Postojanje svemira u kojemu može opstati ljudski život kakav poznajemo, ovisi o finoj usklađenosti nekoliko konstanta i omjera fizičkih sila. Kako se odvijalo to fino usklađivanje? Teoretičari danas ističu tri glavne mogućnosti.

Prvo, fina usklađenost svemira naše razine postojanja može se utvrditi do sada nepoznatim fizičkim zakonom. Drugo, naš svemir možda je samo jedan od beskonačnog mnoštva svemira, od kojih svaki ima različite vrijednosti konstanta i omjera, dok mi slučajno živimo upravo u onome svemiru s vrijednostima koje omogućuju nastanak života. Treće, fina usklađenost možda je rezultat nekog promišljenog plana. Razmotrimo, sada, sve tri mogućnosti, počevši od fizičke određenosti temeljnih konstanta i omjera.

Neki teoretičari suvremene kozmologije pretpostavljaju, da će se fina usklađenost univerzalnih konstanta i omjera temeljnih sila prirode naposljetku moći objasniti velikom, jedinstvenom teorijom svega. Trenutno najveću prepreku teoriji svega, predstavlja izjednačavanje, odnosno, ujedinjavanje kvantne mehanike i Einsteinove opće teorije relativnosti. Kvantna mehanika doista dobro objašnjava svijet atoma i subatomskih čestica, u kojemu su glavne sile elektromagnetizam, atomska slaba sila i atomska snažna sila. Teorija relativnosti doista dobro objašnjava djelovanje gravitacije u svemiru na većoj razini. Do danas nijedna teorija nije uspješno integrirala kvantnu mehaniku i teoriju relativnosti, a to izjednačavanje osobito je nužno za objašnjenje rane povijesti svemira proizašlog iz Velikog praska, kada su sve sile prirode bile sjedinjene. Jedna teorija koja obećava sjedinjavanje gravitacije s tri temeljne sile prirode jest "super string" teorija. Prema toj teoriji, osnovne jedinice tvari veoma su sitne okrugle 'niti' energije. Različite subatomske čestice su niti, koje vibriraju pod razli-

čitim frekvencijama u desetodimenzionalnom prostoru. Teoretičari te teorije tvrde da se mnoge fino usklađene temeljne konstante i omjeri prirodnih sila mogu izravno objasniti tom teorijom. No, trenutno ne postoji fizička potvrda te teorije. 'Niti' su redovi različitih veličina manji od najmanjih subatomskih čestica vidljivih u najvećim česticama koje se sudaraju.

Rees usmjerava pozornost na (2000., str. 145): "... nepremostiv jaz između zamršeno složene teorije desetodimenzionalne niti i svih fenomena koje možemo promatrati ili mjeriti." Sve dok ne iznađemo neku potvrdu, "super string" teorija ostaje u sferi nagađanja i na nju se ne može pozivati radi objašnjenja problema fine usklađenosti.

U nedostatku fizičke teorije koja razjašnjava finu usklađenost temeljnih konstanti koje opažamo u našem svemiru, možemo razmotriti mogućnost da je te konstante uskladio neki inteligentni konstruktor. Budući da većina kozmologa izbjegava takvu mogućnost, pozivaju se na postojanje nebrojenog mnoštva drugih svemira, u kojima se konstante nasumično razlikuju. Jedan od tih svemira je i naš.

Velik broj svemira može nastati na različite načine. Prema jednoj teoriji, Veliki prasak je cikličan. Svemir proizašao iz Velikog praska završava 'Velikim sažimanjem', tako što se sabija u singularitet, u točku beskonačne

gustoće i potom se iznova 'vraća u postojanje' u drugom Velikom prasku.

Taj se proces beskonačno ponavlja, pri čemu svaki novi svemir ima različite temeljne konstante. Ali Barrow i Tipler kažu (1996., str. 248-249): "Promatrači će se razviti samo u onim ciklusima u kojima je obavljena ispravna 'razdioba' ... Problem s ovom idejom jest, da se ne može provjeriti ...

Isto tako, ako pretvorba u svakom singularitetu obuhvaća konstante Prirode, zašto, onda, ne obuhvaća i vremensko-prostornu topologiju i zakrivljenost.

A ako je to točno, geometrija će se zamijeniti nekompaktnom strukturom koja će moći obuhvaćati budućnost. U budućnosti više neće nastajati singulariteti, a konstante Prirode zauvijek će ostati nepromjenjive

... Međutim, zašto bi ta konačna pretvorba konstanta i topologije bila jedina koja omogućuje evoluciju promatrača!" Za našu raspravu najznačajnije jest, da je ideja o cikličkom svemiru neprovjerljiva spekulacija potaknuta željom za izbjegavanjem ideje da je Bog fino uskladio temeljne konstante i omjere koje opažamo u našem svemiru.

Jedno od glavnih tumačenja kvantne mehanike također pretpostavlja mnogobrojne svemire. Kvantna mehanika uključuje preobrazbu determinističkih jednadžbi obične fizike s ciljem otkrivanja valnog djelovanja, koji ukazuje na niz statističkih vjerojatnosti. Situacija koju opažamo u svemiru naše razine postojanja, predstavlja samo jednu od tih statističkih vjerojatnosti. Prema tumačenju kvantne mehanike koja pretpostavlja 'mnogobrojne svjetove', druge vjerojatnosti istodobno se odvijaju u zasebnim svemirima.

Međutim, drugi način na koji se može uvesti ideja o mnogobrojnim svemirima jest pretpostavka, da su neposredno nakon prvog Velikog praska, mnoga područja svemira imala svoje Male praske i međusobno su se toliko brzo udaljila, da između njih više nisu mogli prolaziti svjetlosni signali.

Tako izolirana jedna od drugih, ta međusobno nepovezana područja postala su zasebni, istodobno postojeći svemiri.

Bez obzira kako tumače podrijetlo mnogobrojnih svemira, kozmolozi koji razmatraju problem fine usklađenosti pretpostavljaju, da su u svakom od tih svemira temeljne konstante različito i slučajno udešene. A mi se slučajno nalazimo u svemiru u kojemu su sve te konstante tako udešene, da omogućuju postojanje stabilnih zvijezda, planeta, atoma i razvoj životnih oblika.

Među suvremenim kozmolozima, primjerice, Rees (2000., str. 4) zagovara to objašnjenje o mnogobrojnim svemirima, premda i on priznaje da je 'spekulativno' (Rees, 2000., str. 11). Metodama suvremene materijalističke znanosti ne može se dokazati da ti mnogobrojni alternativni svemiri doista postoje. A čak i da možemo dokazati njihovo postojanje, trebali bismo dokazati da su se u svakom od tih svemira temeljne konstante nasumično mijenjale. Prema vedskoj kozmologiji, alternativni materijalni svemiri stvarno postoje. Beskonačan broj takvih svemira proizlazi iz Maha Višne. Ali, prema vedskim izvješćima, u svakom od njih postoji život, što bi značilo da su u svakom svemiru temeljne konstante prirode odgovarajuće fino usklađene. Ukratko, hipoteza o mnogobrojnim svemirima sama po sebi ne pruža bijeg od problema fine usklađenosti niti isključuje promišljen plan. U nedostatku fizičke teorije koja će rezultirati opaženim vrijednostima temeljnih konstanta, i u nedostatku eksperimentalnog dokaza o mnogostrukosti svemira s nasumično promjenjivim temeljnim konstantama, fina usklađenost fizičkih konstanta koju opažamo u našem svemiru, i jedinu koju možemo opažati, izravno upućuje na promišljen plan. U biti, svi pokušaji suvremenih kozmologa da iznađu alternativna objašnjenja, potaknuti su željom za izbjegavanjem zaključka da je Bog odgovoran za finu usklađenost.