Vatsjajanina knjiga nastala je u naročito vrijeme Indije i za naročito društvo toga vremena. Mada su to vrije­me i to društvo odavno prošli, poimanje o kami je ostalo, a s njim i knjiga o kami.

Stoljeća su prolazila a kama se sve nerazmrsivije ispreplitala s dharmom. Najbolji dokaz su nam scene s fasade srednjovjekovnih hinduističkih hra­mova, scene koje kao da su likovni opis »Kame sutre«; ti su reljefi najidealnije i najpreciznije ilustracije Vatsjajaninih suhoparnih šloka.

Ali zašto je upravo Vatsjajanina knjiga tako nadživjela svoje vrijeme i postala udžbenik generacija tokom pet­naest stotina godina? Osim njezine sažetosti i kratkoće, raz­log je vjerojatno i u tome što Vatsjajanina knjiga nema ni­kakvih ambicija da bude i udžbenik seksualnog morala — mada autor od vremena do vremena preporuča da se iz­vjesni postupci izbjegavaju ili da se neki drugi primjenjuju. Ne, Vatsjajanina knjiga je knjiga o metodama, različitim metodama za različite slučajeve. Zato će se mnogi čitatelji do kojih je doprla nezaslužena slava »Kame sutre« kao pornografije razočarati kad ustanove da je »Kama sutra« cjepidlačarska niska o društvenom ophođenju muškaraca i žena.

Kao dobro plaćen advokat Vatsjajana do kraja i sa svom umješnošću zastupa različite stranke: milosnicu, čo­vjeka ženolovca, kreposnu suprugu, preljubnicu, djevicu i ženika; on pomaže kralju koji bi da doskoči smicalicama haremskih dama željnih provoda s uljezima, potom i tim istim damama savjetuje kako da nadlijaju kralja i prokrijumčare u svoje odaje posjetioce izvana; savjetuje nadalje inoči kako da spletkari protiv starije žene, a starijoj objašnjava kako će izigrati mlađu suparnicu; on hladno­krvno nabraja kako će milosnica najlakše izmamiti novac od čovjeka i kako će ga se poslije najbrže i najdjelotvornije otarasiti; u drugu ruku upozorava muškarce kako da se čuvaju ženskih podvala. Pedantno reda metode kako da se zavede tuđa žena, čak navodi i razloge za opravdanost takvoga čina; malo poslije priskače u pomoć mužu savje­tima kako će očuvati vjernost svoje žene. Ukratko, Vatsja­jana svima podjednako dijeli savjete i upute, bez pristranosti i moralne osude. To je možda razlog popularnosti i dugovječnosti »Kame sutre«.

Ponavljam, nekim će se čitateljima »Kama sutra« uči­niti dosadnom i pomalo smiješnom knjigom u kojoj se prečesto razjašnjavaju stvari kojima ne treba razjašnjenja. Učinit će se nekima da se u njoj insistira na neznatnim, neuočljivim nijansama pokreta i raspoloženja. (Ali za znal­ce i uživaoce Vatsjajanina vremena te su razlike bile i va­žne i značajne i njihova istančana čula su ih jasno zapažala).

Nadalje, mnogi će, čitajući samprajogiku (dio u ko­jemu je riječ o erotskoj tehnici) zaključiti da su izvjesni položaji tijela naprosto neizvodivi ukoliko ljudi nisu akrobati. (Ako ne smetnemo s uma da je jogistička gimnastika učinila tijela onih muškaraca i žena u prosjeku elastičniji­ma od naših, te da je većina opisanih poza za njih bila prirodna, premda za neke od njih i sam Vatsjajana kaže da zahtijevaju prethodnu vježbu).

Nadalje, vjerujem da će se većina čitatelja zadiviti nad Vatsjajaninom pronicljivošću. On je prvi opisao i razjasnio mnoge pojave u fiziolo­giji i psihologiji seksualnog života. Havelok Elis nije uza­lud nazvao Vatsjajanu velikim autoritetom. Primjerice, Vatsjajana je pretekao onoga skandaloljubivog markiza de Sada po tome što je shvatio i utvrdio vezu između boli i naslade i njihovu povezanost sa seksualnom aktivnošću.

Vatsjajani je na primjer bilo jasno nešto što ni danas mno­gima nije: da su erotika i moral dvije veoma različite stvari. A na jednome mjestu Vatsjajana jasno i odrešito kaže da je kama neophodna za zdravlje i dobrobit tijela isto toliko koliko i hrana.

A sada zavirimo u taj svijet što se nazire iza suhopar­nih redaka »Kame sutre«.

Vatsjajanino društvo živjelo je u eri Gupta, u zlatnim vjekovima materijalnog prosperiteta i procvata lijepih um­jetnosti. Još posebnije: Vatsjajanino društvo je uglavnom društvo građansko, žiteljstvo gradova i većih trgovačkih naselja. A ta naselja i ti gradovi nicali su preko noći duž trgovačkih putova, na obalama rijeka i mora. Ti su gradovi danas mrtvi i zapušteni, neki su propali pod zemlju a neki se izrodili u pospana provincijska mjesta bez i traga pri­jašnjeg sjaja i živahnosti. U močvaru je propala blistava ljepotica Tamralipti, velika luka na obali Bengalskog za­ljeva, luka koja se može usporediti s Aleksandrijom.

U Tamraliptiu su pristizali budisti iz Indonezije, kineski trgovci svilom, sirijski i arapski prekupci; grad je odzvanjao od vike i cjenkanja na trgovačkom žargonu koji je bio mješa­vina svih tih jezika. Dizale su se tamo impozantne rimske trgovačke ispostave; u indijske luke jedrile su galije iz Konstantinopolisa i iz luka Zapadnog rimskog carstva, i kretale odonud pretovarene mirodijama, dragim kamenjem, mirisnim smolama i slonovačom, a najviše svilom i muslinom u koji su se uvijale rimske i bizantske matrone.

Na rijeci Gangi dizala se Pataliputra tada već na svom zalazu, ali još uvijek prekrasan grad; trgovački put što je spajao istočnu obalu Indije sa zapadnom prolazio je kroz Udjajin, grad koji se proslavio svojim opservatorijem u cijeloj Aziji. Bila su tu još starinska učilišta Benares, Prajag i Taksila, Nalanda i Vikramasila.

To je bilo doba uspona kaste vaišja (trgovačke); indij­ski trgovci plovili su morima, Sindbadi su otkrivali daleke arhipelage, obale Vijetnama i Kine. Za njima, kao rezultat njihova prodora, nicali su gradovi i svetišta; najimpozan­tniji tragovi toga indijskoga prodora na Daleki istok su Angkor-vat u Kambodži i Boroburdur na Javi. Bilo je to razdoblje kad su indijska kultura i civilizacija osvajale zemlje Indokine i Malajskog arhipelaga da na njima ostave neizbrisiv pečat.

Trajalo je to doba od prvog vijeka poslije Krista do šestog-sedmog stoljeća. U tih nekoliko stoljeća sabilo se sve najvrednije što je napisano na sanskrtu — naročito u drami i pjesništvu. U tom razdoblju rodio se i najveći in­dijski dramatičar i pjesnik, Kalidasa. (Europljani ga zovu »indijskim Šekspirom«, ali Indijci bi isto tako mogli Šekspira nazvati »europskim Kalidasom«, tim opravdanije što Kalidasa prethodi  Šekspiru za desetak vjekova).

Bilo je to veselo i zanosno doba pustolovine. Vatsjajanina knjiga namijenjena je onom bezbrižnom gradskom puku čiji je život tekao kao zlaćana pjena; njima, tim div­nim dokoličanirna, tim uživaocima, estetama; besposlenim igračima. Njima koji su se posvetili tijelu sa zaljubljenom pažnjom i koji su, kao virtuozi iz violine, znali izmamiti iz tijela neslućene užitke; koji su se pomalo racionalno ali uvijek otmjeno upuštali u najiracionalniju od svih igara, stvorivši nauku i pravila tamo gdje je druge vodio nagon i nadahnuće.

Ali kao što pravi gurmani dobro znaju da za uživanje u nekom jelu nije dovoljan puki apetiti već i bi­rana hrana, spremljena pažljivo i po najiskušanijem receptu, tako su i oni gurmani seksa istražili i propisali naj­bolje recepte za najslasniju ljubavnu zakusku. Znali su ko­liko treba začiniti svađom, suzama i udarcima, koliko šu­tnjom, čekanjem, razgovorom o poeziji i insceniranom ljut­njom pa da od tog jela ispadne poslastica. Predvidjeli su svaku i najbezazleniju kretnju; propisali su kad treba pla­kati a kad se zanositi; kad treba lagati a kad govoriti isti­nu, kojim kretnjama i postupcima treba iskazati ili sakriti radost, ljubav i bol.

Ljubavni intenzitet razdijelili su na stupnjeve stvorivši pravu temperaturnu listu. Svi ti stup­njevi i sve te etikete živjele su u svijesti tih ljudi a da nisu narušavale njihovu nasladu i veselje, već su ga naprotiv, poticale.

Na čelu tog naroda uživatelja, stajao je kralj, ta hedoni­stička lutka koja vreba na svaki titraj svojih čula, sprem­na da mu ugodi. To je kralj koji zavodi tuđe žene, kojima puni svoj harem ili ubire svoj seksualni danak u ob­liku ius prime noctis (pravo prve bračne noći); za njim slijedi povorka gizdelina, čankoliza, dvorskih činovnika i zabavljača, a rep te po­vorke, rascvjetan kao u pauna, sačinjavahu trgovci. Galije trgovaca njihale su se na Indijskom oceanu, njihove kara­vane miljele su drumovima Azije, a njihov novac otjecao kao zlatan potočić u mirisne domove milosnica. Tamo, u tim domovima, sav taj kama-narod igrao se larpurlarističkih igara improviziranja stihova, tamo se razgovaralo o muzici, nadmetalo se zagonetkama i verbalnim skrivačicama, sviralo se, pilo i pjevalo. Povijest nije pravedna kad milosnici ne zahvaljuje što je dobu Gupta udarila pečat ljupkosti i elegancije.