnu misiju i jedino je moguće ovom pristupiti kroz istrajnost da se dođe do ovakvog razumijevanja.

Slaveni guraju misli prema unutra tako da imamo:

Tamo, riječ je prilično udaljena od misli. Ona pluta, odvojeno.

Najjača vezanost misli sa riječju, tako da misao nestaje nasuprot riječi, je u francuskom. Najjači nezavisni život misli je u njemačkom. Prema tome, izraz formuliran od Hegela i hegelijanaca: ‘Samosvijest misli’, ima značenje samo u njemačkom. Nešto što je apstrakcija za ne-nijemce to je, za nijemce, najveće iskustvo koje mogu imati, ako ga razumiju u živom smislu. Njemački jezik se postavlja da nađe brak između onog što je samo po sebi duhovno

 

i onog što je duhovno u mislima. Nigdje u svijetu, ni od kojeg naroda, ovo ne može biti postignuto osim od strane njemačkog naroda.

Ovo nema nikakve veze s bilo kakvim Reichom, ali će biti stoljećima ugrožavano ako ljudi odbiju ono što sada ide kroz svijet kao misao mira. Jer onda neće samo Reich u Centralnoj Europi biti ugrožen već također i sama esencija onog što je njemačko. To je razlog zašto su ova vremena teške bremenite sudbine za one koji razumiju ove stvari. Barem se nadajmo da će stvari ovog puta biti drugačije procijenjene, drugačije nego prijašnjeg puta kada je impuls sudbine ušao u igru, impuls sudbine kojem su trebale biti dane mnoge misli — ali nisu bile — kada je Austrija dobrovoljno proglasila njenu spremnost da dade Italiji ono što je trebala da joj se pomogne ispetljati iz ideja Iredente i Velikog Orijenta. Ali nije bilo misli na periferiji za ono što je bilo bitno u to vrijeme da malo misli o tome što je Italija, ili radije njena tri naroda, radila. Nadajmo se da će, što god se dogodilo, svijet biti skloniji uzimati ove stvari ozbiljno.

Germanski element ima svoj naročiti zadatak zbog posebne situacije sa germanskim mislima. Ako ova nezavisno živuća misao ne dođe do izražaja neće nikada biti moguće ostvariti duhovnu evoluciju koju se mora ostvariti. Stvari treba gledati onakve kakve jesu. Engleski narodni element čini da je do određene točke neophodno materijalizirati ono što je duhovno. Ovo nije nešto što bi se držalo protiv engleskog naroda; to je jednostavno činjenica. Unutar engleskog narodnog elementa stvari koje su duhovne moraju se napraviti materijalne do određenog stupnja. To je razlog zašto će tamo biti veće razumijevanje za

ono što dolazi od narodnog elementa kao suprotnost elementa čovječanstva kao cjeline, naime medijumstvo i druge atavističke aktivnosti. Upravo tamo drevne stvari imaju svoj izvor: drevni Rosicrucians, drevni Indijci, i tako dalje. Ovo uvijek treba poštovati na određeni način, baš kao što je sam jezik ostao iza na gotičkom stupnju, gdje ‘ostao iza’ nije moralni sud, ni onaj koji uključuje simpatije i antipatije, već jednostavno indikacija pozicije u odnosu na ostale. To je pitanje kako su stvari aranžirane, ne ostajanje iza u evoluciji.

Uzmimo stvari onakve kakve jesu. Očito svaka nacija danas sve može razumjeti. Ipak je točno kazati da sva stvarno plodonosna engleska duhovnost,u najboljem smislu riječi, potječe od Centralne Europe i bila je uvezena. Njen izvor je u Centralnoj Europi, ili je uzet drugdje. Pošto je intelektualizam tako dobro razvijen u Engleskoj, to je mjesto gdje duhovnost može biti sistematizirana, organizirana. Um kakav je Jakob Böhme bio bi nemoguć, na primjer, u Francuskoj. Ali dok je Jakob Böhme rođen u potpunosti iz duhovnih misli Centralne Europe, povukao je velikog sljedbenika kroz Saint-Martina, takozvanog philosophe inconnu, nepoznatog filozofa, sljedbenika Jakoba Böhmea.

Prema tome, ove stvari moraju raditi zajedno, tako da nema svrhe raditi prosudbe na osnovu nacionalnih osjećaja. Treba uzeti ono što je dano čovječanstvu u pravoj vrijednosti. U trenutku kada se uzme u obzir da je karma nešto ozbiljno, da je netko povezan sa nacijom preko karme kako sam opisao jučer, u trenutku kada vidimo ove stvari kroz stajalište karme a ne strasti, naći ćemo ispravan stav. Mogu zamisliti vrijeme kada će narod strastven oko nacionalnih stvari kao što su to francuzi doći do razumijevanja činjenice nacionalnosti kao nečeg karmičkog. Mogu čak zamisliti da kroz njihov veliki talent za duhovnost engleska nacija će doći, kroz određenu znanost o duhu, do prepoznavanja da postoje druge nacije koje su usuglasile neki stupanj jednakog statusa, nešto za što sada nema ni najmanjeg razumijevanja. Ovo nije zamjerka; najmanje od svega je zamjerka! Ali nitko ne zna koliko često se govore stvari koje netko sam savršeno razumije, dok ih drugi smatraju nevjerojatnima. Takvo držanje je premašeno od onog od Amerikanaca. Kod njih potpuni nedostatak svjesnosti, da mogu biti drugi koji namjeravaju napredovati u skladu s njihovim vlastitim osobinama, je čak i više paradoksalan; naravno, onima koji ne dijele isto stajalište.

 

Zbog velikog talenta kojeg posebno engleski narod ima za duhovnost, može se očekivati da dosta toga uđe u ovaj narod zaobilazeći duhovnost, posebno uzimajući u obzir da u njima također leži najveći talent za čisto logičko, to jest, neduhovno razmišljanje, kao i za sistematiziranje svega. Ništa nije bolji izraz ovog organizacijskog talenta od pisanja Herberta Spencera. U odnosu na sve znanstveno engleski narod ima najveći organizacijski talent. To je zašto oni imaju takav nos za institucionaliziranje sustava za sve i svašta u cijelom svijetu. Samo oni koji vole prazne fraze mogu reći da Nijemci imaju poseban talent za organizaciju. Takvi ljudi previđaju činjenicu da je talent za organizaciju najviše izgubljen od svih drugih talenata iz istinske prirode njemačkoga naroda.

Ne smije se zaboraviti da ono što je nedavno naizgled postignuto od Nijemaca u određenim smjerovima, i teritorijalno i kulturalno, je došlo kao rezultat načina na koji je Njemačka ukliještena između Istoka i Zapada. Zbog ovoga, za vrijeme devetnaestog stoljeća određene karakteristike su se razvile više u Njemačkoj nego kod onih naroda kojima zaista te karakteristike i pripadaju. Ovo je razumljivo. Samospoznaja nije još prodrla u svaki kutak, i pošto su Nijemci toliko sposobni apsorbirati u vezi s nekim stvarima, narodi za Zapada — ne Istoka — imali su prigodu otkriti, u određenim stvarima, mnogo o sebi kroz ono što su Nijemci apsorbirali od njih. Ovakve karakteristike, kada se vide u sebi, uvijek izgledaju izvanredne i očite — dovoljno prirodne! Ali kada se sretnu kod drugih, tada se po prvi puta primijeti što one stvarno jesu. Ne možete zamisliti koliko onoga što Zapad vidi kao nepoželjno u Centralnoj Europi je ništa drugo nego refleksija onog što je apsorbirano od njih u Centralnu Europu.

Ljudi nemaju predodžbu kakve misterije leže ovdje skrivene. Gledajući na stvar objektivno, izvanredno je kako neki članovi posebno francuske nacije su prilično nesposobni vidjeti kod samih sebe stvari koje smatraju krajnje štetnima kod drugih koji su ih apsorbirali pod francuskim utjecajem prije svega. Možda nije uopće tako lijepo ako to sretnete kao imitaciju. Ali ako će čovječanstvo uopće napredovati, kako sam opisao u mojoj zadnjoj knjizi Misterij čovjeka, biti će esencijalno da dođe to ove suradnje Centralno Europske misli. Ovo je neophodno a ne može biti eliminirano; a niti smije biti brutalno uništeno.

Čovječanstvo je sada suočeno s tim da mora riješiti izvjesne sasvim specifične probleme. Ovo se odnosi, iznad svega, na nešto o čemu sam već govorio, što je povezano s današnjom najviše poštovanom tehnologijom — posljedicom prirodne znanosti — što je također veoma poštovano od duhovne znanosti. U relativno bliskoj budućnosti, ova najviše poštovana moderna tehnologija će dosegnuti konačni stupanj gdje će, na određeni način, poništiti samu sebe. Kao suprotno, doći će do pojave nečeg — već sam to ovdje spominjao

—  što će omogućiti ljudima da koriste delikatne vibracije u njihovim eteričkim tijelima kao pokretačku snagu s kojom će pokretati strojeve. Postojati će strojevi koji su zavisni o ljudima i ljudi će prenositi vlastite vibracije strojevima. Samo ljudi će biti sposobni stavljati ove strojeve u pokret pomoću određenih vibracija koje sami stimuliraju. Ljudi koji danas sebe vide kao praktičare znanosti naći će se, u ne tako dalekoj budućnosti, suočeni s potpunom transformacijom onog što danas zovu praktična primjena znanosti; jer ljudsko biće će biti usklađeno sa svojom voljom na objektivnu sferu osjećaja u univerzumu. Ovo je jedan od problema.

Drugo je, da će ljudi, na određeni način, razumjeti ono što zovemo silama dolaska u biće i odumiranja, silama rođenja i smrti. Prije svega moraju postati moralno spremni za ovo. A u ovo će spadati dobivanje uvida u stvari o kojima se danas govori samo kao o besmislicama. Na ovo sam ukazao prije u vezi s pitanjem koje ljudi pitaju o tome kako poboljšati natalitet kada je u opadanju. Ali oni govore krajnje besmislice jer ne znaju ništa o tim stvarima, i jer metode koje predlažu sigurno neće postići ono o čemu govore.

Treća stvar koju želim spomenuti je, da će u ne tako dalekoj budućnosti potpuni preokret u cjelokupnom načinu na koji ljudi misle o bolesti i zdravlju postati vidljiv.

 

Medicina će postati ispunjena onim što se može razumjeti duhovno kada se nauči gledati bolest kao posljedicu duhovnih uzroka.

Već sam rekao da još uvijek nije fer reći duhovnom znanstveniku: Pokažite nam što možete u vezi bolesti i liječenju bolesti! Prvo okovi trebaju biti skinuti! Tako dugo dok je polje još potpuno okupirano materijalističkom medicinom nije moguće bilo što napraviti, čak ni u pojedinim slučajevima. Na ovom polju zaista je neophodno biti istinski kršćanin — to jest Pavlin — i znati da grijeh dolazi iz zakona a ne, obrnuto, zakon iz grijeha.

Ali nijedna od ovih stvari koje bi trebale doći čovječanstvu unutar petog post-atlantskog perioda neće, u stvari, doći ako se ne napravi napor da se dopusti duhovnoj znanosti da radi s nama na ljudskoj evoluciji. Mi trebamo ovo duhovno razmišljanje. Ali da bi to bilo moguće ono treba prestati biti čuvano od nekih i postati zajedničko znanje. Tako da je neophodno, posebno u engleskom narodnom elementu, da se dogodi osnovni zaokret u određenom smjeru. Da bi vam pokazao da je ono što govorim bazirano na stvarnosti, želim vam citirati mišljenje Lorda Actona za koje ćete vidjeti da dosta otkriva. Lord Acton kaže: Stranac nema mistični štof u svojoj vladi, i nema arcanum imperii. Vidimo kako je, u devedesetima prošlog stoljeća Lord Acton razmišljao na zdrav način kombinirajući

najljepši engleski racionalizam sa engleskim kapacitetom za ono što je duhovno — iako on sam ne posjeduje bilo što duhovno: on vidi mistični element koji je ispod engleskog imperijalizma. Imperijalizam je proizvod nedavnih vremena; ali on je dobio svoj žig od mistične pojave koju je dobio od engleskog imperijalizma. I ovaj mistični element — možda čudno izgleda da ga zovem ‘mističnim’, ipak je to ispravno — također je našao izraz u vanjskim događajima.

Sve do devedesetih, Engleska je bila izvrstan primjer poštenog i uspravnog parlamentarizma, pošto je bio zadatak Parlamenta da daje impulse vanjskoj politici. Kroz različite parlamentarne institucije u Engleskoj narod može imati pravu ulogu u vanjskoj politici. U vrijeme kada su se stvari na koje sam ukazivao tek počele javljati postalo je neophodno stvoriti posebnu instituciju, jer nije bilo moguće povlačiti svakakve stvari ako sve mora doći pred Parlament. Iz tog razloga vođenje vanjskih poslova je odvojeno od Parlamenta a također i od Ministarstva vanjskih poslova a sačuvano za Komitet čiji članovi su bili isključivo iz Kabineta i određenih službenika iz Ministarstva vanjskih poslova. U ovakvom Komitetu zbiva se mnogo više toga nego što izgleda kada predsjedava netko kao Grey. U devedesetima mjesto gdje su sve niti dolazile zajedno bilo je odvojeno od ‘vanjske politike’, koja nije postala ništa više od politike u sjeni, koja više nema mnogo za reći i otkriva ono što se stvarno zbiva samo ako se desi da neko pogleda u pravom trenutku. Dakle, u trenutku kada postane neophodno početi vući niti, scena akcije je prenijeta od vanjskog pogleda na skrovito mjesto, na takozvani Komitet Ministarstva vanjskih poslova. Lord Acton je rekao:

‘Stranac nema mističnu tvornicu u svojoj vladi, i nema arcanum imperii. Za njega, temelji su ležali razotkriveni; svaki motiv i funkcija mehanizma je proračunata jasno kao satni mehanizam. Ali s našim domaćim ustavom, koji nije izrađen rukama ili napisan na papir, već zahtijeva da se razvija po zakonu organskog rasta; sa našim nepovjerenjem u čednost definicija i općih principa i našim oslanjanjem na relativne istine, mi nemamo ništa ekvivalentno živopisnim i produžavanim debatama u kojima ostale zajednice predočavaju svoje najskrivenije tajne političke znanosti svakom čovjeku koji može čitati. I rasprave biračkih tijela, u Philadelphiji, Versaillesu i Parizu, u Cadizu i Brusselsu, u Ženevi, Frankfurtu i Berlinu, iznad skoro svih, onih najprosvjećenijih država Američke Unije, kada su prekrajali svoje institucije, su glavne u literaturi o politici, i nude blago koje mi kod kuće nismo nikada uživali

...’

 

I, usprkos ovome, to je zemlja sa savršenim primjerom parlamentarizma, zemlja sa savršenim primjerom političkog života, jer ništa od toga u stvari nije neophodno, pošto može biti mistična samo ako je posvećena samom narodu, narodu koji, od devedesetih, je izostavljen iz razmatranja.

Pošto Engleska ima sasvim specifičan zadatak s obzirom na dušu svijesti petog post- atlantskog perioda, određeni načini razmišljanja pripadaju narodu kao cjelini; oni ne trebaju biti način razmišljanja pojedinaca, oni pripadaju cijelom narodu. Ovo je nešto za što uopće nema mjesta u Centralnoj Europi. Dati ću vam primjer.

Jedan od najvećih duhova svih vremena je Faraday. Michael Faraday se izrazio kako se on, kao prirodni znanstvenik, odnosio prema pitanjima religije i njegove rečenice su, to stvarno treba reći, monumentalne:

‘Prije ulaska u ovu temu, moram napraviti jednu distinkciju koja je, bez obzira kako to izgledalo drugima, za mene od krajnje važnosti. Visoko kao što je čovjek smješten iznad svih stvorenja oko njega, postoji viša i daleko uzvišenija pozicija unutar njegovog pogleda; i putovi su nebrojeni u kojima on okupira svoje misli oko straha, ili nada, ili očekivanja u budućem životu. Ja vjerujem da se istina o toj budućnosti ne može spoznati bilo kakvim naporom njegovih mentalnih snaga, bez obzira koliko uzvišeni mogu biti; da mu je to obznanjeno bilo kojim učenjem osim njegovim vlastitim, a primljeno je kroz jednostavno vjerovanje u dano svjedočanstvo. Neka nitko ni za trenutak ne pretpostavlja da će pomoću samo-obrazovanja kojeg se spremam preporučiti, s obzirom na stvari u ovom životu, prošireno sa bilo kakvim razmatranjem nade koja je ispred nas, čovjek sa rezoniranjem moći naći Boga. Bilo bi neprimjereno ovdje dalje ulaziti u temu osim tražiti apsolutnu distinkciju između religioznog i običnog vjerovanja. Biti će mi zamjerena slabost u odbijanju da primijenim one mentalne operacije koje smatram dobrim u odnosu na visoke stvari do najviših. Ja sam zadovoljan da nosim tu zamjerku. Ipak čak i u zemaljskim stvarima vjerujem da“Njegove nevidljive stvari od kreacije su jasno viđene, shvaćene preko stvari koje su napravljene, čak i Njegova vječna snaga i božanstvo”, i ja nikada nisam vidio bilo što nekompatibilno između onih stvari čovjeka koje se mogu upoznati čovječjim duhom koji je u njemu, i one više stvari u vezi njegove budućnosti, koje ne može upoznati duhom.’

S uvjerenjima sličnima ovima, Darwin, je također, mogao naći svoj materijalistički darvinizam i ipak ostati pobožan čovjek u prilično netrpeljivom smislu. Newton je bio najnetrpeljiviji čovjek na svijetu u dogmatskom smislu. Kada je darvinizam donesen u Centralnu Europu i prihvaćen od Haeckela nije više mogao biti odvojen od religijskih osjećaja. To je zbog karakteristične prirode misli u Nijemaca. U razmišljanju Haeckela, darvinizam postaje religijski sistem. Sve ove stvari imaju najdublje temelje. One nam pokazuju kako ljudi mogu raditi zajedno bez podjela između religija, nacionalnosti i tako dalje, ako su u stanju praviti razliku između misija pojedinih naroda. Čovječanstvo će u cjelini morati doći do razumijevanja ovoga. Kada to bude ostvareno, u jednu ruku biti će učinjena pravda za dublju prirodu različitih naroda i, u drugu ruku, tužna vremena kao ono sadašnje neće se više pojavljivati: vremena koja su tužna, ne samo zbog sve krvi koja je prolivena već i zato jer dokazuju koliko malo osjećaja za istinu ima u čovječanstvu

općenito. Zato mi smijemo govoriti o tome ovdje. Jer naš moto je: ‘Mudrost leži isključivo

u istini’. Posebno u vremenima ozbiljnim kao što su ova dopušteno je skretati pažnju na ove stvari, vremenima u kojima naša srca strašno krvare. Umjesto da prolazi vrijeme sa

 

svakakvim stvarima koje ljudi rade pod utjecajem novinarstva, bilo bi korisnije početi sa mnogim drugim velikim stvarima.

Jedna pozitivna misao na kojoj se može formirati mišljenje je, na primjer, strašna činjenica da ovaj rat ne samo da je upravljan s periferije već je bio upravljan na takav način da traje duže nego je potrebno, ne zbog neizbježnih okolnosti već zbog pogrešaka. To je krajnje skandalozno kada uzmete u obzir koliko je bitno da rat ne traje predugo, ako već mora biti upravljan. Rat je dirigiran s periferije, ne samo dirigiran, već provođen na takav način kako nikada ne bi bilo moguće ako bi samo ljudi vidjeli da, pod utjecajem vlastitog diletantizma i nesposobnosti, oni stalno izbjegavaju bilo kakve korisne akcije, i samom činjenicom da ne rade ništa uzrokuju da se beskonačno provlači.

Ali sada je došlo vrijeme koje može otkriti da li oni koji su bitni — ne sami ljudi, koji mogu samo pokazati da li su nešto naučili u svim ovim ratnim mjesecima — kada oni koji su bitni izražavaju čak i znak iskre istine kada kažu da i oni, također, žele neku vrstu mira. Kažem znak, jer u realnosti to je nešto drugo. Jer ako do mira uskoro ne dođe, svatko dijete će moći vidjeti tko ne želi mir! Zaista svako dijete već može vidjeti kako su smiješna opravdanja koja se sada daju. Nije potrebno ići dalje od izvještaja u novinama jedne ad zemalja Antante — i priča izgleda istinito — tako je, između ostalih, tiskana rečenica: Svim projektilima koje nam je Njemačka poslala sada je dodan najgori od svih — mir.

Nema potrebe da dođe do ovakvog suvišnog ludila kakvo je u riječima da je mir najgori projektil od svih. Bilo bi dovoljno reći izmislili ovo ili ono poboljšanje, imaju ove ili one namjere. Briand ili Lloyd George bili bi prilično sposobni doći do različitih motiva koje bi Njemačka mogla imati, ali nisu u pitanju ti motivi; zaista, može se i samo pretpostaviti da postoje. Ako ćete se upuštati u analizu različitih motiva koji su do sada spominjani, nećete pogriješiti u zaključku: Ako su stvari stvarno onakve kao što gospodin Briand, ili bilo tko drugi, pretpostavlja da jesu, tada svaki pravi prijatelj mira mora ustrajati da se mir postigne što prije! Kada bi samo, moji dragi prijatelji, daleko od utjecaja na ljudske prosudbe, bilo moguće barem očistiti velike planine od krša nagomilane na ljudsku sposobnost prosudbe!

Ne možete zamisliti koliko srca onih koji vide što se zbiva krvare kada vide ljude sposobne slušati ili čitati, bez ikakvog svetog ogorčenja, ono što je danas napisano tako paradoksalno. Jer da ove stvari nisu ukorijenjene u nečemu što postoji, ne bi mogle biti napisane. Tako da nas ni same pritužbe u vezi novinara neće daleko odvesti. Savršeno je moguće, možda ne baš baciti pijesak u oči određenih ljudi, ali sigurno zamračiti oko njihovih duša govoreći: Gledajte, oni razbacuju otrov između nas! Dječja je igra uvjeriti se kolika je ovo besmislica, jer čak i ako se pretpostavlja da je istinito — zašto ne bi pretpostavili? — još uvijek nema razloga da se ne napravi ono što je potrebno za dobro čovječanstva, naime, privesti krvoproliće kraju! Nijedna od izjava koje su do sada davane nije dovoljan razlog da se to ne napravi.

Mogu se sjetiti samo jedne kategorije ljudi koji, kao rezultat njihovih obmana, ne bi došli pameti, naime, oni koji još i sada postoje i koji kažu: Želimo apsolutno stalni, potpuno savršen mir, i dok to ne budemo mogli imati ne možemo okončati rat. Ima dosta ovakvih ljudi; prilično često nazivaju sebe pacifistima. Neki su se tek počeli sramiti svojih ekstremnih pogleda i počeli su izražavati razumnija mišljenja. Ali zbilja se događalo za vrijeme ovih strašnih događaja da su ljudi govorili: Mi se borimo za trajni mir. Oni ne primjećuju da je to glupost, jer je prilično moguće govoriti glupost dok se odaje dojam da se objavljuju najviši ideali.

Ne, dragi moji prijatelji! Ideal savršenog mira ne može se nikada dostići ako je i najmanja kap krvi prolivena putem rata. Savršeni mir mora doći u svijetu na prilično drugačiji način! I tkogod kaže da se bori za mir, i da mora nastaviti ratovati sve dok neprijatelj ne bude uništen da bi se postigao mir, laže, čak i ako to ne shvaća, i bez obzira tko bi on mogao biti!

 

Ovo su stvari koje se danas jedva uzimaju u obzir. Ono što svi trebamo je da nam duhovna znanost bude učitelj u donošenju prosudi. Prema tome, ja se ne ustručavam s vremena na vrijeme pozvati špadu na špadu i izraziti prosudbu do koje se istinski nije lagano došlo. Međutim, bolje da ne idemo danas do ponoći, dakle završavamo za trenutak.