Postoje dva načina kako stvari mogu izgledati sasvim dobro čak i u situaciji kad cijela civilizacija srlja u nevolje.

1. Ne plaćajte dugove odmah — živite na "početnom kapitalu"

U ranim 1980-tim, nakratko sam se zaposlio kao marketinški savjetnik u novoosnovanoj tvrtki koja se bavila računalnim programima. Četvo­rica mladića zajednički su uložili 170.000 dolara, koje su zaradili, uštedjeli ili su im dali roditelji. Planirali su razviti novi program za obradu teksta, koji bi bio bolji od tada vrlo popularnog WordStara, plasirati ga na tržište i na taj se način obogatiti.

Iz tog početnog kapitala od 170.000 dolara unajmili su drugi kat male poslovne zgrade: imali su pet privatnih ureda, sobu za sastanke i prijemni ured sa sekretaricom. Unajmili su dizajnerski studio neka im osmisle vizualni identitet tvrtke. Kupili su četiri službena automobila. Od mjesne cvjećarnice naručili su goleme biljke u cvjetnim posudama i platili njihovo redovito održavanje, a obližnja prodavaonica kućnih ljubimaca postavila im je velik morski akvarij i potpisala ugovor za daljnje održavanja. Sebi su dodijelili godišnje plaće od $30.000. Unaj­mili su i mene, na nekoliko dana, i dobro me za to platili.

Ti su ljudi bili pametni programeri i znali su sve o računalnim ko­dovima. U mome umu nije bilo ni trunke sumnje u njihovu sposobnost da napisu izvrstan program za obradu podataka, lak i jednostavan za uporabu te primamljiv tržištu. Kad sam prvi put ušao u njihovu tvrtku, vrlo me se dojmilo kako sve izgleda — odavali su sliku uspješne, do­brostojeće tvrtke. Mlada žena za prijemnim stolom bila je učinkovita, četvorica osnivača vrlo dobro odjeveni u skupa odijela, na tepihu su se vidjele uredne crte koje ostavlja svakonoćna uporaba stroja za čišće­nje. Kvalitetni strojevi za fotokopiranje, rezanje papira, računala — sve je to govorilo o uspješnom poslu. Al, prva klasa.

Sjeli smo u sobu za sastanke, za hrastov stol, u udobne kožnate naslonjače, a oni su mi povjerljivim tonom ispričali kako će postati multimilijunaši. Baš kao i svi koji ulože u njih, rekoše. Postavili su si rok od dvanaest mjeseci za izbacivanje novog programa na tržište,

Odbio sam daljnju suradnju s njima, jer sam taj nesretni scenarij već vidio i bio sam posve siguran da znam kako če završiti.

Šest mjeseci kasnije ponovno sam ih posjetio, na njihov zahtjev. Tad su već imali dvadesetero zaposlenih i sve je zujalo aktivnošću. Njihov je proizvod bio zamalo gotov i već su otisnuli brošuru za nado­lazeći sajam informatike. Omogućili su porast stope zapošljavanja u mjesnoj zajednici, prihod od najamnine iznajmljivaču poslovnog pro­stora, povećali vozni park za još dva automobila i namakli dovoljno in­vesticijskog kapitala da su u banci imali četvrt milijuna dolara. Još uvijek nisu proizveli ni prodali ništa, ali pucali su na veliko. Stvari su izgledale super, život bijaše dobar.

Šest mjeseci nakon tog drugog posjeta, od jednog sam njihovog ulagača čuo da su zatvorili tvrtku. Četvorica osnivača učetverostručili su si plaće i tvrtka je ostala bez sredstava prije nego što su stigli plasi­rati svoj proizvod na tržište. Uredski prostor izgledao je divno i krasno, odajući dojam stabilne poslovne politike sve do samoga kraja — do dana kad su svi zaposleni dobili 24-satni otkazni rok. Ulagači su izgu­bili sve uloženo zato što su osnivači tvrtke iscrpili kapital prije nego su se počeli uzdržavati vlastitom zaradom.

 

2. Ponzijeva shema

 

Ponzijeva shema je još jedan način kako stvari mogu ići krasno za sve uključene, sve dok jednoga dana ti ljudi više nemaju od čega živjeti. Tad dolazi do iznenadnog i katastrofalnog kolapsa. Priča o tom tipičnom američkom poduzetniku istodobno je fasci­nantna i poučna.

1917. godine Charles A. Ponzi bio je putujući soboslikar na Floridi. Prvi svjetski rat bio je pri kraju, a financijski sustavi u Europi u rasulu. Uočivši priliku za zaradu na poslijeratnoj financijskoj zbrci, Ponzi je došao na zamisao koja će ga pretvoriti u milijunaša, dok će istodobno uništiti živote tisuća drugih.

Kasne 1919. Ponzi se preselio u Boston i unajmio ured u Pie Alley, gdje je otvorio tvrtku pod nazivom The Security Exchange Company (SEC). Tvrdio je da je njegova tvrtka osnovana sa svrhom da otkuplju­je međunarodne poštanske kupone u Francuskoj i Njemačkoj (zemlja­ma čije su valute bile uvelike obezvrijeđene) i naplaćuje ih u njihovoj dolarskoj vrijednosti u Sjedinjenim Državama, na taj način ostvarujući dobit u vidu razlike između devalvirane francuske i njemačke valute i američkog dolara.

Takva je shema zapravo bila nemoguća, ali Ponzi je zaradio pravo bogatstvo, baš kao i njegovi najraniji ulagači.

Ponzi je nudio 50-postotni povrat uloženog već za 45 dana pa mu je više od 40.000 Bostonaca rado povjerilo svoje ušteđevine. Prvih neko­liko tisuća ulagača bili su bogato isplaćeni, zajedno s obećanom kama­tom: Ponzi je koristio novac novih ulagača za isplatu starih. Prvi su ulagači ispričali prijateljima o svojoj lakoj zaradi i cijela se stvar brzo pročula. U jednom je trenutku Ponzi imao osoblje od nekoliko desetina službenika u uredima u Pie Alley, koji su radili do kasno u noć, brojeći goleme snopove prikupljene gotovine: više od 15 milijuna dolara u manje od šest mjeseci.

Tijekom najboljih dana njegova uspješnog poduzetništva, novine su Charlesa Ponzija nazivale najvećim Talijanom svih vremena.

"Imate krivo," odvraćao bi on s nekarakterističnom skromnošću. "Tu su Kolumbo, koji je otkrio Ameriku i Marconi, izumitelj radija."

Kasnije su loši napisi u bostonskim novinama doveli do presušiva­nja Ponzijeva izvora novih ulagača. Bez priljeva novog kapitala, Ponzi nije mogao isplatiti 'zaradu' svojim ranijim ulagačima pa je zatvorio tvrtku, sa sobom u propast odnoseći životne ušteđevine tisuća ulagača koji do tog trenutka nisu ništa slutili.

Slična se shema — takozvani financijski inženjering — dogodila u Albaniji 1996, zamalo izazvavši pad albanske vlade. Više od četvrtine ukupnog stanovništva Albanije uložilo je životne ušteđevine u jednu od nekoliko golemih Ponzijevih shema kojima je rukovodio mjesni organizirani kriminal. Albanski predsjednik Sali Berisha rekao je da vlada nije učinila ništa da bi spriječila te Ponzijeve sheme zato što su mislili da su takve stvari uobičajene na slobodnom tržištu pa se nisu htjeli miješati u kapitalističke postupke. Albanci su demonstrirali i bu­nili se, ali uzalud. Novac im nikad neće biti vraćen.

 

Naši izvori fosilnog goriva: početni kapital ili Ponzijeva shema?

Svijet trenutačno živi (i raste) na ušteđevini energije 'sunčeva svjetla' pohranjenog u fosilnim gorivima (nafta, ugljen, plin). Posluje li svijet po principu Ponzijeve sheme ili kao ona nadobudna programska tvr­tka? Mislim daje više nalik ovom drugom, ali postoje elementi oba slučaja.

Zemlja sadrži ograničenu količinu fosilnih goriva. Premda su u op­ticaju različite brojke za točnu granicu, nitko ne osporava da ta granica postoji, a zapravo imamo prilično dobar osjećaj o čemu se radi. Ta smo goriva koristili da bismo omogućili i poduprli prirast stanovništva, od otprilike pola milijarde ljudi prije otkrića nafte i ugljena, do današnje brojke od preko 6 milijarda. Ta su goriva širom svijeta pogonsko sred­stvo užurbanim naoko svrhovitim i važnim aktivnostima, koje kao po­sljedicu imaju trajne i nereverzibilne promjene u planetarnom okolišu i ljudskoj obitelji.

A što kad goriva nestane?

Oni koji su u nedavnim vremenima blagostanja zaradili velike svo­te mogu slobodno pretpostaviti da imaju dobre izglede za preživljava­nje — ako ne bude globalne epidemije ili nuklearnog rata, vjerojatno imaju pravo. Možda će sa sobom povući i malen postotak ostatka sta­novništva, na način kako se to događa u svijetu privrede koja ima oblik lijevka. Oni manje sretni mogli bi se naći u situaciji gdje će im u pogle­du hrane i energije ostati ono što su na kraju dobili ulagači u Ponzijevu shemu i u programsku tvrtku: malo ili ništa.

Kad je programerima ponestalo manevarskog prostora, jednostavno su se izvukli i našli si drugi posao kojim će se uzdržavati. Ali kad svjet­skoj privredi ponestane nafte, mi nećemo moći jednostavno zatvoriti vrata i 'pronaći si drugi izvor energije'.

Nekoliko je razloga. Prvo, kroz tisuće godina povijesti vidimo da kadgod ponestane goriva, izbijaju ratovi (više o tome u kasnijim po­glavljima).

Drugo, naši alternativni energetski izvori još nisu dovoljno razvi­jeni. Ali ima i jedna dobra vijest: postoje nefosilni energetski izvori, a njihova uporaba raste. Nažalost, Ross Gelbspan, dobitnik Pufitzerove nagrade, u svojoj knjizi The Heath On (Gori nam pod petama) iz 1997, pokazuje da američka naftna i ugljena industrija aktivno bloki­raju razvoj novih tehnologija.

Kao što Gelbspan jasno pokazuje, moramo proširiti razvoj alterna­tivnih izvora energije, da bi se — kad nafte nestane — naša djeca imala kamo okrenuti.

 

Možemo li si 'izrasti' izlaz iz te situacije?

U međuvremenu nas stručnjaci i ekonomisti ohrabruju neka si 'izraste-mo' put iz problema. To je rješenje prvi put spomenuto u Engleskoj 1954, kad je R.A. Butler, britanski ministar financija, predložio da bi se vlada umjesto da postavlja određene razvojne ciljeve, poput izgra­dnje određenog broja kuća ili novih pruga, trebala jednostavno usre-dototočiti na stalnu stopu rasta od tri posto. Preračunao je da bi uz takvu stopu rasta do 1980. svaki Britanac bio dvaput bogatiji.

Zapravo, taj se scenarij obistinio točno kako je Butler predvidio, kažu istraživanja koja je 1989. proveo irski ekonomist Richard Douth-vvaithe. Ali problem je u tome što su se i svi ostali indeksi podvostruči­li. Količina bogatstva koja je otišla ljudima na vrhu piramide zarade udvostručila se. Baš kao i količina novca koja je otišla najsiromašniji­ma, što je značilo da osoba koja je zarađivala deset milijuna engleskih funta na godinu sad primala dvadeset milijuna, a osoba s godišnjom zaradom od tisuću funta sad je zarađivala dvije tisuće... i još uvijek bila ispod crte siromaštva, premda joj se standard malo popravio. Us­put je došlo do "društvene i ekološke katastrofe". Stopa zločina postala je 8 puta veća, porastao je broj kroničnih i mentalnih bolesti, a broj razvoda naglo je skočio. Sve su to posljedice koje je Douthwaithe prvi predvidio, a kasnije i dokumentirao.

Na sličan se način život promijenio na gore i u Sjedinjenim Dr­žavama. U prosječnom danu 100.000 američke djece u školu nosi oru­žje, a 40 ih biva ranjeno ili ubijeno pištoljem, premda najviše nesre­tnim slučajem. (Novija naljepnica za auto kaže: "Samo naoružano društvo je uljudno društvo".) A san o stabilnoj obitelji zamijenjen je stvarnošću mase samohranih roditelja: više od 50 posto djece odrasta uz samo jednog roditelja.

Širom svijeta otkrivamo da ubrzani rast ostavlja posljedice na go­tovo sve narode, a da najteže bivaju pogođeni pojedinci i obitelji koje nemaju udjela u ekstremnoj moći i bogatstvu vladajuće društvene elite (bila ona privredna, politička ili vojna).

Tehnologije ja samo ubrzala taj proces. Na primjer, dok je na pri­jelazu iz 19. u 20. stoljeće 90% ukupnog broja ratnih žrtava bilo među vojnim osobljem, na kraju 20. stoljeća nalazimo da su visoko-tehnolo-ško oružje s daljinskim upravljanjem (koje ubija učinkovitije i štiti vojnike od izravne borbe) te njegova raširenost i dostupnost, obrnuli te omjere: 90% ratnih žrtava sad je civilno stanovništvo. Od vremena II svjetskog rata u ratovima je umrlo više od 20 milijuna ljudi, a od ta 82 rata (koji se tako mogu nazvati), 79 su bili unutrašnji ratovi koji naj­teže pogađaju civilno stanovništvo.

Većina se tih ratova vodila oko nadzora prirodnih izvora poput šu­ma, plodnoga tla, nafte, ugljena i minerala.

Na sastanku svjetskih središnjih banaka u Hong Kongu 25. rujna 1997, predsjednik Svjetske banke James D. Wolfensohn istaknuo je da se više od tri milijarde ljudi — polovice sadašnje svjetske populacije i tri puta više od ukupnog broja ljudi na planetu 1800. godine — svim silama trudi preživjeti s manje od 2 dolara na dan. "Živimo u tempi­ranoj bombi i ako ne djelujemo sad, mogla bi eksplodirati našoj djeci u lice," rekao je Wolfensohn.

Otprilike u isto vrijeme, Populacijski institut iz Washingtona obja­vio je izvješće u kojem dokumentira da su 82 nacije (više od pola svje­tskih država) dosegle kritičnu točku, to jest da više ne mogu ni same uzgojiti dovoljno hrane ni platiti uvoz dovoljnih količina da adekvatno prehrane svoje stanovništvo.