Kao suze na kiši

ULAZIM U SVOJU kabinu i grozničavo zapisujem sve o čemu sam s drugima razgovarao. Uskoro ćemo stići u Novosibirsk. Ne

smijem ništa zaboraviti, ni najmanju pojedinost. Nije važno tko je postavio koje pitanje. Ako uspijem zapisati sve svoje  odgovore, imat ću puno fantastičnog materijala za promišljanje.

* * *

Čim je intervju završio, zamolio sam Hilal da ode do svojeg vagona i donese violinu, jer sam znao da će novinar još neko vrijeme ostati s nama. Tako će je kamera moći snimiti, što je prilika da njezin rad bude predstavljen javnosti. Ali novinar kaže da odmah mora izaći iz vlaka i poslati snimljeni materijal u redakciju.

U međuvremenu, Hilal se vraća s instrumentom, koji je bila

ostavila u sobi do moje.

Urednica negoduje.

— Ako želite ostati ovdje, morat ćete s nama podijeliti troškove vagona. Zauzimate ovo malo mjesta što imamo za sebe.

Mora da joj je moj pogled sve rekao; isti je čas zašutjela.

—  Kad ste već spremni za koncert, zašto nam ne biste nešto od- svirali? — upita Yao.

Zamolim da isključe zvučnike u vagonu. I predlažem joj da nam odsvira nešto kratko, jako kratko. Poslušala me.

Odjednom cijeli prostor odiše lakoćom. Zacijelo su svi to primi- jetili jer je stalni osjećaj umora potpuno nestao Obuzima me dubok

mir, još dublji od onoga koji sam prije nekoliko sati osjetio u svojoj

sobi.

Zašto sam se prije nekoliko mjeseci žalio da više nisam povezan s Božanskom Energijom? Kakva glupost! Povezani smo uvijek, samo nam rutina često ne dopušta da to primijetimo.

— Moram govoriti. Ali, budući da ne znam točno što, molim vas da me pitate što god želite —  kažem.

Jer neću ja biti taj koji će govoriti. Ali ne bi imalo smisla to sad svima objašnjavati.

—  Jesmo li se nas dvoje već susreli nekad u prošlosti? — upita

Hilal.

Zar tu?  Pred  svima? To  je  pitanje  na koje  bi  željela  da joj

odgovorim?

— To nije važno. Trebala bi razmišljati o tome gdje smo sada. U ovome trenutku. Navikli smo mjeriti vrijeme kao što mjerimo uda- ljenost između Moskve i Vladivostoka. Ali nije tako. Vrijeme niti se kreće, niti stoji. Vrijeme se mijenja. Nalazimo se u središtu te stalne promjene, u našem Alephu. Spoznaja o tome da vrijeme pro- lazi važna je da bismo znali u koliko sati vlak kreće, ali osim toga, ne služi gotovo ničemu. Čak niti za kuhanje. Svaki put kada pono- vimo neki recept, jelo ispadne drukčije. Jesam li dobro objasnio?

Hilal je probila led i svi počinju postavljati pitanja.

—  Nismo li svi mi plod onoga što smo naučili?

—  Učili smo u prošlosti, ali nismo plod toga. Patili smo u proš- losti, voljeli smo u prošlosti, plakali smo i smijali se u prošlosti. Ali to nam u sadašnjosti ne pomaže. Sadašnjost nosi svoje izazove, svoje dobro i svoje loše. Ne možemo kriviti prošlost ili joj zahvalji- vati za ono što se događa sada. Svako novo ljubavno iskustvo nema baš ništa s prošlim iskustvima: uvijek je novo.

Razgovaram s njima, ali i sa samim sobom.

—  Može li itko učiniti da se ljubav zamrzne u vremenu? — pi- tam se naglas. — Možemo pokušati, ali pretvorit ćemo si život u pakao. Ja već više od dva desetljeća nisam u braku s istom osobom. To je laž. Ni ona ni ja više nismo isti i zato naša veza može biti

življa nego ikada. Ne očekujem od nje da se ponaša isto kao onda kad smo se upoznali. Ni ona ne želi da ja budem isti kao što sam bio tada. Ljubav je s onu stranu vremena. Ili bolje rečeno, ljubav je i vrijeme i mjesto u jednoj jedinoj točki, u Alephu, koji se neprestano mijenja.

— Ali ljudi nisu navikli na to. Žele da sve uvijek ostane kao...

—... i jedino što time postižu je patnja — upadam. — Mi nismo ono što bi drugi željeli da budemo. Ono smo što sami odlučimo biti. Najlakše je kriviti druge. Možete provesti život u okrivljava- nju drugih, ali vaši uspjesi ili porazi isključivo su vaša odgovornost. Možete pokušati zaustaviti vrijeme, ali samo ćete uzalud potrošiti energiju.

Odjednom vlak jako zakoči i      svi    se prepadnu. Nastavljam

objašnjavati što sam započeo, iako nisam siguran da me ljudi oko

stola prate.

—  Zamislite da vlak ne koči, dogodi se nesreća i sve završi. Sve uspomene, sve nestane kao suze na kiši, kako bi rekao android iz Blade Runnera. Ali, je li baš tako? Ništa ne nestaje, sve ostaje saču- vano u vremenu. Gdje je spremljen moj prvi poljubac? Na nekom skrovitom mjestu u mojem mozgu? U nizu električnih impulsa koji su dosad već deaktivirani? Moj je prvi poljubac življi nego ikada, nikada ga neću zaboraviti. On je tu, pored mene. Pomaže sastaviti moj Aleph.

— Ali u ovome trenutku postoji cijeli niz problema koje trebam

riješiti.

—  Ti se problemi nalaze u onome što vi nazivate »prošlost« i čekaju odluku koju ćete donijeti u onome što nazivate »budućnost«

—  kažem. — Oni vas opterećuju, usporavaju vas i ne dopuštaju vam da shvatite sadašnjost. Tjeraju vas da djelujete samo na osnovi iskustva i da ponavljate stara rješenja za nove probleme. Poznajem mnogo ljudi koji uspijevaju izgraditi vlastiti identitet isključivo kada pričaju o svojim problemima. Tako oni postoje: jer imaju pro- bleme vezane za ono što smatraju svojom poviješću.

Budući da nitko ništa ne komentira, nastavljam objašnjavati:

—  Potrebno je učiniti veliki napor da bi se čovjek oslobodio od sjećanja, ali kada mu to jednom uspije, otkrit će da može puno više nego što misli. Stanujete u ovom golemom tijelu koje nazivamo Svemirom, u kojem se nalaze sva rješenja i svi problemi. Posjetite svoju dušu, umjesto da posjećujete svoju prošlost. Svemir prolazi kroz mnoge mijene i nosi vas sa sobom. Svaku od tih mijena na- zivamo »jedan život«. Ali, kao što se mijenjaju stanice u vašem tijelu, a vi ostajete isti, tako se i vrijeme samo mijenja, a ne prolazi. Mislite da ste ista ona osoba koja bila u Jekaterinburgu. Ali niste. Ja nisam isti koji sam bio kad sam počeo pričati. Ni vlak više nije na istome mjestu na kojem je bio kad je Hilal svirala violinu. Sve se promijenilo a da mi to zapravo i nismo primijetili.

— Ali jednom vrijeme ovoga života završi — dobacuje Yao.

—  Završi? Smrt je samo prolaz u drugu dimenziju.

—  Svejedno, usprkos svemu što govorite, i naši najdraži i mi sami jednom ćemo otići.

—  Nikada, ali baš nikada ne gubimo one koje volimo — kažem odlučno. — Oni nas prate, ne nestanu iz naših života. Samo se na- đemo u odvojenim sobama. Ja ne mogu vidjeti što je u prednjem vagonu, ali i u njemu ljudi putuju isto kada i ja, i vi i svi ostali. To što ne možemo razgovarati s njima, ili što ne znamo što se događa u njihovu vagonu, to uopće nije važno; oni su tamo. Tako je i ono što zovemo »život« samo vlak s puno vagona. Nekada smo u jednom, nekada u drugome. A nekada i prelazimo iz jednoga u drugi, na primjer kada sanjamo ili kad dopustimo da nas ponese čudo.

— Ali ne možemo ih vidjeti niti komunicirati s njima.

— O, da, možemo. Svake noći, dok spavamo, prijeđemo u drugu sferu. Razgovaramo sa živima, s onima koje smatramo mrtvima, s onima koji se nalaze u nekoj drugoj dimenziji, s nama samima — s onima koji smo bili ili koji ćemo tek biti.

Energija postaje sve tečnija i znam da bih svaki čas mogao izgu- biti vezu.

—  Ljubav uvijek pobjeđuje ono što nazivamo smrt. Zato ne tre-

bamo oplakivati naše najdraže jer i dalje ih volimo, a oni ostaju uz

nas. Ljudima je jako teško to prihvatiti. Ako u to ne vjerujete, nema smisla da nastavim dalje objašnjavati.

Primjećujem da je Yao spustio glavu. Dobio je odgovor na pita- nje koje mi je prije bio postavio.

— A oni koje mrzimo?

— Ne trebamo podcjenjivati ni naše neprijatelje koji su prešli na drugu stranu —  odgovaram. —  U Tradiciji magije, njih zovemo

»putnicima«. Ne kažem da nam oni ovdje mogu nanijeti zlo. Ne mogu, ako im to ne dopustimo. Jer, zapravo mi smo tamo s njima, baš kao što su i oni tu s nama. U istome vlaku. Jedini način da rije- šimo problem je da ispravimo pogreške i nadiđemo sukobe. I to će se u jednom trenutku i dogoditi, iako je katkada potrebno mnogo

»života« da stignemo do te točke. Susrećemo se i rastajemo kroz

cijelu vječnost. Nakon svakog odlaska slijedi povratak, nakon sva- kog  povratka,  odlazak.

— Ali rekli ste da smo svi mi samo dio cjeline. I da drugačije ne

postojimo.

—   Postojimo kao što postoji stanica našeg organizma. Ona može uzrokovati rak koji uništava i zahvaća velik dio organizma. Ili može proizvoditi kemijske tvari koje uzrokuju radost i ugodu. Ali ona nije osoba.

—  Zašto je onda toliko sukoba?

—  Da bi Svemir išao naprijed. Da bi se tijelo pokretalo. Ništa osobno. Slušajte.

Svi slušaju, ali ne čuju. Bolje da pojasnim.

—  U ovome trenutku, tračnice i kotači u sukobu su i čujemo zvuk škripanja između ta dva metala. Ali kotači postoje zbog trač- nica i tračnice postoje zbog kotača. Škripanje metala je nevažno. To je samo pokazatelj, a ne krik sukoba.

Energija se gotovo sasvim rasplinula. Moji suputnici i dalje po-

stavljaju pitanja, ali ja više ne uspijevam koncizno odgovarati.

Svi shvaćaju da bi trebalo prestati.

—  Hvala — reče Yao.

—  Nemojte mi zahvaljivati. I ja sam samo slušao.

—  Govorite o...

—  Ne govorim ni o čemu posebno, a opet govorim o svemu. Vi- djeli ste da sam promijenio svoj stav prema Hilal. Možda to sada ne bih trebao govoriti, jer to joj ni u čemu neće pomoći; naprotiv, neka bi slaba duša mogla osjetiti nešto što degradira ljudska bića, a što zovemo zavist. Ali moj susret s Hilal otvorio mi je jedna vrata; ne ona koja sam želio, nego jedna druga. Prošao sam u drugu dimen- ziju svojeg života. U drugi vagon, u kojem postoji puno neriješenih sukoba. Tamo su ljudi koji me čekaju i moram otići k njima.

—  Druga dimenzija, drugi vagon...

—  Točno tako. Vječno se vozimo u istome vlaku, sve dok ga Bog ne odluči zaustaviti iz nekog, samo njemu poznatog razloga. Ali, budući da je nemoguće ostati samo u našoj vlastitoj kabini, prelazimo s jednog kraja na drugi, iz jednog života u drugi, kao da se oni događaju jedan za drugim. Ali nije tako: ja sam i onaj koji sam bio i koji ću tek biti. Kada sam susreo Hilal ispred hotela u Moskvi, ispričala mi je priču koju sam bio napisao o vatri upaljenoj na vrhu planine. Postoji još jedna priča o svetoj vatri, koju ću vam sada ispričati:

»Veliki rabin Israel Shern Tov, kada je vidio patnje svojeg naroda,

otišao je u šumu, zapalio svetu vatru i izmolio posebnu molitvu u kojoj se obratio Bogu da zaštiti njegov narod. I Bog je poslao čudo.

Kasnije je njegov učenik, Maggid od Meztricha, slijedeći stope svo- jeg učitelja, otišao do istog mjesta u šumi i rekao: ‘Gospodaru Svemi- ra, ja ne znam kako zapaliti svetu vatru, ali još uvijek znam posebnu molitvu. Usliši me, molim te!’ I čudo se dogodilo.

Prošla je još jedna generacija i rabin Moshe Leib od Sassova, kada je vidio proganjanja svojeg naroda, otišao je u šumu i rekao: ‘Ja ne znam zapaliti svetu vatru, niti izreći posebnu molitvu, ali još se sjećam ovog mjesta. Pomozi nam, Gospode!’ I Gospod je pomogao.

Pedeset godina kasnije, rabin Israel od Rizhina, usvojim invalid- skim kolicima, razgovarao je s Bogom: ‘Ne znam zapaliti svetu vatru, ne poznajem riječi posebne molitve, a i ne mogu otići u šumu. Sve što mogu je nastaviti pričati ovu priču i nadati se da će me Bog čuti’.«

Sada već govorim samo ja. Božja Energija već je sasvim nestala. Ali, iako ne znam ponovno zapaliti svetu vatru, i ne znam točno ni zašto je ona prvi put upaljena, barem mogu ispričati tu priču.

—  Budite ljubazni s njom.

Hilal se pravi da nije čula. Kao i svi ostali.