KARMA I PONOVO RAĐANJE

Doktrina o karmi i ponovnom rađanju tvori važan dio učenja Upanišada i najviše je u praktičnom smislu utjecala na hindusko društvo sve do današnjih dana. Ona je jedan od snažnih stupova na kojima počiva hinduska Dharma. Doktrina je formulirana kao odgovor na pitanje što se događa s čovjekom nakon njegove smrti. Ona također hindusima objašnjava nejednakost među ljudima u vrijeme njihovog rođenja te im daje razloge da vjeruju u moralne temelje univerzuma, prema kojima se dugoročno gledano vrlina nagrađuje, a nepravda kažnjava. Doktrina o karmi i ponovnom rađanju svakako je originalni doprinos hinduizma svjetskoj filozofskoj misli. Treba jasno shvatiti da se ovo ne može primijeniti na Dušu ili Atmana, koja je po svojoj prirodi iznad rođenja i smrti, te na nju ne utječe ni vrijeme, ni prostor, ni zakon kauzaliteta. Ovo se odnosi samo na Jivu ili na utjelovljenu dušu. To pripada onome što nazivamo "niže znanje" (apara vidya), koje teži objasniti relativan svijet, a ne pripada "višem znanju" (para vidya), tj. znanosti o Atmanu.

Karma, doslovno znači akciju/djelovanje, označava djelovanje općenito a i plodonosne, suptilne impresije koje ostaju onome koji djeluje, čak i nakon prestanka njegove djelatnosti. Baš ovaj drugi smisao igra veoma važnu ulogu u oblikovanju budućnosti pojedinca, ne samo ovdje na zemlji već i nakon njegove smrti. Zakon karme jest primjena zakona o uzroku i posljedici u moralnom svijetu. Svako naše djelo utječe kako na naše tijelo tako i na duh/um. Nakon smrti, djela pojedinca ostaju u obliku sjemena, a sjeme se razvija nakon ulaska u novo tijelo, bilo na zemlji bilo na nekoj drugoj razini postojanja. "Svaki je čovjek rođen u svijetu koji je sâm oblikovao. 6 "Dobro i zlo su utvrđeni mjerilima onoga svijeta, a kad jedno od njih prevagne, čovjek ga slijedi bilo to dobro ili zlo." "Onaj koji čini dobro, rodit će se kao dobar čovjek, a onaj koji čini zlo, rodit će se kao zao; čovjek postaje svet čineći sveta djela i zao čineći zla djela. Stoga se s pravom kaže: Čovjek je u cijelosti i skroz naskroz sačinjen od želje (kama); u skladu s njegovom željom je i njegovo promišljanje (mîsli, odluke…), u skladu/proporciji s njegovim promišljanjem (kratu) su i njegove akcije (karma); rezultati njegova djelovanja u omjeru su s njegovim djelima".7

Hinduizam uči da su dobro i zlo tendencije ovog života, te da su ljudska sreća i patnja neizbježne posljedice djela koja je činio ranije u životu i koja određuju njegov budući život. Ovo uvjerenje poučilo je hinduse da smatraju bol u ovom životu kao patnju koju su sami izazvali te da ju prihvate mirno i s rezignacijom. Ono je također poticaj na ispravno ponašanje, jer griješi li netko u ovom životu, on neće biti pošteđen teških patnji u budućem životu. Tako, svatko ima slobodu da sâm ubrza ili spriječi vlastitu evoluciju. Nikakav vanjski faktor ne određuje njegov rast ili njegova djela. Putem zakona karme, vedski su mudraci pokušali objasniti moralnu utemeljenost svijeta, u skladu s kojim pravedni bivaju nagrađeni a zli kažnjeni, u ovom životu ili kasnije, i to ne nekim Božjim hirom već vlastitim djelima.

Teorija o ponovnom rađanju nužan je dodatak zakonu karme i besmrtnosti duše. Budući da je duša vječna, ne može biti poništena smrću tijela. Ideja o vječnoj nagradi ili o vječnoj kazni nakon smrti nije naišla na odaziv u umovima blagih hindusa. Nesrazmjerno je sa zakonom o uzroku i posljedici zamisliti da djela učinjena u kratkom razdoblju života te podložna pogreškama mogu

4  Satapatha Brahmana, VII, ii, 2, 27

5  Brihadaranyaka Upanišad. IV, iv, 2-6.

biti plodonosna za vječnost. Ideja da se zabludjeloj duši ne da nikakva šansa da popravi svoje greške izgledala je vedskim mudracima kao nepravedna i nemilosrdna.

Vedski mistici često govore o 4 tôka koja čovjek slijedi nakon svoje smrti. Ovi su tokovi određeni, kao što smo već vidjeli, djelima i mislima čovjeka iz zemaljskog života. Prvi tôk slijede duše na vrlo visokom stupnju razvoja, koji su vodili izuzetno pravedan život, te su meditirali s potpunom predanošću Brahmanu i prakticirali razne duhovne discipline, međutim nisu uspjele postići punu Samospoznaju prije smrti, takve se duše “popravljaju” na Brahmaloki ili na nivou Brahme (koji otprilike odgovara raju kod kršćana), te odande u propisanom roku postižu Oslobođenje. Neki se, međutim, vraćaju na zemlju da bi se ponovno rodili. Ovo putovanje prolazi putem/stazom zvanom devayana ili "put bogova".

Drugim tôkom idu ritualisti i filantropi koji čeznu da uživaju u plodovima svojih djela, oni nakon smrti idu u Ćandraloku ili lunarnu sferu. Ovo putovanje prolazi stazom zvanom pitriyana ili "put očeva". Nakon uživanja u velikoj sreći kao nagradi za svoje zaslužno djelovanje, oni se vraćaju na zemlju, budući da i dalje gaje želju za svjetovnom srećom.

Trećim tôkom idu oni koji čine ono što zabranjuju religija i etika te nakon smrti poprimaju tijela na nižem nivou od ljudskih tijela a obitavaju na nivou koji se općenito naziva paklom. Nakon ispaštanja svojih nedjela, oni se ponovno rađaju na zemlji kao ljudska bića.

Četvrtim tôkom idu osobe koje su učinile izuzetno mnogo zla, trošeći mnoge živote poput beznačajnih bića kao što su komarci i muhe. Oni se također nakon dugo vremena vraćaju na zemlju kao ljudska bića.8

Ova se četiri tôka očito ne odnose na sretnu dušu koja postiže Znanje o Brahmanu dok boravi u tijelu ili u vrijeme svoje smrti. Za nju nema nikakvog dolaženja ili odlaženja. Ona je uronjena u Brahmana. Prebivanje duše u tijelu koje je superiorno ili inferiorno ljudskome jest privremeno, a po svojoj prirodi predstavlja nagradu ili kaznu. Djela koja čine stvorenja zatvorena u takva tijela nemaju posljedica kao što imaju djela učinjena u ljudskom tijelu. Kada duša iznova zadobije ljudsko tijelo, ona nastavi s duhovnim razvojem tamo gdje je on stao u trenutku smrti. Budući da nije moguće postići savršenstvo u toku jednog života, duša više puta zauzima tijela da bi to postigla. Prema hindusima, sve će duše jednog dana/konačno postići savršenstvo.9

8 S vedskog stanovišta, umiranje se može usporediti sa tonjenjem u san, a postmortalna iskustva sa snovima. Djela i misli iz budnog stanja određuju prirodu snova. Tako duša nakon smrti žanje plodove svojih djela i misli koje je činila  i gajila za vrijeme života na zemlji. Ova se iskustva mogu opisati, u skladu s njihovom prirodom, kao raj ili pakao. Kad se duša probudi nakon ovog sna, ponovno je rođena na zemlji kao ljudsko biće. Ona ponovno uzima nit života te nastavlja s razvojem prema svom cilju. Tako zapravo nema stvarnog prekida u "uzlaznom" putovanju duše, iako ona povremeno može ići zaobilaznicom. Postmortalna iskustva, iako su to po prirodi snovi, stvarna su i živopisna dok traju. Poput običnih snova, može izgledati da traju unedogled. Također postoji mišljenje da se neke duše nakon smrti mogu ponovno roditi izravno kao ljudsko biće a da ne moraju prolaziti kroz iskustva raja ili pakla.

9  Hindu filozofi dijele čovjekovu karmu na tri dijela: sanćita, agami i prarabdha. Sanćita karma je veliko skladište nagomilanih djela učinjenih u prošlosti, čiji plodovi međutim još uvijek nisu požnjeveni. Agami karma je djelo koje će pojedinac učiniti u budućnosti. Prarabdha karma je djelo koje je već započelo donositi plodove, i u ovom životu žanjemo ove plodove. Prarabdha jest dio sanćita karme, budući da je to djelo također učinjeno u prošlosti. No razlika između ovo dvoje je ta što sanćita karma još uvijek nije počela djelovati, a prarabdha je već počela nositi plodove. Plodove svih karmi žanje sâm pojedinac, a karakter i okolnosti u njegovom životu određeni su njegovom prarabdha karmom.

Prarabdhu ne možemo izbjeći ni na koji način. Postizanje Znanja o Jastvu može omogućiti čovjeku da ne požanje karmu koja bi donijela plodove u budućnosti (agami karmu) ili da izbjegne posljedice nagomilanih djela koja još nisu počela donositi plodove (sanćita karma); međutim prarabdhu, koja je već započela donositi plodove, treba požnjeti (nije ju više moguće izbjeći).

Čovjek sa Znanjem o Jastvu ne mora zapravo patiti zbog posljedica prarabdhe, budući da je nevezan za tijelo i za organe osjetila.