Kinezi planiraju preživjeti budućnost. Prije nekoliko godina otkrio sam da su daleko zabrinutiji i svjesniji budućnosti nego većina drugih ze­malja. Gledaju dugoročno, sagledavajući izvore hrane i energije za deset godina ili čak u drugom naraštaju, radije nego u smislu jedno­godišnjih ili čak tromjesečnih planova koji vladaju američkim poslo­vnim svijetom.

Sivi, tmasti oblaci pritiskali su Peking kao golema ruka, samo sto­tinjak metara iznad Narodne vijećnice. Stajao sam na trgu Tiananrnen, u smeđoj kabanici uzdignutog okovratnika i sa šubarom kao zaštitom od ledene izmaglice. Bilo je to u studenom 1986, a prethodna tri tjedna dijelio sam sobu s tri doktora iz Kolumbije i Japana, u najvećoj svjet­skoj bolnici/školi akupunkture, provodeći jutra u pokušajima da zapam­tim kineske riječi, akupunkturne točke i meridijane, a poslijepodneva zabadajući igle u pacijente na odjelima, a večeri u istraživanju grada. Toga je dana bio moj prvi slobodan dan u tjednu pa sam namjeravao posjetiti mjesta koja su navečer zatvorena.

                Izmaglica iz oblaka tek je malo očistila zrak od teškog zadaha mili­juna sićušnih ugljenih vatra: većina stanovnika grada mogla je s tjed­nom količinom od nekoliko komada ugljena grijati samo jednu sobu. Dim se rastezao kroz zrak, tako da bijaše bolno disati.

Pokraj mene je stajao dr. Wu, mršav, visok i napet muškarac u ka­snim dvadesetim godinama, koji mi se bio ponudio za vodiča po gradu, u zamjenu za priliku da vježba svoj engleski. Studen iz vlažnoga zraka prodirala je u kosti, već mi je danima bilo stalno hladno.

Tiananmen je velik, otvoren betonski trg, okružen važnim zgrada­ma. Velika vijećnica, Maova grobnica, Narodni muzej.

"Imate li djece?" upitah ga. Nekoliko smo minuta bili hodali u tiši­ni, jer je on mislio da nas prate. Sad nije bilo nikoga u krugu od desetak metara.

"Da," reče i uzdahne, kao da se prisjeća nečeg dalekog i slatko-go-rkog. "Moja žena i ja imamo kćer. Njih dvije žive dan vožnje odavde."

"Jedno dijete?"

Na trenutak je pogledao u tlo, prelazeći pogledom po betonu kao netko tko se boji da bi mogao stati na nešto krhko. "Da. Jedno dijete."

"Sto mislite o toj politici samo jednog djeteta?" upitah.

Uputio mi je brz pogled pun krivnje, a onda se ogledao oko nas. "Mudro je to," reče. "Neophodno za budućnost Kine."

"Želite li sina?"

Slegnuo je ramenima. "Svi žele sinove. Izgledi su 50:50."

"A ipak ima više muške nego ženske djece." Preko puta bolnice nalazilo se dječje igralište obližnjeg vrtića: dvije trećine djece bili su dječaci.

Zatresao je glavom, trzavim pokretima. "O tome ne razgovaramo. Pogotovo ne u mojoj profesiji."

Ogledao sam želeći vidjeti prate li nas opet, ali činilo se da ne.

Posvuda oko nas ljudi su se kretali svrhovito. Stotine ljudi u bez­bojnim jaknama i širokim hlačama vozile su stotine identičnih bicikla glavnom ulicom oko trga; svakih par minuta prošao bi automobil ili autobus. Bijaše to velik kontrast gradovima u Njemačkoj, gdje sam tada živio — tamo su bicikli bili rijetkost u rijeci automobila.

To me navelo da opet pomislim na razlike između Istoka i Zapada. Zapitao sam se jesu li taj mladi otac i njegova supruga, kao mnogi drugi Kinezi, razmišljali o čedomorstvu kad im se rodila kćer. Zapitao sam se kako bih se ja osjećao da mi moja vlada kaže da smijem imati samo jedno dijete. Znao sam da bih se bunio, ali u Kini to znači prisilni rad ili slanje u popravne logore, surova mjesta gdje se često smrt čini privlačnijom opcijom.

"Mislite li da vlada treba imati moć određivanja koliko djece obitelj smije imati?" upitao sam, želeći u svome umu staviti točku na to.

Dr. Wu je gurnuo ruke dublje u džepove svoje zelene jakne i glasno uzdahnuo, kao da osjeća bol duboko u želucu. "Možda se ne sjedate 1960," reče nakon nekoliko koraka. "Vladala je užasna glad i mnogi su umrli."

Nejasno sam se sjećao gladi u Kini 1959-1961, kad je punih 30 milijuna ljudi umrlo od gladi. U to sam vrijeme imao 10 godina i bili su mi apstrakcija. Nikad nisam čuo pojedinosti, niti sam upoznao iko­ga tko je preživio to doba. "Čuo sam za to," rekoh.

"Kina sad ima više od milijardu ljudi," reče on, a koraci su mu teš­ko odzvanjali na vlažnom cementu. "To je petina svjetske populacije, samo u našoj zemlji, a dvaput više nego što nas je bilo u doba gladi. Danas, sad, jedva prehranjujemo svojih milijardu ljudi. Nešto se mora učiniti. Shvaćate?"

"Da," rekoh. "Ali kako bi bilo da jednostavno povećate prinos iz ratarstva? Većina ljudi u ovoj zemlji ore pomoću volova ili im plug vuku žene, a sjedite na rezervama nafte i ugljena. Na svim putovanji­ma po Kini vidio sam na poljima stotine ljudi, ali tek jedan ili dva traktora."

"Ne," reče on. "To bi samo pogoršalo stvari. Ako proizvedemo više hrane, bit će i više ljudi. I sad je već previše ljudi u Kini, zato i jesmo tako siromašni."

"Ali imate goleme prirodne izvore..."

"Imamo sudbinu," reče on, uspravivši se do pune visine. U glas mu se uvukao nov prizvuk, zapovjedan i autoritativan, kao da razgovara s manje inteligentnim bićem ili kao da izdaje upute bolničarki u bolnici. "Kina neće napraviti pogrešku koju je napravio Zapad. Mi smo naučili nešto iz vlastite povijesti."

"Pogrešku?"

"Ako dolazi zima, a vi ste spremili dovoljno hrane za sebe i svoju obitelj, biste li svojoj djeci dopustili da svu tu hranu pojedu već u pr­vom mjesecu zime?"

"Ne, naravno da ne bih."

"Kina neće napraviti takvu pogrešku s naftom," reče on bezizra­žajnim glasom. "Sagradit ćemo hidroelektrane, iskoristiti nešto šuma i ugljena, ali zalihe ćemo čuvati za zimu."

"A kad dolazi zima?"

"Kad Amerika i Europa i Srednji istok potroše svoju naftu. Mi će­mo preživjeti. Neki čak kažu da ćemo dominirati svijetom i da će to biti početak Trećeg kineskog carstva."

"Kao Treći Reich?" upitah, požalivši istog trenutka.

Pogledao me kao da procjenjuje neprijatelja na prvoj crti bojišnice. "U svakoj državi postoje nacionalisti, pa tako i u Kini."

Osjećao sam se neugodno pod tim njegovim oštrim tonom pa sam pokušao skrenuti s teme.

"Jesu li vam poznata američka istraživanja na polju učinka redo­slijeda djece u obitelji na psihologiju?"

Kimnuo je dok smo prilazili muzeju, golemom zdanju koje u sebi čuva najstariju čovjeku poznatu tehnologiju. "Da, poznata su mi ta sitraživanja."

"Imate li braće?" upitah ga.

"Imam dva starija brata i mladu sestru," reče oprezno, pogledava­jući me. "A vi?"

"Imam tri mlađa brata," rekoh.

"Rođeni ste u položaj vođe."

"Molim?"

"Najstarije dijete u tako velikoj obitelji rođeno je u položaj vođe," reče on. "To kažu vaša istraživanja. Najstarije dijete nauči upravljati onima mlađima od sebe."

Slegnuh ramenima, ne želeći krenuti s psihoanalizom ijednoga od nas. "Ali obojica imamo braću," rekoh. "Znate da jedinci imaju jedin­stvenu psihologiju?"

"Da," reče on. "Ovisno o tome kako su odgajani, naravno. Ali često su vrlo dominantni, budući da su cijeli život bili u središtu pozornosti svojih obitelji. Imaju jedinstven psihološki profil."

Uspeli smo se stubama i ušli u muzej. Golemo zdanje od cigle i mramora nije bilo grijano, a naši su se glasovi miješali sa stotinama odjeka glasova drugih ljudi koji su hodali hladnim kamenim podom, gledajući izloške i tiho razgovarajući. Zastali smo pred satom na vo­deni pogon starim pet tisuća godina. Načinjen od mjedi i kamena, bija­še visok nešto više od metra i gotovo isto toliko širok. Kroz njega je kapala voda, pokrećući polugice i puneći spremnike, a njezina razina pokazivala je koje je vrijeme dana.

"Kakva će Kina biti kad će svi vođe, svi poslovni ljudi, svi stano­vnici biti jedinci?" upitah tiho.

Dugo je gledao u sat. "Bit će zima, a mi ćemo još imati jesenske zalihe, premda će ostatak svijeta već potrošiti svoju zimnicu."

                Okrenuo je svoje tamne oči prema meni, dok nam se pogledi nisu sreli. "Bit će to vrijeme naše sudbine."