PREDAVANJE III

Dornach, 10 prosinac 1916

Da bi ispitivali, sa naše točke gledišta, temu s kojom se sada bavimo, nikada ne smijemo izgubiti iz vida način na koji se duhovno-znanstvene opservacije — sa svim svojim značenjem za razvoj čovječanstva u petom post-atlantskom periodu i u pripremi za šesti — pojavljuju. Jer bez obraćanja pozornosti na to kako je materijalistički čovjek današnjice nehajan prema duhovno znanstvenom promatranju svijeta, ne možemo nastaviti prema izvoru današnjih događaja. Kao polaznu točku za dalju raspravu želim vam pokazati način na koji, kod nekih pojedinaca, kao vrsta nužnosti dolazi način gledanja u one svjetove kojima je zaokupljena naša duhovna znanost. Važno je uočiti da je ova pobjeda ovih ljudi o neophodnosti gledanja na svijet na određeni način samo sporadična za sada. Ipak, čak i tako, ima mnogo toga u tome što je iznimno karakteristično.

Prije kratkog vremena spomenuo sam vam da je izvjesni Hermann Bahr objavio  dramu, The Voice, u kojoj pokušava — iako više u maniri katolika — povezati svijet koji nas okružuje i dostupan je našim fizičkim čulima sa duhovnim događajima i procesima. Ne dugo prije pisanja ove drame, Hermann Bahr je napisao novelu Ascension i ova novela je zaista u nekim pogledima povijesni dokument današnjice. Ne želim prenaglasiti njenu umjetničku i književnu vrijednost, ali je svakako povijesni dokument našeg vremena. Pošto je to način karme, tako se dogodilo da poznajem Hermanna Bahra, Austrijanca, već dugo

vremena, od kada je bio mladi student. Ova novela, Ascension, opisuje romantičnog heroja, kako bi rekli književni kritičari. On se zvao Franz i meni izgleda kao da postoji neka vrsta sličnosti — ne auto-portret, ali vrsta sličnosti — sa samim Hermannom Bahrom. Puno zanimljivih stvari ima u ovoj noveli, koja je napisana za vrijeme rata. To je očito Hermann Bahrov način suočavanja s današnjim događajima.

Zamislite da junak u ovoj noveli predstavlja vrstu sličnosti sa osobom koja danas živi, i pedeset dvije ili pedeset tri godine je star. On se pridruživao svim događajima svojih dana, bio je umiješan vrlo intenzivno od mlađe dobi u sve vrste suvremenih strujanja. Kao student bio je izbačen sa dva različita sveučilišta zbog umiješanosti u različita strujanja, i uvijek je namjeravao pridružiti svoje duševne snage sa svim vrstama duhovnih i umjetničkih strujanja. To nije auto portret; novela ne sadrži biografske detalje o njegovom životu. Ali Bahr je definitivno obojao svog junaka, Franza. Opisana je osoba koja se nastoji uhvatiti u koštac sa svim duhovnim pravcima koji se sada mogu naći u vanjskom svijetu, da bi naučio o smislu univerzuma. Na samom početku nam je rečeno o svim mjestima koje je Franz često posjećivao da bi stekao uvid o univerzalnim stvarima.

Prvo je studirao botaniku kod Wiesnera, čuvenog profesora botanike na Sveučilištu u Beču. Zatim je uzeo kemiju kod Ostwalda, koji je preuzeo od Haeckela kao predsjednik Monističkog društva. Učio je na Schmollerovom seminaru, u Richetovoj klinici, i sa Freudom u Beču. Jasno da netko tko je želio iskusiti tadašnje duhovne struje morao se sresti i sa psihoanalizom. Otišao je teozofima u London i susreo slikare, gravere, igrače tenisa i tako dalje. Sigurno nije jednostran, jer je isto tako bio i u Richetovu laboratoriju kao i sa teozofima u Londonu. Svugdje se pokušava naći. Njegova vjera, njegova karma, nastavlja ga voditi amo tamo po svijetu, i kaže nam da zapaža da postoji nešto u pozadini ljudske evolucije i otkriva da mora posvetiti pažnju onome što se zbiva iza scene. Jučer sam vam rekao o jednoj takvoj pozadini i sada vam želim reći kako je netko drugi došao do prepoznavanja tih stvari. Dakle sada ću pročitati pasus iz knjige. Franz se upoznao sa ženskom osobom. Ona je osobito pobožna — Klara ima svoju vlastitu vrstu pobožnosti — ali za sada sve što želim je ukazati da je to važno Franzu:

‘Bilo je važnije u tom trenutku da odluči hoće li joj odgovoriti i što bi trebao reći. Bi li trebao učtivo odbiti i zatim mirno čekati dok je slučaj ne dovede u

njegovu blizinu? Ili bi trebao slijediti njen savjet i obratiti se nekom pobožnom čovjeku, i to iskoristiti kao prigodu da joj još jednom piše?’

Pobožni ljudi u ovoj vezi su katolički svećenici, i on je pokušao otkriti da li njihova mišljenja i znanje mu mogu pomoći da nađe svoj put u aferama oko Sveučilišta. Knjiga nastavlja:

‘Ali prvo i prije svega je trebao razmisliti što je to što on sam stvarno želi. Je li samo bio zaljubljen, i je li njegova sklonost da se okrene pobožnosti ništa drugo nego skrivena želja da njoj ugodi? On zasigurno nije lagao s namjerom, ali bi moglo biti da njegovi osjećaji za nju, koji bacaju svijetlo na sve, čine sve njene osobine i načine poželjne za njega. Instinktivno ljubavnik teži da oboji svoju voljenu, tako da ono što ona voli i cijeni je voljeno i cijenjeno i s njegove strane. Ne, u ovom slučaju to ne vrijedi! Zar on nije bio na putu vjere prije negoli je sreo nju? Nije bilo, zaista, za očekivati da će njeno poznanstvo imati tako čudnu, za njega neobjašnjivu unutarnju težnju koja ga nije nježno uvlačila u crkvu gdje je ona za njega ispred svetaca, bivajući gotovo svetica. Inače bi je teško bio primijetio; da li je možda on uopće nije ni volio, ili su se kroz nju samo pojavile njegove vlastite težnje? Dakle da možda to što sada osjeća možda nije ljubav, nije ono što je ljubav za njega značila dosada, da nije bljesak pobožnosti? Ali je li on bio pobožan? Znao je samo da bi želio biti, ali nekako se još nije usuđivao, možda zbog straha da se još jednom ne zavarava, jer dosad svaka želja ga je prevarila i, ako bi se razočarao još jedanput, nije bilo drugih želja za kojima bi mogao žudjeti! Ustrajao je na pobožnosti, ali da li je bio sposoban za to bilo je stvarno upitno. Da li može biti tako pobožan kao oni prosjaci kojima je bio toliko zavidan na zvjezdanom bljesku tupog obožavanja? Sumnjao je u to. Za to, on je već previše kušao s drva znanja. Može li biti pobožan kao Klara? Nije više bio u stanju duhovne nevinosti. Ali da to nije možda vrsta druge nevinosti — iznova stečena nevinost? Da li je to bila pobožnost onoga koji poznaje svoje granice, poniznog intelekta, vjera onog koji zna, nada očajnika? Da možda nisu živjeli, u svakom dobu, mudri ljudi, skriveni, izdvojeni od svijeta, udružujući se s tajnim znakovima, u tišini radeći čuda sa svojom gotovo magijskim moćima, živeći u višim regijama iznad nacija, iznad vjerovanja, bez ograničenja, u regijama čišćeg čovječanstva koje je bliže Bogu? Zar nisu još u svijetu i danas, široko rasprostranjeni ipak skriveni, vitezovi Svetog Grala? Zar nisu učenici bijele lože, možda nevidljivi, ne pojavljuju se, postoje samo u osjećajima, pak radeći svugdje, vladajući svime, vodeći sudbinu? Da nije možda i na Zemlji anonimno društvo svetaca, nepoznatih jedan drugom, i ipak radeći zajedno kroz zrake njihovih molitava? U svojoj teozofskoj fazi već je bio dosta obuzet ovakvim mislima, ali očito da je sreo samo lažne teozofe; možda se prave ne može ni znati.’

Sreo je kanonika koji se pokazao kao čovjek s nešto predrasuda u svakom smjeru.

‘Napokon se upitao da kanonik nije možda jedan od onih pravih majstora, jedan od onih skrivenih duhovnih vladara svijeta, tajni čuvar Grala? Da li je tek sada shvatio da ga je kanonik oduvijek privlačio, izgledalo je da obećava velika otkrivenja, kao da bi mogao biti repozitorij riječi života. S obzirom kakvim su

ovog svećenika držali; bojažljivost, strahopoštovanje s kojim su ljudi o njemu govorili, pokornost pokazivana i od onih koji ga nisu voljeli, duboka usamljenost koja ga je okruživala, misteriozna snaga za koju je imao reputaciju da je ima i kojom je mogao pomoći prijateljima i oštetiti neprijatelje — iako je smiješeći se nijekao oboje, i da zaslužuje zahvalnost prijatelja i mržnju neprijatelja — sve ovo ide daleko iza važnosti, snage, digniteta njegovog ureda, njegove vanjske pozicije. Neki su objašnjavali da sve ovo proizlazi iz “njegovih dobrih veza ”, drugi su govorkali da proizlazi iz uzvišene osobnosti; a ipak magična snaga njegovog pogleda, njegove prisutnosti, zaista čak i njegovo puko ime, ostaje neobjašnjeno. Bili su deseci kanonika u gradu, ali on je bio Kanonik. Ako je bilo tko izgovorio kanonik, mislio je na njega. Ako je netko pitao za Njegovu ekselenciju u prvi mah nije bio shvaćen. Još se nisu mogli navići da ga tako zovu. Za njih je ostao kanonik. U procesijama je hodao skromno iza kardinala, pa ipak je on bio taj koji je privlačio svu pažnju. Ako se ne bi pojavio u određeno vrijeme za svoju uobičajenu šetnju, cijeli grad je šaputao: kanonik

je otišao! I kasnije kada bi kružio glas: kanonik se vratio; izgledalo je kao da je

to od krajnje važnosti za cijeli grad. Franz je zapamtio razgovor prije više godina u Rimu,’

oprostite mi što ovo čitam, ali Hermann Bahr je to napisao

‘razgovor s Englezom koji, nakon što je proputovao cijeli svijet, smirio se u svetom gradu jer, nastavio je, našao je da ništa nije misterioznije nego monsignori. Onaj tko bi ih mogao razumjeti posjedovao bi ključ sudbine čovječanstva. On je bio inteligentni čovjek zrelih godina, iz dobre obitelji, imućan, nezavisan, neženja i pristojan engleski gospodin; osjetljiv, pragmatičan, nesentimentalan, potpuno nemuzikalan, neumjetnički a radostan čovjek užitaka, ribolovac, veslač, mornar, predan srčanom jedenju i pijenju, visoki građanin čije uživanje u životu je bilo ometeno jednom strašću, žeđu i znatiželjom da sve vidi, da sve zna, da bude svugdje. Nije bilo zaista ni jednog razloga za to osim zadovoljstva da kaže, koji god je grad u pitanju: Ah, da! Cook me smjestio u ovaj ili onaj hotel i vidio sam to i to i sreo ovu ili onu osobu na visokom položaju ili slavnu. Da bi napravio svoja putovanja udobnijim i bio siguran da svugdje može ući, netko mu je preporučio da postane Freemason. Hvalio je korisnost ovih udruženja sve dok nije mislio da je otkrio da mora postojati nešto što je bilo slično ali bolje vođena i moćnija organizacija. Tada je odredio da postane član toga, baš kao što bi se okrenuo drugom, boljem Cook-u kada bi takva stvar postojala. Nije ga se moglo odvratiti od vjerovanja da svijetom upravlja mala grupa tajnih vođa. Povijest je tobože pravljena od ovih skrivenih ljudi koji su nepoznati, čak i njihovim najbližim slugama, koji su zauzvrat bili nepoznati njihovima. Prateći trag ove tajne svjetske vlade, ovo pravo Slobodno zidarstvo, za koje su drugi bili ne više od prekomjerno glupe kopije u posjedu neadekvatnih sredstava, tvrdio je da je otkrio njeno sjedište u Rimu između ovih vrlih monsinjora, iako naravno većina njih nije svjesna svoje uloge kao mnoštva između kojeg četvero ili petero pravih vladara svijeta mogu prikriti sebe. Franz se ipak morao smijati komičnom očaju ovog Engleza čija nesreća je da nikada ne nađe one o kojima priča; umjesto toga, uvijek iznova dolazi samo do statista. Ipak nije sebi dopustio da to u potpunosti odbaci. Zaista, njegov respekt za takvo dobro čuvano, neprobojno društvo samo je rastao. Ulagao je u to da će na kraju biti primljen u njihov rang, čak i ako bude morao ostati u Rimu do kraja života, postati redovnik ili čak biti obrezan. Jer

pošto je cijelog života njušio nevidljive niti moći koja je upletena u cijeli svijet, nije bio nesklon tome da poštuje židove u priličnoj mjeri. Povremeno bi ozbiljno počeo sumnjati da na krajnjem, unutrašnjem krugu ove skrivene svjetske mreže, rabini i monsinjori su možda zajedno udruženi u najvišoj slozi. To mu na kraju ne bi bilo bitno samo ako bi ga pustili da im se pridruži u svom magijskom djelovanju.’

Vidite, on je u potrazi! Prikazana nam je osoba koja je tragač. I iako ovo nije autobiografija možete biti prilično sigurni da je Hermann Bahr susreo ovog Engleza! Sve ovo je kazano iz života.

‘Čak i u tim danima Franz se pitao s vremena na vrijeme da li možda ima zrnce istine u englezovoj ludoj ideji. Život, onaj pojedinačni i onaj od nacija, na prvi pogled i iz blizine se čini kao ništa drugo nego zbrka koincidencija; ipak viđen sa male distance, od više točke gledanja, on je uvijek dobro planiran i čvrsto vođen. Ako ne želimo pretpostavili da se Bog osobno upleće nad ljudskom glupošću, ludo prosuđuje njegova djela, da služe Njegovoj svrsi, ostaje nam samo da zamislimo neku vrstu srednjeg realiteta koji posreduje Njegovu volju. Možda postoji krug ljudi koji upravljaju izdvojeni, preko kojih Bog upravlja svijetom; pozornica božanske snage i mudrosti, šaljući naprijed zrake u veliku tamu čovječanstva, tako da je na kraju sve svrhovito uređeno. Ovi objektivi božjeg svjetla, skupljajući kreativni duh i šaljući ga naprijed u svijet, ovi tajni organizatori, ovi tajni kraljevi, oni moraju biti ti koji transformiraju sve ludilo u smisao, svu strast u mirnoću, koji prevode šansu u neophodnost, daju formu kaosu i donose svijetlo u tamu. Tko u svom životu nije susreo ljude koji izgledaju kao da posjeduju iznimnu veličinu i distancu, koji vjerojatno imaju moć da proklinju i blagoslivljaju pogledom, i koji, ipak još se mogu naći, ništa manje nego vježbaju svoju moć nadaleko i naširoko? Često su njihovi životi jednostavni. Oni mogu biti pastiri, seoski liječnici, seoski župnici; često su stare žene ili mlađa djeca koja umiru mlada. Ima nešto u vezi svih njih što ih čini neprirodnim za običan narod, nešto što im daje veliku moć nad ljudima i životinjama, ili zaista, što se uvije potvrđivalo, nad cijelom prirodom, nad proljećima i mineralima, vremenom, sijanjem sunca i kišom, gradom i sušom. Kada se naši putovi križaju s njihovima znamo s potpunom sigurnošću, možda u tom značajnom trenutku, ili možda godinama kasnije, da je sastanak bio odlučujući za naš vlastiti život. Oni sami, tako izgleda, osjećaju svoju moć više kao breme, čak i prokletstvo, ali uvijek kao krajnju obvezu. Žive u tajnosti i drago im je da se ostavljaju na miru. Nije teško zamisliti svih njih povezane zajedno svijetom, kako komuniciraju znakovima, ili možda predaju znakove još moćnijoj tajnoj princezi. Možda su prilično nesvjesni svega toga, ili samo djelomično svjesni, ispunjavajući unutrašnje zapovjedi, slušajući instinkt radije nego radeći na svoju inicijativu; jer izgleda da oni sami ne kontroliraju vlastitu

snagu već su sami preuzeti njome. Sve se ove sposobnosti javljaju kada je svijest prigušena ili čak ugašena. U svojoj mladosti, Franz je poznavao ovakve ljude; oni nisu rijetki u planinama. Englezove vizionarske slike podsjetile su ga na njih. Dosta kasnije došlo mu je da možda čak i netko tko se nije rodio s ovim sposobnostima može doći u njihov posjed; možda se obrazovanjem i vježbom one mogu prikupiti. Ali uskoro se razočarao s teozofskim vježbama. Ovo ga je sve podsjetilo na ekstatičko obožavanje u tamnoj crkvi. Kroz praksu ovi ljudi su došli do točke na kojoj su tuga, žalost i zavist bili umireni; umireni, utješeni i ojačani vratili su se iz molitve.’

Kao što vidite, Franz nije želio poduzimati ove teozofske vježbe; nije želio naći prijelaz do znanja duhovnog svijeta na ovaj način. Ali nešto o čemu smo morali govoriti jučer počinje da se pojavljuje. Ljudi su počeli prepoznavati smjer određenih tijekova i počeli su primjećivati da se neki ljudi koriste tim tijekovima. Kada bi samo ljudi kao Hermann Bahr pristupali ovim stvarima ozbiljnije nego što to čine. Čak i kanonik kojeg Franz susreće je radio to ozbiljnije. Franz je bio jednom pozvan u kuću ovog kanonika zajedno sa nekim dosta neobičnim društvom koje je opisano. Otkrili smo da se kanonik druži s svim vrstama ljudi, ne samo sa pobožnim redovnicima već i sa cinicima i neozbiljnim ljudima. Sve ih je pozivao za svoj stol. Franz je primijetio dosta stvari. Kanonik ga je odveo u radnu sobu dok su ostali međusobno razgovarali. Kao što znamo, kada je ručak gotov, nešto drugo uvijek slijedi. Dakle kanonik ga je poveo u radnu sobu:

‘Nećakinja se povukla, ali počasni gost, ujak Erhard i Njegova ekselencija, sjeli su na udobne stolice i pobožno se posvetili procesu probave, još nisu došli do zaključka. Priče su postajale sve riskantnije, ruganje drskije, aluzije očitije; ništa nije pošteđeno i izgledalo je da se cijeli svijet ne sastoji ni od čega osim anegdota. Zgrožen, Franz se okrenuo biblioteci. Nije bila velika, ali je zaista odabrana. Samo esencijalne stvari što se tiče teologije:’

naravno kanonik treba teologiju najmanje za sebe

‘bolandisti, mnogi francuski pisci, Meister Eckhart, duhovne vježbe, Catherine of Genoa, misticizam Görresa, Möhlerov simbolizam. Onda filozofija; bilo je više od toga: sva djela Kanta uključujući dokumente Kant Society, Deussenove Upanišade i njegova povijest filozofije, Vaihingerova Philosophy of the As If, i mnogi veliki radovi o teoriji znanja. Onda su tu bili grčki i latinski klasici, Shakespeare, Calderon, Cervantes, Dante, Machiavelli i Balzac u originalu; od njemačkih pisaca bili su samo Novalis i Goethe, ovaj potonji u različitim edicijama, onih od njegovih znanstvenih spisa u Weimarskom izdanju. Franz je izvukao knjigu od ovih i našao u njoj mnoge napomene od kanonika. Kasnije su mu se u trenutku pridružili mladi redovnik i jezuit. On je rekao, “Nitko ne poznaje Goetheove znanstvene spise. Jao meni! Stara tetrijebica koju je navodno imao baca prilično novo svijetlo na njih, i oni vam pomažu isto tako razumjeti kraj Fausta. Nisam nikako mogao shvatiti da se on pretvara da je katolik ” ’

Možemo oprostiti kanoniku, zar ne, jer želi da je sve ‘katoličko’; što je važno za nas je da je okrenut prema prirodno znanstvenom pisanju Goethea.

‘ “ samo zbog slikovitog efekta. Moje poštovanje za ovog velikog pisca je previše veliko, kao što je za bilo kojeg pisca, vjerujući da bi bilo koji od njih obukao kostim upravo kada će izgovarati posljednje riječi. Ali u znanstvenim radovima svaka stranica pokazuje kakav je katolik Goethe bio,” ’

Oprostimo kanoniku.

‘ “ možda bez znanja, i zasigurno bez hrabrosti u svoja uvjerenja. Kada ih čitate kao da slušate nekoga tko ne poznaje katoličke istine tko ih sam sve otkriva. Naravno on radi nasilje nad nekima od njih i postoji neka divna nastranost, ali u cjelini ništa krucijalno, neophodno ili esencijalno ne nedostaje, čak i ona aluzija na praznovjerje, magiju, ili kako god to želite nazvati, da je rođeni protestant tako sumnjičav u vezi naše svete doktrine! Često sam teško mogao vjerovati vlastitim očima! Ali jednom kada ste na liniji Goethea, nesvjestan katolik, uskoro ga nalazite svugdje. Primijetite njegovu vjeru u Duh sveti, iako ga on radije naziva Genij,” ’

Goethe je imao dobar razlog za ovo, naravno!

‘ “primijetite njegove duboke osjećaje za sakramente, za koje misli da ih je malo, primijetite njegov osjećaj za misterioznost, primijetite njegov dar za poštovanje. Primijetite posebno kako je on poprilično ne-protestant tako što nikada nije zadovoljan samo sa vjerom; svugdje on traži da Bog bude prepoznat kroz živa djela, kroz pobožna djela. I vidi njegovo rijetko, najuzvišenije i najsloženije razumijevanje, da čovjek ne može biti primljen od Boga ako prije on sam ne pozove Boga u sebe; njegovo shvaćanje ove strašne ljudske slobode izbora, izbora za prihvaćanje ili odbijanje prihvaćene milosti, sloboda koja čini od ove milosti nagradu za onog tko je odlučio da je prihvati. Usprkos preuveličavanju i iskrivljavanju, sve ovo je potpuno katoličko i, kao što vidite, ja sam na mnogim mjestima mogao pisati pasuse iz trostruke mise na rubovima do onog što je Goethe rekao sa gotovo istim riječima. Kada Zacharias kaže Werneru da jedna rečenica u Elective Affinities njega čini katolikom, ja se u to pouzdajem. Naravno neću poricati da postoji poganski, protestantski, čak skoro židovski Goethe. I ja zasigurno neću tvrditi da je on uzoran katolik, iako je bio više nego neukusna radost, običan ili vrtni monist kao što sjeverno njemački učitelji prezentiraju to svojim učenicima pod njegovim imenom.” ’

Primjećujete, čak i u ovim krugovima različiti Goethe je viđen, jedan koji može slijediti stazu u duhovni svijet, i drugi Goethe zasigurno više nego 'neukusna radost', običan ili vrtni monist opisan i predstavljen svijetu danas od strane Goetheovih biografa. Kako vidite, staza ispletena od Franza nije tako puno različita od one koja je protkana u ono što zovemo duhovna znanost i, kao što također vidite, određena mala količina nužde može biti prisutna.

Mogu li vas podsjetiti — često sam to spominjao — smrt austrijskog nadvojvode Franza Ferdinanda je jedan od onih prikrivenih događaja današnjih dana, usprkos svemu što se pojavilo na vanjskom fizičkom planu. Posebno sam naglasio da ako fizički i duhovni svijet uzmemo zajedno, tada za njih kao ukupnost, prije ubojstva Franza Ferdinanda bilo je prisutno nešto što je postalo različito nakon tog događaja. U ovim slučajevima nije bitno kako stvari izgledaju u vanjskoj iluziji! Bitna je stvar što je javlja unutra. Kao što sam rekao: što se diže kao duša Franza Ferdinanda u duhovni svijet postaje fokusna točka za vrlo jake, moćne sile, i mnogo od toga što se sada događa povezano je s činjenicom da se događa jedinstveni prijelaz između života i takozvane smrti, tako da ova duša postaje nešto dosta različito od onog što postaju druge duše.

Rekao sam da netko tko je živio kroz zadnja desetljeća u stanju duhovne osviještenosti mora znati da je jedan od glavnih uzroka današnjih bolnih događaja strah u koji je cijeli svijet bio povučen, strah koji pojedinci imaju jedan od drugog, čak i ako se ne poznaju, i

iznad svega strah koji različite nacije imaju jedna od druge. Ako bi ljudi imali oči koje vide s kojima bi pratili uzrok ovog straha, tada ne bi govorili tolike besmislice o uzrocima rata. Moguće je da ovaj strah bude tako značajan jer je tkan kao stanje osjećaja što sam opisao jučer pomoću primjera. Molim gledajte ovo kao vrstu skeča. Ali, ova aura straha natapa sve. Ta duša je povezana na poseban način sa ovom aurom straha. Prema tome ta smrt nije ni na koji način samo vanjski događaj. Ovo sam vam rekao jer sam bio u mogućnosti to promatrati, jer je za mene to bio posebno važan događaj koji je povezan sa mnogim aspektima onog što se događa sada.

Ne mogu pretpostaviti da su ovakve stvari, koje bi očito valjalo držati unutar našeg kruga, raspravljane svugdje izvan našeg kruga. Činjenica je, međutim, da sam govorio o ovim stvarima u različitim ograncima od početka rata. Postoje svjedoci koji mogu ovo potvrditi.

Hermann Bahr-ova knjiga došla je mnogo kasnije, nedavno. Ipak u njoj je pasus koji ću za trenutak citirati, i tražim da obratite pažnju na slijedeću činjenicu: unutar kruga naše antropozofske duhovne znanosti, dane su indikacije o događaju koji je duhovno vrlo značajan; zatim je napisana novela a kasnijeg datuma je objavljena, u kojoj se nalazi lik koje se uvijek pojavljuje pomalo luckasto. On je u stvari prerušeni princ, ali se pojavljuje kao luckasta osoba koja izvršava ponizne zadatke. Sa plakata — on živi u ruralnom području — uči o ubojstvu nadvojvode Franza Ferdinanda, poslije čega napravi opasku

koja je zamalo dovela do toga da ga linčuju i vodi do toga da ga zatvore; jer svaka bi policija naravno bila uvjerena da netko tko daje takvu opasku neposredno nakon ubojstva mora biti umiješan u zavjeru. Premda ih dijeli mnogo milja, jedan se događaj dogodio u Sarajevu a drugi se događa u Salzburgu, pa ipak za policiju, u njenoj mudrosti, taj čovjek mora biti povezan s urotom.

Sada se pojavljuje da je ta osoba prerušeni princ i da posjeduje veoma značajan mistični dnevnik. Pojavljuje se i razlog zašto je dao opasku. On je stvarno bio princ, ali mu je cijela stvar oko toga da je princ donosila dosta nervoze i on se maskirao kao stari Blasl koji izvršava prizemne zadatke, ponaša se glupo, čak dopušta da ga gospodar istuče, i teško da ikad progovori riječ; postane pričljiv u određenim prigodama ali obično ništa ne govori. Onda kada je bio istraživan otkrio je da posjeduje mistični rukopis koji je sam napisao. Knjiga nastavlja:

‘Čarobnjak, sada razočarani princ, još uvijek u svojoj staroj odjeći, i još uvijek onaj stari, također, premda nekako drukčiji zna da je Franz znao da je bio prerušen, reče smijući se, “Oprosti mi obmanu koja to za mene nije bila. Davno sam prestao biti Infante don Tadeo. Ako me okolnosti sada prisile da ponovo neko vrijeme predstavljam njega, to će biti daleko teža uloga za mene. Za mene, ja sam stvarno bio stari Blasl i, ako lažem, sebi lažem, ne tebi. To da ću ti uzrokovati neugodnost nisam mogao znati. Zaista mi je žao za to. Naravno to je bio najgluplji nesporazum. Iako ga nikada nisam sreo, vrlo dobro sam poznavao nasljednika trona; dosta mi je značio i bili smo u komunikaciji jedno s drugim, iako ne na način uobičajen ovdje.” ’

‘Način uobičajen ovdje označava način uobičajen na fizičkom planu: Bili smo u komunikaciji jedno s drugim, iako ne po običaju na fizičkom planu.

‘ “On je davno otišao iza granica zemaljske djelatnosti i stupio s jednom nogom u drugu stvarnost čisto duhovne aktivnosti. Sada je bilo vrijeme za njega da konačno prijeđe. Znao sam da u svrhu da ispuni sebe nije mogao više ostati.

Njegova djela će biti gotova od tamo. Samo sam bio iznenađen da je sudbina toliko oklijevala s njim. U nedjelju kada sam izašao iz crkve, gdje su moje molitve još jednom bile nagrađene ponovnom potvrdom, i vidio tešku gužvu, odmah sam znao da je došlo njegovo oslobođenje. Što mu se mora dogoditi to mora donijeti s druge strane. Ovdje je mogao samo obećati; njegov život je bio samo proricanje. Tek sada se stvarno može dogoditi. Nikada ga nisam mogao zamisliti kao ustavnog monarha sa parlamentarizmom i svim tim podvalama. Bio je suviše velik za to. Sa ovim se dočepao inicijative za sebe. Ovaj mrtav čovjek sada će stvarno početi živjeti. To je ono što sam osjećao kada sam čuo vijest. To je ono što sam želio reći. Vi ćete razumjeti da je bilo malo šanse da budem razumljiv ostalim seljanima. Draže mi je bilo da se prepustim tišini i samo sam iznenađen da mi to nisu učinili. Bio sam spreman na to — tako bi do sada sve bilo gotovo. Moralo je biti nešto za mene da napravim. Neka tako bude!” Rekao je sve ovo istim tonom glasa, takoreći bez interpunkcije, samo zureći u Franza s vremena na vrijeme ukočenim pogledom. Tada mu je tražio da ne spominje njegov rokovnik i da ga sam zaboravi.

“U njemu je napisana istina, ali samo za mene; da bi je razumio morao bi znati moj znakovni jezik. Što piše u njima je točno; samo su riječi krive.” Franz mu nije mogao pomoći opisati utisak koji je rokovnik napravio na njega.’

Jer Franz je bio jedini čovjek u gradu koji je razumio španjolski, i pošto je rokovnik bio pisan na španjolskom traženo je od njega da pomogne. Ovdje je također bilo malo blage ironije, jer u Austriji za sve što se ne bi odmah razumjelo rečeno bi bilo da je to 'španjolski'. Jer je Blasl, ili radije Infante, bio osumnjičen da je stranka u zavjeri, bilo je neophodno pročitati rokovnik, i pošto je Franz bio jednom u Španjolskoj, on je bio onaj tko ih je trebao čitati. Jer Hermann Bahr je također jednom bio u Španjolskoj.

Dakle vidite, pošto moramo pretpostaviti da Hermann Bahr nije bio upućivan u ovo,

tada mi imamo ovdje primjer izuzetnog postignuća pojedinca za prepoznavanje ovih stvari, primjer rastuće unutrašnje potrebe u njemu danas da se zaokupi ovim stvarima. Mislim da je opravdano biti nekako iznenađen da se ove stvari pojavljuju u novelama ovih dana; to je povezano sa strujanjima ispod površine našeg vremena. Kao što je poznato, za početak, to se odnosi samo na ljude kao Hermann Bahr, ljude čiji životi su bili slični onom od Hermanna Bahra, koji su prošli kroz sve vrste iskustava za vrijeme života. Sada kada je stariji, pošto je dugo vremena bio pobornik impresionizma, nastoji dokučiti ekspresionizam i ostale slične stvari. On je osoba koja je istinski sposobna da svojoj duši ujedini izvana i iznutra najrazličitija strujanja. On se stvarno zadubljuje u misli Ostwald-a, u one Richet-a, u one od teozofa u Londonu, boreći se da u njih uđe potpuno. Tek konačno,

kada istrajnost nije dala rezultata, došao je do kanonika Zingerl-a, koga on sada smatra kao Učitelja. On se zbilja potpuno uranjao u unutarnje i vanjske struje.

Kada sam ga tek upoznao baš je bio napisao svoju dramu Die neuen Menschen, od čega je sada vrlo posramljen; njen štimung je bio striktno socijaldemokratski, i tada nije bilo gorljivijeg socijaldemokrata od Hermanna Bahr-a. Tada je napisao kratku dramu s jednim činom koja je prilično beznačajna. Onda se okrenuo njemačkom nacionalističkom pokretu i napisao Die grosse Sünde sa njihove točke gledišta. Ponovo, nije postojao radikalniji njemački nacionalist od Hermanna Bahra. U međuvremenu, navršio je svojih devetnaest godina i bio pozvan na službu u vojsci; sada je bio prepun militarističkih pogleda i vojničke pravde.

On je razumio, vidite, kako da ujedini svoju dušu sa vanjskim strujanjima, ipak nije

nikada izbjegavao uhvatiti se u koštac potpuno ozbiljno sa onima koje su više unutarnje. Poslije perioda dok je bio vojnik uskoro je otišao u Berlin i tamo je izdavao moderni tjednik, Die freie Bühne. Kameleonski, mogao se pretvoriti u bilo što — osim u berlinca!

Tada je otišao u Pariz. Teško da je i došao, nije mogao čak spojiti povratne glagole

sa être već je sa svime koristio avoir , kada je počeo pisati entuzijastička pisma o tome kako je biti suncem okupani Boulanger koji će zasigurno pokazati Europi što je prava, izvorna kultura. Zatim je otišao u Španjolsku, gdje je postao gorući protivnik Sultana od Maroka protiv kojeg je pisao članke na španjolskom. Konačno sse vratio, ne potpuno kopija Daudeta ali izgledajući vrlo sličan njemu.

Ovo nam je sve ispričao u čuvenom Griensteidl Café koji je nudio gostoprimstvo svim vrstama poznatih ljudi od 1848 kada su Lenau, Anastasius Grün i ostali dolazili ovdje i odlazili. Čak su i konobari u ovoj kavani bili poznati; svi su znali Franza, i kasnije Heinricha, iz Griensteidla! Sada je on demoliran, ali zbog toga što je Hermann Bahr tamo toliko govorio o načinu na koji je njegova duša ušla u duh Francuske i sjaju sunca kada si Boulanger, u nekom drugom je rastao bunt, i kada je Griensteidl srušen Karl Kraus je napisao pamflet Literature Demolished. Još se živo sjećam kako nam je Hermann Bahr govorio o svojim velikim dojmovima i kako je on, dečko iz Linza, bio najzgodnija umjetnička faca u cijelom Parizu. Govorio je s entuzijazmom o Maurice Barrès i najčvršće podržavao francuski mladenački pokret; kroz izlijevanje jednog srca punog žara prikupili smo iskustvo o ukupnoj snazi volje cijelog književnog pokreta. Zatim, u Beču zajedno s ostalima, osnovao je tjedne novine, u  kojima je učestvovao nekim stvarno važnim člancima. Postajao je sve više i više dubok ipak, kod njega, površnost je išla ruku pod ruku s dubinom. Tako se nikada nije prestao mijenjati: od socijaldemokrata do njemačkog nacionalista, od militarističkog određenja do gorućeg divljenja za Boulanger, zatim sljedbeništvo Maurice Barrès i drugih; i poslije zadnje transformacije počinje cijeniti impresionističku umjetnost. S vremena na vrijeme vratio bi se u Berlin, ali bi uvijek ponovno odlazio što je brže moguće; bilo je jedno mjesto koje nije mogao podnositi. Beč, a koje je u drugu ruku, strahovito volio, i izražavao ovu ljubav na mnoge načine.

Kroz više posljednjih godina njegovi dragi prijatelji iz Danzig-a pozivali su ga dosta puta da predaje o ekspresionizmu, nešto za što u govorili da razumije iznimno dobro; i predavanja su uključena u njegovoj knjizi o ekspresionizmu. Također se oduševio u vezi Goethe-ovih znanstvenih spisa i pokazuje da se privukao malo bliže onom što mi učimo kao antropozofiju; ali u njegovom slučaju to je samo početak. Mogao bih dodati, usput, da je njegova zadnja knjiga o ekspresionizmu puna hvale za njegove prijatelje iz Danzig-a — naravno, tako da mogu biti favorizirani u usporedbi s berlinčanima.

Poslije je rečeno da je Hermann Bahr prešao na katolicizam. Ja ne bih pretpostavio da će on biti 'cijeli' katolik — možda onoliko koliko je bio boulangistik u prošlim danima. Ali on je ljudsko biće! Sada možete vidjeti u njegovoj najnovijoj noveli da kroz njegovu potpunu svjetovnost, kroz njegovu istrajnost da nauči sve na svoj vlastiti način, sada je osjetio potrebu otkriti nešto o dizanju čovjeka u duhovni svijet i o povezanosti ljudskih bića koja je različita od onih uobičajenih fizičkih veza; drugim riječima, vezama kakve smo opisali jučer.

Možete razumjeti zašto nalazim da je do određene mjere značajno da ovakva novela treba sadržavati ne samo opće odjeke već mora voditi i do konkretnih točaka kao što je smrt nadvojvode Franza Ferdinanda. Ovo pokazuje da su te stvari mnogo više realne nego se općenito pretpostavlja. Upravo ovakve stvari moraju pokazati da je ono što se događa na fizičkom planu često samo simbol onog što se stvarno događa ‘iza scena zemaljskog života’. Jer ako čitate o tome što se dogodilo u vezi ovih događaja, u vezi ovog ubojstva, bez uvida u duhovni aspekt, za vas bi bilo nemoguće shvatiti da netko može biti vođen do mjesta

takvog značaja po ovom pitanju. Ali još nije moguće danas govoriti o ovim stvarima bez određene rezerve; jer još uvijek, ne može se izraziti sve povezano s ovim stvarima. Pažnja se može usmjeriti samo na neke aspekte; za početak možda, više na vanjske.

Podsjetimo se što je rečeno jučer u vezi svijeta Slavena, o duši Slavena. Testament Petra Velikog pojavio se na sceni 1813, ili možda malo ranije, i bio je rasturen iz dobrih razloga kao da i je došao od samog Petra Velikog. Ovaj dokument je iskorišten da ugrabi prirodnu struju, kao što je struja slavenske duše, da bi je upravljalo i vodilo kao sredstvo sugestije.

Kuda bi bila vođena? Vodilo bi je u orbitu rusizma na takav način da drevna slavenska struja postane, na određeni način, nositelj ideje o ruskoj državi! Zbog toga jer je to tako, mora se raditi jasna razlika između duhovne slavenske struje, struje koja postoji kao nositelj drevne slavenske tradicije, i one koja teži postati vanjsko vozilo i obuhvatiti cijelu ovu slavensku struju: rusizam.

Ne smijemo zaboraviti da veliki broj slavena, ili dijelova tih ljudi, živi unutar granica Austrougarske monarhije. Austrougarska monarhija obuhvaća — koristiti ću prste za brojanje — Germane, Čehe, Slavonce, Slovake, Srbo-Hrvate, Hrvate, Poljake, Rumunje, Rusine, Mađare, Talijane i Srbe; kao što vidite, mnogo više nego ima Švicarska. Što stvarno tamo živi može biti prepoznato samo od nekog tko je dosta vremena živio između ovih ljudi i došao do razumijevanja različitih struja koje rade unutar onog što zovemo Austrougarska. Što se tiče slavenskih naroda bilo je, tijekom zadnjih desetljeća devetnaestog stoljeća, velikih napora za pronaći način na koji različiti slavenski ljudi mogu živjeti zajedno u miru

i slobodi. Cijela povijest Austrougarske zadnjih desetljeća, sa svim tim gorkim bitkama, može se razumjeti jedino ako se gleda kao pokušaj realizacije principa individualizacije odvojenih naroda. Ovo je naravno pretjerano teško, jer narodi ne žive jednostavno jedni do drugih već su često izmiješani na komplicirane načine. Između Nijemaca u Austriji ima mnogih koji računaju da bi u dobrobit njih samih išlo da se individualiziraju razni slavenski narodi u Austriji, odnosno, da nađu formu u kojoj se mogu razvijati nezavisno i slobodno. Očito je da ovakve stvari trebaju vremena; ali takvi pokreti sigurno postoje.

Dalje, osim Slavena u Austrougarskoj, postoje balkanski Slaveni koji su dugo živjeli pod

turskom dominacijom, koju su posljednjih desetljeća zbacili da bi osnovali individualne države: Bugarska, Srbija, Crna gora i tako dalje. Jučer sam spomenuo poljske Slavene koji su najviše razvijeni u duhovnom životu. Spominjem samo najvažnije podgrupe, jer ovo mogu obraditi jedino postepeno. U svim ovim slavenskim narodima i plemenima živi ono što sam jučer nazvao konzistentan, iskonski narodni element, što je nešto što se priprema za budućnost.

Gledajući izvana, zašto je Franz Ferdinand toliko važan? Bio je važan jer u njegovom biću, u svim njegovim sklonostima — morate uzeti vanjsku manifestaciju kao simbol onog što je živjelo unutra — on je bio vanjski izraz određenih strujanja. U njemu je živjelo nešto što, kada bi se samo moglo osloboditi, rađa najdublje razumijevanje za individualni razvoj slavenskih naroda. Možete ga zaista nazivati jakim prijateljem svega što se odnosi na slavenske narode. On je razumio — ili bih možda trebao reći: nešto što živi u njemu čega nije bio potpuno svjestan je razumjelo — koje forme bi bile neophodne za socijalni život Slavena ako bi razvijali individualne nacije.

Moramo shvatiti da je karma odlučila da će ova karmička staza biti posebno neobična. Nemojmo zaboraviti da je jednom postojao nasljednik trona, nadvojvoda Rudolf, u kojega su polagane velike nade, posebno u vezi smjera kojem su mnogi liberalni i slobodno misleći ljudi današnjice težili. Onaj tko poznaje okolnosti i osobu, razumio je da nešto radi kroz  ovu dušu što bi imalo primjenu na austrijsku situaciju od onog što sam jučer nazvao englesko političko razmišljanje, engleske ideje u vezi načina na koji bi državama trebalo upravljati. To je ono što se očekivalo od njega a također i ono što je on bio sklon napraviti. Ali znate kako je karma radila i kako je ono što se trebalo dogoditi napravljeno nemogućim. Tako da je umjesto toga nešto drugo postalo moguće. Sada je postajao važniji čovjek koji naginje sasvim drugačijem smjeru. Zaista nije bez važnosti ako našu pažnju privuče ovo: ‘Ovdje je mogao samo obećati; njegov život je bio samo proricanje. Tek sada se može stvarno dogoditi. Nikad ga nisam mogao zamisliti kao ustavnog monarha, sa parlamentarizmom i svim tim probisvijetom.’

Ipak ovo je samo kako smo trebali zamisliti da bude onaj drugi! Vidite da je karma na djelu i sada moramo vidjeti kako ta karma radi da bi postigli bolje razumijevanje. Okolnosti koje su mogle i trebale biti dovedene — ne zbog želja ove ili one osobe već zbog razloga evolucije svijeta — od ove duše koja je gledala na slavenski narodni element sa razumijevanjem (za sada dajem čisto apstraktan opis), imale bi istinski oslobađajući efekt

na slavenski narodni element. Ali bi, u isto vrijeme, bilo uništeno ono što Rusi žele napraviti sa slavenskim elementom. Jer rusizam želi ograničiti slavenski element unutar vlastitog okvira i koristiti ga kao oruđe. Oni žele da bude sadržan u granicama testamenta Petra Velikog. Brzina kojom se ove stvari ostvaruju zavisi, naravno, o svim vrstama bočnih strujanja i perifernim okolnostima. Ali je važno imati sluha za ono što je moment skupljanja u svakom posebnom smjeru. Očito, prema tome, samo oni koji su dublje razumjeli slavenski element mogu razumjeti kakva mreža je stvarno ispletena, i također da oni koji su željeli uništiti slavenski element preko rusizma moraju raditi protiv zdravih nastojanja.

Stvar postaje posebno osjetljiva i varljiva kada se počinje miješati sa strujama i proračunima po metodama koje su na neki način povezane sa okultnim strujama koje koriste tajna bratstva koja postoje svuda po svijetu. Neka su toliko duboka, kao ona o kojima ću sutra govoriti. Ostala samo dodiruju ove stvari ali, čak i tada, kada ih dodirnu, moraju se gledati kao posuda kroz koju ove okultne struje plove. Društvo čije je ukidanje zatraženo poslije smrti nadvojvode Franza Ferdinanda, srpsko društvo ‘Narodna Odbrana’, bilo je aktualni nasljednik ranijeg tajnog bratstva, čije su metode promijenjene tek neznatno. Ne izjavljujem ništa osim činjenica.

Ovdje, dakle, je kontakt između političkih stremljenja i tajnog društva koje, iako usmjereno sa Srbiju, ima niti koje vode u svakom smjeru gdje god se mogu naći Slaveni, i također i veze sa svim vrstama drugih društava, ali posebno unutrašnje veze sa zapadnim društvima. U ovakvom društvu mogu biti naučene stvari koje su povezane s okultnim djelovanjem širom svijeta.

Zašto moramo raditi toliko skretanja s pravog puta da bi dosegli čak i parcijalno razumijevanje onog što stvarno trebamo razumjeti? Nemojte biti iznenađeni da je toliko skretanja potrebno, za površnu prosudbu sve je lako dohvatljivo ako je uvid usmjeren na trenutne događaje u koje smo umiješani sa simpatijom ili antipatijom; lako dolazimo do svih nerazumijevanja i krivih ideja. Što nam se svima često događa? Mi imamo potpuno pravo imati simpatije i antipatije u našim dušama; ali često ima razloga zašto to sebi ne dopuštamo. Možda mi ne uvjerimo sebe s razlogom, ali autosugestija nam često daje dobar razlog za vjerovati da su naše prosudbe objektivne. Kada bi samo mirno priznali simpatije i antipatije, tada bismo prihvatili i istinu. Ali jer mi želimo prosuđivati ‘objektivno’ mi ne priznajemo istinu već, umjesto toga, obmanjujemo se u pogledu istine.

Zašto ljudi imaju ovu tendenciju? To je jednostavno zato jer, kada nastoje shvatiti stvarnost, lako se susretnu sa iznimnim kontradikcijama. A kada susretnu ove kontradikcije pokušaju se nositi s njima tako da prihvate jednu polovinu kontradikcije i odbace drugu polovinu. Često to znači potpuni nedostatak želje za razumijevanjem istine.

Dati ću vam primjer kako možemo postati upetljani u ozbiljnu kontradikciju ako ne

uspijemo u razumijevanju žive veze između kontradikcije i pune istine o stvarnosti. U našoj antropozofskoj duhovnoj znanosti mi razumijemo kršćanstvo kao nešto što je ispunjeno značenjem Misterija na Golgoti, sa činjenicom da je Krist bio proklet, umro, bio pokopan, ali također ponovno uskrsnuo u pravom smislu i živio kao Uskrsnuli. Ovo je ono što zovemo Misterij na Golgoti i mi ne možemo dopustiti pravo nikome da se nazove Kršćaninom ako i on ovo također ne prepozna. Što se, zaista, moralo dogoditi da bi Krist mogao pretrpjeti, za ljudsku evoluciju, ono što sam upravo opisao? Juda ga je trebao izdati i on je morao biti pričvršćen na križ. Da oni koji su ga pričvrstili na križ nisu tako napravili, tada se Misterija na Golgoti ne bi dogodila za spas čovječanstva.

Ovdje imate strašnu, aktualnu kontradikciju, kontradikciju gigantskih razmjera! Možete li zamisliti nekoga tko može reći: Vi Kršćani dugujete Judi da se vaša Misterija na Golgoti uopće dogodila. Dugujete to krvnicima, koji su pričvrstili Krista na križ, da vaša Misterija na Golgoti postoji! Da li je opravdano braniti Judu i krvnike, čak iako je istina da značenje zemljine povijesti dugujemo njima? Da li je jednostavno odgovoriti na pitanje kao ovo? Zar nismo trenutno suočeni s kontradikcijama koje jednostavno stoje tamo i koje predstavljaju strašnu sudbinu?

Razmislite o ovome što sam stavio pred vas! Sutra ćemo nastaviti. Ovo što sam upravo rekao rečeno je samo zato da razmislite o činjenici da nije tako lako reći: Kada dvije stvari proturječe jedna drugoj trebao bih jednu prihvatiti a drugu odbaciti. Stvarnost je dublja od bilo čega što ljudska bića obično žele obuhvatiti svojim razmišljanjem. Nije bez razloga da je Nietzsche, ludio, bio gotovo van pameti, kada je sročio riječi: ‘Svijet je dubok, dublji nego dan to može razumjeti.’

Sada kada sam nastojao naznačiti prirodu stvarne kontradikcije, sutra ćemo pokušati dublje prodrijeti u materiju koju smo sada dotakli kao pripremu.