PREDAVANJE I

Dornach, 4 prosinca 1916

Neprekinuta nit provlači se kroz sve rasprave održane ovdje kroz mnoge godine: Od vitalnog je značaja da oni koje pokreću impulsi duhovne znanosti razviju smisao, osjećaj za širinu u kojoj ova duhovna znanost ulazi u sve što čovječanstvo donosi na površinu za vrijeme ljudske evolucije — mislim na površinu duhovnog života ili, uistinu, sveg života, jer je apsurdno očekivati da duhovni život postoji u izolaciji. U stvari, sve što naizgled pripada materijalističkom životu nije ništa drugo osim efekt duhovnog života.

Za početak, veze između materijalnog života i duhovnog života su malo shvaćene zbog toga što se na duhovni život danas često gleda kao na ništa više nego zbroj apstraktnih filozofskih, apstraktnih znanstvenih i apstraktnih religioznih ideja. Od onog što je rečeno u drugim prigodama moći ćete pokupiti da su religiozne ideje danas najjače unesrećene apstrakcijom, sa idejama i osjećajima koje se mogu sasvim dobro razviti bez ikakvog direktnog duhovnog života. Apstraktna kultura ove vrste ne može ući u materijalni život; to može samo istinski duhovna kultura, kultura čiji izvor leži u životu duha. Ako čovjekov budući razvoj želi izbjeći zastranjenje u potpunu degeneraciju, istinska duhovna kultura će morati zauvijek ući u vanjski život. Vrlo malo ljudi shvaća ovo danas jer vrlo malo ima neki osjećaj što duhovni život uistinu je. Često sam naglašavao da je upravo sada iznimno teško govoriti o položaju koji duhovna znanost ima u mnogim bolnim događajima našeg vremena.

Prije više godina izabrali smo kao moto ove Goethe-ove riječi: ‘Mudrost leži isključivo u istini'. Naš izvor nije bio upravljan površnim kapricima koji često upravljaju takvim odlukama ovih dana. Izabrali smo ovaj moto imajući na umu da ljudsko biće treba biti pripremljeno cijelom svojom dušom, cijelom svojom prirodom, ako želi apsorbirati duhovnu znanost u svoju dušu na pravi način, čineći je pravom vodećom silom svog života. Široka priprema koju treba da bi prodro na ispravan način u duhovnu znanost danas, sadržana je u motu: ‘Mudrost leži isključivo u istini'. Naravno riječ ‘istina’ mora biti gledana kao nešto ozbiljno i uzvišeno u vezi svih stvari. Čak i površno gledano nalazimo da nivo kulture koji smo danas dosegli — premda visoko hvaljen — i u Europi i u svijetu kao cjelini, pokazuje kako je malo duša pokrenuto sa onim što je izraženo ovim motom.

Molim da ne pretpostavljate da mislim na naše antropozofske krugove posebno! To bi bilo potpuno neshvaćanje. Duhovna znanost, naravno za početak, mora, u idealnom smislu, prepoznati svoju povezanost sa modernom kulturom u cjelini. Neizbježno moram spomenuti mnoge stvari koje pripadaju današnjoj kulturi koje je potpuno nemoguće povezati na ispravan način sa duhovnom znanošću. Ali u ovome mislim najmanje na sve naše antropozofske krugove koji pokušavaju svjesno prodrijeti u duhovne potrebe našeg vremena, i streme pronaći bilo što, što može donijeti ozdravljenje bez podcjenjivanja ičeg što se nalazi u biću.

Postoje, naravno, temeljne unutrašnje potrebe koje nisu bile nepredviđene. Ali stavljajući ovo po strani, izvana smo ušli na vrijeme u kojem su, unutar tog duhovnog života koji se diže na površinu u mjeri u kojoj to svatko može vidjeti u svojoj duši, ljudi najmanje skloni da uzmu istinu u svom pravom smislu, u svom najosnovnijem značenju. Ni na koji način, čak ni iz razloga unutarnjih impulsa duše, čak ni u radosnim trenucima unutarnje osjetljivosti, ljudi nisu osviješteni punim svjetlom istine koja ih najviše zanima. Umjesto toga osviješteni su — posebno u sadašnje vrijeme — svjetlom koje izranja iz njihova članstva u pojedinoj naciji ili drugoj zajednici. Svjesno i nesvjesno ljudi danas rade prosudbe u skladu s tom točkom gledišta. Što je brža prosudba, što je manje stvarnog uvida koji je sačinjava, to je udobnija za duše današnjice. To je razlog zašto je danas tako mnogo sasvim nemogućih prosudbi koje se odnose kako na šira pitanja a tako i na pojedine događaje. Ove prosudbe nisu bazirane ni na jednoj vrsti intimnog znanja; zaista nema težnje da ih se bazira na takvom znanju. Ljudi nastoje odvratiti pozornost od stvarnih problema i umjesto toga gledaju na stvari koje uopće nisu bitne.

U ovakvom raspoloženju ljudi danas govore o razlikama između nacija; rade se prosudbe o nacijama. Između nas ovo očito ne bi trebao biti slučaj, ali da bi imali ispravan aršin moramo jasno znati što se zbiva oko nas. Dakle, prosudbe se rade o nacijama, a ipak se nema razumijevanja za nekog koji ne radi takve procjene već, umjesto toga, prosuđuje što je stvarno. Ove procjene o nacijama nikada ne dotiču ono što je stvarno. Ipak kada netko sudi o ovim stvarima u realnostima i zbog toga mora kazati nešto o nekoj vladi, ili o određenoj osobi, ili o nečemu što se događa u politici, — bilo o svakodnevnim događajima ili dalekosežnijim stvarima — tada se taj procjenjuje kao da su mu namjere drugačije nego što u stvari jesu. Kako je nekome lako dati prosudbu o nekom državniku koji je uključen u ono što se danas zbiva. Ako to dođe do ušiju osobe koja pripada istoj naciji kao i taj državnik, ona odmah osjeća suprotstavljanje. To je zato što se uzima nešto što je rečeno o stvarnosti i to povezuje, ne sa ovom stvarnošću već sa nečim što je teško definirati ako se ne gleda u svjetlu duhovne znanosti; to se povezuje s nacijom o kojoj se priča ili s nekom drugom nacijom.

Dakle najčudnije prosudbe se čuju u svijetu danas. Ljudi koji pripadaju određenoj naciji rade prosudbe o drugim nacijama ne shvaćajući da one nemaju nikakav sadržaj; one sadrže samo izrečene riječi i ne sadrže ništa što je na bilo koji način proživljeno. Samo razmislite što formiranje prosudbe o cijeloj naciji povlači za sobom — a upravo se takve prosudbe raspršuju okolo na sve strane! I ne samo to. Ljudi su strastveno predani svojim sudovima bez i da imaju i najmanji znak i o najoskudnijem dokazu na kojima bi ih trebali temeljiti. Naravno da ne možete od svakog tražiti da bude u posjedu takvih dokaza. Ali se može očekivati od svakog pojedinca da plasira prosudbe sa dozom umjerenosti, umjesto da ih izjavljuje kao apsolutan sud. Čak i ako ne idemo ovako daleko, mora nam biti jasna razlika između prosudbe koja ima sadržaj, rečenice koja nosi neki sadržaj, i rečenice koja je potpuno bez sadržaja. Možemo reći: veliki grijeh naše današnje kulture leži u činjenici da živi u rečenicama koje nemaju sadržaja, bez da shvaćamo koliko su te rečenice prazne. Više nego u bilo kojem vremenu možemo iskusiti danas: ‘Onda su došle riječi da spase situaciju. One će voditi vaše bitke ako ih unovačite, ili vam namjestiti univerzalni sustav.’ (Goethe/Faust op.pr.)

Zaista, mi osjećamo i još više; mi osjećamo kako je pravljena povijest i vođena politika sa riječima koje nemaju sadržaja. Ono što deprimira je da ima tako malo sklonosti da se shvati ova velika stvar. Vrlo rijetko sam sretao pravi smisao za ono što se stvarno događa kod ovih stvari. Ali u zadnjih nekoliko dana prešao sam neka poglavlja koja pokazuju smisao za ovaj nedostatak našeg vremena:

‘Sa čuđenjem slušamo od proroka našeg vremena da su stare riječi, Sloboda, Jednakost, Bratstvo bili samo privremeni ideali da bi bili zamijenjeni nečim novim. Profesor Kjellén je ovo rekao ...’

Moram naznačiti — to je ovih dana neophodno — da profesor nije nijemac već šveđanin; pripada neutralnoj državi.

‘u svom dokumentu “Ideje 1914” u kojem uspoređuje stari slogan iz 1789 sa novim iz 1914: Red, Dužnost, Pravda! Gledajući pažljivije ove takozvane nove riječi nalazimo da su one prilično stare i pohabane. Usporedba između njih otkriva drevni sukob koji karakterizira čovjekov duhovni život, sukob između unutarnjeg svijeta slobodnog djelovanja i vanjskog svijeta rigidnih zakona, mjera prinude. Čak i tako davno kao u vrijeme Krista, pravda kao ispunjenje zakona je balansirana milošću, dužnost s ljubavlju, a pravni poredak dobrovoljnim oponašanjem Krista.

Da bi mu objasnio, profesor Kjellén ne zastupa bezuvjetnu aboliciju riječi Sloboda, Jednakost, Bratstvo, čak i jer su postale prekomjerne sa smrću "drevnog režima". On predlaže sintezu između njih i onih iz 1914: Red, Dužnost, Pravda. Ali također ni u ovoj sintezi nema ničega novog. Bilo je dovoljno realnosti u Engleskoj osamnaestog i devetnaestog stoljeća kako bi se omogućila nesavršenost svakoj ljudskoj ustanovi.

Činjenica da je ta sinteza sada postala neučinkovita samo dokazuje da su sve vrijednosti i protu-vrijednosti, zajedno sa sintezom koja god je postala važeća, postale prazne fraze čim se božanska iskra koja im je dala život ugasi. Sloboda, Jednakost, Bratstvo označavaju jednu formulu koja crpi snagu iz socijalne svijesti. Red, Dužnost i Pravda, na drugoj strani, pretpostavljaju uvjerljivu snagu višeg autoriteta ako žele biti efikasni. Ovdje se, i to ne u nadmoći jedne ili druge formule, otkriva nedostatak koji je tako odlučujući za sudbinu modernog čovječanstva: Snaga socijalne svijesti kod velike većine je odsutna da bi dominirale vrijednosti koje oslobađaju, a snazi autoriteta previše nedostaju one vrijednosti koje se vežu izvana da bi dominirale. Vrijednosti koje nisu duboko utemeljene u evoluciji mogu se brzo preokrenuti u prazne fraze i početi zloupotrebljavati ...’ i tako dalje.

Ipak, povremeno se odsvira nota koja otkriva izvorni smisao onog što se događa. Ne bi me trebale iznenaditi riječi koje se za mene izdvajaju kao oaza u današnjoj pustinji praznih fraza. Napisane su, napokon, od moje stare prijateljice Rose Mayreder. Mogu se naći u Internationale Rundschau u broju iz studenog 1916 i ukazuju na mnogo toga o čemu smo razgovarali prije mnogo godina. Dakle ne bih se trebao iznenaditi našavši te riječi; ali sam na mnogo načina bio ushićen čuti kako su se misli te osobnosti razvile kroz godine. Premda se nije mogla uzdići do pogleda na svijet temeljenog na duhovnoj znanosti i uvijek je zauzimala stav jalove kritike, ipak mora reći:

‘Svi problemi koji se mogu naći u vanjskim strukturama svijeta mogu se pratiti unatrag do jednog izvora-pitanje moći.’

Kada bi samo na ovo pazili, trebali bi biti puno manje skloni živjeti živote u praznim frazama!

‘U centru svih svađa i uznemiravanja koja dominiraju stoji borba grupa i pojedinaca za moć. Ova borba za moć između cijelih grupa nacija ili država je, iza svih praznih fraza, pravi uzrok svakog rata. Rat se ne može odvojiti od traženja moći; oni koji se žele suprotstaviti ratu moraju najprije obezvrijediti princip moći — baš kao su, prilično je logično, to napravili rani kršćani. Odijelo u kojem se princip moći sada pojavljuje gore je nego što je to ikad bilo u prošlosti; jer sada tretira ljudsku dušu u svim njenih divnim i uzvišenim svojstvima. To bi se moglo nazvati mehanizacija života kroz tehničko i ekonomsko gospodarenje prirodom. To je tragična sudbina čovjeka da zauvijek postane rob vlastitih kreacija zbog nesposobnosti da unaprijed izračuna posljedice. Tako se dogodilo da je čak i tamo gdje je upotrebom svoje genijalnosti i inventivnosti da uposli elementarne sile u svoju službu, još jednom postao rob nepredvidljivih efekata koje je preuzeo kroz njihovu kombinaciju s principom moći. Moderna tehnologija, koja čini ljudski život na mnogo načina mnogo lakši, i moderna ekonomija, koja tako beskrajno uvećava čovjekovo materijalno bogatstvo, postaju sada oruđe modernog imperijalizma, okreću se protiv esencije bića kao individue. Udruženi zajedno u bezdušnim razmjerima, ljudska bića su učvršćena sa mašinerijom stranačkih interesa koji upravljaju današnjom civilizacijom. Pojedinac postaje rezervni dio, zub; može držati sam sebe samo toliko koliko ima snage. Ali vrijednosti duševnih kvaliteta utemeljene u starim kulturama gube se u procesu ... U današnje vrijeme ovakve kulturne vrijednosti preživjele su jedino u zemljama koje su izvan imperijalističkih interesa, ili u ruralnim područjima i malim gradovima gdje je još uvijek prisutan određeni stupanj dokolice i odmora, gdje zahtjevi kod pojednica ne prelaze njegov kapacitet da bi ih ispunio. Ovo su neophodni uvjeti za harmoničnu umjetnost života; ali oni su usisani u ubitačan vrtlog neumjerenosti koji prevladava u centrima moderne civilizacije ...’

Glasovi kao ovaj pokazuje da postoje neki — nema ih mnogo — koji razumiju što danas nedostaje. Ipak ovi ljudi uzmiču od toga da dohvate živi impuls duhovne znanosti. Važne stvari za shvaćanje stvarnosti su nadohvat ruke. Glavni razlog za ovo je u osnovi nedostatak impulsa u njihovim stremljenjima, i to osnovnog impulsa za istinu. Postoji težnja za traženje istinu u praznim frazama. Bez obzira koliko entuzijastično punili svoje biće s ovim frazama, ova potreba ih nikada neće dovesti do istine. Za nalaženje istine neophodno je imati osjećaj za činjenice, bez obzira da li su one nađene na fizičkom planu ili u duhovnom svijetu.

Pogledajmo na život kakav je danas: Da li potraga za istinom drži korak sa mudrošću i

sa neizmjerno veličanstvenim napretkom utjelovljenim u vanjskoj kulturi? Ne. Možemo čak reći da su u određenom smislu ljudi izgubili dobru volju da gledaju ispravno i vide da li je ono što se nalazi u stvarnosti na bilo koji način povezano s istinom.. Ali je neophodno razviti ovaj osjećaj za istinu u svakodnevnom životu jer ga inače neće biti moguće podići do razumijevanja duhovnih svjetova.

Da bi pokazao što mislim, dati ću primjer, ne samo o laži u praznoj frazi već i kako se određena laž uzburkava i ljulja na valovima današnje civilizacije, utječući na stvarni život. Ima mnogo događaja na koje se možemo sada osvrnuti a koji su protresli Europu do temelja. Neophodno je da se vratimo više decenija unatrag i prepoznamo esencijalne karakteristike ovih događaja ako želimo prosuđivati što danas uzrokuje da se cijeli svijet trese; ali moramo imati sluh za realnosti.

Već sam vam rekao da je u određenim tajnim bratstvima na Zapadu — imam dokaz za ovo — bilo govora 1890 u vezi sadašnjeg rata. Učenicima ovih bratstava davane su instrukcije u smislu karata koje su pokazivale kako bi Europa trebala biti promijenjena sa ovim svjetskim ratom. Posebno Engleska bratstva su razmatrala ovaj rat koji se trebao dogoditi — uistinu, koji je trebao biti vođen i dobro pripremljen. Govorim o činjenicama, ali postoje određeni razlozi zašto se moram suzdržati da vam nacrtan karte, iako bi vam lako mogao nacrtati mape koje su razmatrane u učenjima ovih zapadnih tajnih bratstava.

Ova tajna bratstva, zajedno svime što im je pridruženo, računali su na velike revolucije koje su se trebale dogoditi između Dunava i Egejskog mora i između Crnog mora i Jadrana u vezi s velikim europskim ratom o kojem su raspravljali — svaka rečenica koju govorim je prilično promišljena. Jedna od rečenica koja se javila u njihovim diskusijama, i koju ću reći više-manje doslovno, išla je: Čim su se snovi o panslavizmu razvili samo malo više, dobar dio se odrazio i na Balkan što je u suglasju sa razvojem u Europi. Mislili su u suglasju sa tajnim bratstvima.

Ovo je jedna velika mreža koju želim osvijestiti u vama. Snovi o panslavizmu su razmatrani neprestano od strane ovih tajnih bratstava. Oni su govorili o političkim snovima, o političkim revolucijama, a ne o kulturnim snovima što bi bilo potpuno ispravno; nismo li mi u našem duhovno znanstvenom pokretu raspravljani temeljitije nego bilo tko drugi o tome što živi u duši Istoka! Nakon što smo vidjeli kakvu su ulogu snovi o panslavizmu odigrali, sada se vratimo realitetima na fizičkom planu. Dati ću jedan primjer.

Dosta decenija postojao je, pod zaštitom ruske vlade, ‘Slavenski odbor za socijalnu skrb’. Što bi bilo ljepše od ‘Slavenskog odbora za socijalnu skrb’ pod zaštitom moćne vlade? Sada ću vam nešto kratko pročitati što ima veze s ovim Odborom, datirano 5 prosinac 1887. Kaže se slijedeće:

‘Predsjednik Odbora za slavensku socijalnu skrb iz Petrograda uputio Ministarstvu vanjskih poslova zahtjev za oružjem i streljivom za ekspediciju Nabokov’.

Zahtjev nije bio za toplo donje rublje za malu djecu, bio je za streljivo za određenu ekspediciju povezanu sa poticanjem revolucije u različitim balkanskim državama! Možda vidite iz ovoga kako nešto što je laž, svjesna laž, kako se može pojaviti u javnom životu. ‘Odbor za skrb’, — kako neškodljivo, zaista dostojno! — bavio se poslom različitih revolucionarnih odbora povezan s ruskom vladom kojih je zadatak bio poticanje balkanskih država.

Mogao bih vam lako citirati deset, dvadeset, ovakvih malih nota. Da dodam još nešto: U kobnoj godini 1914 određeni g. Pašić zauzeo je visoki položaj u vladi određene balkanske zemlje. Sigurno se sjećate tog imena. Dok je dinastija Obrenović još vladala Srbijom, ovaj g. Pašić je bio izgnan u drugu balkansku državu. Možete se pitati što je tamo radio. Ne bih ga želio kritizirati ali bi vam pročitao još jedno kratko pismo. Ono počinje: ‘Tajna komunikacija od predsjednika Odbora za slavensku socijalnu skrb u Petrogradu, za konzularnog administratora u Rustshuku, datirano 3 prosinca 1885, Br. 4875.’ Citirao sam broj dokumenta da ne mislite da manipuliram ili samo pravim anegdotu:

‘Prema instrukcijama direktora azijskog odjela zadovoljstvo mi je poslati u vašu čast uz ovo i 6000 rubalja sa poniznim zahtjevom da se ovaj iznos plati srpskom emigrantu Nikoli Pašiću preko ureda udovice Natalya Karavelove koja je u Rustshuk-u. Molim da budete ljubazni i potvrdite prijem i dalje proslijedite ovaj iznos.’

Vidite da čak i oni koji su radili za neškodljivi ‘Slavenski odbor za socijalnu skrb’ su odigrali određenu ulogu u kobnim događajima Europe. Zar ne bi bilo dobro razviti instinkt za istinu tako da ne uzimamo stvari bezbrižno s obzirom na naziv ili frazu, te kultivirati volju da ih malo ispitamo? Dok to ne napravimo, do zaključaka dolazimo potpuno bezbrižno, a nepromišljenost u formiranju prosudbi je ono što nas sve više udaljava od istine. Činjenica da nas nepromišljenost u prosudbama udaljava od istine nikada ne može biti opravdanje da nismo znali ovo ili ono.. Prosudbe koje nosimo u svojoj duši su činjenice koje su bitne u svijetu; nikada ne smijemo zaboraviti da u svojoj duši nosimo činjenice koje su bitne u svijetu, iako u cjelini to je predmet s obzirom na ono što upravlja cijelim opsegom života.

Mala digresija, najčudnije prosudbe o relacijama između država mogu se čuti ovih dana. Naziv za ovo — prazna fraza na mjestu istine — je ‘međunarodne veze’. Prosudbe rade ljudi koji nisu učinili ni najmanji napor da konzultiraju činjenice, iako ih je nekada prilično lako pronaći. Ne mislim, naravno, na one koji su ujedinjeni ovdje sa nama u antropozofskom društvu. I pored toga, mi živimo u svijetu i on djeluje na nas preko najmanje jednog posrednog načina, jer mi uvijek dopuštamo da se utječe na nas sa onim što neki zovu najveća sila: Tisak! Posljedice tiska su stvarno najviše katastrofalne, jer on falsificira i muti relativno sve. Kako bi malo toga bilo napisano kada bi oni koji pišu bili pozvani da pišu ispravno! Tko danas ne piše o odnosu Rumunjske i Rusije, ili Rumunjske i bilo koje druge države? Čak im ne pada na pamet da je temeljni preduvjet da reći bilo što o ovim vezama, pročitati memoare bivšeg kralja Karola od Rumunjske. Oni koji pišu bez da su to učinili, pišu samo stvari koje nisu vrijedne čitanja, čak i najprostijih ljudi.

Vremena su teška; dakle samo teški i ozbiljni pogledi na svijet mogu biti korisni u ovo vrijeme. Važno je da se osjeti nešto što sam često opisivao kao esencijalno: iznad svega ne prosuđivati ishitreno već, umjesto toga, gledati na stvari stranu po stranu i pričekati da same progovore. Tijekom vremena reći će nam mnogo dobrih stvari. Upoznati se sa koliko je moguće aspekata je najbolja priprema za prodrijeti dubinski u teške i komplicirane uvjete života danas.

Bez želje da izrazim bilo kakvu prosudbu želio bih reći nešto što će pokazati pravi put za za smjestiti ono što ću reći zajedno sa ostalim stvarima koje se dogode. Važna uloga odigrana od strane rumunjske vojske u rusko-turskom ratu dobro je poznata. Nakon što su Rusi zahtijevali dopuštenje da prođu kroz Rumunjsku, i nakon što su bili odbijeni, došao je trenutak u ovom ratu kada je Veliki vojvoda Nikolaj, koji je već igrao važnu ulogu u tom vremenu, napisao Rumunjskoj ovako: ‘Dođite nam pomoći, prijeđite Dunav kako god želite i pod uvjetima kakvima želite. Samo dođite brzo, jer će Turci završiti s nama.’ Kao rezultat, kao što znamo, intervencija rumunjske vojske dovela je do priželjkivanog ishoda za Rusiju.

Poslije ovog, kralj Karol od Rumunjske želio je imati udjela u mirovnim pregovorima. Nije mu dopušteno. Tako da je zauzeo prilično naprasitu poziciju vis-á-vis ruske vlade, a kao posljedicu toga je prolazio čudnovato iskustvo. Postojale su ruske trupe stacionirane u Bukureštu i lako je bilo uvjeriti se da im je namjera srušiti kralja; pošto je situacija bila kako sam upravo naznačio, možete lako shvatiti da su takve namjere zaista i postojale. Tako je kralj Karol zahtijevao povlačenje ruskih trupa, gdje je primio veoma grub, zbilja prilično zločesti odgovor od Goršakova, tadašnjeg ministra vanjskih poslova. Razmišljao je —  ovi ljudi misle s vremena na vrijeme — i tješio se da se ipak car Aleksandar ne bi složio i da je to samo Goršakov koji se ponaša slobodno. Tako je pisao caru i primio odgovor iz kojeg doslovno citiram glavne rečenice:

‘Neugodna situacija koju su donijeli vaši ministri nije ni na koji način izmijenila srdačni interes koji imam za vas; Žao mi je što je to aluzija na posebne mjere koje bi me stav vaše vlade prisilio poduzeti.’

Ovo vam govorim samo kao primjer kako smještati događaje proteklih decenija jedne do drugih, tako da prosudbe same proizlaze iz njih. Jedino sami događaji nam mogu pomoći da kreiramo prosudbu sa stvarnim sadržajem. A događaji prethodnih decenija su takvi da se ne mogu prosuđivati konačno jer previše veza ih vodi jedne do drugih. Nadalje, neophodno je uz svaku prosudbu imati na umu pravu motivaciju, pravu perspektivu. U tim vezama mogu biti sadržana najbolnija iskustva. Moram priznati da u licu velike akumulacije neljubaznosti koju sada susrećem u vezi ovog ne mogu nego doći do bolnog zaključka da postoji jako malo naklonosti u svijetu da se prosudbama da prava perspektiva i malo volje da se razumije nekoga tko želi procjenjivati stvari na ovaj način, dakle tražeći pravu perspektivu za prosudbe.

Bez izražavanja svog mišljenja na bilo koji način, moram priznati da sam se izvan Njemačke jedva i susreo s nekom prosudbom o Njemačkoj koja ima razumijevanja i prijateljska je. Prosudbe su izražavane sa ogromnim samopouzdanjem, ali ne sa pravim razumijevanjem. U drugu ruku, postoje nebrojene iznimno pozitivne prosudbe o svemu u okruženju. Nitko ne treba misliti da me to iznenađuje. Sigurno da ne. Nisam niti malo iznenađen, ali pokušavam shvatiti zašto je to tako. Razlog je što nema baš nikakve volje da se ima prava perspektiva. Ljudi niti ne sumnjaju da se prosudba o tom što živi danas u Centralnoj Europi mora raditi iz perspektive koja je potpuno drugačija od one koja je potrebna za prosudbe o onom što živi na periferiji. Ne znaju što znači da je sa svime što je u Centralnoj Europi, svaka osoba osjetljiva i ugrožena, pa je prema tome nivo odnosa na nivou čovjeka, dok je na periferiji to nivo država i političke borbe, što treba prosuđivati iz potpuno drugačije perspektive. O svemu se sudi na istoj osnovi, što je u ovom slučaju beznačajno.

Kao što sam rekao, Ne izražavam mišljenje već govorim o formi u kojoj se daju prosudbe. Nigdje u svijetu nije uzeta u obzir činjenica da nešto što ne bi trebalo povezivati s pojedinom nacijom, je ipak, neprikladno viđeno u vezi s tom nacijom. Nitko ne uzima u obzir da Britansko carstvo prekriva četvrtinu zemljine kopnene površine, Rusija jednu sedminu, Francuska i njene kolonije jednu trinaestinu. Zajedno ovo čini gotovo polovinu kopnene površine Zemlje! Dobro shvaćam na dobronamjerno shvaćanje ovog može biti promatrano, jednostavno matematički. Očito nešto zavisi od onog što dominira polovinom zemlje! To razumijem. Ali loša misao koju treba razmotriti je da se ovo ne priznaje i, umjesto toga, koriste se svakakve moralne izjave i prazne fraze. Kada bi samo ljudi rekli:

Mi ne možemo pomoći ali vidite sa jednom polovinom zemlje! U tom trenutku bi bilo skoro sve u redu. Ali ljudi će učiniti sve da ovo izbjegnu. Usput rečeno, mogu usput samo napomenuti da Njemačka, zajedno sa svim kolonijama što ih je ikada posjedovala, prekriva jednu trideset trećinu zemljine kopnene površine.

Ove se stvari definitivno moraju uzeti u obzir, i ja vas pitam: zar nije esencijalno uvrstiti ovakve stvari u nečije prosudbe? Što se mislilo pod ‘imperijalizam’ u prije citiranom eseju bilo je, naravno, širenje dominacije preko teritorija svijeta. Britansko carstvo je očito najveće. To je neosporno. Ne govorim o mišljenjima već o činjenicama. Molim da ne mislite da su moje opaske upućene bilo kojoj osobi koja pripada bilo kojoj naciji.

Imajući na umu što je upravo rečeno, nije iznenađujuće ako saznamo da je Britansko carstvo imalo, i još uvijek ima, najviše izvozne kvote. Ovo moramo znati i uzeti u obzir. Međutim, pojavljuje se izuzetna okolnost: Njemački izvoz počinje hvatati britanski. Ne mnogo godina unatrag usporedba je pokazivala da su njemačke izvozne kvote bile vrlo niske a britanske vrlo visoke. Sada ću napisati na ploči kvote od siječnja do lipnja 1914. Za ovaj period njemačke izvozne kvote bile su £1,045,000,000 a britanske £1,075,000,000. Da je još jedna godina prošla bez dolaska svjetskog rata, moguće je da bi njemačke izvozne kvote bile veće od britanskih. Ovo se nije smjelo dopustiti!

Ove stvari treba gledati bez potrebe da pustimo osjećajima da nas vuku u jednom ili drugom pravcu. Što pojedinci, koji teže objektivnosti, misle o događajima ovih dana to je puno važnije od bilo koje subjektivne simpatije ili antipatije i, iznad svega, puno važnije od onog što udara kroz dnevni tisak na tako poguban način. Proći ću kroz ove stvari dublje sa duhovne točke gledišta uskoro. Međutim ne bi ispunio svoju dužnost kada bi ovo obasjao duhovnim svjetlom bez da naznačim realitete na fizičkom planu. Ne mogu sve napraviti ugodnim i izbjeći ranjavanje nečijih osjećaja tako da podignem donošenje prosudbi gore u zemlju oblaka-kukavice. Esencijalno je da pustim da svjetlo onog što se može reći o duhovnoj situaciji osvijetli također i ono što bi netko mogao i morao znati o fizičkom planu. Dakle dopustite mi da privučem vašu pažnju na nešto što vas može zanimati i što sada neće izazvati previše vrijeđanja, jer vjerujem da svi naši prijatelji prisutni ovdje su očito slobodni od bilo kojih predrasuda. Moram nositi svoj zadatak savjesno a to znači i kreiranje dobrog osnova.

Postoje neki ljudi koji streme jasnom gledanju na stvari i vidi ih kakve stvarno jesu. Iako izgleda da su svi pristrani ima, u stvari, različitih stupnjeva predrasuda i to moramo imati u vidu. Bez da ga preporučujem ili hvalim na bilo koji način, želim spomenuti članak koji je, zanimljivo, bio objavljen ovdje u Švicarskoj: O povijesti izbijanja rata prema službenim dokumentima britanske vlade njegova veličanstva  od dr. Jakoba Ruchti. Ovaj članak značajno odstupa od ono što se svugdje čuje u polovini svijeta ovih dana o takozvanoj krivnji Centralnih sila. Stil članka je znanstveni, bolje reći pedantan, u maniri povijesnih seminara. Citirani zapisi su uglavnom od britanske vlade. Zbog razmatranja ljudskih osjećaja neću ponavljati do kojih se zaključaka došlo, jer u velikoj mjeri odstupaju od prosudbi koje se inače čuju u okruženju o Centralnoj Europi. Na kraju članka čitamo:

‘Ali povijest ne može biti stalno krivotvorena; mit ne može doći na mjesto znanstvenog istraživanja; zlokobna mreža biti će donesena na svijetlo i razbijena na komadiće, iako je umjetnički ispletena.’

Ovaj članak, plod povijesnog seminara na švicarskom sveučilištu, čak je osvojio i nagradu Sveučilišta u Bernu. Dakle danas postoji članak koji je dobio nagradu švicarskog sveučilišta, članak koji nastoji otkriti činjenice u svjetlu različitom od onog kojeg često ovih dana nalazimo u okruženju. Ovo vrijedi uzeti u razmatranje, jer se nitko ne bi usudio optužiti povijesni fakultet Sveučilišta u Bernu da je možda podmićen.

Ima još jedna činjenica koju želim spomenuti. Već neko vrijeme odvija se diskusija između Clemenceaua, g. Archer-a i Georg Brandes-a. Georg Brandes je danac, danski pisac. Mnogi od vas su čuli za njega, jer je jedan od najslavnijih europskih pisaca. Nemojte misliti da ga spominjem danas jer sam nekako povezan s njim; on je zaista pisac koji mi posebno nije drag, za kog imam vrlo malo simpatija.

Bez daljnjeg uvoda, pročitati ću vam članak kojeg je Brandes nedavno napisao, slijedeći raspravu sa Greyom, g. Archerom i Clemenceauom. Moram ponoviti, ipak, da računam da će se moja ranija izjava o našem sadašnjem krugu  pokazati ispravna: naime, da će se primjenjivati diskriminacija i da nitko neće misliti da je moja svrha da tražim rupe kod bilo koje nacije. Ja ne dajem svoje mišljenje, jedino vam čitam članak od Georg Brandes-a. On piše:

‘Pošto sam se susreo s osobnim insinuacijama i u stranom tisku i u onim anonimnim pismima preko kojeg cvijet danskog šljama zrači svoje parfeme, jednom i zauvijek moram reći slijedeće: Imam čast biti član tri istaknuta londonska kluba, i bio sam predsjednik jednog, pod-predsjednik drugog; Počasni sam član tri učena društva i počasni doktor Škotskog sveučilišta. Dakle, jake veze povezuju me s Velikom Britanijom. Dugujem engleskom književnom i umjetničkom svijetu duboku zahvalnost i uvijek sam bio snažno privučen engleskim životom i književnošću. Njemački reich i Austro-Ugarska, kao suprotnost, nisu mi nikada dodijelili ni najmanju čast bilo koje vrste, čak ni sićušnu  Malu  crvenu pticu  četvrte  klase; Nisam  nikada  bio član  ni  jednog njemačkog kluba ili učenog društva i nisam nikada primio ni najmanju nagradu njemačkog sveučilišta.’

Ja, također, nisam nikada čuo o bilo kakvoj sklonosti sa strane njemačkog društva da uruče bilo kakvu počast Georgu Brandesu, ali jesu ga srčano grdili!

‘Zbog mojih primjedbi o Sjevernom Schleswig-u bio sam regularno i žestoko klevetan u njemačkom tisku u posljednjih dvadeset godina. Ne može se, dakle, stvarno se ne može tvrditi da sam bio podmićen da dižem batinu za Njemačku.’

Vrlo istinito! Ovo, dragi prijatelji, putem kratkog uvoda. Mogao bih dodati da je Brandes bio vrlo intiman prijatelj Clemenceau-a. Sam sam vidio u  Austriji na imanju njihovih prijatelja, klupu na kojoj su — tako mi je rečeno — Clemenceau i Brandes jednom sjedili u najljepšoj i odanoj slozi i na kojoj su urezana imena ‘Clemenceau i Brandes’. Od tada ova klupa u tom divnom Silezijskom okružju bila je poznata kao sjedalo Clemenceau- Brandes. Predavajući u Budimpešti, Georg Brandes jednom je rekao:

‘Pošto ne govorim mađarski neću vam moći govoriti na mađarskom, a pošto ne volim njemački jezik onoliko koliko i vi, neću vam govoriti niti na njemačkom. Održati ću ovo predavanje na francuskom.’

Kao što vidite, ne postoji ni najmanji razlog zašto bi bilo koji nijemac imao naklonost za Georga Brandesa. Njegov članak nastavlja:

‘Ne može se, dakle, stvarno se ne može tvrditi da sam bio podmićen da dižem batinu za Njemačku. Ako sam govorio bez zauzimanja strane o onom što sam vidio da je istina, to sam učinio iz razloga drugih nego što je to glupo ukazivao g. Clemenceau kada je predlagao da budem na korist Kaiser-u.’

Ne znam da li je jedno ili drugo ime izbrisano sa onog sjedala od kada su se pojavile ove izjave! Brandes nastavlja:

‘G. Archer temelji svoje argumente na pretpostavci da samo Centralne sile (naime, određene osobe) treba kriviti za rat i pripremu za njega. Ova ista pretpostavka stalno je naglašavana između Saveznika: pretpostavka da nepotpuna  priprema  za rat  dokazuje da je jedna strana  janje a druga  vuk.

Po mom mišljenju nepripremljenost za rat određene zemlje na kontinentu u ljeto 1914 ne dokazuje ništa više nego određenu nebrigu, nehajnost, aljkavost i loše predviđanje kod odgovarajućih autoriteta. Određena nacija se dakle mogla dosta nadati, u smislu rata, da će povratiti u posjed neku oduzetu pokrajinu. Lako je zamisliti da je javno mnijenje mislilo da je takav rat sveta dužnosti ali, čak   i   uz  to, nemarnost   je   značila   da   su   vojne   snage   nepripremljene.

A što se odnosi na kopnene snage odnosi se isto toliko i na pomorske snage.