Jednog dana, mudrac učeniku dadne praznu vreću i košaricu punu krumpira. "Razmisli o svim ljudima koji su u skorije vrijeme rekli ili učinili nešto protiv tebe, posebno onima kojima ne možeš oprostiti. Svako takvo ime ureži ujedan krumpir i stavi sve takve krumpire u vreću."

Učenik se sjeti mnogih imena i uskoro mu je vreća bila puna krumpira.

"Tjedan dana ćeš nositi vreću sa sobom kamo god pošao", reče mudrac. "Nakon toga ćemo opet razgovarati."

Učeniku se zadaća učinila lakom. Nositi okolo vreću krumpira nije baš jako teško. No, nakon nekog vremena, vreća mu posta pravi teret. Smetala mu je i sve mu je teže bilo podići je na rame, premda je bila jednako teška kao i prije.

Nakon nekoliko dana iz vreće je počelo smrdjeti. Izrezbareni krumpiri počeli su trunuti i vonjati. Ne samo što ih je bilo nezgodno svugdje vući sa sobom nego je to postalo i prilično neugodno.

Tjedan dana je napokon prošlo. Mudrac pozva učenika i upita ga: "Jesi li razmišljao u vezi s ovim?"

"Jesam, učitelju", odgovori učenik. "Kad nismo u stanju oprostiti, nosimo te svoje negativne osjećaje svuda sa sobom, kao što sam ja nosio krumpire. Negativnost je težak teret, a s vremenom postaje sve teži i neugodniji."

"Da, upravo se to događa kad nam se netko zamjeri tako da to ne možemo zaboraviti. I, što misliš, kako možemo olakšati taj teret?"

"Moramo težiti tome da oprostimo."

"Oprostiti čovjeku koji te povrijedio značilo bi ukloniti jedan krumpir iz vreće. Koliko je osoba kojima si ti spreman oprostiti?"

"Dosta sam razmišljao o tome, učitelju", reče učenik. "Premda to od mene zahtijeva priličan napor, odlučio sam oprostiti svima."

"Odlično, znači da možemo izvaditi sve krumpire. Je li se ovog tjedna još netko ogriješio o tebe?"

Učenik je malo razmišljao, a onda priznao da jest bilo takvih, premda ga je uhvatio strah da će se njegova prazna vreća opet napuniti krumpirima.

"Učitelju", upita učenik. "Ako nastavim ovako, neće li u mojoj vreći svakog tjedna biti krumpira?"

"Da, dokle god ljudi govore protiv tebe ili rade protiv tebe, dotle će u vreći biti krumpira."

"Ali, učitelju, mi ne možemo kontrolirati postupke drugih ljudi. Kako nam tao u tom slučaju može pomoći?"

"Do taa još nismo ni stigli. Sve o čemu smo dosad razgovarali posve je uobičajen odnos prema oproštaju. Razni  filozofi i razne vjere uče nas istome — treba težiti tome da oprostimo jer to je velika vrlina. Ali to nije tao jer tao ne poznaje težnju." "A što bi bio tao, učitelju?"

"Na to pitanje možeš i sam odgovoriti. Ako su krumpiri naši negativni osjećaji, što je vreća?"

"Vreća je... da nema vreće, ne bih imao u čemu držati krumpire. To je, dakle, nešto u nama što nas tjera da se zadržavamo na osjećaju povrijeđenosti... Znam što je to kod mene: previše držim do toga koliko vrijedim."

"I što će se dogoditi ako prestaneš do toga držati?"

"Tada mi se bilo što što bi ljudi mogli reći ili učiniti protiv mene neće činiti tako velikim."

"Ako je tako, ne moraš više urezivati imena u krumpire. To znači da nema više tereta i nema više smrada. Put opraštanja je svjesna odluka, ne samo da ćeš maknuti pokoji krumpir nego ćeš odbaciti cijelu vreću."

Tao

Uobičajen odnos prema oproštaju, kao što ističe mudrac, naglašava da treba težiti oproštaju. O tome govori i ova pjesma zen redovnika Shenxiua:

Tijelo je bodhi stablo,

srce poput sjajnog zrcala na stalku

Teži tome da uvijek bude čisto

i da ne padaju pahulje prašine po njemu.

 

Riječ je dakle o konstantnom marljivom trudu. To je proces bez kraja, jer na sjajnu površinu zrcala uvijek može pasti malo prašine. I baš kad mislite daje opet savršeno čisto, na zrcalo je palo još jedno zrnce prašine. Učenik je shvatio da njegova vreća krumpira nikad neće biti prazna ako ostane na ovoj razini. Isto tako i mi, ako zadržimo uobičajen odnos prema praštanju, uvijek će postojati netko kome će trebati opraštati.

Ali zašto je zrcalo uopće tamo? Da ga nema, bi li prašina imala kamo pasti? Je li nam uopće potrebno?

Zrcalo u ovoj pjesmi može biti simbol egoizma - pretjeranog samoljublja, taštine i umišljenosti.  I premda ništa od toga fizički ne postoji, mi se tako prema tome odnosimo. Pogledajmo samo razne izreke koje koristimo u svakodnevnom govoru, kad govorimo o "povrijeđenom egu", "okaljanoj časti", "ranjenom ponosu", kao da je egoizam dio našeg tijela, kao da govorimo o tjelesnim organima ili udovima.

Egoizam je, naprotiv, tvorevina uma. Nastaje iz lažne predodžbe sebe kao posebnog i različitog od ostalih. Taj osjećaj posebnosti i različitosti vodi nas u nepotrebne usporedbe iz kojih izlazimo s lažnom uvjerenošću u vlastitu superiornost. Kad cijela ta iluzija bude napadnuta, ozljede koje trpi naša iluzija doimaju se posve stvarnima. Ali kad shvatimo da je sve to zabluda, iluzija nestaje, a s njom i sve ozljede.

To je temelj tao pristupa oproštaju. Savršen primjer je pjesma kojom učitelj zena Huineng odgovara na Shenxiu-ovu pjesmu:

Bodhi nema stablo,

i zrcalo ni na čemu ne stoji

Ako ničeg tamo nikad nije bilo,

 na što će pasti pahulje prašine?

Zrcalo zapravo ne postoji. Pahulje prašine lete, ali nemaju na što pasti i ništa ne treba čistiti. Egoizam smo stvorili sami, pa ga sami, jednostavnom odlukom, možemo i odbaciti. Kad nema egoizma, nema ničeg što bi netko povrijedio, okaljao ili ranio. A kad nema povreda ni ozljeda ega, ponosa i časti, nemamo što opraštati.

Tako mudrac nadilazi uobičajena učenja o oproštaju. Uvidimo li da našem pravom ja nitko ne može nauditi i da prigovori i uvrede mogu povrijediti samo lažnu projekciju ega, nije nam ni potrebno neprekidno težiti oproštaju. Nema puno ljudi koji su uopće svjesni ovog dijela puta, ali kad ga jednom prijeđemo - kad potpuno usvojimo ovu lekciju - oproštaj dolazi sam bez imalo truda. Opraštanje je nepotrebno i suvišno jer ovaj nas put kroz život vodi glatko, lako i elegantno.