PREDAVANJE IV

Dornach, 11 prosinac 1916

Prije nego nastavimo sa raspravom koju smo započeli prije tjedan dana, želim još jednom kazati da, ako želimo izbjeći nesporazume, ni po jednoj osnovi prosudbe koje su temeljene na istini ne mogu biti usmjerene na naciju u cjelini niti na naciju kao takvu. To je potpuno nerazumijevanje kada se svaki put iznova prave generalizacije tako da primjenjuju na cijele nacije ono što je rečeno o aktualnim, stvarnim faktorima, kao što su osobnosti. Nešto je rečeno o osobnosti koja stoji, ili izgleda da stoji, kao predstavnik pojedine nacije; onda se ostali identificiraju s tom osobnošću govoreći: I ja također, pripadam toj naciji. Većina

ljudi nema pojma što se događa kada to naprave. Oni govore u mrklom mraku. Što će se

dogoditi sa prosudbama ljudi ako ih rade na osnovu praznih fraza bez da mogu bilo što točno odrediti, jer ovakve prosudbe ne zadiru ni u jednu vrstu aktualne stvarnosti?

Imam namjeru, koliko je to sada moguće, usmjeriti pogled vaše duše na tri stvari. Prvo vam želim dati razumijevanje — naravno to može biti samo neko razumijevanje — velikih duhovnih struja koje leže ispod tekućih događaja. Onda vam želim pokazati kako ove struje rade na različitim mjestima i kako zajedno rade kroz ljude uz pomoć udruženja, bratstava ili bilo čega, više ili manje svjesno kroz pojedince. Konačno, naznačiti ću kako raspoznavati one karakteristične elemente koji su krucijalni za razumijevanje kako događaji na fizičkom planu mogu biti objašnjeni iz šireg konteksta.

Prvo zauzmimo nešto višu točku gledišta tako da možemo obuhvatiti širi kontekst. Nalazimo da su se mnoge stvari promijenile u proporciji, sada kada ih više ne vidimo kao slučajni krpež čudnih činjenica. Jer povijest čovječanstva — čak i u najbolnijim događajima

—  je usmjeravana i vođena duhovnim impulsima. Ali ovi duhovni impulsi isto tako rade i jedan protiv drugog i ljudi stoje unutar strujanja koja su često u kontradikciji jedna s drugim. Prejednostavno je misliti da će svjetski poredak prepun mudrosti sve sortirati. Kada bi bilo tako, ne bi postojalo u cijelom širokom dometu fizičkog svijeta ono što stvarno postoji: ljudska sloboda. U drugu ruku, međutim, i postoje neophodni impulsi, veliki karmički impulsi koji rade u svemu, i u našim sadašnjim razmatranjima moramo posebno računati na djelovanje ovih karmičkih impulsa. U isto vrijeme, ipak, moramo se baviti s detaljima i obratiti pažnju na koji se način afere razvijaju kada na djelu postoji posebno veliki kontrast koji je značajan za neprekidnu evoluciju čovječanstva. Jedan takav kontrast je taj koji postoji između Zapada i Istoka u europskoj kulturi, i ja sam vam opisao što je razvijeno na Zapadu a također i što živi na Istoku kao narodni element za budućnost. To su stvarne sile koje su na djelu. Istina je da većina ljudi ništa ne zna o ovim stvarnim silama, ali određeni pojedinci su uvijek bili u stanju o njima nešto naučiti.

Dvije stvari su moguće. Jedna da ljudi ne znaju ništa o ovim stvarnim silama; u ovakvim slučajevima lako se može dogoditi da, kroz nedostatak svijesti, bez mogućnosti da nešto naprave u uobičajenom smislu, oni postaju nesvjesno oruđe koji dozvoljavaju drugima da ih koriste koji, sa svoje strane, su više ili manje odvedeni u struju i čije djelovanje je vrsta kombinacije između regularnih struja i njihovog vlastitog egoizma, njihove vlastite ambicije. Ovi ljudi su sposobni utjecati, pomoću sugestije, na druge koji su nepažljivi.

Ili se može dogoditi suprotno; nešto što je bilo tako važno i značajno u europskom životu u tijeku zadnjih desetljeća: da postoje pojedinci koji, na neki način ili drugačije, uče kroz tajna bratstva o duhovnim silama koje postoje i svjesno zloupotrebljavaju ovo znanje za neke druge svrhe. Možda njihov cilj i nije nešto što zaslužuje moralnu osudu. Ipak to je kao igranje vatrom kada ljudi, koji ne znaju kako postupati s duhovnim impulsima, rade da usmjere ove impulse u određenom pravcu. Do ovakve situacije dolazi u drugoj polovini devetnaestog stoljeća, kada se razna više ili manje tajna bratstva, na koje je jako utjecala

europska periferija, formiraju u Centralnoj Europi. Oni su radili na visokom nivou sa okultnim sredstvima. Jedno od ovih je bila ‘Omladina’, koja je mnogo postigla kroz impulse koje žive u njoj.

Omladina je bila udruženje koje je radilo među svojim članovima kroz određene rituale kao što su oni korišteni u različitim stupnjevima ovih tajnih bratstava. U Centralnoj Europi Omladina je formirala nekoliko iznimno tajnih bratstava koja su širena posebno u različitim slavenskim područjima, ali isto tako u balkanskim državama, i koja su stvarno radila sa okultnim sredstvima u svojim obrednim ritualima. Oni su dosta postizali sve dok slučajno, kako je rečeno — ali samo kako je rečeno — cijela stvar nije izišla vani preko sudskog slučaja u Bohemia-i. Ova društva, sva koja su održavala međusobne veze, skrivajući se dobrim djelom u podzemlju, iza zavjesa nastavljaju postojanje. Jedna takva maska bila je dosta spominjana ‘Narodna Odbrana’ u Srbiji, koja je tako često prozivana na početku današnjih bolnih događaja. Ove struje, koje su već plovile kroz nešto što je radilo s okultnim sredstvima i obuhvaćalo ljude koji znaju ove stvari i druge koji nisu znali ništa, dale su zamah za mnogo toga što je bilo u jugoistočnoj Europi tijekom zadnjih desetljeća. U zapadnim, posebno u engleskim bratstvima, bilo je mnogo govora, za vrijeme zadnjih desetljeća devetnaestog stoljeća, o dolazećem svjetskom ratu, i uvijek je naglašavano koliko važni će biti događaji što će se dogoditi u balkanskim zemljama.

Dopustite mi da kažem još nešto kako bi predstavio ovu temu. Jer ako istražujemo samo duhovni aspekt gubimo osnovu za uokviriti prava pitanja, i mi tada ne znamo kako se duhovni događaji zrcale dolje, na fizičkom planu. Ovo je važno pitanje koje sada želim razviti dalje, nakon što sam jučer bio pozvan da dublje razmislim o velikoj kontradikciji Misterija na Golgoti. Ono što moram opisati kao uvod poslužiti će kao osnova za brojne teme, i želim još jednom naglasiti da vas molim da ne povjerujete da je ono što moram reći na bilo koji način usmjereno na pojedinu naciju kao takvu. Nitko nema više simpatija od mene za nesretni srpski narod. Ne samo što su izdržali toliko bolnih stvari u prošlosti u zadnje vrijeme već, više od svega, što su desetljećima bili igračka najrazličitijih elemenata koji su se koristili onim što živi u ovoj naciji, u svrhe za koje se sigurno može kazati: oni su iza zloupotrebe čija je namjera usmjeriti stvarne impulse evolucije čovječanstva, koji žive u petom post atlantskom periodu, u određenom smjeru.

Neću ići natrag dalje od druge polovine devetnaestog stoljeća. Malo je onog što se raspravlja ovih dana da može baciti svjetlo na ove stvari. Dati ću samo skicu, a u skici neke stvari su opisane samo u glavnim crtama. Znam kako malo sklonosti ima da se ide u stvarne činjenice, ali barem neke od njih mora se znati. Dakle ići ću natrag samo do Mihajla Obrenovića, koji je igrao važnu ulogu kao vladar Srbije u drugoj polovini devetnaestog stoljeća. On je bio atraktivna osobnost o kojem se stvarno može reći da nije želio držati na liniji zla one sile koje se, naravno, nalaze iznad svih koji pripadaju određenom narodu. Moguće je, iz nacionalnog ili individualnog egoizma, držati pravac impulsa u ljudima na takav način da kod ovih impulsa dođe do prevelikog zamora; drugim riječima individualni narodni impuls je gurnut iza točke na kojoj može biti u harmoniji sa čovječanstvom u cjelini. Iznimno je teško pogoditi pravu mjeru u vezi ovog. U slučaju Mihajla Obrenovića bilo je tako da, u cjelini, njegove ideje idu istovremeno sa dobrim europskim impulsima. Ali on je trebao ove dobre europske impulse samo do točke kada je mogao ostati dobar srpski domoljub. Da bi shvatili jednostranost Mihajla, morate se staviti u položaj Srbije. Mogli bi reći da ako čovjek kao Mihajlo Obrenović živi svoje domoljublje na ovakav način, taj način bi sigurno bio razumljiv za druge čije rođenje, nasljeđe i obrazovanje im je dalo slično domoljublje za različitu zemlju. Moram samo citirati par riječi o idealu Mihajla Obrenovića napisane od strane onog tko ga je dobro poznavao. Milan Piroćanac kaže:

‘Njegov politički cilj nije bio kreiranje Velike Srbije već formiranje konfederacije južnih Slavena pod hegemonijom Srbije.’

Dakle Mihajlo je razmišljao o balkanskoj konfederaciji. Ova konfederacija je također raspravljana od strane zapadnih europskih okultista koji su bili informirani i radili na najbolji način za vrijeme dobrog perioda zapadnog europskog okultizma. I čak iako je ovaj ideal bio oprečan idealima mnogih, mora se reći da je to bio ideal koji je bio povezan s određenim realnim impulsima petog post atlantskog perioda. Protiv ovog ideala Mihajla Obrenovića ustao je veliki dio srpske inteligencije pod vodstvom Jovana Ristića. Od ove srpske inteligencije strujao je element različit od onog od Mihajla. Budući je njegov cilj bio kreirati balkansku konfederaciju iz slavenskih snaga od balkanskih zemalja bez ikakve asistencije od Austrije ili Rusije, cilj grupe predvođene Jovanom Ristićem i drugima bio je, po svaku cijenu, da postavi Srbiju kao servis onom što dolazi iz Rusije, ubaciti to u srpsku dušu sredstvima sugestije i uz pomoć testamenta Petra Velikog , da bi kreirao okvir za rusizam.

Grupa pod utjecajem Omladine poticala je slogan koji je tvrdio da se mora stvoriti pokret koji će raditi protiv Mihajlovih napora, a također i da, po svaku cijenu, Rusija mora igrati istu ulogu u vezi Srbije kakvu je igrala Francuska za Piedmont kada je kreirana nova Italija. Baš kao što je Francuska asistirala kada je Piedmont transformiran u modernu Italiju, tako i Rusija treba služiti Srbiji, tako da od Srbije na drugoj strani Jadrana može proizaći nešto novo, ali samo pod vodstvom onog što je uključeno u misterioznim impulsima u testamentu Petra Velikog.

Ima sveukupno oko šest milijuna srba. Samo tri i po milijuna od ovih žive u Srbiji i Crnoj Gori; dva i pol milijuna su ranije migrirali u Austriju. Svi ovi su okruženi i miješani sa četiri milijuna katolika i pola milijuna muhamedanca južnih Slavena. Očito sukobi su neizbježni. Samo zamislite duhovni kaos koji se tamo uzburkava i miješa, i kako je to moralo izgledati u ovom kaosu voditi određeni pokret kao što je onaj od Omladine. Različite stvari mogu biti učinjene ako se mogućnosti ispravno koriste. I onaj tko koristi takva sredstva na način kako je to radila Omladina, uvijek namjeri jednu struju na drugu tako da se nešto drugo pojavi.

Dakle dogodilo se da se Mihajlo Obrenović susreo s užasnom opozicijom, i da je ova opozicija našla efikasan način za rad protiv njega pomoću organiziranja neprijateljskog pokreta sa odgovarajućim neprijateljskim tiskom izvan Srbije, u Mađarskoj. Pošto je Omladina postojala ne samo unutar Srbije veće je održavala veze u svim državama Centralne Europe, lako je shvatiti kako je bilo moguće da se utišaju unutar Srbije i umjesto toga organiziraju svakakve stvari izvana. Na ovaj način, u slučaju da nešto procuri, ostaje mogućnost da se kaže: To je organizirala druga zemlja. Ova mogućnost uvijek mora biti ostavljena.

Kao dodatak svemu ovome, Mihajlo Obrenović je duboko voljen od svog naroda; oni su ga voljeli sa elementarnom silom. Ovakva sila je također i okultna snaga. Na račun ove ljubavi od naroda bilo je neophodno ili postaviti jednako snažnu ljubav u drugom smjeru — ali ovo nije uopće jednostavno — ili dovesti nešto revolucionarno. Tako je došlo do toga da je uz sva nastojanja postavljena od Omladine dodana i dinastijska svađa između familija Obrenović i Karađorđević. Frakcija Karađorđevića je bila bazirana u Ženevi, gdje je bila u dugu prema brojnim mjestima u cijeloj Europi, i žudjela za srpskim tronom. Bili su u prigodi sklapanja poznanstava preko raznih društava u Europi — bilo ih je mnogo — i također za pronalaženje onoga za što su imali pobude. Radeći ruku pod ruku, posebno ako imate na raspolaganju sredstva koja sam opisao, možete postići mnogo. Vi organizirate stvari na takav način da različite stvari dovedete sa različitih mjesta koja moraju biti smještena u različitim zemljama. Tako Aleksandar Karađorđević postavlja upravitelja za

svoje poslove u Szegedinu u Mađarskoj. Ovaj upravitelj je bio — treba li to reći — bankar. Nije bilo mnogo toga za njega za upravljati, ali jednog dana on je iskušao svoj utjecaj na grupi robijaša — ove stvari se rade uz pomoć robijaša ili drugih sličnih elemenata — i 10 lipnja 1868 ovi robijaši su ubili Mihajla. 10 lipnja 1868 Mihajlo Obrenović je ubijen.

Njegov jedini muški nasljednik, nećak, bio je vrlo jadan čovjek i teško više od dječaka, tako da je sada sva moć pala u ruke Jovana Ristića, koji je bio vrlo određeni tip političara, veliki političar s jedne točke gledišta. Zbog toga što je on predstavljao sve ove stvari u svemu što je radio, moguće je pratiti vanjske staze niti koje je vukao da bi postigao svoje unutarnje ciljeve. Prvo i osnovno što je utvrdio, kao najveći princip, ne da Srbija neće slijediti samo one impulse koji dolaze od Rusije, već da to neće biti uvijek rađeno otvoreno. Ako ruski impulsi mogu biti bolje ispunjeni sa pravljenjem ustupaka i postavljanjem prijateljskih susjedskih veza s Habsburškom monarhijom, tada nema štete u poduzimanju nekih projekata zajedno s Austrijom protiv Rusije s vremena na vrijeme. U stvarnosti, međutim, sve je trebalo napraviti u korist Rusije a to je značilo, povremeno, ići zajedno s drugima. Ovo je bio vrhovni princip Ristića.

Za početak njegova glavna briga je bila utvrditi sebe i dobiti podršku. To je bilo teško, jer Srbi nisu voljeli Milana Obrenovića, i naravno ne smije se dopustiti da itko makar posumnja u tajne niti koje povezuju Ristića sa ubojstvom Mihajla Obrenovića. Netko može napraviti veliku distancu između sebe i događaja i ipak biti vrlo blizu njega. Zatim niti moraju biti uklonjene. On je to napravio stvarajući na određeni način glasine koje su se širile Srbijom tvrdeći da je ubojstvo Mihajla Obrenovića bila mađarska urota i mađari su bili okrivljena strana. Ovome se bezuvjetno vjerovalo u krugovima koji su mu bili važni.

U struju o kojoj smo upravo govorili utjecala je još jedna, osnovana od strane deset ljudi 1880. Namjera je bila raditi u harmoniji s europskim strujama, tako da je osnovana u Zurichu. Jedan od desetorice, između kojih je označen kao Nikola Pašić, skicirao je manifest ovog ‘Bratstva desetorice'. Uključene su bile riječi:

‘Konfederacija svih Srba pretpostavlja uništenje Turske i uništenje Austrougarske, ukidanje državnosti Crnoj Gori i slobodu naroda Srbije.’

Ovo je, dakle, bio prilično definirani manifest od te ‘Desetorice’, objavljen 1880. Slijedeći plan je bio istkati manifest što bliže i bliže radikalnoj struji Ristića, jer je on bio sada prava osoba na pravom mjestu: pošto je Milan bio maloljetan, Ristić je držao moć. Vrlo dobro su pristajali zajedno. Određene struje su uvijek radile da dobiju pravu osobu na pravom mjestu kako bi postigli maksimum koji bi mogli.

Sveučilišni profesor Jovan Skerlić, koji je također bio povezan s radikalnom strujom pisao je, na primjer: ‘Sloboda srpskog naroda i postojanje Austrougarske uzajamno se isključuju.’ Želim govoriti samo o činjenicama i nemojte poricati da je ovakav manifest sasvim moguć za Srbina sa njegove vlastite točke gledanja. Kada je Milan Obrenović postigao punoljetnost, okolnosti su dovele do toga da se on želio osloboditi ove radikalne struje. On je želio nastaviti sa srpskim patriotizmom, ali u sporazumu sa Austrougarskom. Kako je vrijeme prolazilo ove dvije struje su se prožimale iznutra i izvana: na jednoj strani prilično slaba, kroz određene postojeće impulse koji su proizlazili kroz Milana Obrenovića, i na drugoj sve što je bilo povezano s pretenzijama familije Karađorđević. Vrijedno je napomenuti da, dok nitko iz dinastije Obrenovića nije bio pozvan na krunidbu Aleksandra III od Rusije, Petar Karađorđević, pretendent koji je kasnije zauzeo tron Srbije, bio je prisutan.

Veze između Rusije i Balkana bile su dodatno učvršćene kroz brak Petra Karađorđevića sa najstarijom kćerkom Nikole od Crne Gore koji, međutim, nije bio posebno oduševljen s ovim planom jer je on sam želio preuzeti srpski tron nakon odlaska Obrenovića. Međutim, Rusi su ponudili milijun za miraz. Naravno stari Nikola je ovo spremio u džep; bio je prilično sklon ovim malim trikovima.

Neću vas više gnjaviti s vanjskom poviješću za sada, osim da spomenem da, nakon što je Srbija izgubila nesretan rat s Bugarskom koji se u to vrijeme odigrao, njena oblast je ostala sačuvana samo odlučnom intervencijom Austrougarske. Stranka Omladina nije mogla manje mariti za ovo. Njihov jedini cilj je bio podržati struju koja je radila na utamničenju slavenskog elementa u rusizam. Ovo je djelomično radila zbilja dobro. Neke iznimne statistike su prikupljene od Srba, ne stranaca. Statistika može, naravno, biti napravljena da govori ono što želite da govori, ali u ovom slučaju ako je i pola tvrdnji netočno one su još dovoljno značajne. Prikazano je da je ova stranka Omladina bila u mogućnosti širiti se nadugo i naširoko jer su izvršili 364 politička ubojstva između 1883 i 1887 u cilju da se riješe onih koji bi im mogli smetati ako bi bili na fizičkom planu dok se stranka širila. Kao što sam rekao, ovo su tvrdili Srbi, ne stranci: 364 politička ubojstva između 1883 i 1887. Čak i ako je pola istina, svakako je dovoljno.

U devedesetima ova stranka je doživjela daljnje značajno širenje. Nakon dugog perioda sistematičnog rada ona je napravila moćan korak naprijed kada je, na određeni dan u devedesetima, svaki srpski grad osvanuo okićen zastavama. Ovo je izazvalo veliku zabrinutost u Austriji. Što se tada dogodilo? To je bio dan kada je alijansa između Rusije i Francuske zapečaćena! U istom tjednu, iza leđa dinastije Obrenović, sto tisuća pušaka je naručeno od Francuske za radikalnu stranku.

To je bilo tijekom ovog perioda kada se na sceni pojavila osobnost preko koje su radili mnogi utjecaji, ali za čije mjesto je bilo vrlo teško dobiti slaganje od vodećih stožera. Ona je bila izdvojena od Rusije za određene namjene. Međutim, stranka koja je bila nastavak Omladine bila je postiđena da koristi, kao važno oruđe, osobnost ove vrste i na toj vrsti položaja. Ovo je stvarno išlo predaleko za Srbe. Govorim o Dragi Mašin kojoj je Aleksandar Obrenović dopustio da dođe na položaj njegove ljubavnice 1886. Ova osoba se u to vrijeme pojavila na sceni, i prijatelj dinastije Obrenović, Vladan Đorđević, napisao je vrlo značajnu

i lijepu knjigu iz koje se mnogo može naučiti: Kraj dinastije Obrenović. Posebno preporučujem poglavlje koje opisuje izvanredno tkanje niti svjetske povijesti, čak iako Đorđević napola svjesno ukazuje na ovo. On opisuje izniman posjet koji je morao napraviti kod Drage Mašin koja je bila, naravno, važna osoba. On pokazuje kako je čarolija kojom je morala nagovoriti one koje je bilo neophodno nagovarati proizašla iz određene smjese parfema, koji je bio pogodno podešen individualnosti osobe na koju je trebalo utjecati sugestijom. Ako čitate s razumijevanjem ovo poglavlje u debeloj knjizi Vladana Đorđevića iz ovog opisa prekrivenog velom dobiti ćete mnoge naznake — u okultnom smislu, također

—  u vezi područja manje magije. Biti ćete iznenađeni kada otkrijete koliko se može postići, kada oni koji žele nešto postići ostaju u pozadini i prepuštaju ono što prvo treba obaviti zavodljivom šarmu žene koja je vješta u miješanju parfema. Čak i u sedamnaestom stoljeću ovo je igralo značajnu ulogu u politici mnogih kraljevskih dvorova. Povijest nekih perioda stvarno se ne može pisati osim od strane onog tko je ekspert za parfeme u povijesti kroz različita vremena i periode.

Tada se nešto dogodilo što baca nešto svjetla na brojne čudne karmičke veze. Stranka koju sam vam opisao je nastavila raditi. Došlo se do točke kada, ponovno, posredstvom nacrta kao što je onaj ranije spominjani, je napravljen pokušaj ubojstva Milana, za kojeg je prošlo dugo od kada je abdicirao ali je još igrao ulogu, i kroz koga su, štoviše, brojne uloge još bile igrane. Jedan od onih osuđenih na smrt kao posljedica je bio Nikola Pasić; poznajete to ime. On duguje svoje oslobođenje isključivo činjenici da je car Franz Josef

intervenirao u njegovu korist. Sjećate se, Pašić je ime čovjeka koji je bio premijer Srbije kada je izbio rat.

Svi ovi događaji su se odvili jer je bilo neophodno da se nešto dogodi. Željeni ciljevi nisu se mogli postići dok je još postojala dinastija Obrenović. Dakle trebalo je Karađorđeviće postaviti na prijestolje pod ruskom zaštitom. Ali Draga Mašin, koja se u međuvremenu udala za Aleksandra, također je bila pod ruskom zaštitom. U međuvremenu je postala trn u oku radikalne partije, jer su na nju gledali kao na sramotu. Sve ovo treba uzeti u obzir, u prvom redu jer oni koji su je postavili na ovu poziciju nisu se zabrinjavali postavljanjem šarmantne osobe, talentirane u umjetnosti miješanja parfema, na prijestolje Srbije, već prije da to učine nemogućim za dinastiju Obrenović, preko njihovog predstavnika Aleksandra. Na taj način ona je trebala napraviti da to izgleda smiješno i nemoguće. Draga Mašin mora postati kraljica tako da može biti ubijena. Oni čije ciljeve je trebalo služiti bili su oni za koje je, izvana, Draga Mašin bila iznimno neugodna. Cijelu komediju treba odigrati u cilju da je se riješe, i ona je bila ta koja je treba odigrati. Neću spominjati detalje osim da je čak bilo odglumljeno neposredno rođenje budućeg nasljednika prijestolja, iako takva stvar, u stvarnosti, nije bila na putu. Trebalo bi spomenuti, ipak, da su bile uključene iznimne osobe, čiji zadatak je bio uspostavljanje veze između Ženeve, gdje je odsjedala familija Karađorđević, i Balkana, a isto tako i razne ostale veze.

Petar Karađorđević je dobio instrukcije da ostane tih dana u Ženevi, bez da išta potiče. U suprotnosti s tim, postojali su na raznim mjestima cijele serije posrednika čiji zadatak je bio da rade afere u suglasju s ruskim željama, i također da im daju oblik. Želio bih ovdje naglasiti da često nema potrebe davati poseban značaj onima koji su radili u vezi ovih stvari. Na primjer, postojao je važan posrednik iz Crne Gore koji je imao udjela u dobrom dijelu raznih aktivnosti poduzetih zajedno od Rusije i Karađorđevića. On sam nije bio ni najmanje zainteresiran za služenje srpskoj radikalnoj stranci, ili bilo kome drugom da je trebalo. Ovo je pokazao kasnije, posebno kada je u Beču 1907 nudio na prodaju brojna pisma koja je razmijenio s Petrom Karađorđevićem o ovim kobnim stvarima. Tako da je jadni stari Karađorđević sam morao skupiti 150,000 franaka da ih otkupi natrag.

Samo želim dodirnuti ove stvari. Kada jednog dana povijest ovih događaja bude napisana — a biti će napisana — mnogo svijetla će biti bačeno na mnoge stvari u poglavlju koji spominje što se tada odigravalo u restoranu Hopfner u Beču, u Linzu 22 siječnja 1903, i u hotelu Biegler u Mödling-u u travnju; zatim će biti poznato kako se došlo do dokumenta u kojem se Karađorđević obvezuje da neće kazniti ubojice Aleksandra Obrenovića i Drage Mašin, ako dođe na prijestolje. Posebno važno biti će otkriće onog što je Petar Karađorđević potpisao 22 siječnja 1903, i o čemu je raspravljano od strane određenih časnika po tom pitanju kada su se našli u restoranu Kolarac u Beogradu.

Poslije svih ovih priprema ubojstvo je počinjeno u Beogradu u srpnju 1903; u svijetu poznato na različite načine. Važnu ulogu u ovom ubojstvu je igrao određeni poručnik Voja Tankosić. Nije bez značenja da je vođa jedne od grupa koje su bile razmještene na raznim mjestima, u cilju da izvedu ubojstva brojnih suportera Aleksandra Obrenovića i Drage Mašin, bio poručnik Voja Tankosić. Jer možda vam je to poznato, prema istrazi provedenoj u Austriji, izvjesni major Tankosić je imenovan kao jedan od onih koji su organizirali ubojstvo nadvojvode Franza Ferdinanda u Sarajevu. To je isti Voja Tankosić, sada promaknut u čin majora, koji je onda imao zadatak kod ubojstva braće Lunjevića, braće Drage Mašin i onda, kao major, igrao ulogu sada poznatu svijetu u vezi ubojstva Franza Ferdinanda. Važno je gledati na ovaj način, pomoću stvarnih primjera, kako su događaji isprepleteni, i naznačiti kako nastavljaju djelovati u slijedu događaja.

Jednom kada je dinastija Obrenović uklonjena s puta, bila je samo stvar naći način kako postaviti Karađorđeviće na prijestolje Srbije. Pašić, na primjer, iako je imao prste

umočene svugdje, još nije bio spreman složiti se s uzdizanjem Karađorđevića na prijestolje; u to je vrijeme želio postaviti engleza na srpsko prijestolje. Čak i u istočnoj Europi bilo je

razlike u mišljenjima. Povijesno je dokumentirano, na primjer, da kada se saznalo za smrt zadnjeg Obrenovića, čulo se da velika vojvotkinja Milica kaže: popijmo u zdravlje kralja Nikole od Srbije. Dakle bila je sklonost u ovom krugu za postavljanje Nikole od Crne Gore na srpski tron. Ali kada je došlo vrijeme za konačnu odluku Tcharikoff, ruski attaché u Beogradu, je rekao, doslovno: Došao sam zato da vas informiran da će moja vlada dati svoj pristanak jedino ako princ Karađorđević bude složno izabran kao kralj Srbije na sutrašnjim izborima.

Sada sam vam ukazao na brojne činjenice u cilju da pokažem kako idu stvari kada su kanalizirane u određene struje. Neophodno je imati konkretnu ideju o onom što se zbiva u svijetu. Sada ću nastaviti s onim što bi se moglo nazvati simptomatičkom metodom. Moramo pogledati u stvari svakakve prirode da bi dobili kompletnu sliku koja bi nas vodila korak bliže temeljnim istinama. Još jednom u vezi svega ovog moram naglasiti: Možete imati stajalište, a svako stajalište se može razumjeti; ali onda morate biti svjesni da je ovo ili ono stajalište ono što ste izabrali; onda ne možete formirati prosudbu kao da je vaše stajalište više.

Nedavno sam se često morao pitati što bi mogao biti izvor određenih prosudbi koje se stalno pojavljuju. Kada sam počinjao ova predavanja kazao sam vam kako je za mene bilo bolno u određenom smjeru sretati se samo sa neprijateljskim ili barem nerazumljivim prosudbama, i rekao sam da baš oni ljudi koji daju ovakve neprijateljske sa posebnim otklonom prosudbe su oni koji pripisuju sebi sposobnost da su objektivni. Nije potrebno daleko gledati za naći neprijateljske prosudbe na koje mislim. Moram naglasiti da mogu razumjeti svako stajalište; ali ne mogu razumjeti kada se za određene prosudbe koje su sve samo ne objektivne tvrdi na se nalaze na objektivnoj osnovi.

Na primjer, ako se izjavi da su diplomatski dokumenti koji su već poznati od krucijalne važnosti za odluku koga kriviti za izbijanje rata, tada tu ne može biti objektivnosti. Ali tu mogu biti sve moguće primjedbe na zaključke koji se iz njih izvlače. Neophodno je proučavati ove dokumente mnogo pažljivije nego što se to obično radi ako se želi dosegnuti prava prosudba. Mogu vam reći da sam pobliže proučavao sve Plave, Crvene i Bijele papire mnogo više od desetak puta i ipak još uvijek mogu opravdati bilo koji broj prosudbi bazirano na onom što su mi oni rekli. Kada bi samo bilo moguće ispravno koristiti stvarne činjenice! Sve u svemu, moram reći da me prosudbe koje sam čuo podsjećaju na duge diskusije koje završe s riječima: Nije važno, židov će biti spaljen! Bilo da su ljudi više ili manje inteligentni, glas koji je uvijek najglasniji kaže: Nije važno, nijemac će biti spaljen! I budući da se objektivni temelj za ovakve teške optužbe nikada ne može naći, jedino što možemo napraviti je prihvatiti da smo suočeni sa najvažnijim pitanjem: Zašto je tako da toliko mnogo ljudi formira prosudbe koje se mogu svesti na, ako ne doslovno onda iz općeg sadržaja, riječi: Nije važno, nijemac će biti spaljen?

Mnogi elementi putuju zajedno u ovoj prosudbi, posebno zato što je besmisleno izvući jedan ili drugi aspekt koji daje osnovu na kojoj je ta prosudba bazirana da govori sam za sebe. I ipak pitanje koje sam postavio je u najdubljem smislu riječi pitanje srca i pitanje duše. Svjestan sam svih primjedbi koje su se javile kada sam zbog izvjesne neophodnosti napisao pamflet Gedanken während der Zeit des Krieges (Misli u vrijeme rata), koji je bio namijenjen, kao što kaže u podnaslovu, za Nijemce i one koji ne vjeruju da ih moraju mrziti. Ja znam da on izražava misli — ne mislite da sam neskroman kad ovo kažem — koje će jednog dana, međutim dosta dalekog, biti prepoznate od strane povijesti kao misli koje treba uzeti u razmatranje. Ali isto tako znam da zbog unutarnjih duhovnih razloga određene stvari neće biti moguće sve dok, barem u određenim stožerima, ne naraste

osjećaj za ispravnost ovih misli. Oni koji ne žele biti uvjereni od strane unutarnje gravitacije ovakvih misli naći će se suočeni s lekcijama sa svih strana.

Jedna važna lekcija biti će podijeljena sa svijetom kada se proglas od ljudi kao što je Lloyd George počne ostvarivati. Moguće je isto tako da će biti potrebne mnoge druge

lekcije. Određeni ljudi na periferiji će također biti suočeni s ovim lekcijama. Mnogo toga bi se moglo provesti drugačije kada samo ljudi ne bi dopuštali da budu ošamućeni prosudbama kakve sam upravo opisao. Ovo što vam govorim je stvarno istina. Mnoga će rješenja doći jer prosudbe dosegnute u nekim stožerima biti će gurane u upravo spominjanom smjeru. Kakvoj svrsi služi ako Englez podržava određenu osobnost kroz koju rade određeni utjecaji, i ako se taj Englez nađe osobno uvrijeđen kada se ta osobnost okarakterizira na objektivan način? Sama engleska kultura je dovela to da političko mišljenje može biti formirano na određeni način, i radi toga mnogo toga što služi određenoj svrsi može biti prikriveno iza tog mišljenja. Izvanredna situacija je to da za

određene impulse koji potječu iz zapadne Europe političko mišljenje engleske kulture mora se gledati kao najmanje pogodan instrument.

Stvarno je tako da, u jednu ruku, postoji zadatak za koji je pozvan engleski narod da igra ulogu tijekom petog post atlantskog perioda, i ipak ova se svrha stalno osujećuje iz sasvim drugog smjera. I premda ima zaista divnih glasova u orkestru, kao što sam opisao prekjučer, ima također i mnogo drugih za čuti. Dajte da privučem vašu pažnju na neke opaske koje je napravio Lord Rosebery 1893, ne zato što su posebno važne već što su simptomatični izrazi nečeg što stvarno postoji. Lord Rosebery je rekao:

‘Rečeno je da je naše carstvo dovoljno veliko i da mi posjedujemo dovoljno teritorija ... Mi moramo, međutim, ispitati ne samo što mi trebamo danas već također što ćemo trebati u budućnosti ... Ne smijemo zaboraviti da je dio naše dužnosti i naše naslijeđe da osiguramo da svijet nosi pečat našeg naroda i od ni jednog drugog ...’

Važno je znati da se ovakvi glasovi, također, pridružuju orkestru svijeta. Sam Lord Rosebery nije posebno važan u tom smjeru, ali način na koji govori u ovom tonu bio je dobar primjer onog što sam želio istaći. Važno je da pretenzije ove vrste trebaju zvoniti dalje, ne od naroda već od pojedinca koji je podupiran sa raznim prikrivenim grupama, pretenzija da cijeli svijet mora nositi pečat engleskog duha. To nije ništa drugo nego eho onog što se uvijek govorilo u nekim tajnim bratstvima riječima kao što su slijedeće: Latinski element je sada dekadentan; može biti prepušten sebi i neće nam više smetati. Peti post atlantski period pripada samo englesko govorećim narodima; oni moraju pretvoriti svijet u nešto što potiče od njih.

Čvrsta doktrina koja je došla u život u tajnim bratstvima mora se čuti kako odjekuje u riječima Lorda Rosebery-a; jer moramo učiti gledati na pravim mjestima. Što se događa izvana može prilično biti komedija. Ali mi moramo gledati kroz komediju a ne gledati to kao nešto što može svijetu donijeti blagoslov.

Ako netko brani stajalište Lorda Rosebery-a, nema potrebe ulaziti u raspravu s njim, jer rasprava je u tim slučajevima prilično nepotrebna. Niti je moguće kazati da nitko nema prava na ovakvo stajalište. Svatko ima pravo zauzeti Lord Rosebery-jevo stajalište. Ali on tada treba reći: Moj cilj je da napravim svijet Engleskom; a ne: ja se borim za slobodu i prava malih nacija. Ovo je ono što je bitno. Nije teško razumjeti Lorda Rosebery-a iz njegovog vlastitog stajališta. Ali netko tko ne dijeli to stajalište mora, umjesto toga, zauzeti drugo. Kao posljedica, nema dogovora između ova dva stajališta, i stvar mora biti uravnotežena vani sredstvima koje svijet ima na raspolaganju za ovakve stvari. Pod određenim okolnostima ovakva stajališta čak vode do izbijanja rata. Ovo je savršeno očito, jer bi inače bilo moguće tražiti da opozicija bude svojevoljno podčinjena jednom stajalištu. Ali ako ih njihova stajališta sprječavaju da to naprave, dolazi do sukoba. Dakle ja ovdje

opisujem samo stajališta, jer se ne bavimo objektivnim prosudbama već jednostavno izborom između dvije mogućnosti.

Ja mogu, na primjer, vrlo dobro razumjeti stajalište francuskog ministra Hanotaux- a izraženo u njegovoj knjizi o Fachoda-i i dijeljenju Afrike. On kaže:

‘Deset je godina otkako je posao završen; Francuska je obranila svoju poziciju između četiri svjetske sile. Ona je kod kuće u svim četvrtima svijeta. Francuski se govori, i uvijek će se govoriti, u Africi, Aziji, Americi i Oceaniji ... Sjemenje nadmoći je zasijano u svakom dijelu globusa. Ono će cvjetati pod zaštitom nebesa.’

Ovo stajalište, također, je savršeno razumljivo, ipak očito može biti sukoba sa drugim mogućim stajalištima.

Sada uzmimo u razmatranje drugu objektivnu točku. Bizmark nikada nije namjeravao slijediti politiku kolonijalizma. Njemačku je trebalo pridobiti na primjenu kolonijalne politike. Ona to nije imala sama po sebi ali je bila pobuđena na to na vrlo poseban način. Mogu ući u ovo kasnije. Bilo kako bilo, to svakako nije u suglasju s karakterom njemačkog naroda da dovodi do sukoba s obzirom na to. Fichte, u svojim čuvenim govorima njemačkoj naciji, naročito je rekao: Njemačka nikada neće raspravljati sa nacijom koja govori o slobodi na morima dok u stvari misli da namjerava braniti mora od svih koji se pojave. Iznad svega bilo je poznato u Francuskoj da tendencija nije suprotstaviti se cilju koji je izrazio Hanotaux već da se Francuskoj dade da na miru traži svoj put kao kolonijalna nacija. U knjizi ministra Hanotaux-a nalazi se i slijedeće poglavlje:

‘To će biti stvar povijesti da odluči što je bila ideja vodilja Njemačke i njene vlade za vrijeme kompliciranih rasprava koje su pratile dijeljenje Afrike i zadnju etapu francuske kolonijalne politike. Može biti pretpostavljeno, za početak, da su Bismarck i njegovi političari gledali sa zadovoljstvom kako Francuska ulazi u udaljene i teške poduhvate koji će godinama unaprijed potpuno zaokupiti pažnju zemlje i vlade. Međutim, nije sigurno da će se ova kalkulacija pokazati dobrom na duge staze, jer ako bi Njemačka eventualno slijedila isti put, bilo bi prekasno, i pokušavala bi vratiti izgubljeno vrijeme. U ovoj zemlji, po vlastitom nahođenju,’

Primijetite da on govori ‘po vlastitom nahođenju’.

‘prepuštene su kolonijalne inicijative drugima, i sada ne bi trebala biti iznenađena da su oni uzeli najbolje teritorije za sebe.’

Naravno ovo stajalište je sasvim razumljivo, ali ono također sadrži i priznanje da je Njemačka, po svom vlastitom nahođenju, prepustila najbolje teritorije kolonijalnoj politici Francuske.

Molim vas da ne temeljite nikakve prosudbe na detaljima koje vam dajem, jer dok ih ne spojim sve zajedno neće se pojaviti potpuna slika.

Sada se upitajmo kako je moguće protumačiti — kao što je često rađeno krajnje neodgovorno — bilo koju vezu između događaja 24 i 25 srpnja 1914 i onih u danima koji su slijedili. Ni ne znate koliko je to odveć neodgovorno tražiti jednostavan kontinuitet u ovim događajima, i tako vjerovati da je bez drugih poteškoća došlo do Svjetskog rata, ili da je moralo doći, kao rezultat austrijskog ultimatuma Srbiji. Tu ima mnogo više od toga; mnoge velike stvari su bile pripremane desetljećima. Neophodno je razviti čulo sa sve stvari koje

su se dogodile, i obratiti pažnju na njih. Želio bih savjetovati onoj gospodi koja jednostavno rade prosudbe o mnogim knjigama, kao u primjeru što sam ga dao, da čitaju, ne na način kako se to često danas radi već na način da opažaju što je tu na djelu. Da bi to napravili,

kao što vjerojatno znate, posebna pažnja mora biti posvećena mnogim stvarima. Za sada me nije briga što sam otvoren prema optužbama da dajem svakakve izjave koje nije lako dokazati. Ali mogu prilično dobro dokazati sve ove stvari.

Pročitajte izvještaje o raspravama koje su bile u srpnju 1914 i primijetite kako su se odvijale. U stvarnom životu i ljudski izražaji doprinose aktualnim riječima. U slučaju političara njihovi izrazi i geste više od njihovih riječi ponekad nam kažu što su mislili; zaista njihove riječi služe samo da prikriju ono što se stvarno priopćava. Nadalje, izvješća su često točnija ako se gledaju ove stvari nego što su to s obzirom na riječi.

Dakle dopustite da pitam: Zašto osobnost kao što je Sasonov tako očito igra dvije uloge tijekom svih pregovaranja? Tijekom pregovora s predstavnicima Centralnih sila igra ulogu iznimno potresene osobe koja upotrebljava svu svoju snagu da sve to drži u sebi zato da ostane smiren, tako da ostavlja dojam onog tko je na kušnji. Zašto igra ulogu u kojoj očigledno ne sluša i govori samo ono što je unaprijed pripremljeno, što nikada ne daje odgovor na pitanje koje je stvarno pitano?

Zašto igra ovu ulogu u pregovorima s predstavnicima koje je poslala Austrija, i zašto se pojavljuje potpuno različito kada pregovara s predstavnicima Antante? Zašto ih sluša? Zašto nalazimo, u izvješćima o onom što je rečeno, rečenice koje su očito prvo izgovorene od predstavnika Antante? Samo usporedite to dvoje! Zašto sluša predstavnike Antante, a zašto zna unaprijed što će reći kada razgovara s predstavnicima Austrije? Sa ovim potonjim ponekad bi otišao i predaleko. Tijekom posjeta 24 srpnja je kazao nakon što je austrijski ambasador rekao samo nekoliko uvodnih riječi: Nema potrebe da mi to sve govorite; Znam što ćete reći! Bio je zbunjen s onim što je ambasador želio reći jer je njegov odgovor već bio pripremljen. I zašto je u ovom govoru tako jako naglasio da Austrija nema pravo ni s jedne pozicije zahtijevati raspuštanje Narodne Odbrane — koja, naravno, nastavlja ranije napore Omladine? Samo mislite na ovo pitanje! Često je neophodno postaviti negativno pitanje.

Drugi primjer: Krivnja za rat je postavljena na vrata njemačke vlade. Protiv toga, može se postaviti pitanje: Što bi se dogodilo da je njemačka vlada željela da se dogodi, naime lokalizacija rata između Austrije i Srbije? Jer čak i dijete bi moglo reći slijedeći pregovore da je bio cilj njemačke vlade lokalizirati rat između Austrije i Srbije, i da ne dozvole da se proširi izvan sukoba Austrije i Srbije. Dakle možemo pitati: Što bi se bilo dogodilo da su se događaji odvijali kako je njemačka vlada željela? Svi trebamo savjesno odgovoriti na ovo pitanje.

Ima još jedno pitanje koje iziskuje savjestan odgovor. U cilju lokalizacije rata, jedna stvar je bila neophodna: Rusija je trebala ostati mirna; trebala se suzdržati od miješanja. Da se Rusija nije umiješala, rat je mogao biti lokaliziran. Naravno, druge prinude su ulazile u ovo iz drugih smjerova, ali ove prinude nemaju ništa s voljom ljudskih bića ili s pitanjem raspodjele krivnje. Zašto, u raspravama između Sir Edwarda Grey-a i svih ostalih, nikada se nije pojavilo pitanje lokalizacije, barem ne ozbiljno? Zašto, umjesto toga, čak i rano kao što je 23 srpnja, pojavljuje se točka gledišta: Rusija mora biti zadovoljena? Nikada nismo čuli stajalište da bi Austrija mogla biti ostavljena nasamo sa Srbijom; uvijek čujemo kako  se od Rusije ne može očekivati da ostavi Srbiju samu. Stajalište o lokalizaciji nije se razmatralo, čak i kada je Austrija dala obećanje da neće napasti teritorijalni integritet

Srbije. Da li je moguće reći da se ovom nije vjerovalo? Čak i tada su mogli čekati! To se već bilo dogodilo prije — samo promislite na ranije događaje — zemlje su bile ostavljene sa svojim nesuglasicama, a poslije bi bila sazvana konferencija. Zašto je to odmah postalo takav problem o kojem Sir Edward Grey govori i nastavlja ga definirati kao ruski problem? Ovo je isto pitanje koje mora biti odgovoreno za onog tko proučava ovo savjesno.

Ovo nas sada dovodi do važnog pitanja o odnosima između Centralne Europe, Engleske, Amerike, i tako dalje — drugim riječima do svega što je povezano s riječima Lorda Rosebery-a, svega što proizlazi iz njih a također i svega što je skriveno iza njih. Opet dolazimo do straha koji nacije imaju jedna od druge, što sam jučer opisao.

Danas sve potpuno objasniti bilo bi ići predaleko; ali svakako moram ići u to prije nego dovedemo raspravu do kulminacije koju treba postići. Dopustite da samo napomenem da su se određene stvari dogodile i jedini smisleni zaključak koji će se kasnije pokazati kao ispravan, naime da iza onih koji su bili, na određeni način, lutke stala je u Engleskoj moćna i utjecajna grupa ljudi koja je uporno gurala stvari prema ratu s Njemačkom i kroz koju je popločan put prema svjetskom ratu koji je uvijek bio predviđen. Jer naravno put mora biti popločan da se dogodi ono što se namjerava. Tako se pojavilo u umovima brojnih ljudi u Centralnoj Europi, posebno u Njemačkoj, čvrsto uvjerenje koje je bilo povezano s jakim strahom, da bi rat u kojem bi se sukobile Njemačka i Engleska bio započet u pogodnom momentu od strane određene grupe u Engleskoj. Ovo nema nikakve veze s istrajnošću za početak rata s Engleskom po svaku cijenu. S njemačkog stajališta ova istrajnosti bi bila krajnji nonsens. Ipak je bio slučaj da čak i oni koji stvari prepoznaju površno, kao rezultat raznih događaja, vide prijetnju od izbijanja rata.

Dopustite da privučem vašu pažnju na drugu stvar koja je važna za formiranje prosudbe: Sve do 1908, ili čak 1909, postojali su u Engleskoj široki krugovi prilično bliski kralju Edwardu VII, koji su smatrali da je nemoguće da se Rusiji ikada dopusti pristup Konstantinopolu ili da uživa slobodan prolaz kroz Dardanele onako kako želi. Ali onda je došlo do događaja koji je mnogo toga promijenio u roku od samo par mjeseci. Dvoje ljudi su međusobno razgovarali od kojih je jedan odlično razumio interpretaciju znakova. Ovo je bio pokušaj dobivanja austrijskog pristanka za slobodan ruski prolaz kroz Dardanele u kompenzaciju za pripojenje Bosne i Hercegovine. To je bio ruski cilj, i Izvolski, koji je inteligentan čovjek ali je mislio da je čak i inteligentniji nego što stvarno je, je stvarno vjerovao u to vrijeme da ima u rukama austrijski ugovor na ovaj ruski zahtjev, usprkos engleskim nastojanjima u suprotnom smjeru. Ali to nije bio slučaj, pa je trebalo uzeti drugi smjer.

Ovo je bio jedan od važnih događaja. Bilo ih je još mnogo. Sve što se događalo proteklih godina puno je obmana, a mnoge od njih se mogu naći na periferiji. Ne može se pobjeći od činjenica. I kada ste se pošteno i korektno borili s raznim papirima, koji naravno samo opisuju zadnje faze tragedije, kada ste ih proučavali, kao što sam ja, dvanaest, petnaest ili čak dvadeset puta, nemoguće je ne shvatiti koliko je moćna grupa koja je, kao predstraža moćnih impulsa, stajala iza isturenih lutaka. Ovi potonji su, naravno, savršeno pošteni ljudi, pa ipak su lutke, i sada će nestati u mraku tako da Europa može početi uvjeravati sebe što još mora doći.

Ipak, dosegnuta je situacija u Centralnoj Europi koja je izbacila pitanje: Da li će biti moguće da dovoljno poštenih ljudi kroz selekciju izađe u prvi plan da bi nadjačali tu moćnu grupu, ili ne? Također, bilo je ljudi koji su bili zabrinuti jer su predvidjeli da će doći do koalicije između Rusije, Francuske i Engleske ako dođe do izbijanja rata. Zbilja se pitam postoji li potreba za iznenađenjem da su ovi ljudi zabrinuti. Ima mnogo toga zbog čega bi netko mogao biti iznenađen, ali ova stvar zaista nije iznenađenje. Ova mudra gospoda koja su proučila sve službene papire mogli su, čini mi se, barem otkriti nešto što je čak

otkriveno od strane autora onog slavljenog članka koji je bio nagrađen od strane Sveučilišta u Bernu, naime, da za englesku stranu rat postaje apsolutno neizbježan kada se

naruši Belgijska neutralnost. Apsolutno sve ukazuje na činjenicu da nije postojao razlog koji je mogao biti iskreno prezentiran engleskom narodu. Jer razlozi koji su postojali nisu smjeli biti spomenuti ni u kojem smislu! Da je bilo koji engleski ministar prezentirao Parlamentu stvarne razloge, njega bi poništilo javno mnijenje. Zato je Sir Edward Grey, na primjer, morao davati takve čudne govore.

Lako je i razumno pretpostavljati da engleski narod nije želio rat. Zaista to teško da treba reći, jer to je očito i svi to znaju. Nitko tko ukazuje na prave činjenice ne može reći da je engleski narod želio ovakav rat. Upravo suprotno, bilo tko tko bi objavio stvarne razloge bio bi poništen od javnog mnijenja. Bilo je potrebno nešto sasvim različito — razlog koji engleski ljudi mogu prihvatiti, i to je bila povreda belgijske neutralnosti. Ali prvo mora do toga doći. To je stvarno istina da je Sir Edward Grey mogao to spriječiti sa jednom rečenicom. Povijest će jednog dana pokazati da neutralnost Belgije nikada ne bi bila povrijeđena da je Sir Edward Grey napravio deklaraciju koju je za njega bilo prilično jednostavno napraviti, da je bio u poziciji slijediti vlastite sklonosti. Ali pošto nije bio u mogućnosti slijediti vlastitu sklonost već se morao pokoriti impulsima koji su došli s druge strane, morao je napraviti deklaraciju koja je učinila da belgijska neutralnost bude narušena. Georg Brandes je ukazao na ovo. Ovim činom Engleskoj je prezentiran vjerodostojan razlog. To je bio cijeli smisao vježbe: predstaviti Engleskoj vjerodostojan razlog! Za ljude koji su uključeni, ništa ne bi bilo neugodnije od ne-povrede belgijskog teritorija! Ovo se naravno ne odnosi na ljude, niti na većinu u Parlamentu, ali — dobro! — parlamenti su parlamenti!

Sve ovo bilo je pripremano dugo vremena, i ipak je ponešto i procurilo. Bili su neki ljudi koji su imali zaista izvanredna iskustva; na primjer u travnju 1914 nijemac je imao raspravu u Engleskoj u kojoj je dobio neke čudne informacije. O ovom ću ponovno govoriti u vezi s nečim drugim. S obzirom na sve što se sprema razumljivo je da su neki ljudi govorili: Moramo biti spremni pronaći što je to najgore što za Njemačku može doći iz Engleske.

Prirodno da su ti ljudi počeli raspravljati ove stvari u njemačkoj javnosti, posebno nakon početka novog stoljeća. Sada ću citirati jednog od tih glasova. Morati ćete mi oprostiti za citiranje baš ovog glasa, ali ovih dana mora se tražiti oprost za toliko stvari jer toliko toga je posebnog o čemu se bruji u svijetu da netko mora dosta često govoriti paradoksalno da bi se izrazila istina. Želim vam pročitati pasus iz knjige koja je napisana 1911 i otada je postala dobro poznata. Raspravlja o tome s kakvim se prijetnjama Njemačka mora suočiti iz Engleske:

‘Pa ipak, Engleska politika je mogla ići drugim smjerom tako da se, umjesto rata, mogao naći dogovor s Njemačkom. Takvo rješenje bi sigurno bilo bolje za nas.’

Ove riječi se pojavljuju u dobro poznatoj knjizi od Bernhardi-a, Njemačka i slijedeći

rat. Poznato vam je da je, zajedno s Treitschke-om, Bernhardi postigao određenu slavu u

inozemstvu. Manje je poznat u Njemačkoj, ali vani jest. Pročitati ću vam drugi pasus iz njegove knjige:

‘Povećanje moći teritorijalnim osvajanjem u samoj Europi za Njemačku vjerojatno ne dolazi u obzir pod sadašnjim okolnostima. Istočne teritorije izgubljene od Rusije mogu se povratiti jedino kao posljedica obimnog rata koji bi morala dobiti; a čak i tada stalno bi bilo razloga za daljnje ratove.’

Drugim riječima autor smatra daje traženje teritorijalnih dobitaka od Rusije najmanje poželjno od svih mogućih smjerova djelovanja!

‘Čak i da dobije ono što je nekada bila južna Pruska, koja je pomiješana s Pruskom kada je Poljska bila drugi put podijeljena, to bi bilo visoko sumnjiva vježba na račun poljske populacije.’

Ovo je citirano iz knjige napisane 1911 koja izjavljuje da između svih stvari koje bi Njemačka trebala napraviti treba biti i čvrsto određenje da ne započne ni jedan teritorijalni rat u Europi. Ovaj pasus je iz knjige od Bernhardi-a, i za ljude na periferiji koji govore o njemu bilo bi mnogo pametnije kada bi gledali bez predrasuda na ono što knjiga u stvari govori i, iznad svega, pokušali otkriti kontekst u kojem je nešto kazano. Premda je mnogo toga nezgrapno izraženo u ovoj knjizi, bliži pogled na nju u najmanju ruku bi otkrio da bi bilo mnogo pametnije uzimati stvari kakve jesu, radije nego na način kako se stvari uzimaju danas.