Dijete je bespomoćno i za njega se treba brinuti. Ono ne može donositi zrele odluke i ne može se oduprijeti sebičnim motivima. Dijete nije sposobno za nesebičnu ljubav. Odrasla i zrela osoba može to nadrasti pod uvjetom da cijela osobnost skladno sazrijeva i pod uvjetom da niti jedan od neistinitih zaključaka ne ostane skriven u nesvjesnom umu. To bi značilo da je emocionalno i intelektualno jednako zrela, a što je prava rijetkost.

No, dijete raste u manje ili više nesavršenoj okolini, pa dijete žudi za perfektnom ljubavi koja nije moguća. Ljubav koju želi je sebična, ono je ne želi dijeliti s drugima. Dijete ne shvaća da su roditelji sposobni voljeti više osoba. To dijete tumači na takav način da se osjeća isključenim i odbačenim ako roditelj također voli i druge ljude. Ukratko, ljubav koju dijete želi ne može nikada biti zadovoljena. Nadalje, kad god se ne ispuni djetetova volja, to djetetu služi kao još jedan “dokaz” da nije dovoljno voljeno.

Dijete je frustrirano i osjeća se odbačenim. To uzrokuje mržnju, ogorčenost, neprijateljstvo i agresivnost. Potreba za ljubavlju koja ne može biti zadovoljena uzrokuje mržnju i neprijateljstvo upravo prema onim ljudima koje najviše voli. Očigledno je da se dijete osjeća posramljeno zbog tih negativnih emocija, pa ih gura u podsvijest. I ta mržnja uzrokuje osjećaj krivnje, zato jer je dijete bilo rano naučeno da je pogrešno i grješno mrziti, pogotovo roditelje koje bi trebalo voljeti. Osjećaj krivnje ostaje u podsvijesti što u odrasloj dobi uzrokuje sve vrste unutarnjih i vanjskih sukoba. Osoba nije svjesna korijena tih sukoba sve dok ne odluči otkriti što je sakriveno u njenoj podsvijesti.

Krivnja koja nije svjesna stvara strah od kazne koji je također nesvjestan. Međutim, ovdje se lančana reakcija ne zaustavlja, nego ide dalje i očituje se u strahu od sreće, jer nesvjesno mislimo da je ne zaslužujemo. Osnovni sukob između ljubavi mržnje, krivnje i straha od kazne postoji u svakoj ljudskoj ličnosti - jedino stupanj može varirati - i tada slijedi prinudna želja za samokažnjavanjem zbog tih pogrešnih i nesvjesnih zaključaka u nesvjesnom.

Tako ličnost sebe kažnjava na mnogo načina. To se može dogoditi kao fizička bolest koju proizvodi psiha, ili u obliku različitih nezgoda, poteškoća, neuspjeha i sukoba u svim područjima života. U kojim područjima života će osoba imati poteškoće ovisi o osobnom iskustvu djeteta.

Slijedi i daljnji rascjep u ličnosti jer pokušavamo postati savršeni tako da si postavimo toliko visoke standarde koje u stvarnosti nije moguće postići - počinjemo graditi masku. U odraslom dobu više ne znamo tko smo, jer smo se poistovjetili s maskom potpuno nesvjesni što se u nama nalazi. To znači da je stara mržnja još uvijek u nama i da ona proizvodi osjećaj krivnje kad god odstupimo od visokih standarda maske, pa onda sami sebe odbacujemo i kažnjavamo. A svega se toga možemo riješiti ako te stare osjećaje iznesemo na vidjelo i shvatimo pogrešne zaključke malog djeteta koje još uvijek živi u nama.