32. Njega novorođenčeta

KAKVO JE ISKUSTVO BILO ROĐENJE ZA VAŠE DIJETE?

 

            Francuski porodničar Frederick Leboyer pomogao je ljudima da razumiju kakva je uvreda za djetetova osjetila prelazak iz maternice na svijet. Je li uopće moguće imati bolji uvid u djetetovo iskustvo ovog događaja, kojeg mnogi psiholozi drže primarnim? Leboyer u Rođenju bez nasilja (Birth Without Violence) ironično opisuje rođenje kao borbu na život i smrt, pri čemu je majka čudovište koje treba nadvladati. Iako je možda njegovo rođenje bilo ovakvo, i on ga se doista uspio prisjetiti tijekom rada s nekim terapeutom, svi ljudi ni u kojem slučaju nemaju isto iskustvo. Rođenje je osobno kao i mi sami, a prirodno rođenje nije tako traumatično za dijete kao što su liječnici ranije držali. Lagercrantzovo i Slotkinovo istraživanje pokazalo je kako su enzimi povezani s reakcijom na stres u krvi novorođenčeta zapravo dio mehanizma prilagodbe koji pomaže djetetu da bez posljedica prevlada nisku razinu kisika i započne samostalno disati. Ovo istraživanje objašnjava kako djeca rođena carskim rezom, bez «stresa» trudova i prolaska kroz porodni kanal, često imaju više poteškoća s disanjem i prilagodbom životu izvan maternice.

            Rođenje je psihološki zdravo za vašu bebu. Ovo je još točnije ukoliko ste vi svjesni njegova iskustva. Možemo naslutiti što dijete doživljava? Zamislimo kao izgleda život u maternici, okolini koja zaštićuje dijete od mnogih utjecaja običnog života. Uterus, najsnažniji mišić ljudskog tijela, okruglog je oblika, a njegov konkavni oblik ima ulogu koncentriranja energije kako bi se beba mogla razviti (baš kao što povećalo usredotočuje sunčeve zrake). Metafora kojom se često opisuje dolazak duhovnog bića je «zvijezda repatica koja postaje sunce koje sija u vašoj maternici». Beba je okružena s devet slojeva raznih supstanci, uključujući tekućine, membrane, uterus, mišiće, tkiva, masnoću i kožu. Rođenjem dijete doista postaje zemaljsko biće, posve pod utjecajem sila gravitacije. Stoga rođenje možemo promatrati i kao proces razotkrivanja, otklanjanja zaštitnih slojeva koji su ga okruživali dok se razvijalo u majčinu tijelu.

 

 

 

 

Iskustvo prostora, vremena i gravitacije

 

            Dijete u maternici ima drugačije iskustvo prostora, vremena i gravitacije od onog po rođenju. Njegovo iskustvo fizičkog prostora dramatično se mijenja tijekom trudnoće i poroda. U početku pluta u vodi poput astronauta u nekom unutarnjem svemiru i s majkom je povezano pupčanom vrpcom. Sakriveno je u majčinu tijelu i sigurno u fetalnom položaju. Kako beba raste ona osjeća kako je majka okružuje i zaštićuje, te ima prvu mogućnost osvješćivanja svog tijela kad počne osjećati otpor stijenki maternice. Potom ga taj prostor počinje sputavati, a pokreti kako mjeseci prolaze gube slobodu. Oko osmog mjeseca beba obično sazna kako se radi gravitacije i težine glave ne može više okrenuti iz položaja glavom prema dolje, pa tako ostaje do poroda, do kojeg dolazi oko deset lunarnih mjeseci od trenutka začeća.

            Rođenjem se djetetovo iskustvo fizičkog prostora ponovno mijenja. Pri tome doživljava sužavanje prostora kad ga trudovi izbacuju kroz porodni kanal. A tada se odjednom rađa u prividno beskrajan prostor u kojem ništa ne susreće kad maše rukama ili nogama. Zato topla kupka, držanje za ruku ili umatanje može biti utješno za novorođenče ili malo dijete. Navikle na sigurnost stalnog dodira, bebe trebamo tješiti dodirom nakon što iziđu iz maternice.

            Što se tiče djetetova iskustva gravitacije, prisjetimo se Arhimedovog otkrića kako predmet koji pluta u vodi ima oko 1/50 svoje uobičajene težine. Time je beba u maternici zaštićena od prejake doze zemaljskog utjecaja gravitacije, no odjednom pri rođenju postaje pedeset puta teža! Zamislite sebe kako plutate u bazenu tople vode kad netko izvuče veliki čep, sva voda isteče i vi se odjednom nađete na betonskom dnu, bespomoćno mašući rukama i nogama. Dijete rođenjem doista postaje zemaljsko biće, bespomoćno pred gravitacijom. Cijelu prvu godinu mora provesti u postepenom prevladavanju sila gravitacije kako bi se moglo održavati u okomitom položaju, u ravnoteži između sila težine i lakoće.

            Rođenje donosi ne samo iskustvo gravitacije, nego i iskustvo vremena. Mada beba djeluje pasivna tijekom procesa rođenja i u trenutku samog porođaja, izgleda da porod započinje interakcijom djetetovih i majčinih hormona. Vrijeme rođenja važno je i ne bi se smjelo birati prema tome kad je liječnik dežuran, jer je u pravoj astrologiji (ne u horoskopima u dnevnim časopisima) sakrivena duhovna realnost. Možda sami biramo planete, zvijezde i utjecaje koji će nam najbolje omogućiti da ovladamo svojom sudbinom i proživimo je na Zemlji. Ne znam, ali mislim da je ta mogućnost vrjednija od prakse induciranja poroda kad to liječniku odgovara ili dogovaranja «najpraktičnijeg» datuma za carski rez.

Rođenje kao iskustvo temperature i disanja

 

            Znamo kako rođenje djetetu donosi i prvo iskustvo promjene temperature. Kao toplokrvna bića dobro se osjećamo samo u određenom rasponu unutarnje temperature tijela. Kod preniske temperature tijela osjećamo se loše, a vrućica dovodi do nemogućnosti razlikovanja stvarnosti: počnemo buncati i ne možemo se kretati. Ljudi kojima jako padne temperatura tijela i dožive hipotermiju također izgube dodir sa realnošću i često umiru uslijed donošenja odluka utemeljenih na priviđenjima.

            Kroz to vidimo kako naš JA može biti u pravom odnosu s vanjskim svijetom samo unutar uskog raspona okolnosti. Steiner krv i ostale elemente kojima se održava tjelesna temperatura naziva «organizacijom topline» koja našoj svijesti omogućuje kontrolu nad tijelom i osjećajima. JA ne može imati pravu interakciju s vanjskim svijetom ako nam unutarnja temperatura tijela postane previsoka ili preniska.

            Razlika između temperature maternice i sobne temperature šok je za bebu. Kad se tuširate toplom vodom i ona odjednom postane ledeno hladna duboko udahnete i obično glasno protestirate. Novorođenče učini isto kad je izbačeno iz maternice pri čemu se povuče u sebe i po prvi puta udahne, što je od vitalnog značaja za proces dolaska u tijelo i zemaljski život.

            U svom vlastitom životu imamo iskustvo «inkarnirajućeg» učinka hladnoće koja naša tijela čini snažnima i sposobnima. Prisjetite se kako se osjećamo svježima i spremnima za rad za svježeg jesenskog dana; osnaženi smo i želimo se uhvatiti u koštac sa svim projektima koje smo odgađali tijekom ljeta. Vrućina, pak, pogoduje «ekskarniranju». Jednostavan primjer je osjećaj kad se nalazimo u pretoploj prostoriji i polagano padamo u san kao da na neki način izlazimo iz svog tijela. Za pravi odnos sa svijetom potrebna je ravnoteža, a novorođenčetu trebamo pomoći kako bi održalo stalnu temperaturu, nešto višu od one koje mi, odrasli, volimo.

            Uz temperaturu, važnu ulogu pri prvom udahu ima stimulacija bebine kože tijekom trudova i prolaska kroz porodni kanal što pomaže djetetu da započne proces disanja. Uz to, pomaže i promjena razine kisika i ugljičnog dioksida do koje dolazi kad placenta prestane funkcionirati.

            Što se događa pri prvom udahu kad novorođenče zamijeni vodeno okruženje zračnim? Kad se pluća po prvi puta rašire dolazi do mnogih fizioloških promjena. Ovalni otvor u srcu se zatvara, a bebina boja lica pred našim očima mijenja se iz sive u ružičastu. Brojne stvari povezane s procesom inkarniranja događaju se tijekom ovog prvog značajnog udaha. Kako bismo ih razumjeli, pozabavimo se najprije prirodom disanja.

            Disanje je, radi svoje ritmičke kakvoće udaha i izdaha, posrednik između čovjekovog unutarnjeg i vanjskog svijeta. To je medij kojim izražavamo osjećaje koje Steiner naziva duševnim životom. Kad se bojimo, zadržavamo dah; osjećaj sreće izdiše se kroz smijeh; zadovoljstvo se izražava udahom. Svi osjećaji izražavaju se dahom koji predstavlja fizičko carstvo za razvijanje naše duševne aktivnosti u osjećajnom životu.

            S prvim udahom započinje unutarnji osjećajni život, a dah služi kao veza između unutarnjeg i vanjskog svijeta. Prvi udah pruža mogućnost duši života da ostvari snažniji odnos s tijelom, odnos koji će održati sve do posljednjeg daha. Iako je dijete duhovno prisutno i fizički reagira na stimulanse još u majčinu tijelu, duša ne može ući u njegovo tijelo bez disanja. Tek tada ona izražava osjećaje disanjem u vidu zvuka i govora. Na taj način stvara se veza između tijela i duše koja traje sve do smrti, kad posljednjim dahom izdahnemo svoju dušu. Sa svakim udisajem i izdisajem pomalo se inkarniramo i ekskarniramo, a mnoge vrste meditacije usredotočuju se na onaj trenutak između udaha i izdaha.

            Svi osjećamo koliko je prvi udah važan za bebu. Oni koji prisustvuju rođenju često zadržavaju dah sve dok beba ne počne disati i ne postane ružičasta. Beba još uvijek prima kisik kroz placentu, ali se mi moramo sjetiti disati! Upravo taj prvi udah označava pravo vrijeme rođenja, jer on znači da je beba uspješno prešla put od fetusa do novorođenčeta i prihvatila zemaljski život van majčina tijela. 

Sužavanje svijesti pri rođenju

 

            Rođenje uključuje sužavanje svijesti koju je dijete imalo u «prostoru» vječnosti bez dimenzija ili kako god to želite nazvati. Mi, kao duhovna bića, nismo ograničeni dimenzijama, «veliki» smo koliko i cijeli duhovni svijet. Iz ovog neograničenog, makrokozmičkog postojanja odjednom se nađemo ograničeni fizičkim tijelom i rađamo se u zemaljski svijet prostora, vremena i gravitacije. Baš kao što bebino fizičko tijelo prolazi kroz uski porodni kanal, tako i duhovno biće doživljava sužavanje svijesti što kulminira inkarniranjem duha i duše u fizičko tijelo.

            Sužavanje svijesti iz kozmičke u zemaljsku dramatičan je događaj za svako biće. Obično se kozmički ili duhovni svijet zaboravi, mada njegovu jeku možemo čuti u mitovima i bajkama. Stari Grci taj su prijelaz pri napuštanju ili dolasku na ovaj svijet opisivali kao prelaženje preko rijeke Lete, rijeke zaborava. Zaboravljanje nam omogućuje običnu zemaljsku svijest i da postanemo stanovnici ovog planeta u pravom smislu riječi, mada se ponekad kroz maglu možemo prisjetiti nekog osjećanja, osjetiti zov nečega što nas može odvesti nazad Bogu ili našoj iskonskoj prirodi. 

            Ovaj prelazak iz jedne razine postojanja na drugu vrlo je značajan i sveti trenutak i bilo koja osoba koja može zadržati svijest onog kroz što novorođenče tada prolazi prava je babica za njega. Slično je i na kraju života radi čega neki moji prijatelji koji rade s umirućima sebe nazivaju babicama umiranja.

            Proces rađanja uključuje fizičko sputavanje pri prolasku kroz porodni kanal i sužavanje svijesti bića koje dolazi na svijet. Zgušnjavanje svijesti u materiju može biti bolno iskustvo za onoga koji dolazi u ovaj daleko ograničeniji život. Steiner kaže kako je majka, ukoliko svjesno proživljava nelagodu poroda umjesto da je pod anestezijom, snažnije povezana s djetetovim bićem i daleko bolje razumije i suosjeća s tim što dijete doživljava u procesu inkarniranja; ostali prisutni pri porodu samo mogu to iskustvo pokušati zadržati u svojoj svijesti.

            Rađanje je bolno za novo biće samo iz jednog aspekta, jer je ono istovremeno veselo sudjelovanje u mjeni ekspanzije i kontrakcije koja prožima cijeli život. Mi se, kao roditelji i osobe koje prisustvuju porodu, veselimo prvom udahu, zahvalni smo što se to novo biće, tako obećavajuće, odlučilo pridružiti čovječanstvu.

            Razmišljanje o zadivljujućem prelasku do kojeg dolazi pri rođenju može nam pomoći da bolje razumijemo našu djecu i nas same. Za malo dijete koje je upravo prešlo taj prag vrata duhovnog svijeta nisu se još zatvorila, kao što je slučaj s većinom odraslih. Činjenica da mala djeca još imaju pristup duhovnom svijetu pomaže razjasniti zašto oni mogu «vidjeti» stvari koje mi ne možemo i zašto su prave bajke, koje su opisi duhovnog svijeta i procesa inkarnacije, toliko dobre za njih (više o tome u 8. poglavlju). Razumijevanje koncepta inkarniranja u zemaljski život postepen je proces i može razjasniti način na koji doživljavamo djecu, kako s njima komuniciramo i kako im pomažemo ostvariti svoj potencijal u potpunosti.

            Razumijevanje postojanja vertikalne struje poznavanja pojedinca i horizontalne struje nasljednih osobina kod svakog djeteta može nam pomoći u roditeljstvu. Može nam pomoći i kod prihvaćanja činjenice da su djeca, iako smo im mi važni u životu, jedinstveni pojedinci, a ne nastavak našeg postojanja. To razumijevanje može poduprijeti ideju da nas djeca odabiru kao roditelje. Film Povratak u budućnost ima elemente ove ideje u svojem komičnom portretiranju potrebe glavnog lika da spoji svoje roditelje kako bi mogao biti rođen. Posebne poteškoće s djetetom mogu nam potvrditi da smo zajedno iz nekog određenog razloga, kako bismo zajedno napredovali.

            Prihvaćanje postojanja vertikalne struje može također pomoći objasniti određene obrasce ponašanja, strahove ili osobine koji djeluju kao da su ih djeca donijela sa sobom, a nisu proizišli iz nama poznatog iskustva. Steiner je, na primjer, ponudio kao jedno od objašnjena posebno teške djece lošu «vezu» između duhovnih i materijalnih čimbenika koja frustrira dijete. Jedan od zadataka roditelja i učitelja može biti pomoć pri uravnotežavanju ove dvije struje kako jedna ne bi dominirala drugom. Prihvaćanje mogućnosti da u životu postoji više od onog što je vidljivo pomaže djetetu da održi svoj duhovni potencijal otvorenim.