Vatsjajanina knjiga je doduše pjesmotvor ali nije um­jetničko djelo; ona je udžbenik. Ona je posebno zanimljiva sociolozima, povjesničarima i medicinarima; a poučna je za sve nas.

Što mi danas, naizmak dvadesetog vijeka, u eri indu­strijske civilizacije, možemo naučiti od starine Vatsjajane koji je svoj priručnik erotskog ponašanja pisao kao stu­dent teologije prije petnaest vjekova? To se pitanje postav­lja s objavljivanjem »Kame sutre« koja se eto, prvi put po­javljuje u nas, u svoj svojoj izvornosti i kompletnosti, bez skraćivanja, ublažavanja i naknadnih ubacivanja.

Rekla bih da nas Vatsjajanina knjiga najviše od svega može naučiti ležernosti i jednostavnosti s kojom treba pri­laziti tjelesnoj ljubavi, bez licemjernog stida i kompleksa krivnje.

Također bih rekla da nas stari Vatsjajana može podu­čiti i u tome da je erotika dugotrajan obred a ne završni čin toga obreda. Drugim riječima, Vatsjajaninim ljubavni­cima je isto toliko stalo do cjelokupnog udvaračkog ritua­la, kao i do konačnog zadovoljenja.

Sav onaj Vatsjajanin naglasak na bon-tonu ljubavnih odnosa, odnosno na svim onim insceniranim svađama i iskrenim pomirenjima, na strategiji posredništva i poručiteljstva, na poklonima i du­gim razgovorima, pokazuje nam da je to suptilna i do kraja dorađena igra čija se pravila poštuju koliko zbog njih sa­mih, zbog ljepote igre, toliko i zbog njezinog svršetka. Kraj­nji rezultat, tj. spolno sjedinjenje, nije grubo izdvojen iz cijelog procesa već prirodno izrasta kao njegova završna faza.

I još nešto možemo naučiti od Vatsjajane. To je stav prema ženi. Sve su žene dostojne poštovanja: ganika ko­liko i kreposna matrona. Ili, da to prevedemo u simbole na­šega svijeta: Marija koliko i Magdalena. Uvjet je da svaka bude majstor svoga »faha«, da dostojanstveno i pošteno snosi svoju sudbinu i poziv.

Loše je i nezgodno, misli Vat­sjajana, kad se žene počnu ponašati nedosljedno: kad se ganika počne vladati kao monogamna supruga (ukoliko to ne čini privremeno da bi izmamila novac ljubavniku) ili kad se vjerna supruga počne ponašati kao ganika. To bi bilo isto kad bi tokom jedne partije šaha igrači počeli tr­kačem skakati kao konjićem. Vatsjajana i njegovo doba su mislili da se pravila moraju poštivati, jer to je glavni uvjet reda i stabilnosti društva.

I naposljetku, jedan podsjetnik za one koji će se mož­da naći zgranuti zbog samprajogike. Zaista, tu Vatsjajana nije ništa kriv. Iz svog davnog benareskog samostana nije mogao ni naslutiti da bi ikoga mogao sablazniti. On čak nije ni poznavao tu riječ, sablazan. A zgranuti čitaoci neka ga ispričaju barem zbog toga što je njegova knjiga odgo­jila jednu od najvećih i najstarijih civilizacija svijeta, ci­vilizaciju u kojoj je upravo seksualni moral na zavidnoj visini.

Vesna Krmpotić