PREDAVANJE VII

Dornach, 18 prosinca 1916

Početi ću s ponavljanjem mog hitnog zahtjeva da ne pravite zabilješke tijekom ovih predavanja. Začuđujuće je da moja molba u pogledu toga nije naišla apsolutno ni na kakvu suglasnost. Ipak to moram tražiti posebno s obzirom na ove lekcije. Najprije, trenutna situacija ne daje mogućnost nekome tko gleda ozbiljno na ljudsku evoluciju da dade propisno zaokruženo predavanje; u najboljem slučaju moguće su samo izolirane opaske. I drugo, mi svi znamo da do nerazumijevanja u ovim bolnim događajima dolazi najprije jer su dijelovi mojih predavanja zabilježeni i raspršeni u svim smjerovima, u nekim slučajevima s namjerom pohvale govoreći: Vidi, stvari koje govori uopće nisu ni tako loše

—  ali i u drugima s manje pohvalnim ciljem da ljude nakostriješe tako da izazovu svakakve vrste ozlojeđenosti.

Izolirane rečenice izvučene iz konteksta, pogotovo uzete iz serije predavanja, ne mogu značiti ništa i mogu biti interpretirane na sve moguće načine. Mene zanima isključivo traženje istine, u ovom slučaju posebno jer je dosta naših prijatelja tražilo raspravu ove vrste i ima stvarnu želju za tim. Nisam zabrinut zbog toga što je moguće izvijestiti ovamo ili onamo da ono moram reći nije napokon ni tako loše. Ono s čime sam zabrinut je istina. Zasigurno svi mi koji duhovnu znanost uzimamo ozbiljno, i koji smo zabrinuti za traženje duhovne znanosti s obzirom na ljudsku evoluciju u našem vremenu, moramo biti zabrinuti za istinu.

Danas ću nastaviti davanje još nekih gledišta koja će dati osnovu za formiranje prosudbi pogodnih za danas — to jest, ne za slijedeće dane ili tjedne, ili čak za slijedeću godinu, već za sadašnje vrijeme u širem smislu. Sjetimo se da je duhovna znanost iznad svega ozbiljna stvar i da bi je ispravno razumjeli moramo je uzeti ozbiljnije od bilo čega drugog. Ako se, s druge strane — kako je tako često slučaj kada imamo društvo koje služi kao instrument za nastojanja duhovne znanosti — duhovnoj znanosti pristupa sa svim vrstama predrasuda i preuranjenih osjećaja koji dovode do stanja gorućeg fanatizma o svakakvim pitanjima, tada to dokazuje nedostatak spremnosti za duhovnu znanost. Ipak je danas savršeno moguće razumjeti da je sama duhovna znanost pogodna za razvoj ozbiljnosti koja je tako potrebna u ovim tragičnim vremenima.

Svaki pojedinac mora ukinuti svoje postavke za jedan ili drugi smjer da bi prihvatio stvari bez ikakvih predrasuda. Nije moguće reći određene stvari bez da se jedna ili druga osoba osjeća neugodno. Ima mnogo ljudi danas koji gledaju kao na grijeh čak i ako se samo ukaže na neke činjenice, jer zamišljaju da je samo spominjanje ove ili one činjenice ekvivalentno zauzimanju strana — što, naravno, uopće nije slučaj. Neke činjenice treba gledati hladno i direktno u lice jer se samo tako može doći do valjane prosudbe. Naravno, možda osoba ne želi doći do ovakve prosudbe, ali ako želi to može na temelju duhovne znanosti.

Sada ću vam dati neke uvodne napomene da bi iznijeli, na kraju današnje diskusije, neke stvari koje mogu probuditi shvaćanje za način na koji određeno – da li ćemo reći – okultno znanje forsira svoj put u sadašnjem duhovnom razvoju čovječanstva. Zapravo, ovo znanje forsira svoj put na površinu u svoj vlastiti sklad kao rezultat procesa ljudske evolucije, tako da nije neophodno raditi dodatne napore da bi se smjestilo unutar razvoja čovječanstva. Početi ću od određenih detalja, za koje vas molim da ih jednostavno prihvatite kao temelj, tako da kasnije glavni naglasak može biti stavljen na ono što ću predstaviti kao rezultat ovih sagledavanja.

Na početku ovih rasprava rekao sam: Ako netko, kao dobar europljanin, čini sve napore da temeljito prođe sve događaje i činjenice koji su se odvijali desetljećima i nedavno su postali poznate, čini napore da ih prijeđe temeljito bez predrasuda, i ako onda ispituje prosudbe iz periferije — i mislim kao što se podrazumijeva — od ljudi koji s pravom nose

čuvena imena za vrijeme perioda koji vodi do današnjih bolnih događaja, tada se već može doći do određenog zaključka. To je zaključak da su određene prosudbe takve da, što god netko mogao dodati ili umetnuti, odgovor je uvijek isti: Nije bitno, Nijemac će biti spaljen- po starom obrascu: ‘Nije bitno, Židov će biti spaljen.’ Mnoge, mnoge prosudbe ne sadrže ništa osim određene averzije — bile pravedne ili ne otvoreno je pitanje — protiv bilo čega što bi se moglo nazvati njemačkim. Ja važem moje riječi pažljivo.

Ova averzija je nedavno pretvorena u goruću mržnju koja u svakom slučaju nema sklonosti da bilo što pažljivo prouči, niti da prihvati bilo što što je pažljivo proučavano, već svoju pravednost pronalazi jedino u mržnji. Ipak ovakva pravednost ne mora nužno biti iskorištena. Ako netko kaže: Ja mrzim — i ako stvarno to želi i tako objavi, onda zašto ne? Svatko ima pravo mrziti koliko ga volja; tu se ne može dati prigovor. Ali veoma mnogo ljudi je najviše zaokupljeno s time da ne priznaju svoj osjećaj mržnje u ovakvoj situaciji. Oni se pokušavaju uspavati u zaborav govoreći svakakve stvari koje bi trebale izbrisati mržnju i staviti na njeno mjesto navodno objektivne i pravedne prosudbe. Ali to sve stavlja pod pogrešno svjetlo. Ako netko iskreno prizna: Ja mrzim ovu ili onu osobu — tada možete razgovarati s njime, ili možda ne možete, zavisno o intenzitetu mržnje. Istinoljubivost, apsolutna istinoljubivost prema sebi i svijetu u svim stvarima je neophodna, i ako propustimo razumjeti da je istinoljubivost neophodna u svim stvarima, tada nećemo

postići da duhovna znanost bude za čovječanstvo najintimniji impuls iz vlastitog srca i iz vlastite duše. Tada kažemo: Sigurno, želimo dio duhovne znanosti, dio koji ne brine o našim simpatijama i antipatijama, dio koji nam koristi; ali odbijamo one dijelove koji nam ne koriste. Moguće je zauzeti takav stav, ali to nije stajalište koje je danas korisno za ljudsku evoluciju. Ono što moram reći je bazirano na određenim primjedbama, ali u potpunosti bez ljutnje!

Dobro je poznata činjenica da veoma mnogo ljudi vidi vezu između današnjih događaja i osnivanja njemačkog Reicha koji leži u centru Europe. Nije moj zadatak da govorim o politici njemačkog Reicha ili o bilo kojoj drugoj politici, i to neću ni napraviti. Jednostavno vam želim dati nekoliko izoliranih činjenica kao osnovu. Moguće je formirati mišljenje o događajima koji su vodili do osnivanja njemačkog Reicha. Također je moguće formirati mišljenje — bilo opravdano ili ne — da je nesreća za čovječanstvo što Njemačka uopće postoji. Čak i ovo je otvoreno za raspravu. Zašto ne, ako je netko otvoren i dovoljno iskren da prizna da ima takve poglede? Ali to nije naša briga u ovom trenutku.

Pogledajmo činjenicu koja je ovu njemačku naciju dovela do osnivanja njemačkog Reicha za vrijeme zadnje trećine devetnaestog stoljeća. Postoje ljudi koji osporavaju osnivanje njemačkog Reicha iz sasvim različite pozicije. Oni razmišljaju da osnivanje carstva nije dobro za ljudsku evoluciju. Ali ljudi koji dijele ovakvo stajalište o zapadnim carstvima nemaju pravo na takav sud. Nemojmo zaboraviti da su ove nacije Zapada veoma privržene konceptu carstva, konceptu države, i da je njihov način razmišljanja s obzirom na nacionalnost veoma povezan sa različitim idejama o državi. Prema tome, oni koji ujedinjuju patriotizam sa idejom države, kao što su to zapadne nacije, nemaju uopće prava propitivati ideju carstva. To bi bilo prilično nelogično, jer bi to bila izjava da druga nacija nema pravo napraviti ono što je njihova vlastita napravila. U raspravi morate zauzeti stajalište koje daje osnovu za raspravu i također ima mogućnost ostati logično. Bilo bi lako voditi raspravu s Bakuninom o tome da li je njemački Reich u Centralnoj Europi nešto dobrodošlo. Ali osnova za ovakvu diskusiju bila bi bitno različita ako bi bila vođena, ne sa državnikom već sa bilo kojim članom zapadnih nacija, jer su oni toliko uronjeni u ideju države. Dakle mora biti jedna pretpostavka, naime, da ideja o carstvu kao takva nije odbačena nekontrolirano, inače ne bi bilo osnova za diskusiju. Ali nečije pretpostavke se moraju znati ako se želi doći do valjane prosudbe.

Ljudi danas više ne misle o povijesnim impulsima iz kojih je carstvo u Centralnoj Europi izniklo. Oni ne uzimaju u obzir, na primjer, da je tlo na kojem je carstvo osnovano

bilo kroz mnoga stoljeća vrsta rezervoara, vrsta fontane za ostatak Europe. Vidite, nešto rimsko, u smislu nastavljanja onog što je bilo rimsko, danas više ne postoji. Ono što je bilo rimsko to je, ako mogu tako reći, isparilo i samo je ušlo u druge narodne elemente u formi izoliranih impulsa. Uzmite tlo Italije. Tijekom Srednjeg vijeka sve vrste germanskih elemenata su migrirale u Italiju. Možda ću kasnije imati šansu ovo objasniti pobliže. U današnjoj talijanskoj populaciji, čak i u njihovoj krvi, struji ogromna količina onog što se može zvati germansko. To se ulilo u njih sa rimskim elementom, ali ni na koji način da bi se današnje ljude Italije moglo nazvati nastavljačima starih rimskih ljudi. Uvijek je bio slučaj da su iz Centralne Europe, kao iz rezervoara naroda, svakakva plemena migrirala u periferiju, u Španjolsku, Sjevernu Afriku, Italiju, Francusku, Britaniju. I kako su narodi zračili vani na ovaj način, nešto što nije njihovo susretalo se s njima: rimski element. U sredini je, takoreći, bio rezervoar:

Čovjek kao Dante, o kojem sam vam govorio jučer, je jednostavno karakteristični izraz općeg fenomena. Tko je današnji francuski narod? Ne samo nasljednici latinskog elementa. Franci, drugim riječima bivša germanska plemena, rašireni preko cijele zemlje. Njihov sastav je postao izmiješan sa narodnim elementima ne više njihovim, elementima koji sadrže latinske aspekte, preko rimskih građanskih stajališta, pomiješano s drevnim keltskim aspektima; da bi rezultati svega ovoga bili nešto u čemu živi više germanskih impulsa nego što možete zamisliti. Isto tako danas u talijanskoj populaciji živi toliko mnogo germanskih impulsa. Ako bi to željeli, mogli bi proučavati migraciju Lombarda u sjevernu Italiju, germanski element koji je jednostavno apsorbirao rimski. Britanija je bila originalno nastanjena sa elementima koji su onda gurnuti natrag u Wales i Brittany i čak daleko kao što je Caledonia, ali ne prije nego su poslali glasnike da povuku Jutes, Angles i Saxons preko na otok tako da mogu zadržati predatorske Picts i Scots. Iz svega ovoga izgradio se element u kojem je očito germanski dominantan.

Širenje se odvijalo u svim pravcima. U Centralnoj Europi rezervoar je ostao otraga. Povezan s činjenicom da se centar mora različito razvijati je onaj skok — kojeg ne želim

hvaliti da je skok naprijed — koji je izražen grimmovim zakonom glasovnih pomaka. Ovaj zakon ne treba mjeriti s mjerilom simpatije ili antipatije, jer to je jednostavno činjenica. Svatko može zamisliti što je do njega vodilo, ali to ne bi smjeli brkati s simpatijom ili antipatijom.

Kada su rimski Cezari vodili kampanje protiv germanskih plemena, oni koji su bili prvi osvojeni formirali su daleko najveći dio vojske, dakle rimljani su se tukli protiv germanskih plemena sa članovima germanskih plemena. Čak i u kasnija vremena mase naroda periferije stajale su sa onim što se može naći u centru u tolikom obimu da je postalo neophodno formirati carstvo koje je, u svojoj finalnoj fazi, bilo Sveto rimsko carstvo. Znate pasus u Faustu gdje je studentima drago da ne moraju brinuti u Svetom rimskom carstvu. Ali, u drugu ruku, također dolazi do toga da periferija vodi užasan rat na središnji element, ona se stalno buni protiv srednjeg elementa. Mora se isto tako uzeti u obzir da mnogo toga što je prisutno u svijesti Centralne Europe je povezano s načinom na koji je tlo ovog carstva stalno birano kao scena za bitku svih zavađenih naroda. To je posebno bio slučaj u sedamnaestom stoljeću, tijekom Tridesetogodišnjeg rata, u kojem je Centralna Europa izgubila gotovo trećinu stanovništva kroz krivnju okolnih naroda. Ne samo gradovi i sela već su i cijeli prostori bili uništeni. Narodi Centralne Europe su bili sasvim oderani od onih na periferiji. To su povijesne činjenice koje jednostavno treba gledati ispravno.

Sada nije iznenađujuće da se u Centralnoj Europi pojavila sklonost prema nečemu drugom od onog što su već postigli, naime carstvu. Ali populacija ovog tla je puno manja u usporedbi prema ideji carstva kakva je bila u zapadnoj Europi, koja se drži posebno jako, bez obzira radi li se o republici ili monarhiji. To je nebitno. Morate gledati iz samih riječi i vidjeti kako pojedinac, prema republici ili nekoj drugoj formi, stoji u odnosu na državu kojoj pripada, bez obzira jesu li osjećaji za način na koji joj pripada ovakvi ili onakvi. Rekao sam da nije iznenađujuće da su u Centralnoj Europi pojavio impuls želje za carstvom, državom koja čini mogućim da se, na jednoj strani, izgradi nekakva zaštita od stoljetnih napada sa Zapada, a na drugoj, napravi barijera prema onom što dolazi s Istoka — što je nešto što je još neophodno za Centralnu Europu iako nije, naravno, za Istok. Ove stvari su, vjerujem, razumljive.

Centralno Europska populacija ima drugačiji odnos prema onom što zovemo ideja o državi; to se razlikuje od onog kod zapadnih europljana, posebno francuza. U Centralnoj Europi ideja o državi nije živjela stoljećima kao što je, na primjer, u Francuskoj, i štoviše ideja o državi koja je postojala u Francuskoj nije pogodna za ono što je preostalo u Centralnoj Europi. U drugu ruku, u onom što je ostalo u Centralnoj Europi razvilo se nešto na prijelazu iz osamnaestog u devetnaesto stoljeće što je takvog duhovnog ugleda da će izazvati čak i divljenje Zapada kada se jednog dana nekako smanji mržnja. I ovaj duhovni ugled, koji će čovječanstvo mirisati u narednim stoljećima, bio je postignut u Centralnoj Europi u vrijeme kada je zbog Zapada bilo potpuno nemoguće za Centralnu Europu da izgradi koherentnu državnu strukturu. Lessing, Goethe, Schiller, Herder i svi ostali koji su povezani s ovom strujom nisu postali veliki unutar koherentne državne strukture. Oni su postali veliki usprkos izostanku propisne državne strukture. Teško je zamisliti koliko je to različito za Goethe-a, koji je postao velik bez koherentne državne strukture, u usporedbi s Corneille, ili Racine, koji se jedva mogu zamisliti bez pozadine državne strukture kojoj je briljantnost i eminenciju dao Louis XIV, kralj koji je rekao: ‘Država, to sam ja!’ Ove stvari se gledaju zajedno.

Međutim, tijekom devetnaestog stoljeća kod stanovništva Centralne Europe pojavljuju se impulsi koji su u početku bili sasvim unutrašnji, impulsi koji su doveli o rođenja sklonosti i za neki oblik državnog ustroja. Ova sklonost se prvo pojavila na jako idealističan način, i oni koji poznaju razvoj devetnaestog stoljeća znaju da je ideja države koja je pokrenula stanovnike Centralne Europe prvo bila usidrena, ponajviše, u glavama raznih

idealista, ljudi koji su bili više idealisti a manje praktičari, koji su bili najviše nepraktični s idejom države, u usporedbi s praktičnim zapadnjacima.

Dakle mi pratimo razvoj nastojanja za formiranjem njemačkog Reicha koji bi zaokružio njemačke narode u Centralnoj Europi. Vidimo, posebno u 1848 godini, kako ideja uzima određene forme koje imaju određeni idealistički pečat. Ali pošto je devetnaesto stoljeće doba materijalizma, ono što je imalo idealistički pečat nije bilo sretne ruke. Krivnja za lošu sreću ne leži toliko u naciji koliko u materijalizmu devetnaestog stoljeća. Tako je postalo neophodno postići na praktičan način što nije moglo biti postignuto na idealistički način; drugim riječima onako kako se to uvijek postizalo tijekom europske povijesti. Jer kako se stvaraju države? Države se stvaraju ratovima, i svim ostalim stvarima koje su dovele do njemačkog Reicha između 1864 i 1870 godine.

Oni koji su iskusili dane kada je osnivan njemački Reich znaju kako su bila ispunjena bolom srca onih koji su još bili prožeti idejama iz 1848, kada je bio cilj osnovati ovaj Reich iz osjećaja i ideala. Bili su, u šezdesetima i sedamdesetima, oni koji su favorizirali ‘veliki njemački’ sporazum, dok su drugi favorizirali ‘mali njemački’ sporazum. Oni koji su favorizirali ‘veću’ Njemačku stajali su na starim idealističkim principima i nadali se osnivanju Reicha na idealističkim temeljima i impulsima. Oni nisu željeli nikakva osvajanja; jednostavno su htjeli ujediniti sve što je bilo njemačko, uključujući Austriju, u zajednički Reich ili državu. Bilo tko tko zamišlja da su ovi ljudi željeli napraviti i najmanje osvajanje nije shvatio stupanj nacionalnog idealizma koji je živio u njima. Dugo vremena oni su bili ljuta opozicija onima koji su favorizirali ‘malu’ Njemačku, i koji su, pod Bismarckom, osnovali sadašnji njemački Reich - to jest, njemački Reich pod vodstvom Prusije. Ali na kraju stranka ‘veće Njemačke’ se pomirila sa ostalima jer su shvatili da se u Centralnoj Europi u devetnaestom stoljeću stvari moraju odvijati onako kako su se odvijale. Došlo se do takvih odnosa i shvatili su da na kraju Njemačka mora biti osnovana na isti način kao Francuska i Engleska. Na ovaj način oni koji su favorizirali ‘veću’ Njemačku postepeno dolaze do odnosa s nečim što je bilo potpuno protiv njihovih ideala. Ove stvari se mora uzeti u obzir.

Računajte nadalje: Kakvo god mišljenje mogli imati o događajima koji su se dogodili između 1866 i 1870/71, bez obzira koga krivili ili ne za rat 1870, ne smijete zaboraviti da su sa strane Francuske rađeni napori da se spriječi osnivanje njemačkog Reicha, da je francuskoj politici bio cilj spriječiti stvaranje njemačkog Reicha. Naravno ovo može biti poricano, ali stvari koje se poriču ipak ostaju istinite. Kada govorim o francuskoj strani, ili o engleskoj strani, nikada ne mislim na same ljude. Mislim na koheziju onih koji su na kormilu u određenom vremenu, oni koji uzrokuju da se dogode vanjski događaji. Ljudi mogu misliti da im se sviđa španjolsko nasljeđe, ili francuska ili njemačka strana u korist rata. Ali nema rasprave o činjenici da su u francuskoj bili ljudi koji su činili sve napore da bi primijenili svoj sud: naime, da stvaranje nezavisnog njemačkog Reicha u Centralnoj Europi nije u skladu sa 'slavom’ francuske države. To je bio jedan od uzroka rata 1870/71. Kao protu udar razvio se drugi impuls, o kojem opet svatko može misliti što želi. To je bilo mišljenje da njemački Reich može biti osnovan na isti način kao i francusko carstvo, naime, ratovanjem sa susjedima. Ove stvari treba promatrati hladnokrvno.

Dakle njemački Reich je osnovan na način koji vam je poznat, iako danas ima malo sklonosti za detaljno ispitivanje povijesnih činjenica. Međutim, većina od vas ih zna, makar okvirno. Tako možemo reći: Njemački Reich je osnovan, dok su francuska i njemačka bile međusobno u ratu, na takav način da su sile koje je generirao ovaj rat bile one koje su dovele do njemačkog Reicha.

Pogledajmo na trenutak kada Pariz još nije pod opsadom ali kada su njemačke pobjede već učinile da osnivanje Reicha izgleda moguće. To je uzrokovalo da otpor osnivanju Reicha vidimo kao slomljen, i tako je u Centralnoj Europi iznikla ideja da se krene u osnivanje Reicha preferiranog od stranke za ‘malu’ Njemačku. Gledamo otprilike na

studeni 1870. Tako dolazimo nasuprot činjenice da, iz svega što se dogodilo u onom što je kasnije postalo Njemačka — to jest, njemački Reich — pojavio se osjećaj da je ovakav način osnivanja njemačkog Reicha napravio veliku štetu u Europi, osjećaj da je struktura ovog Reicha struktura ugrožavanja. Govoriti o ‘Njemačkoj’ nije više od taktičnosti sa strane onih koji žive u periferiji. Nema Njemačke danas, a više je tu Kaiser od Njemačke. Postoje individualne njemačke države i onaj koji je izabran da predstavlja ove države ispred

ostatka svijeta ne naziva se ‘Kaiser od Njemačke’ već ‘Njemački Kaiser’, što je sasvim različito. Ovo je proizašlo iz određenih osobina prirode Centralne Europe. Mogu napomenuti da kada je rumunjska država nedavno formirana bilo je mnogo rasprava da li bi se kralj trebao titulirati kao ‘Kralj Rumunja’ ili ‘Kralj Rumunjske’. Ovakve stvari mnogo znače u trenutku kada se počnu gledati realnosti a ne samo iluzije. Titula ‘Kralj Rumunjske’ je izabrana iz sasvim određenih povijesnih razloga umjesto originalne namjere kao ‘Rumunjski Kralj’ ili ‘Kralj Rumunja.’

Sada ako dozvolimo mišljenja koja su već neko vrijeme u izradi da bi radila na nama, mišljenja koja su nedavno u nekim slučajevima dosezala nove vrhunce gluposti — ponavljam, mi ne raspravljamo što je pravedno, jer sve je, naravno, uvijek bilo pravedno bilo nepravedno u svojim odvojenim dijelovima — ako sumiramo ova mišljenja nalazimo da se pojavljuje osjećaj da je osnivanjem njemačkog Reicha nanesena velika šteta Europi, osjećaj da je struktura ovog Reicha u Centralnoj Europi, na neki način, struktura prijetnje. Da bi ovo razjasnio želio bi vam pročitati tekst koji, dodatno, sadrži brojne stvari s kojima sam također sada zabrinut. Rečeno je: Njemačka, ili Nijemci, osjećaju se ugroženi na neki način, a ipak u stvari Njemačka prijeti cijeloj Europi. Izraženo je mišljenje koje je prilično značajno u vezi s ovim. Tiskano je u dnevniku Matin dana 8 listopada 1905. Nemojte zaboraviti da kada se brinemo o realitetima moramo znati da iza mišljenja jedne osobe uvijek stoji mišljenje nebrojenih drugih, i također da realiteti uvijek izlaze iz realiteta. U Matin od 8 listopada 1905 čitamo:

‘Ako se g. von Bülow želi požaliti da je Njemačka izolirana, treba se prvo upitati da nije možda Njemačka izolirala samu sebe od ostatka Europe sa svojim akcijama. Autori nepovjerenja i sumnjičave mržnje koji stežu njemački Reich svaki dan sve snažnije ne zovu se Delcassé, Lansdowne, Edward VII ili Roosevelt, već Bismarck i Moltke, Wilhelm II i von Bülow. Oni su oni koji su stvorili i razvili ovaj bodljikavi, iritantni i izazivački Reich, nakostriješenog oružja, koji upućuje izazivačke poglede Europi u zadnjih četvrt stoljeća i kojem na kraju Europa ne može pomoći gledajući od muke. Čineći je još više pruskom, oni su ti koji okreću simpatije koje su joj bile zajamčene u ranijim danima sa njenim aktivnom znanstvenim putem i trezvenom umjerenošću. Oni su ti koji izvlače iskre barbarske prijetnje ili brutalne strasti u ovo vrijeme iznurenosti. Europa se boji vatre koja nikada ne prestaje tinjati u Berlinu; Europa poduzima mjere predostrožnosti.’

Dakle kako stojimo s mišljenjem da je njemački Reich prijetnja cijeloj Europi?

Među onima na Zapadu koji danas izražavaju mišljenje teško da ima netko tko ne vidi Njemačku kao prijetnju cijeloj Europi, ili koji ne misle da je najgora moguća stvar koja se dogodila bila ta koja je okrenula ovaj narod, koji je prije sjajio svojom znanošću i trezvenom skromnošću — kako je ovdje zgodno izraženo — u prijetnju cijeloj Europi. Jer ono što je postao ponovno se stalno ponavlja kroz bezbrojne glasove i rijekama tinte za tiskanje.

Lako je reći ono što je često govoreno, naime da ovaj Reich nije stvoren iz povijesne nužnosti već iz ‘germanske arogancije’ — zloupotreba, namjerna, riječi ‘germanske’ — i nadalje da je pun ljudi koji nikad nisu prestali naglašavati da Germani vode svijet, Germani su spasitelji svijeta, i tako dalje. Čuli smo da je bezbrojno puta kazano: Nijemci su postali arogantni, misle da su pozvani da vladaju svijetom, misle da je Reich koji je osnovan nešto hitno potrebno u modernim vremenima, i tako dalje; ponos, arogancija Nijemaca postala je krajnje nepodnošljiva. Ovakva su mišljenja koja se čuju kroz stalno mijenjane forme.

Nemam namjeru bilo što glancati, ali sada vam želim pročitati mišljenje koje je dano u vrijeme kada je Reich osnovan, vrijeme koje sam već spominjao. Kazao sam: Vratimo se u studeni 1870. Ono što vam želim pročitati može učiniti da neki ljudi skaču gore dolje s nestrpljenjem — oprostite na lakomislenom izrazu — i kažu: Tu to imate! Ovo je vrsta ideje koju ljudi imaju o važnosti ovog njemačkog Reicha! Jedva je do toga došlo, zaista je bio u tijeku proces osnivanja, a već je bio predstavljen kao nešto blagotvorno, ne samo za Nijemce već za cijelu Europu, zaista za cijeli svijet — čak i za same francuze! Da bi vam pokazao da ništa ne glancam pročitati ću vam mišljenje izraženo godine 1870:

‘Nikada ni jedna nacija nije imala tako lošeg susjeda kao što je Njemačka imala Francusku u zadnjih četiri stotine godina; lošeg na sve moguće načine; drskog, pohlepnog, nezasitnog, neumoljivog, stalno agresivnog ... Njemačka, jasno vjerujem, bila bi budalasta nacija da ne misli o podizanju neke sigurne granične ograde između sebe i takvog susjeda sada kada za to ima šansu. Ne postoji zakon prirode koji poznajem, ni ukaz rajskog parlamenta, pomoću kojeg Francuska, ne bi trebala vratiti bilo koji dio njenih otetih dobara kada vlasnici od kojih je istrgnuta imaju priliku za to... Francuska se užasno žalila na prijetnju “nedostatka časti ” ... Ali da li bi spasilo čast Francuske da odbije platiti staklo svojevoljno razbijeno na susjedovim prozorima? Za sada, moram reći, Francuska izgleda sve više i više u deliriju, jadna, okrivljena, za žaljenje, i čak i prezrena. Ona odbija vidjeti činjenice koje joj leže opipljive ispred nosa, i kazne koje je navukla na sebe ... Ministri koji lete u balonima balansiranim ničim već nečuvenim javnim lažima, proklamacijama pobjeda koje su proizvod mašte; Vlada koju drži na okupu lažljivost, želeći da se užasno krvoproliće treba nastaviti i povećati radije nego da oni, divne republikanske kreature, trebaju prestati upravljati s time: Ne znam kada je ili gdje viđena nacija koja se toliko prekrila nečašću ... Količina svjesne lažljivosti koju je Francuska, službeno i drugačije, izvršavala u posljednje vrijeme, je nešto predivno i strašno ... To je evidentno njihovo vjerovanje da se nova nebeska mudrost širi iz Francuske na sve ostale zasjenjene nacije; ta Francuska je novi Mount Zion univerzuma ... Vjerujem da će Bismarck dobiti svoj Alsace i što želi od Lorraine; i kao što će to učiniti za njega, i nas, i cijeli svijet, i čak uskoro i za samu Francusku, dosta dobroga... Bismarck mi izgleda da stremi sa velikom sposobnošću, strpljenjem, velikim, i uspješnim koracima, prema dobrobiti za Nijemce i sve ostale ljude. Takva plemenita, strpljiva, duboka, pobožna, i čvrsta Njemačka trebala bi biti u cijelosti spojena u naciju i postati Kraljica Kontinenta, umjesto kipteće, hvalisave, gestikulirajuće, svadljive, nemirne i previše osjetljive Francuske, izgleda mi kao najviše obećavajuća javna činjenica koja se pojavila u moje vrijeme ... Pojava jakog njemačkog Reicha dovodi do nove situacije. Ako bi vojne snage Francuske i Rusije udružile snage, mogu slomiti rascijepanu Njemačku koja leži između njih. Ali su sada njihove proizvoljne akcije suočene s značajnim preprekama...’

Sada ću ispustiti frazu iz razloga koji ćete odmah razumjeti:

‘Čemu je svaki engleski državnik težio napustilo je realitet ideja i postalo stvarnost ...’

Mogli biste pitati, da li je ovo megalomanija? Dragi prijatelji, Upravo sam vam pročitao članak koji se pojavio u The Times -u u studenom 1870, ali sam ispustio jednu riječ u zadnjoj rečenici. Potpuna rečenica glasi:

‘Ali su sada njihove proizvoljne akcije suočene s značajnim preprekama. Jaka Centralna moć čemu je svaki engleski državnik težio napustila je realitet ideja i postala stvarnost.’

Kao što vidite, neophodno je gledati stvari onakve kakve jesu. Oni koji danas čitaju The Times trebaju do neke mjere uzeti u obzir mišljenja u The Times-u u studenom 1870. Možda dođu do neobičnog pogleda na tu najgrozniju frazu ikada skovanu, onu o ‘njemačkom militarizmu’, ako bi malo promislili o onom što je u to vrijeme rečeno s engleske strane: da pojava jakog njemačkog Reicha dovodi do nove situacije. Ako se vojne snage francuske i rusije udruže, mogu slomiti razdijeljenu njemačku koja leži između njih.

Vremena se mijenjaju, kao što vidite. Ali ljudi još vjeruju da mogu imati apsolutno mišljenje, i tako su sretni sa svojim apsolutnim mišljenjem. To zaista nije neprijateljstvo prema engleskom biću i engleskom narodu ako netko da mišljenje koje mnogima iz Engleske može izgledati pogrešno, kao ono koje sam ja jučer dao o Sir Edward Greyu. Oni Englezi koji misle da je to neprijateljstvo, u stvari su, sami sebi najgori neprijatelji. Ali ja nemam naviku davati prosudbe bez ikakve podrške onog što možemo nazvati pouzdan izvor. Možete reći da tko god kazao o Sir Edward Greyu ono što sam ja rekao nije Englez i ne može ga poznavati. Dakle pročitati ću vam mišljenje o njemu od Engleza koji ga dobro poznaje jer je bio kolega ministar. Za vrijeme zime 1912/13 ovaj čovjek je rekao o Sir Edward Greyu:

‘Zabavno je za nas koji su poznavali Greya od početka njegove karijere primijetiti koliko impresionira svoje kontinentalne kolege. Oni izgleda pretpostavljaju da je u njemu nešto što, u stvari, nije. On je jedan od glavnih sportskih ribolovaca u kraljevstvu  također i prilično dobar tenisač. On, međutim, ne posjeduje nikakav politički ili diplomatski kapacitet, osim određene naporne dosadnosti u svom načinu govora i također iznimnu ustrajnost, kako je izgledalo. Earl Rosebery je jednom rekao o njemu da dojam koji ostavlja o velikoj koncentraciji proizlazi iz činjenice da u njegovoj glavi nikada nije misao koja bi ga odvratila od onog koji god da je papir proučavao. Kada je nedavno ponešto žustriji diplomat izrazio divljenje za Greyevu umjerenost, koja nikad ne otkriva što mu je možda u glavi, nešto drskiji tajnik je kazao: “Kutija za novac napunjena do vrha sa zlatnim suvenirima ne zvekeće kada se protrese. Niti ne zvuči kao da ne sadrži ni peni. U slučaju Winstona Churchilla, nekoliko novčića zvekeće tako glasno da vam ide na živce. U slučaju Greya uopće nema zvuka. Samo onaj tko kutiju za novac drži u rukama može reći da li je puna do vrha ili potpuno prazna!” Premda drsko, ovo je dobro

rečeno. Ja vjerujem da je najpristojniji karakter, iako ponekad dopušta da ga zavede prilično nesretna taština pa se nađe umiješan u poslove koje bi bilo bolje ostaviti na miru u interesu da ima čiste ruke. On je uvijek opravdan činjenicom da on sam nije u stanju shvatiti ili misliti o bilo čemu na pravi način. On sam nije nikakav intrigant, ali u trenutku kada vješt spletkar ovlada njime on može postati najvještiji spletkar. To je zašto su politički spletkari uvijek pokušali birati njega kao svoje oruđe, i samo tome on duguje svoju poziciju.’

Moramo uočiti ove stvari tako da se ne očekuje da mislimo da je mir u Europi u srpnju 1914 bio u posebno dobrim rukama. Koristeći određen broj dokumenta na koje se pozivaju razne knjige bilo što se može dokazati. Ono što je bitno je da li su ove stvari korištene na pravi način u rukovanju sa silama koje su važne.

Druga stvar za uočiti je da povijesni procesi izranjaju jedan iz drugog, oni postepeno dobivaju oblik. Što je vodilo do događaja u 1914 dugo je bilo pripremano, veoma dugo. Mnogo je bilo rečeno u ovim pripremama, na primjer, da zemlje Trostruke Antante nisu imale nikakav dogovor koji je bio protiv Centralne Europe; da je jedina svrha Trostruke Antante bila očuvanje mira u Europi. Sve vrste činjenica su paradirale kao prividan dokaz za ovu pretpostavku. Morao bi vam pričati neke veoma dugačke priče kada bi vam želio u potpunosti dokazati ono što moram reći. To nije moguće, ali želim vam dati par referentnih točaka. Na primjer, volio bi vam pročitati neke pasuse iz govora u Francuskoj u listopadu 1905, jer će u budućnosti ovo igrati određenu ulogu u povijesti. Ovakvi govori su uvijek jednostrani, naravno, ali ako se ima sve na umu — a ovdje ima brojnih stvari za imati na

umu — prosudba se može napraviti. Brojne važne stvari mogu se izvući iz ovog govora od Jaurèsa iz godine 1905. Mogu izabrati ovaj primjer jer sam nedavno govorio o Jaurèsu u sasvim drugačijem kontekstu. Kao što znate, Jaurès je bio demokrat, zaista socijaldemokrat i, što god drugi mislili o njemu, on je sigurno bio čovjek koji je bio ozbiljno zabrinut ne samo radi mira koji je bio toliko neophodan u Europi, ili barem zapadnoj Europi, već i pozivajući zajedno sve one ljude u svijetu koji su ozbiljno težili zadržati mir. Na određeni način Jaurès je imao pravo govoriti onako kako je govorio. U listopadu 1905, kratko nakon što je francuska demokratska vlada had pokopala Delcasséa — oprostite na lakomislenom izrazu — kada je postalo očigledno za vrijeme sastanka komore da je on sposoban ugroziti mir u Europi u bliskoj budućnosti, Jaurès je to komentirao kako slijedi:

‘Engleska je prepoznala Delcasséov san i tiho se pripremala da ga iskoristi. Prijetnja od njemačke industrije i njemačke trgovine, na svim svjetskim tržištima, engleskoj trgovini i engleskom profitu, dnevno se povećavala.

Bilo bi cinično, bilo bi skandalozno, ako bi Engleska proglasila rat Njemačkoj samo da bi uništila njenu vojnu moć, uništila njenu flotu i poslala njenu trgovinu na dno oceana.

Ali ako bi jednog dana izbio sukob između Francuske i Njemačke u kojem bi Francuska prenijela legalne razloge i zahtjev za obnovom njenog nacionalnog integriteta, tada iza ovih divnih izgovora kalkulacija engleskih kapitalista, koji žele ukloniti njemačko suparništvo silom, mogla bi se ušuljati i ovo iskoristiti kao sredstvo za postizanje njihovog cilja.

Tako kada su se pojavile teškoće u marokanskoj aferi između Francuske i Njemačke, i potonja, sumnjajući na koaliciju između Francuske i Engleske, napravila oštru intervenciju da bi ih prisilila da naprave deklaracije, pokazalo

se da je Engleska — bojim se da to moram reći — bila potpuno sklona raspirivanu plamena. To je činjenica da je, u značajnom trenutku kada su događaji dosegli vrhunac, Engleska ponudila Francuskoj napadačko-obrambeni sporazum u kojem nam je jamčila potpunu podršku i obvezala se ne samo na potapanje njemačke flote već također da osvoji Kaiser Wilhelm Canal i smjesti sto tisuća vojnika u Schleswig-Holstein. Da je ovaj sporazum potpisan — a to je Monsieur Delcassé želio napraviti — to bi odmah značilo rat. To je razlog zašto smo mi socijalisti zahtijevali ostavku Monsieur Delcasséa, i sa tim napravili uslugu Francuskoj, Europi i čovječanstvu  općenito.’

Iznad svega, Jaurès je znao ove stvari koje mnogi ljudi ne znaju kada dođu do prosudbi — najbitnije i najvažnije stvari. Bio je čak dovoljno nemaran da izrazi ove esencijalne i važne stvari na takav način kao da daje do znanja da bi o tome mogao još reći u budućnosti. Dobro je poznato okultistima da u zadnjoj trećini devetnaestog stoljeća član određenog bratstva obznani svijetu određene stvari koje, po mišljenju bratstva, ne bi trebalo učiniti javnim. Jedan dan odmah nakon što to napravi on nestane; bio je ubijen. Jaurès nije bio okultist, ali nama se može opravdati znatiželja da li bi svijet ikada čuo što je dovelo do njegove smrti u osvitu rata.

Stvari koje je Jaurès rekao vode natrag na sastanak komore za vrijeme kojeg je Delcassé, kreatura Edvarda VII, kao i ostale kreature koje su radile iza scene, bio pokopan od vlade, možda ne toliko jer je trasirao put ratu već iz sasvim drugog razloga.

Mi smo u godini 1905. Rusija je još angažirana na Istoku i, dakle, nadala se da ako plamenovi koje potpiruje Delcassé na Zapadu stvarno počnu gorjeti posljedice neće biti kakve bi mogle biti ako Rusija ne bi bila još zauzeta na Istoku. Ali Delcassé nije osoba koja prima stvari ležeći. Kada su ga oni koji nisu željeli rat optužili da dovodi stvari na rub rata, on je odgovorio da Engleska daje do znanja Francuskoj da je spremna okupirati Kaiser Wilhelm Canal i napasti Schleswig-Holstein sa 100,000 vojnika i, ako Francuska bude tako željela, ova ponuda će biti stavljena na papir. Ove novosti, koje je Delcassé prezentirao svojim ministarskim kolegama koji su ga upravo otpremale vani bile su, naravno, ishod pregovora koje je provodio iza njihovih leđa i u koje je kralj Edvard VII također bio teško umiješan.

Mogu citirati mnoge članke koji bi potvrdili ovu činjenicu, koji su objavljeni u Matin-u, a kasnije i u drugim novinama. Ali ja samo želim privući vašu pažnju na činjenicu da je barem netko bio, čak i u to vrijeme, tko je gledao stvari pobliže i vidio da su sumnjive. To je bila osoba koja se možda uopće nije sviđala ljudima, posebno u Francuskoj. On je bio svećenički senator Gaudain de Villaine koji je, 20 studenog 1906, kada je Clemenceauovo ministrovanje već bilo počelo, pitao kakva je situacija između Francuske i Engleske o kojoj se mnogo čulo. Clemenceau je odgovorio da za sada što se ideje o odmazdi tiče, on je bio ogorčen da mu francuski senator može postaviti takvu zamku, obvezujući ga ili da razočara Orange Lodge ili da objavi rat, i on prema tome odbija odgovoriti. Dakle Clemenceau je odgovorio na pitanje senatora da li išta postoji u vezi koalicije između Francuske i Engleske, što može dovesti do europskog rata, odbijajući da odgovori. Jer ako bi bio odgovorio morao bi ili razočarati Orange Lodge u vezi ideje o odmazdi, ili bi morao proglasiti rat. Dakle vidite: Da je Clemenceau bio otvoren u to vrijeme o vezi između Francuske i Engleske morao bi proglasiti rat — ne proglasiti mir već proglasiti rat. Ovo je sam rekao 1906.

Ne smijemo zaboraviti što je djelatno u svakoj situaciji u svijetu je ono što jedna osoba čuje od druge. Možete li zamisliti da je bilo moguće u Centralnoj Europi vjerovati u ‘miroljubive’ namjere Zapadne Europe, dok u isto vrijeme slušati ne jednu, već bezbroj ovakvih činjenica? Za prosuditi ove stvari više faktora se mora uzeti u obzir. Jedan od njih

je krajnja apsurdnost govoriti o militarizmu Centralne Europe u kontekstu Centralne Europe u njenom najširem smislu. Jer svaki ovakvi militarizam je posljedica što ste u sendviču između dvije militantne države.

Ljudi bez ikakvog smisla za realnost mogu pitati: Zar nisu bili svakakvi prijedlozi za razoružanje? Trebate samo pogledati ove prijedloge za razoružanje! Određeni cilj se može postići na priličan broj različitih načina. Naravno neki ljudi — ne kažem nacije, kažem ljudi

—  u zapadnoj Europi bili bi radije postigli ono što su željeli, i još žele, bez rata koji bi prolio krv stotina tisuća na svim stranama. Oni bi radije gledali razdragano i rekli: Gledajte, napravili smo mir!

Jedno od sredstava preferiranih od strane zapadno europskih političara određenog kalibra bilo je prijedlog o razoružanju, jer to je jednostavno različit način za postizanje cilja. Kada se pokaže da nikakav napredak nije postignut s prijedlogom o razoružanju, ovu određenu rutu treba napustiti kao neprohodnu. Ako bi bilo moguće obuzdati Centralnu Europu sredstvima razoružanja to bi, naravno, bilo preferirano. Ali to je bio samo jedan od nekoliko mogućih metoda.

Ne smije se biti zaveden riječima ili iluzijom; treba biti jasno što ljudi žele. Dakle uvijek i ponovno je neophodno ustati za ljude sa zdravim načinom razmišljanja, ljude koji stvarno žele ono što kažu da žele, čak iako su, pod utjecajem mržnje i svakakvih osjećaja, identificirani kao oni koje treba kriviti za nešto. Treba ustati za njih i biti jasno kako nije  fer kazati: Englez je napravio ovo ili ono, Engleza treba kriviti za ovo ili ono. To nije razumna prosudba. Ali nije razumno ni ako se Englez osjeća povrijeđen kade se otkrivaju činjenice kao ona o kojoj smo upravo raspravljali. Treba sjesti i napraviti bilješke kada, na osnovu dobrog razuma, prsti pokazuju na određene faktore u velikom kompleksu uzroka. Tako nalazimo pod naslovom ‘Njemačka scena’ u Daily News od 13 listopada 1905 deklaraciju koja govori slijedeće o britanskoj vladi tog vremena, koja nosi toliko mnogo krivnje za ono što se još i danas odvija. Moram dodati da prethodnik Sir Edward Greya nije bio baš nitko. Lord Lansdowne je znao mnogo o tome što je što. Ali od određene točke nadalje, oni koji su iza scene trebali su nule, da bi lakše funkcionirali:

‘I krajnje je vrijeme da Lord Lansdowne treba objasniti i obraniti ovo poglavlje u diplomaciji za koje su on i njegovi kolege ustavno odgovorni. Bila je kasna tendencija da se Lord Lansdowne postavi na najvišu točku, ali zemlja bi imala malo razloga zahvaliti mu ako bi se našlo da je dozvolio da se zemlja uvuče u uplitanje koje direktno uključuje rizik od europskog rata ... Najbolji od sudova će ponekad štititi obiteljske posjede, ali što ima narod Velike britanije ili narod Njemačke sa ovim stvarima? ... Protu njemačke usijane glave u ovoj zemlji i protu britanske usijane glave u samoj Njemačkoj stoje na putu takve konzumacije [prijateljskih i stabilnih odnosa] i za njihove burne prohtjeve ogromne populacije mogu jednog dana skupo platiti.’