I.

27 studenog 1911 postavljeno je pitanje u engleskom parlamentu da li anglo- francuski ugovor oko Maroka iz travnja 1904 može biti tumačen, bilo od strane Francuske ili od strane engleske vlade, da uključuje vojnu podršku na kopnu ili na moru, i pod kojim uvjetima. Odgovor je dobiven kroz izjavu da diplomatska podrška nije potvrda ni vojne ni pomorske podrške. Na isti dan Sir Edward Grey je rekao: “Dopustite mi da stavim točku na neke sumnje u vezi tajnosti ... Mi smo položili ispred Doma tajne članke iz ugovora sa Francuskom iz 1904. Nema drugih tajnih angažmana ... Jer mi sami nismo napravili niti jedan tajni članak bilo koje vrste od kada smo došli u urede.” Dana 3 kolovoza 1914 Sir Edward Grey čita u Parlamentu, između ostalih stvari, slijedeći pasus iz dokumenta koji je poslao francuskom ambasadoru  u Londonu 22 studenog 1912: “Naznačili ste da ako bilo koja od Vlada ima ozbiljan razlog očekivati neisprovocirani napad od treće Sile, može postati ključno znati da li se kod tog događaja može pouzdati u oružanu pomoć one druge. S time se slažem, ako neka od Vlada ima ozbiljan razlog očekivati neisprovocirani napad od treće Sile, ili nešto što ugrožava opći mir, (prekomjerno maglovita izjava) treba odmah raspraviti s onom drugom da li obje Vlade trebaju raditi zajedno da spriječe agresiju i sačuvaju mir, i, ako je tako, koje mjere bi se trebale zajednički pripremiti.” U istom govoru, Grey je kazao: “Mi nismo stranke u francusko- ruskoj Alijansi. Čak ne znamo ni uvjete tog Saveza.” ’

Brandes je dodao, u zagradama: ‘Zbilja izvanredna izjava.’

‘Dana 10 ožujka 1913 Lord Hugh Cecil je rekao u debati nakon obraćanja: “Postoji veoma općenito vjerovanje da je ova zemlja pod obvezom, ne ugovornom obvezom, već obvezom koja proizlazi iz obećanja danog od ministarstva tijekom diplomatskih pregovora, da pošalje veliku  oružanu silu van iz ove zemlje da operira u Europi ...” Ovdje je Mr Asquith prekinuo govornika      riječima:      “Dužan      sam      reći      da      to      nije      istina.”

Dana 24 ožujka 1913 predsjednik vlade bio je ponovno upitan da li pod određenim uvjetima britanske trupe mogu biti mobilizirane u cilju da se prizemlje na kontinentu. On je odgovorio: “Kao što je već ponavljano, ova zemlja nije pod nikakvom obvezom ni javnom ni poznatoj Parlamentu koja je prisiljava da uzme stranu u  bilo kojem ratu.” Da li se ovaj odgovor slaže s istinom? Kada su se slijedeće godine ponovno pojavile glasine, Sir Edward Grey je odgovorio 28 travnja 1914: “Pozicija je ostala ista kao što je izjavio predsjednik vlade u odgovoru na pitanje u ovom Domu 24 ožujka 1913.” Na još jedno pitanje 11 lipnja 1914 Sir Edward Grey je odgovorio: “Nema neobjavljenih ugovora koji bi ograničili ili smetali slobodu Vlade ili Parlamenta da odluče da li Velika Britanija treba učestvovati u ratu.” Bez ikakvog preuveličavanja ovo se može nazvati sofisticirano. Naposljetku, postojalo je pismo od 22 studenog 1912 za Monsieur Cambon koje, u užasnom birokratskom stilu diplomatskog jezika, nedvosmisleno obvezuje Englesku na sudjelovanje u bilo kojoj vojnoj nesmotrenosti u koju bi Rusija mogla uvući Francusku.’

Stil je zaista bolan.

‘Još i više izvanredan je završetak govora ministra vanjskih poslova: “Ali ako bi bilo koji ugovor bio sklopljen zbog kojeg bi trebalo neophodno poništiti ili mijenjati prošlogodišnju izjavu predsjednika vlade, treba, po mom mišljenju, biti, i pretpostavljam da bi bio, podastrt ispred parlamenta.”

Cijeli svijet zna da se ovo nije dogodilo.

II.

Ovi ulomci iz parlamentarnih govora dokazuju da Velika Britanija nije bila nespremna za rat sa Njemačkom. G. Archer gleda kao prilično nedvosmisleno da     je     Njemačka     strastveno     težila     ratu     s     Velikom     Britanijom.

Dokazano je da je engleska objava rata bila tako neočekivana od njemačke vlade da je izazvala zapanjenost. Moguće je njemačku vladu nazvati naivnom u vezi ovog, ali apsolutno nema sumnje da su bili bolno iznenađeni. Kao što je C. H. Norman zaključno dokazao, Kaiser Wilhelm je imao dobar razlog da se nada engleskoj neutralnosti. U godinama 1900-1901 spriječio je Europsku koaliciju koja bi prisilila Englesku da dade povoljne mirovne uvjete Južnoafričkoj republici. On je pokazao svoje prijateljstvo za Englesku tako što je odbio primiti u Berlinu izaslanstvo Bura koji su bili po Europi. U dobro poznatom intervjuu u Daily Telegraph ekspresno je objavio činjenicu da je odbio poziv od Rusije i Francuske da im se pridruži u poduzimanju koraka koji bi prisilili Englesku završiti burski rat. Ni Francuska ni Rusija nikada se nisu usudili ovo zanijekati.’

Mogao bih dodati dosta toga iz ovog pisma u Daily Telegraph-u koji bi bili mnogo jasniji nego što to čini Georg Brandes; ali ne želim sam ništa dodati!

‘Tako da rat s Engleskom nije bilo ono što je Kaiser želio u to vrijeme. I nebi bilo lako uvjeriti bilo koju misleću osobu da je šest godina nakon tog intervjua on iznenada planirao zaratiti s cijelim svijetom. Očito je, naravno, da je njegova vlada napravila lošu kalkulaciju. Ali oni nisu željeli rat s Engleskom u 1914, i nekontrolirana mržnja njemačkog naroda protiv engleske koja se tako odvratno rasplamsala bila je očito rezultat otkrića neočekivanog i posebno moćnog neprijatelja u Velikoj britaniji.

Do zadnje minute, Njemačka je tražila preko svojih diplomata da dobije englesku neutralnost. Oni su radili pažljivo. Njemački Kancelar je predložio Sir Edward Goschen-u (britanskom ambasadoru u Berlinu) da će podržati nepovredivost francuskog teritorija ako se dogodi da njemačka osvoji Francusku i Rusiju. Ali Sir Edward Grey je to primio negativno jer njemačka ne bi bila proširila to jamstvo da uključuje i francuske kolonije.

Sada je Princ Lichnowsky, njemački ambasador u Londonu, pitao da li bi se engleska složila da ostane neutralna ako bi se njemačka suzdržala od narušavanja belgijske neutralnosti. Sir Edward Grey je odbio. Želio je zadržati slobodne ruke. (“Ne mislim da možemo dati obećanje neutralnosti samo na osnovu tog uvjeta.”) Bili se on složio kada bi njemačka jamčila integritet i Francuske i njenih kolonija? Ne. (“Ambasador me pritisnuo s time da formuliram uvjete u kojima bi mi ostali neutralni. Čak je natuknuo da bi integritet Francuske i njenih kolonija mogao biti zajamčen. Rekao sam da se osjećam obvezan odbiti svako obećanje o neutralnosti u sličnim uvjetima, i jedino sam mogao reći  da mi moramo držati slobodne ruke.”)

Sir Edward Grey je poslije držao da je Princ Lichnowsky sigurno prekoračio svoje ovlasti kod davanja ovih ponuda. Sigurno da je jedino mogao kazati ovakve stvari jer je bio, i još je, uvjeren da Njemačka ima neodoljivi nagon da se bori simultano s Rusijom, Francuskom, Engleskom i Belgijom.’

Molim da mi oprostite što ću ovdje nešto dodati. Iz ovoga što sam upravo pročitao možemo vidjeti da bi jedna izjava od Grey-a bila dovoljna da spriječi rušenje belgijske neutralnosti. Međutim, ja ne krivim Grey-a ni na koji način, jer je on lutka nekih drugih snaga o kojima ću govoriti kasnije. Upravo suprotno, poštujem ga kao potpuno iskrenog ali izuzetno glupu osobu; ali ne znam koliko je daleko danas dozvoljeno ići kod izražavanja ovakvih prosudbi! U svakom slučaju, jedna izjava od Grey-a bila bi dovoljna da spriječi narušavanje belgijske neutralnosti, i moguće je i dodati: Jedna izjava i rat na Zapadu ne bi se bio dogodio. Jednog dana svijet će čuti za ove stvari.

Mislim da ove stvari imaju priličnu težinu, jer su činjenice. Brandes nastavlja:

‘Kao što sam rekao ranije, i to je očigledno za zdrav razum, Njemačka je bila spremna za njemačko-ruski rat, ovo treba proizlaziti iz invazije Srbije od strane Austrije. Ali Njemačka nije željela zlostavljati Francusku (ili Belgiju) ako bi ona ostala neutralna. Francuska, međutim, je bila odredila da će pomoći Rusiji. Mudrost ove politike prosuđivati će buduće generacije, ali u međuvremenu njena konzekvenca je da deset milijuna ljudi provodi sedam dana u tjednu bijedno ubijajući jedni druge. Bez znanja parlamenta, englesko Ministarstvo vanjskih poslova je obvezalo Veliku Britaniju za pomoć Francuskoj u slučaju europskog rata. Pošto je dobilo nove i jake simpatije za Francusku, javno mnijenje u Engleskoj bi možda i odobrilo ovu obvezu i kada bi to bilo javno poznato. Ali kada bi svi detalji bili poznati sigurno ne bi bili odobreni unutar prinude koju je stavila Engleska, jer Engleska je bila primorana ići u rat zbog francuske veze s Rusijom, jedinom silom koja nema što izgubiti u slučaju rata. Ruska populacija je tako enormna da bi gubitak života u slučaju rata jedva vrijedilo razmatrati, i ako bi narasle nacionalne strasti i ako bi rat vodio u pobjedu, ovo bi samo služilo jačanju pozicije konzervativne vlade.

Da je politička pozicija bila u potpunosti poznata, javno mnijenje u Velikoj Britaniji bilo bi prepoznalo da posljedice sukoba ne bi donijele ništa dobra za slobodu ili dobrobit čovječanstva. Ako bi Saveznici pobijedili, to bi vodilo samo do ogromnog porasta moći Rusije, pobjede vladajućeg sustava suprotnog od onog u Velikoj Britaniji. Za ruske ljude, koji bi kao ljudi pobijedili srce Europe, takva pobjeda ne bi donijela nikakav progres.

III.

Ne vjerujem da moj cijenjeni oponent, g. Archer, može mrziti pruski militarizam više od mene. On je uzrokovan sa dvije duge i prijeteće granice, onom između Njemačke i Rusije na jednoj strani i onom između Njemačke i Francuske na drugoj.’

Primijetite  da  je  ovo  rečeno  od  strane  osobe  koja  nikada  nije  bila  nagrađena  čak  ni sićušnom Malom crvenom pticom, čak ni četvrte klase!

‘To je oprostivo vis-á-vis Francuske sa činjenicom da su francuzi okupirali Berlin dvadeset ili više puta, dok su nijemci uzeli Pariz samo dvaput. To je odvratno zbog njegovog kastinskog sustava i arogancije. Ali se teško može reći da je gori od militarizma drugih država.’

Govori Georg Brandes, koji nema čak ni najmanju Malu crvenu pticu, čak ni četvrte klase!

‘Europa, uključujući Englesku, bila je zabrinuta imajući na umu aferu Dreyfus koji oblik je francuski militarizam sposoban uzeti.’

Naravno ja se slažem cijelim srcem sa Georg Brandes-om!

‘A o ruskom militarizmu, godine 1900 naši idilični i mili rusi, oko kojih moj cijenjeni prijatelj Wells ima takav entuzijazam, i koji su osvojili srca i nas ostalih, hladnokrvno su zaklali kompletnu populaciju Kineza u Blagoveshchensk-u i okolici. Kozaci su vezali kineze skupa sa njihovim konjskim repovima i bacili ih na rijeku u brodovima koji su tonuli. Kada su žene bacale svoju djecu na obalu i molile da barem njih poštede oni su ih zaklali s bajunetama. “Čak ni Turci nikada nisu bili krivi za nešto gore od ovog masovnog ubojstva u Blagoveshchensk-u,” pisao je g. F E Smith, bivši engleski novinski cenzor 1907 godine, godine anglo-ruskog ugovora koji je jamčio i u isto vrijeme podrivao nezavisnost Perzije.

Isti engleski pisac potvrđuje i opis japanskog militarizma od dopisnika The Times-a. 21 studenog 1894 japanska vojska osvaja Port Arthur i za četiri dana vojnički ološ kolje civilno stanovništvo, muškarce, žene i djecu, sa krajnjim barbarstvom: “Od zore do duboko u noć dani su prošli u ubojstvima, otimačini i sakaćenju, u svakom zamislivom obliku neizrecive okrutnosti, dok mjesto nije predstavljalo takvu sliku užasa koju će svaki preživjeli držati u memoriji dok je živ.” ’

Ove stvari koje Brandes govori, čak iako on ne posjeduje ni najmanju Malu crvenu pticu četvrtog reda, bile su naravno dobro poznate nekome tko je napisao: ‘Rat donosi sa sobom užas rata i nije iznenađujuće ako se najmodernije metode koriste u ratu’. Ipak sam drugi dan čuo da je posebno ova rečenica u mom pamfletu bila loše prihvaćena. Ona može biti loše prihvaćena samo od ljudi koji ne znaju ništa o povijesti i nemaju pojma o uzrocima ovih stvari. Georg Brandes nastavlja:

‘Dakle vidimo da je militarizam, bez obzira koje nacionalnosti, prilično jednak svugdje. Želio bih da je g Archer pročitao predavanje koje je dr Vöhringer dao o Njemačkoj Africi dana 30 siječnja 1915 u Hamburg-u. Iz ovog bi naučio kako su njemački stanovnici Kameruna, oko pedeset žena i muškaraca, patili, kada su iznenađeni objavom rata, uhapšeni od strane engleskih oficira i predani crnim stražarima koji su ih zlostavljali. Patili su od gladi i žeđi. Ako bi molili za vodu dali bi im blatne posude, a britanski oficir je rekao, “Nije bitno da li će njemačke svinje imati što piti ili ne.” Na putovanju od Lagosa do Engleske nisu dobili ni vodu za pranje’.

Nisam gnjavio nikoga tko je čitao moj pamflet sa stvarima kao što su ove; ipak je bilo loše primljeno to što nisam bio usklađen s tonovima koji su se čuli svugdje. Nije bilo kritizirano ono što pamflet govori već činjenica da ne govori ono što se govori svugdje. Bilo je loše primljeno jer ne grdi na način kako svi drugi grde. Georg Brandes nastavlja:

‘Ovo je kako izgleda engleski militarizam. Da li je to išta bolje od pruskog militarizma kada engleski nacionalizam, kao i bilo koje druge nacije, se podigne na točku ludila?

IV.

Neka g. Archer i ostala eminentna gospoda u i izvan Velike Britanije završe s beskonačnim raspravama, u koje sam i sam bio uvučen, o tome čija je krivnja za početak rata i o tome tko bi trebao snositi posljedice završetka! Neka se umjesto toga okrenu jedinom važnom i krucijalnom pitanju, naime kako pronaći izlaz iz ovog pakla o kojem možemo iskreno reći, kao u Macbeth-u:

O užas, užas, užas! Jezik niti srce  Ne mogu pojmiti niti imenovati te ...

Apetiti onih koji vode rat su nezasitni. Zar nije bilo odlučeno u Parizu o nastavku trgovačkog rata čak i nakon prekida neprijateljstava? Zar ovo ludilo nema kraja?

U svakom slučaju rat mora završiti sa sporazumom; i pošto je rat ekonomske prirode, sporazum bi morao biti ekonomski. Kao slobodna trgovačka sila, Engleska je pokazala put cijelom svijetu. Carinski ugovori biti će neizbježni; vlade će biti prisiljene raditi zajedničke koncesije i biti će neophodno težiti za većom slobodom trgovine da bi konačno bila postignuta svjetska slobodna trgovina.

Građanin zemlje koja je najviše propatila zbog rata od početka, belgijski proizvođač iz Charleroi-a, gospodin Henri Lambert, izrekao je riječ iskupljenja koja može izgladiti put do mira: Jedina inteligentna i dalekovidna politika, u ovom slučaju carinska politika, je pravedna politika koja ne zavidi na životu drugoj strani. On je naglasio da se konstantno poboljšanje situacije u Europi može postići jedino ako su zemlje koje traže mir obvezne ukinuti ili bar smanjiti carine, naravno samo unutar dogovora koji je potpuno pravedan za obje strane. Ukinuće carina izgleda kao jedini razuman i efikasan način sprječavanja ekonomske taktike koju englezi poznaju kao “dumping”, za koju su tako strastveno optužili nijemce.

Carinski ugovori također bi bili neizbježni kod događaja koji nije za očekivati da je rat došao do točke velike pobjede za jednu ili drugu stranu. Kada bi se to dogodilo, milijuni i milijuni ljudskih bića bili bi žrtvovani na bojnom polju ili bi umrli od ranjavanja, bolesti i siromaštva. Pod pretpostavkom da bi pobjednici odlučili (u skladu s ekonomskom konferencijom u Parizu) diskriminirati pobijeđene do te mjere u smislu carina da bi oni bili spušteni na niži ekonomski nivo, ovo bi bilo povratak čovječanstva u cjelini u sustav nacionalnog ropstva.

Gubitnik bi, to je sigurno činjenica, činio sve napore da se ponovno podigne; on bi iskoristio svaki razdor između pobjednika i bio bi opet slobodan u manje od pola stoljeća. Savezništvo nikada ne traje pedeset godina.

Tako, mirna budućnost za Europu zavisi od slobodne trgovine. Kao što je Cobden rekao, slobodna trgovina je najbolji mirotvorac. Zaista, izgleda čak i više: to je jedini mirotvorac. U stara vremena, konji čiji je zadatak bio da idu stalno u krug oko mlina imali su pogled usmjeren naprijed. Slično, slijepi na stvarnost oko njih, nesretne nacije Europe u krug na mlinu rata, dobrovoljno i pod prinudom.’

Ovo je prosudba neutralnog građanina, ali onog koji ne temelji svoje prosudbe na praznim frazama; on uključuje brojne činjenice u svoje prosudbe, pokazujući kako je moguće vrjednovati ih međusobno na pravi način. Moja težnja nije bila da izrazim mišljenje već da naznačim nešto što je potrebno u današnje vrijeme ako želimo tražiti istinu. Zašto ne bi bilo moguće suzdržati se od prosudbi, bar od onih u vlastitoj duši, ako netko nema ni vremena ni volje da se bavi činjenicama na pravi način? Duhovna znanost nam može pokazati da su prosudbe koje se danas rade, i koje su tako često uvijene u riječi kao što su: ‘Mi se borimo za slobodu i prava malih nacija', zbilja najneodgovornije prazne fraze. Netko tko zna makar i najmanji dio istine mora shvatiti da je takav govor usporediv sa onim ajkule koja pregovara o uvjetima mira sa malom ribicom koja će biti njegov plijen. Ovo prirodno ne može biti shvaćeno odmah, možda ne dok ne razmislimo o tome, da dosta današnjih govora sliči na prijedlog: Zašto ajkule je uđu u među-ribne sporazume (najčešće se koristi riječ među-narodne) sa malim ribama koje žele pojesti?

Ljudi koji danas govore o dolasku mira kažu da ubijanje neće prestati dok postoji vjerojatnost vječnog mira. Praktično je nemoguće zamisliti ništa luđe nego tvrdnju da ubijanje se mora nastaviti sve dok, preko ubijanja, ne dođe do situacije kada neće biti više rata. Jedva da je danas potrebno imati znanje o duhovnim stvarima da bi znali da jednom kada ovaj rat u Europi dođe do kraja samo nekoliko godina će proći do furioznijeg, daleko više razarajućeg rata koji će potresti zemlju izvan Europe. Ali tko danas brine o stvarima koje su dio stvarnosti? Ljudi radije slušaju državnike koji izjavljuju da se ovo ili ono mora postići u interesu slobode ili prava malih naroda. Ljudi čak slušaju kada se odvjetnici, dosta kompetentni odvjetnici, koji bi trebali postati predsjednici pojave u togi muslimanskog princa zbog vođenja slučaja u Rumunjskoj... samo ovo nije primijećeno jer u ovom primjeru govorimo o ‘republici’. Što bi još trebalo reći ako ljudi još žele ići na predavanja koja drže ovakvi ljudi o umjetničkim i književnim stvarima, o odnosima između mitova i saga i književnim materijalima Zapadne i Centralne Europe, nastranu s drugim činjenicama koje sam vam spominjao drugih dana: Maeterlinck je bučno pljeskao kada su Goethe, Schiller, Lessing i drugi nazvani ‘mediokritetni umovi’. Ali ne želim utjecati na vašu prosudbu na bilo koji način; Odmjereno sam privlačio vašu pažnju na činjenice koje se moraju uzeti u obzir kod stvaranja prosudbi, kao i na još neke druge stvari, ako će prosudba postati istinita.

Moramo shvatiti da populacija okupljena zajedno u Centralnoj Europi mora biti prosuđivana sa potpuno drugačije točke gledišta jer, ovdje, ljudske vrijednosti su pod prijetnjom. Za periferne zemlje, u drugu ruku, točka gledišta može biti ona od državnih ili političkih vrijednosti, barem za neko vrijeme, dok ne dođe do određenih drugih okolnosti zbog odlaganja rata za mnogo godina. U Centralnoj Europi mi moramo raditi sa bogatstvom duha, sa razvojem duše i sa svime što je stvarano kroz stoljeća. Bila bi krajnja besmislica vjerovati da moramo biti slično zabrinuti u vezi periferije; bilo bi nepromišljeno izraziti bilo što takvo. Naravno ima dosta toga svugdje u čemu možemo naći grešku. Ali ima jedna stvar — uspoređujući važnije i manje važne stvari — naći grešku u stvarima koje se nalaze unutar zatvorene tvrđave i druga naći grešku u onom što se javlja kod vojske koja opsjeda. Još nisam čuo nikakvu prosudbu iz periferije koja uzima u obzir ove stvari.

Da ne bih bio jednostran, sada ću, u zaključku, skrenuti na nešto drugo. Da bi bili pravedni, uvijek se misli da je dobro suditi obje strane govoreći: Ovdje je ovako a ondje onako, i tako dalje. Ali nikada se ne postavlja pitanje: je li to stvarno tako? Švicarske novine su nedavno objavile članke koji, da bi bili pravedni za obje strane, ukazuju na prilično apstraktan način da su laži izgovorene u objema taborima. Ali pretpostavljajući što je rečeno da nije istina? Članak je o neistinama u svjetskom ratu, ali je on sam po sebi, zbog načina na koji je napisan, potpuno neistinit. Sada vam želim pročitati — u strahu i trepetu, mogao bih dodati — nešto iz njemačkog magazina, nasumično odabrano, da bi vam pokazao razliku. Što se piše okolo po Njemačkoj već je dobro poznato, i isto tako je dobro poznato da to sigurno nije pisano bez naklonosti prema nacijama Centralne Europe. Čak i u člancima koje daju prosudbe koje su malo manje zajedljive još uvijek ima mnogo nepristojnih izjava protiv nacije koja je, napokon, dala Goethe-a, Schiller-a, Lessing-a i ostale.

Slučajno sam došao na članak o ljudskom dostojanstvu od Alexander von Gleichen- Russwurm-a. Članak je motiviran činjenicom da su Nijemci nazivani barbari, i zaista ih još nazivaju barbari na periferiji. Gleichen-Russwurm — on je Schiller-ov unuk — nije posebno uvrijeđen zbog toga što je korištena riječ ‘barbari’. Upravo suprotno, on dosta dobro pokazuje što su drevni grci i rimljani mislili sa ‘barbarin’, što nije bilo ništa strašno. Ja  neću ići u ovom smjeru. On ide dalje raspravljati o različitim nacijama. Ovaj članak je kao i mnogi drugi koje danas možemo naći napisan od ljudi u Centralnoj Europi koji su jednaki, recimo, Maeterlinck-u. Oprostite mi! Gleichen-Russwurm pravi razliku između nacija i vlada i u nekim izjavama to i naznačuje — ja vam ih samo prenosim, to nisu moje riječi — može izgledati užasno kada se onaj tko čita ili sluša nađe uvrijeđen jer je pripadnik te nacije. Imam povjerenje da nema među nama onog tko će se osjećati na taj način; mi smo svi antropozofi i možemo razumjeti ovakve stvari. Ne zbog riječi koje su korištene da opišu vlade u članku koji vam želim pročitati, već da vam pokažu kako Gleichen-Russwurm — ne baš poznat čovjek ali koji je ugrubo par sa Maeterlinck-om što se tiče inteligencije — se na nijedan način ne povlači od govora vlastitom narodu unutar tvrđave što hrabri, misleći i častan čovjek mora kazati ako im ne želi baciti pijesak u oči. Očito, dakle, što je rečeno unutar tvrđave ne smije se odnositi na periferiju jer u osnovi nema ništa s tim. Mislite odmjereno i shvatit ćete što mislim. Gleichen-Russwurm kaže:

‘Ruski narod je dobre prirode i ljubazan, štogod Kozaci, koji nisu s njima povezani, napravili. Kriminalna carska vlada izazvala je rat, ipak najveći pjesnik nacije, Tolstoj, koji će uvijek uživati naše poštovanje, propovijedao je gađenje od rata najpoticajnijim riječima.

Zvjerstva počinjena od francuske rulje, glupost njihovih ministara i nekulturne primjedbe pariških novinara i pisaca, ne mogu promijeniti činjenicu da je Francuska zemlja svete i milostive ljubavi, Vincent de Paul-a, koji još ima mnogo sljedbenika, ni da je većina francuskog naroda radišne i miroljubive prirode.

Engleska ostaje mjesto rođenja Shakespeare-a i dala je svijetu nježne pjesnike, nesebične filantrope i filozofe najveće vrijednosti. Ipak zemljom upravljaju lažovi i prevaranti i engleski narod, koji je najponosniji na vlastitu kulturu, doveden je do najgore vrste modernog barbarstva preko njihovog načina vođenja rata.

Talijanska beskarakterna banditska vlada zaslužuje prezir. Sa svime nedavno povezanim s Italijom nije se moglo složiti i bilo je odbojno čak i njenim prijateljima. Ipak još od Goethe-a primili smo tako bogatu riznicu kulture, osjećaj za umjetnost i prirodnu ljepotu da ćemo je imati u srcima, nezaboravnu i još plodnu.

Mržnja koju naši neprijatelji imaju prema nama možda je očuvala ono najvrjednije u našoj prirodi. Gorčina koja nam se pokazuje ovih dana, naše prepoznavanje antipatije bez presedana s kojom smo suočeni sa svih strana, je kao upozorenje koje podčinjeni šapuće pobjedniku: “Memento mori!”

Čak izgovoreno odvratnim jezikom osigurava da plemenitost ne postane oholost, da godišnjica trijumfa ne degenerira u aroganciju i oholost — drskost na koju su grčki pjesnici upozoravali svoje heroje da je se čuvaju.

Schiller, zabrinut za dostojanstvo čovjeka, razmišljao je da plemenita ljudska bića plaćaju ne samo za ono što rade već i za ono što jesu.’

Vidite, moguće je formirati vrlo pogrdno mišljenje o onima koji sudjeluju u sadašnjim događajima, bez da upadnemo u zamku da obilježimo cijele nacije. Prosudbe ovakve vrste broje se stotinama i ako, jednog dana, bude se radila statistika od 1914 nadalje o tome kako su druge nacije bile prosuđivane od Centralne Europe i od periferije, rezultat će biti otkrivanje izuzetne kulturne i duhovne prirode! Ali u međuvremenu u svačijim umovima ništa nije udaljenije. Upravo sada g. Leadbeater sastavlja statistike uspoređujući kriminalne dosjee njemačke i engleske, i nedavno je objavio u velikom izdanju u Theosophical Review koliko Njemačka ima više kriminalaca nego Engleska. Onda je, u slijedećem broju neko naznačio da je određeni broj bio naznačen ispod krivog zaglavlja i da bi ispravak pokazao da je situacija sasvim različita. Čini mi se da je stavio dvadeset devet tisuća kriminalaca za Englesku, zaboravljajući sto i četrdeset šest tisuća; za Njemačku ih je sve uključio. Ali dok je tabela prikazujući Njemačku kao zemlju sa najvećim brojem kriminalaca tiskana velikim slovima u Theosophical Review, opovrgavanje se pojavljuje malim slovima na kraju slijedećeg broja.

Statistike kao ova biti će jednog dana zamijenjene drugima i tada će nešto od onog što je rečeno u članku  ‘O povijesti izbijanja rata’, koji je dobio nagradu Sveučilišta u Bernu, biti prepoznato kao istinito:

‘Ali povijest ne može biti stalno krivotvorena; mit ne može doći na mjesto znanstvenog istraživanja; zlokobna mreža biti će donesena na svijetlo i razbijena na komadiće, iako je umjetnički ispletena.’

Bilo je neophodno reći ove stvari kao pripremu za govorenje slijedećeg puta o stvarima o kojima brojni iščekuju čuti ali koje, moram ponoviti, ne mogu biti ugodne kao što netko možda zamišlja. Ja sam nemam potrebu izraziti ovo ili ono mišljenje. Kao duhovni znanstvenik trebam gledati na stvari onakve kakve jesu, bez krivotvorenja, i tako o njima i govoriti. Znam vrlo dobro kakve primjedbe će neki ljudi — iako naravno nitko iz ovog kruga — vjerojatno dati s obzirom na određena zvjerstva i druge stvari koje su kazane i poticane bez ikakve prave perspektive. Poznajem te primjedbe, ali također znam kako ih je kratkovidno davati i koliko malo pojma može imati onaj koji ih daje o tome kako stvari stvarno stoje i kako je krivnja stvarno raspodijeljena.

Kada smo imali naš spor — ako ga tako mogu nazvati — s gđom. Besant, ona je sredila da baci svu krivnju na nas. Prema nekome tko je do tada bio njen ljubitelj ali tko je od tada povukao svoje poštovanje, ponašala se sukladno principu: ako osoba napada drugu osobu, i ako onaj tko je bio napadnut plače za pomoć, tada napadač može reći da onaj tko plaće za pomoć je kriv jer ne dozvoljava da bude zaklan. Mnoge prosudbe su danas slične prirode. Najčudnije situacije možemo susresti u vezi ovog. Ljubazni-srdačni, dobronamjerni ljudi koji ne bi nikada tako prosuđivali u svakodnevnom životu, ipak tako rade u odnosu na politička pitanja o kojima ne znaju ništa. Ovim ljudima nedostaje jasnoće u njihovim prosudbama. Ali jasnoća je temeljna pretpostavka za formiranje bilo kojeg zaključka, iako to nije poravnanje za davanje ove ili one prosudbe u ovom ili onom smjeru.