Kao tinejdžer koji je odrastao u šezdesetima u sveučilišnim gradovima i u San Franciscu, upoznao sam nekoliko ovisnika o heroinu. U glo­balu su to bili dobri ljudi — ne stereotip koji vidimo na TV i na koji nailazimo u literaturi, nego relativno normalni klinci iz srednje klase, koji su zaglibili s drogom za koju se pokazalo da je jača no što su oče­kivali ili vjerovali. Kasnije, u dvadesetim i tridesetim, upoznao sam dosta alkoholičara. Slično narkomanima, većina su ih bili dobri u srcu, ali našli su se u vlasti droge koja im je izjedala život. Tijekom godina upoznao sam i mnogo ovisnika o nikotinu, slično dobronamjernih, koji su uvijek vjerovali kako će jednoga bez problema jednostavno reći 'ne' cigaretama, a onda su otkrili da je to nevjerojatno teško.

Jedna od stvari koje sam primijetio kod narkomana jest to da im je stalan priljev droge najvažnija stvar na svijetu. Bila je sam temelj nji­hova postojanja. Budili bi se s mišlju kako će toga dana nabaviti drogu. Cijeli bi dan prošao natopljen drogom. Zaspali bi uz svoju drogu.

Još jedna stvar koju čovjek primijeti kod narkomana jest da su za drogu voljni žrtvovati stvari koje su im inače važne. Možda su imali velike planove za karijeru, naobrazbu ili ljubavne veze, ali nekako su sve te stvari pale u sjenu užitka droge. Dugo nakon što je droga presta­la davati onaj prvobitni 'high', nego ih sad samo održava na rubu pada u bolno stanje bez nje, oni još uvijek provode sate svakoga dana u potrazi za njom i uronjeni u nju.

S točke gledišta onih koji upravljaju našom kulturom, nije jasno da se to povijesno smatra lošim — zapravo, postoje dokazi da su ljudi na vlasti u Mlađim Kulturama držali da je poželjno da ljudi postanu ovi­snicima.

Na primjer, uzmite u obzir da vlada SAD nastavlja davati milijune dolara u subvencijama (lijep eufemizam za darove) proizvođačima du­hana. U malo daljoj prošlosti, 30 godina nakon što su izgubili američki revolucionarni rat, Britanci su ratovali s Kinom da bi zaštitili svoje 'pravo' da prodaju opijum onih 12 milijuna ovisnika koje su bili stvorili u Kini. Pobijedili su, uzeli si Hong Kong kao dio ratnog plijena, a kra­ljevina je na trgovini opijumom i na porezima zaradila milijarde. Mno­gi povjesničari vjeruju da je velik dio razloga zašto su Britanci pobije­dili u Opijumskom ratu bila činjenica da su mnogi pripadnici kineske kraljevske obitelji i birokracije i sami bili ovisnici o opijumu. To je umanjilo njihovu učinkovitost kao protivnika, ali također je i smanjilo želju da Britanci — i njihov opijum — odu.

U 'vladarskim' Mlađim Kulturama, prvi cilj same kulture, kao što to najčešće čine kulturne institucije vlade i vjere, jest učiniti građanstvo nevoljkim za otpor. Ranije smo već vidjeli što se tipično događa lju­dima koji se ne žele "prilagoditi": bivaju istrijebljeni. Takvu sudbinu doživjeli su mnogi starosjedioci; rezultat je da jedini ljudi koji preživeosvajanje imaju tendenciju biti mirni i podložni. (Ako vam to zvuči kao da osvajači tretiraju osvojene poput životinja koje valja pripito­miti, točno ste me shvatili.) Kao što zna svaki diler heroina, prodavač duhana ili alkohola, ako imaš ljude čiji osjećaj dobrobiti i dobrog ra­spoloženja ovise o dnevnoj dozi tvog proizvoda, imaš ljude koji ti neće izazivati previše nevolja. (Možda će stvarati nevolje drugima, ali dilere u pravilu ostavljaju na miru.)

Slično tome, naša tehnološka kultura pronašla je tehnološku drogu kojom osigurava podložnost.

Naša mjerila mogućnosti koju neka droga ima za izazivanje ovisno­sti jest koliki je se postotak ljudi može odreći bez imalo muke. To se ponašanje zove "chipping" — povremeno koristiti, ali biti sposoban od­maknuti se od toga na nekoliko mjeseci ili čak i godina, bez ikakvih simptoma ovisničke krize. Istraživanja o kojima su izvijestili u Science Newsu kažu da premda velik broj ljudi može povremeno koristiti ma­rihuanu, a srednji postotak ljudi alkohol, kokain pa čak i heroin, vrlo, vrlo malo ljudi (manje od 5%) može samo povremeno koristiti duhan. AH zamislite si drogu bez koje još manje ljudi ne bi moglo mjesec dana. Takva bi droga, po definiciji, bila najsnažnija droga ikad razvi­jena. Ta droga ne samo da bi obeshrabrivala povremeno korištenje ne­go bi također trebala stabilizirati ljudska raspoloženja. Trebala bi ih staviti u takvo stanje uma da za sobom ostave dosadu ili bol ili ne­zadovoljstva svakodnevice. Trebala bi im promijeniti moždane valove, neurokemiju i stalno ih uvjeravati da njihova ovisnost nije ovisnost nego, zapravo, izbor. Kao što alkoholičar tvrdi da pije samo u društvu, tako bi i korisnik te droge javno tvrdio da može bez toga... ali zapravo tu mogućnost ne bi ni uzeo u razmatranje.

Takva droga postoji.

Daleko zavodljivija od opijuma, beskrajno učinkovitija u obliko­vanju ponašanja i očekivanja nego što je to alkohol, najraširenija i naj­podmuklija droga naše kulture jest televizija.

Na kraju krajeva, većina droga su u osnovi destilirani koncentrat prirodne supstance. Penicilin (u engleskom jeziku riječ 'drug' ne znači samo droga, nego i lijek) se dobija iz plijesni; opijum iz maka. Slično tome, televizija je destilirani ekstrakt — super koncentriran, kao najsnažnije droge koje imamo — 'stvarnoga života'.

Ljudi stavljaju na stranu goleme dijelove svojih života da bi gledali u treperavu kutiju po nekoliko sati svakoga dana. Na nju se oslanjaju kao na izvor većine informacija o tome kako je sa svijetom, kako se ponašaju njihovi političari i što je stvarnost, premda sadržaj onoga što se prikazuje nadzire šačica korporacija, od kojih se mnoge bave pro­izvodnjom i prodajom duhana ili oružja ili alkohola (to nije tema ove knjige, a i trebalo bi previše stranica da se dokumentira povezanost upravljačkih odbora medijskih divova i najvećih korporacija, ali detaljnu analizu pronaći ćete u knjizi Bena Bagdikiana: The Media Monopoly). Naši se građani bude uz tu drogu, konzumiraju je kad god stignu tijekom dana, a njome se i uspavljuju. Mnogi je čak uzimaju uz obroke.

Kad ih pitate, većina ljudi ne žali za stvarima koje jesu učinili, nego za onima koje nisu, za ciljevima koje nikad nisu postigli, za tim što nisu bili roditelji ili prijatelji ili partneri kakvi su mogli biti. A ipak nas naša kultura ohrabruje neka sjedimo pred treperavom kutijom desetak (najmanje) sati tjedno, stotine do tisuću sati godišnje — na taj način gledajući, kao iz daljine, kako nam životi proljeću kroz prste kao suh pijesak.