KAMA SUTRA -Vatsjajana

Izdavač: Vuk Karadžić, Beograd, 1968

Predgovor: Vesna Krmpotić

 

Crteži iz pećine hrama u Ajanti, 6. st.

a

Misao koju su mislili ljudi svih vremena, misao koju mislimo i mi, misao koja graniči sa zabludom jest misao da su oni koji su živjeli prije nas nužno i manje znali od nas.

Međutim, to baš nije tako sigurno kao što nam se čini. Nehotice, a možda i hotice, čovjek zamišlja svoju prošlost kao uzlaznu crtu koja se penje negdje iz dubina mraka i neznanja do vrhunca ovoga časa. Sadašnji čas čini mu se logičnom akumulacijom svih pređašnjih znanja i umova­nja, njihov zbir i kruna; čovjek tu evoluciju vidi kao ravnomjerni, kontinuirani uzlazni pravac.

Ali ništa ne putuje u pravcu, čak ni svjetlost. A čovje­kovoj povijesti najmanje pristaje takva priprosta geome­trijska prispodoba. Povijest kulture bogata je naučnim i ideološkim vertikalama, ponorima i nenastavljenim sko­kovima, izgubljenim znanjima i ponovo pronađenim otkri­ćima. Povijest kulture nas uči da su u nekim stvarima ljudi otprije dvije tisuće godina bili napredniji od nas, mada su oni govorili Perun a mi  kažemo  atmosferski elektricitet.

Povijest kulture nas uči da evolucija znanja postoji, ali da nije ravnomjerna već naprotiv, neujednačena, diskontinu­irana i često savijena unazad.

Za većinu ljudi našega doba znati znači poznavati či­njenice. Neosporno je da današnji naraštaji znaju daleko veći broj činjenica od naraštaja koji su živjeli prije sto­tinu, dvije stotine ili tisuću godina. Također je neosporno da su činjenice koje mi danas znamo drugačije od onih koje su se nekada znale: da su provjerenije, točnije i da potječu iz raznorodnijih oblasti.

Naše doba stoji u znaku Činjenice; obrazovni progra­mi sastavljeni su listom od činjenica, od podataka i infor­macija iz tolikih raznih područja. A činjenice se množe iz dana u dan vrtoglavom brzinom: pristižu iz laboratorija, iz tvornica, iz računarskih strojeva.

Međutim, čovjek je da­nas goloruk pred tom najezdom: najviše od svega njemu manjka ključ po kojemu bi povezao sve te bezbrojne ko­madiće znanja. Jer kad ih posloži jedne uz druge (a rijetki se odvaže na takav duhovni napor!), dobit će neskladnu, u sebi proturječnu i kaotičnu sliku. Nedostaje mu opći po­gled, formula koja bi sva ta raznovrsna znanja — prezen­tirana u obliku činjenica — obuhvatila, uskladila i osmislila.

A svijet se ne da shvatiti kroz činjenice. Istina nije u činjenicama već u njihovoj međusobnoj vezi. I upravo tu smo najslabiji.

Svjetovi i civilizacije, društva i narodi koji su se iz­redali prije nas nisu dakako znali ovo što mi znamo — ali ni mi danas ne znamo mnogo toga što su oni znali. Nije više riječ o činjenicama, riječ je o koncepcijama. Jer ne treba samo brojiti, treba i vagati. Ti naši pradjedovi i šukundjedovi često su puta pokazali začudno razumijevanje i inge­nioznost jer su umjeli otkriti zakonitost koja nama pro­miče, jer su ležerno i jednostavno došli do otkrića do ko­jih smo mi došli mnogo kasnije, nakon silnog truda, za­bluda i borbe.

Da ne bih redala tvrdnje kao puste zaključke, navest ću neke zgode i pojave iz povijesti kulture koje ih po­tvrđuju:

Znanja vedskih astronoma, njihove koncepcije o funk­cioniranju solarnog sistema i cijelog kozmosa nisu u su­štini nimalo različite od modernih kozmologija. Indijsko poimanje da se svemir širi i sužava, naime da »pulsira« u

gigantskim intervalima, naći ćemo u kozmologijama naj­većih fizičara našega stoljeća.

Ili: luk u graditeljstvu znali su već izvesti sumerski graditelji grobnica, a taj je luk onda putovima Aleksandrova carstva doputovao do Grčke i Rima i poslije se obreo kao otkriće u gotskom graditeljstvu. Ili: babilonski svećenici su putanju mjeseca odredili samo 0,4 sekunde netočnije od današnjih astronoma, oboružanih sva­kovrsnim tehničkim pomagalima!

Ili: znanje koje su drevni narodi Tibeta, Indije i Kine imali o autohipnozi, telepatiji i telesteziji na Zapadu se tek danas počinje ozbiljno pro­učavati, a za mnoge učenjačke krugove to znanje još uvijek nije daleko od pojma šarlatanstva.

Ili: pojam milijuna nastao je na Zapadu tek u 19. stoljeću; antički Istok (naročito Indija i Babilon) upotrebljavao je brojeve od ne­koliko milijardi da izrazi vremenske i prostorne daljine kozmosa.

Mnoga znanja i mnijenja za nas su još uvijek neotkri­vena i nespoznata. Ne znamo, na primjer, kako su stanov­nici Uskršnjeg otoka sjekli i uspravljali divovske kamene glave — njih 260 — podvig koji mi danas ne bismo mogli izvesti bez pomoći dizalica.

Ne znamo čitati mrežu cesta inkaske civilizacije, mrežu koju Kosok naziva najvećim astronomskim atlasom svijeta.

Nismo odgonetnuli postu­pak kojim su stari Egipćani uspjeli sačuvati leš od raspa­danja.

Nismo dokučili kako su stari Indijci preparirali že­ljezo te ga petnaest stoljeća nije taknula rđa.

Ne znamo na kakvim su matematičko-astronomskim principima sagrađe­ne grobnice faraona, piramide Tolteka i keltski Stonehange, itd.

Ovi i slični primjeri ne mogu dovesti u sumnju evolu­ciju znanja u cjelini. Ali mogu pokazati da ta evolucija ni­kad nije bila jednostavna aritmetička operacija — zbra­janje, samo zbrajanje i uvijek zbrajanje. Bilo je, naprotiv, mnogo oduzimanja. Čovjekov put saznanja nije gordi uspon već mučno isprekidano probijanje — i ne uvijek naprijed.

S ovom mišlju započinje uvod u jednu naročitu knjigu. I knjiga i predmet kojemu je ona posvećena samo su spe­cifična i posebno zanimljiva ilustracija te misli.

Jedno od područja koje su drevni narodi Indije i Kine superiorno poznavali a koje je nama ostalo relativna tabula rasa sve do pojave Sigmunda Freuda, jest erotika.

Knjiga »Kama sutra«  (»Niska o ljubavi«) na koju vas ovaj uvod pokušava pripremiti jest najstariji sačuvan udžbenik ero­tike na svijetu. Napisao ga je indijski mudrac Vatsjajana prije nešto manje od dvije tisuće godina.

Kažem: pokušava pripremiti... Kršćanska civilizacija nije završila sa srednjim vijekom. Njezine zasade i njezina ekskluzivnost još su čvrsto u nama ukorijenjene — i nas stoji mnogo napora i priprema da se uživimo u svjetove i klime koje ne poštuju iste tabue kao mi. Svagdje drugdje »Kami sutri« ne bi trebalo pisati takve oprezne uvode.

Zašto? Više no ijedna ideologija kršćanstvo je od seksa uspjelo stvoriti grijeh i tabu, uspjelo je čovjeka opteretiti kompleksom grijeha i osiromašiti ga za jedan ogroman vitalan predio njegova života, — za predio ars amorisa.

Pitanje seksa uvijek je i pitanje žene. Jedna od tajni azijskih civilizacija je žena. Azijska madona je gola. Nje­zini sinovi i ljubavnici priznaše joj sve aspekte i ćudi ženstva: priznaše joj majčinstvo i nježnost, priznaše joj amazonstvo, priznaše je kao ljubavnicu, vučicu i svetu blud­nicu. I sve te njezine aspekte jednako su poštovali jer su smatrali da su svi ti aspekti jednako potrebni.

Taj široki poklonstveni pogled na ženu nije u Aziji, posebice u In­diji, nešto što je »nekad bilo, sada se spominje«. Naći ćemo ga i danas.

Možda ćemo ga najbolje uočiti u jednoj ljupkoj i svečanoj rečenici indijskog filozofa Ramakrišne iz devet­naestog vijeka:

»Kad mi pogled padne na uzoritu suprugu iz porodice od ugleda, ja vidim u njoj božansku majku koja se odje­nula haljinom kreposne gospe; i opet, kad mi pogled padne na milosnicu što u odjeći sramote sjedi ukraj prozora, ja u njoj također vidim božansku majku, zaokupljenu druga­čijom igrom.«

U civilizaciji kršćanskog Zapada pojam ženstva grubo je sužen i sveden na jednu jedinu ženinu mogućnost: na njeno supružanstvo i majčinstvo'. Svi ostali oblici ne samo da nisu poštivani već su i strogo osuđivani i kažnjavani. Naša je civilizacija anti-ženska po tome što ženi nije priznala kompletnost njene prirode, već je prihvatila i sank­cionirala samo onaj  dio koji odgovara muškarcu.

Već na početku kršćanske civilizacije Magdalena je pala žrtvom Mariji. Od tog časa traje intenzivna neravno­teža među spolovima — a s njom i prešućeni i frustrirani Eros.

Dva najžešća izraza srednjovjekovnog poimanja žene i erotike, upravo dva međaša koji određuju to poimanje jesu dvije knjige — po karakteru nesrodne, po vrijednosti nesravnjive, po tonu oprečne. Jedna je »Divina comedia« a druga »Malleus Maleficarum«.

U jednoj je žena divni i bespolni anđeo, a u drugoj je izvor svega zla, prebivalište đavola, jer »pohota je u njoj nezasitna«. Jedno je spjev o ženskom anđelu spasitelju, a drugo je priručnik za vještice. Na osnovu »Malleusa« stotine je hiljada žena bilo spaljeno tokom dva-tri stoljeća, stotine hiljada žena i samo malo muškaraca; kud će bolji dokaz da je civilizacija koja je sve donedavna vladala našim dijelom svijeta bila najstraš­nije anti-ženska, daleko više nego što su to bile islamske civilizacije.

Usprkos svoj našoj današnjoj racionalnoj kulturi ero­tika je za nas još uvijek manje-više tabu. Marija još uvijek visi nad kućnim oltarom a Magdalena se prodaje ispod tezge. Upravo zato i imamo pornografiju — jer smo od erotike napravili nečistog bauka, jer smo neiživljeni i op­terećeni osjećajem krivice i grijeha. Kad mi kažemo seks rekli smo i sablazan, rekli smo vulgarnost i zabranjeno voće. A kad drevni ili moderni Indijac kaže kama, onda on kaže i svetost, ljepota, užitak.

I obratno: pitanje žene je uvijek pitanje erotike. Dru­gačiji stav prema ženi je i drugačiji stav prema erotici. U orijentalnim civilizacijama erotika nije grijeh već reli­giozni kult. Indijca i Kinezi su se odvajkada, možda od samih početaka svojih dugovjekih civilizacija s pažnjom i učenjačkim poštovanjem zabavili suptilnim tehnikama ljubavnog čina.

Ars amoris nisu veličali samo pjesnici, njime su se zanimali i učenjaci. Cijela vojska indijskih mi­slilaca i učenjaka i prije i poslije Vatsjajane studirala je kamu, nikada je ne odvajajući od ostalih područja čovje­kova života.

Dharma (etičke i religiozne dužnosti), artha (stjecanje materijalnih dobara) i kama (užici čula) tri su cilja i zadatka svakog čovjeka; sretna i harmonična ličnost je ona koja nije zanemarila ni jedan od tih ciljeva.

Englezi su, zgranuti što se kama stavlja tako ravnopravno uz bok dharmi, pokušavali preodgojiti Indijce, učeći ih prvo da postanu dobri činovnici Krune, a drugo da se prekrste nad svojom prošlošću i postide zbog kame i nauke o njoj. Preodgoj, mada dugotrajan — trajao je nekoliko stoljeća — uspio je veoma ograničeno: samo oni Indijci koji su se školovali u engleskim školama i po­slije piskarali u ustanovama Ujedinjenog kraljevstva, počeli su govoriti o kulturnom Zapadu i zaostaloj Indiji. Kama je ispala iz njihova života, ali s kamom ispala je dharma.

Međutim, za većinu Indijaca kama je ono što jest: svetost, ljepota, užitak. I dan-danas Vatsjajanu čitaju djevice da bi se pripremile za brak; čitaju ga i bračni parovi da bi usavršili svoje znanje o erotici, jer erotika je umjetnost koju treba učiti i vježbati.

Kao u Grčkoj hetere, a u Japanu gejše, tako su i u Vatsjajaninoj Indiji ganike uživale veliko poštovanje. U dom Aspazije zalazio je i Sokrat na razgovor, a u dom Ambapali svratio je Gautama Buda. Periklovo doba može se s pra­vom nazvati i Aspazijinim — ne zato što je Aspazija bila ljubavnica toga najvećega grčkoga državnika, već zato što je Aspazija značila nadahnuće za duhovnu elitu svoga vre­mena, od političara do umjetnika. Toliko se bila pronijela slava Aspazije po Grčkoj i Perziji, da je — kako nas izvje­štava Plutarh — Kir svoju ljubavnicu nazvao imenom te muze.

Ganikama su ukazivali počast učenjaci i mislioci, jer one su spadale u najobrazovaniji društveni sloj. Slavni pe­riod Gupta indijske povijesti zahvaljuje velik dio svoje znamenite otmjenosti i kulture upravo ganikama, tim ra­sadnicama elegancije i ljupkosti. Njihovo doba duguje im daleko veću hvalu nego što im je odaje.

Ni hetere ni gejše ni ganike nisu bile samo utočište tje­lesnih prohtjeva; one su isto tako pružale i razonodu duha. Prosječna građanka, a još više vesja (milosnica) morala je svladati najrazličitija znanja i umijeća: od pletenja cvjetnih vijenaca i čalmi, od spravljanja napitaka, do graditelj­stva, kemije i mineralogije, vještine ratovanja i poznavanja nekoliko jezika. Morale su se čak izvještiti u stolarstvu. Ali najviše od svega, žene su se morale posvetiti čatušasthi, na­uci o šezdeset i četiri vještine erotske tehnike.

Od svih ostalih zemalja Indija ima najbogatiju tra­diciju stručne erotske literature. Jedna od popularnih pre­drasuda  o indijskoj civilizaciji jest ta da je  ta civilizacija »spiritualna«. Ali tu komotnu koncepciju kvare sutre o kami i klesarije na fasadama indijskih hramova. U stvari, takvu razdiobu na spiritualno i materijalno, ili kako bismo mi to priprostije rekli, na duh i tijelo, vide samo evrop­ski indolozi. Indijski duh nema mnogo smisla za takva razgraničavanja. On te dvije realnosti ne dijeli oštrom cr­tom, ne vidi ih odvojeno, još manje ih vidi kao opreke jednu drugoj; vidi ih kao sastavne dijelove idealne kom­pletnosti.

 

NASTAVLJA SE...