Kako  možemo  naučiti  djecu  da  budu moralna  i  religiozna?

Inteligencij a je izvor svih religiozni h osjećaja i moralnosti, a djeca su inteligentnija od vas. Učite od njih, radije nego da pokušate učiti njih. Napustite onu glupu ideju da ih vi morate nečemu naučiti. Promatrajte ih, vidite kako su autentična, spontana, pozorna, vidite kako su pažljiva, kako su na sve spremna, puna života i radosti. Kako su vesela, puna zadivljenosti i strahopoštovanja.

Religija  nastaje iz  zadivljenosti i  strahopoštovanja.  Ako

to možete osjetiti, tada ste religiozni. Ne čitanjem Biblije, Gite ili Kurana, već doživljavanjem strahopoštovanja. Kad vidite nebo puno zvijezda, osjećate li kako vam srce poigrava? Osjećate li kako pjesma odzvanja u vašem srcu? Osjećate li komunikaciju sa zvijezdama? Ako to osjećate, religiozni ste. Niste religiozni ako samo odlazite u crkvu i ponavljate posuđene molitve koje nemaju nikakve veze s vašim srcem, koje su nastale samo u glavi.

Religija je stvar ljubavi, ljubavnog odnosa s postojanjem. A djeca je već osjećaju. Sve što vi morate učiniti jest da im ne uništite te osjećaje. Pomozite im da zadrže svoju zadivljenost, pomozite im da ostanu iskreni, autentični, inteligentni. Ali vi ih uništavate. To je zapravo ono što želite kad pitate: "Kako možemo naučiti...?"

Religija se nikad ne može naučiti, može se  samo razumjeti. Jeste li religiozni? Osjećate li oko sebe  religiozne vibracije? Tada nećete  postavljati  tako  glupa  pitanja.  Tada  će to vaša djeca naučiti već i time što su s vama. Ako vas vide kako sa suzama radosti promatrate zalaz sunca, to će svakako na njih djelovati. Bit će tihi. Ne morate im ni reći da  budu šutljivi.  Oni će vidjeti suze i razumjet će taj  jezik.

Promatrajte samo kako su djeca inteligentna. Kadgod naiđete na inteligenciju veselite se djeci, pomozite im, recite im da se tako moraju ponašati.

Otac je kritizirao propovijed, majka je mislila kako je orguljaš loše svirao. Sestri se nije svidjelo pjevanje crkvenog zbora. Bili

su zaokupljani drugim mislima kad je sinčić zazviždao: "Ipak, bila je to prilično dobra predstava za nekoliko novčića."

Vlasnik pileće farme želio je da se njegov sin ponaša bolje, zato mu je namjeravao dati lekciju koja će postići cilj.

"Vidiš li, sine, piliće koji su bili zločesti, pojela je lisica!" "Da?" ,  začudio  se  sinčić.  "Da  su bili  dobri,  mi bismo ih pojeli."

Dvije šestogodišnjakinje  promatrale su apstraktnu sliku u jednom izlogu. Ugledavši mrlju od boje na slici, rekla je jedna od njih:  "Bježimo, prije nego što kažu da smo mi to učinile!"

Otac se vratio kući nakon svoga uobičajenog dana u uredu i našao svoga sinčića na stepenicama, vrlo tužnog izgleda.

"Sto se dogodilo, sine?"

"U povjerenju, ne mogu izići na kraj s tvojom ženom."

Otac je poveo sina prvi put u operu. Dirigent je počeo mahati palicom, a sopranistica je počela pjevati svoju ariju. Nakon nekog vremena, dječak je zapitao: "Zašto je on udara svojim štapićem?"

"On je ne udara, on samo maše njime po zraku." "Zašto onda ona vrišti?"

Samo malo promatrajte malu djecu. Vidjet ćete kako su inteligentna.

Johnny se upravo vratio kući nakon prvog dana u školi. Majka ga upita: "Onda, dragi, što su te naučili?"

"Ne mnogo, moram sutra ponovno doći."

Promatrate li malu djecu, njihovu inventivnost, njihovu inteligenciju, njihovo neprestano prodiranje u nepoznato, njihovu znatiželju, njihovo ispitivanje, nećete ih trebati naučiti nikakva vjerovanja, nećete  ih trebati ni poučavati u što da vjeruju. Pomozite im da razumiju, recite im da samo otkriju svoju religiju.

Djeci ne dopuštate da glasuju. Zbog političke ideologije ona moraju čekati do dvadeset prve godine da budu zrela. Ali mislite da su dovoljno zrela za religijsku ideologiju kad imaju četiri ili pet godina. Smatrate li da je religijski odgoj niži od političkoga? Mislite li da je za pripadnost političkoj stranci potrebna veća inteligencija, veća zrelost nego za pripadanje nekoj religiji? Ako je dvadeset jedna godina doba za političku zrelost, tada bi za religijsku zrelost trebalo imati barem četrdeset dvije godine. Prije tih godina nitko ne bi smio izabrati kojoj će religiji pripadati. Istražujte, ispitujte, otkrivajte svuda, na svim mjestima, u svim pravcima.

Kad se odlučite za svoju religiju, ona će dobiti svoju vrijednost. Ako vam je  nametnuta, vi postajete njezin rob,  ako je vi odaberete, ona je vaša obveza, vaša teškoća.

A moralnost je proizvod religije. Kad čovjek u srcu osjeti da se javlja religija, da nastaje neki odnos, zajedništvo s postojanjem,  on  postaje  moralan.  To  nije  pitanje  zapovijedi, to nije pitanje trebati ili ne smjeti, već je to pitanje ljubavi i suosjećanja.

Kad šutite, u vama se pojavi duboko suosjećanje za sve što postoji, pa zbog toga suosjećanja postajete moralni. Ne možete biti okrutni, ne možete ubijati, ne možete razarati. Kad ste šudjivi i blaženi, počinjete postajati blagoslov za sve oko sebe. Taj fenomen da ste postali blagoslov svima, istinska je moralnost.

Moralnost nema nikakve veze s moralnim principima. Ti moralni principi stvaraju samo licemjere. Oni stvaraju samo pseudo-ljude, rastrojene osobnosti. Čovječanstvo je postalo šizofrenično zbog tisuća svećenika, takozvanih svetaca i velikih duša te njihova neprestanog učenja: "Učini ovo, nemoj učiniti ono!" Ne pomaže vam nitko da postanete svjesni nekih stvari, da vidite što je pravo, a što krivo. Ne daruju vam oči, već vam jednostavno izdaju naredbe.

Ja vam nastojim pomoći kako biste mogli otvoriti oči, pomažem vam da otkrijete svoje oči, da odmaknete sve vrste zavjesa koje su ispred vaših očiju, da vidite što je ispravno. A kad to uvidite, ne možete neke stvari učiniti, ne možete drukčije. Kad vidite što je loše, ne možete učiniti zlo, nemoguće je da to učinite.

Religija donosi jasnoću, a jasnoća mijenja vaš karakter.

Često nam kažete da ne sudimo sebe ni druge ljude. Ja sam učiteljica i zbog svoga posla moram prosuđivati učenike. Sada sam zabrinuta, kako da obavljam svoj posao. Možete li mi pomoći?

Kad kažem da ne osuđujete ne znači da ne možete reći učeniku jer ste učiteljica: "Tvoj odgovor nije točan."

To ne znači suditi nekomu, to znači osuditi djelo. A ja vam ne kažem da ne osudite djelo — to je nešto posve različito.

Na primjer, netko je kradljivac - možete  reći  da  krasti nije dobro. Ali nemojte suditi osobi, jer osoba je širok fenomen, a djelo je mala stvar, a ta mala stvar ne smije osuditi cijelu osobu. Kradljivac može imati mnogo prekrasnih osobina, on može biti istinoljubiv, iskren, može  biti ljubazan čovjek.

Ali najčešće se događa upravo suprotno — ljudi počnu osuđivati čovjeka, a ne njegovo djelo. Djela treba ispraviti, a naročito ako se bavite poučavanjem morate to ispraviti. Ne možete dopustiti da učenici i dalje rade loše stvari. To bi bilo vrlo okrutno, bez suosjećanja.

Ali nemojte ih ispravljati na tradicionalan način, konvencijom, prema takozvanom moralu, prema vlastitim predrasudama. Uvijek kad nekoga ispravljate razmislite, ne govorite mnogo. Pogledajte cijelu stvar sa svih strana. Možda netko radi pravu stvar i ne bi uopće bilo ispravno da ga u tome spriječite.

I zato kad kažem da ne osuđujete, jednostavno mislim da vam ni jedna akcija ne daje pravo da osudite čovjeka. Ako akcija nije dobra, pomozite čovjeku, istražite zašto njegovo djelo nije dobro, ali ne dolazi u obzir osuđivanje. Nemojte čovjeku oduzeti njegov osobni dignitet, nemojte ga ponižavati, ne dopustite da se itko osjeti krivim. Na to mislim kad kažem da ne osuđujete.

Ali  što  se  tiče  ispravljanja:  pomozite  bez  predrasuda,

tiho, svjesno ako vidite  da je  nešto pogrešno, da će uništiti inteligenciju te osobe.

Posao učitelja nije da samo poučava jalove stvari, kao što je zemljopis, povijest i sve ostale gluposti. Njegova je osnovna funkcija da podigne svijest učenika na višu razinu. Tu bi trebala djelovati vaša ljubav, vaše suosjećanje, to bi trebala biti jedina vrijednost po kojoj ćete suditi bilo koje djelo kao ispravno ili pogrešno.

Ali nikad niti za čas ne  dopustite da  se netko  osjeti osuđenim. Naprotiv, neka se osjeti voljenim - vi ste ga iz ljubavi pokušali ispraviti.

Neki momak koji leži u krevetu, budeći se iz anestezije, otkrije kako liječnik sjedi uz njegov krevet. Liječnik kaže: "Imam za vas i dobre i loše vijesti. Koje želite prve čuti?"

"Ah", zastenje momak, "recite mi najprije one loše."

"Dakle, morali smo vam amputirati  obje noge iznad koljena", kaže liječnik.

"Ah", zastenje opet momak, "to su doista loše vijesti."   Nakon što se malo oporavio od šoka, upita liječnika koje su dobre vijesti.

"Čovjek  sa  susjednog  kreveta  želi  kupiti  vaše  natikače!" odgovori  liječnik.

Samo nemojte biti ozbiljni. Nemojte misliti da ste učitelj i da je to ozbiljan posao. Gledajte na život veselijim okom.. .on je doista veseo i zabavan. Nema se što osuđivati — svi čine

najbolje što mogu. Ako osjećate da vas netko uznemiruje, to je vaš problem, a ne njegov. Najprije ispravite sebe.

Radim u vrtiću s djecom starom četiri i pet godina.

Biti s djecom jedna je od najljepših stvari. Ali čovjek to mora naučiti, inače to može postati najmučnija stvar na svijetu. Čovjek to mora voljeti, inače je to jedna od najstrašnijih stvari koja vas može izludjeti. Može u vama izazvati nervne slomove jer djeca su tako bučna, necivilizirana, nekulturna...prave su životinje, mogu svakog izludjeti. Jedno dijete je dovoljno da vas izludi, a gomila djece, cijeli jedan razred djece doista je težak. Ali ako ih volite, za to je potrebna velika disciplina.

Zato, nemojte ih samo poučavati, već i vi učite jer djeca još uvijek imaju nešto što ste vi izgubili. I djeca će to izgubiti, prije ili kasnije. Ali prije nego što im se to dogodi, učite od njih. Ona su još uvijek spontana, još su uvijek neustrašiva, nedužna. A ipak, sve to brzo gube. Sto se više razvija civilizacija, to brže završava djetinjstvo. Prije se to događalo negdje oko četrnaeste godine, petnaeste ili čak šesnaeste. Sada, sedmogodišnje dijete nije više dijete. Ono rano počinje dozrijevati. Zrelost sada dolazi brže jer znamo bolje metode za postavljanje uvjeta, za životnu strukturu.

Stoga je dobro da se ponašate s djecom od četiri ili pet godina kao da ste i sami toliko stari. I nemojte misliti da vi nešto znate, a oni ne znaju. Poslušajte, oni ipak nešto znaju. Znaju to više intuicijom. Djeca nisu učena, ali imaju svoju viziju, njihove oči su još uvijek nezastrte, njihova srca su još uvijek poput rijeka, još nisu zagađena. Trovanje još nije započelo. Djeca su još uvijek prirodna.

Zato, nemojte biti učeni kad se družite s njima. Nemojte im biti učitelj, budite im prijatelj. Sprijateljite se s njima, počnite tražiti ključ za nedužnost, za spontanost i inteligenciju. To će vam biti silna pomoć, vaša će meditacija biti vrlo duboka.

Stvorite oko njih atmosferu skrbi i zato što god oni žele učiniti, vi im možete pomoći da to učine još bolje. Samo im pomozite da to učine još bolje. To nije nikakva igra, ne radi se ni o kakvoj igri ambicije.

Mi  ih  ne  pokušavamo  učiniti  moćnima,  poznatima i bogatima u životu. Sve što pokušavamo  učiniti jest da im pomognemo da budu živi, autentični, ljubazni i protočni, a život se upravo za to brine. Povjerenje — to morate stvoriti oko njih, tako će oni steći povjerenje u život. Ne učite ih da se moraju boriti, već da se znaju opustiti. A što se tiče obrazovanja, samo im pomozite da budu kreativniji. Slikanje je dobra metoda, trebali bi početi slikati, ili stvarati nešto drugo, samo da to bude kreativno. Neka rade stvari na svoj način. I nemojte unositi svoje kriterije.

Kad dijete slika, nemojte primjenjivati kriterije odraslih. Nemojte mu reći da on nije Picasso. Ako je  dijete  uživalo  u svom radu, a dok slika, ono je obuzeto svojim radom, to je dovoljno. Slikanje je velika stvar. Ne zbog nekoga objektivnog kriterija. Slikanje može biti i besmislica,  ono može biti  samo razlijevanje  boje,  može  biti  zbrka...no to  mora  biti  tako  jer dijete je dijete. Ono ima drukčiji pogled na stvari.

Na primjer, ako dijete crta lice nekoga čovjeka, ono ima drukčiju viziju toga lica. Ono će nacrtati velike oči, nos će biti vrlo malen. Možda će uši nedostajati - dijete ih nikad nije gledalo, ali oči su mu vrlo važne. Ako dijete crta čovjeka, ono će naslikati glavu, ruke i noge, ali neće biti torza - to je njegova vizija. Za vas je to pogrešno, ali s njegova stajališta, ono tako vidi čovjeka - vidi ruke, noge i glavu.

Dakle, ne radi se o tome da vi prosudite je li to što je naslikano dobro ili loše. Nemojte uopće to prosuđivati. Ne dopustite da se dijete zbog svoga slikanja osjeti dobro ili loše. Ako je ono bilo zaokupljeno slikajući čovjeka, to je posve dovoljno. Ono je duboko razmišljalo, bilo je posve jedno sa slikanjem, izgubilo se u njemu. Slikanje je dobro kad se slikar izgubi u svom poslu.

Pomozite djetetu da se posve izgubi, a uvijek kad ono slika po svome, ono će se izgubiti. Ako ga prisiljavate da slika, ono će biti zbunjeno. Dakle, štogod djeca žele učiniti, dopustite da to učine, vi im samo pomozite. Možete to učiniti na mnogo načina. Možete ih poučiti kako da miješaju boje, kako da učvrste stalak za sliku, kako da koriste kist  -  tu im  možete pomoći. Radije im pomozite,  nego  da ih vodite u slikanju.

I vrdar pomaže drvetu.. .no, ne možete drvu reći da brže raste, ne možete učiniti ništa u tom pravcu, ništa pozitivnoga. Možete samo posijati sjeme, zalijevati ga, prihranjivati i .. . čekati. Drvo se događa samo. Kad se drvo dogodi, vi ga zaštitite kako ga nitko ne bi oštetio. To je funkcija učitelja, učitelj mora biti vrtlar. Vi ne stvarate dijete, ono nastaje samo - stvoritelj je život. To Sokrat misli kad kaže: "Ja sam primalja." Primalja ne stvara dijete, ono je već tu, spremno da iziđe. Primalja mu samo pomaže.

Zato pomozite djeci da budu kreativna, pomozite im da budu vesela jer radosti je nestalo iz škola. Djeca su vrlo tužna, a tužna djeca stvaraju tužni svijet. Ona će živjeti na svijetu, a mi uništavamo njihovu radost. Pomozite im da budu radosna, pomozite im da se vesele, da budu sve veselija. Nema ništa vrednije od toga.

Čovjek može biti spašen samo ako društvo bude bez škola, ili ako se pojavi neka posve nova vrsta škole, koju čak ne možemo ni nazvati tim imenom. Samo tada se čovječanstvo može spasiti.

U takvoj školi ne smije postojati nikakva ambicija, nikakvo uspoređivanje. Nikad ne uspoređujte jedno dijete s drugim, ne govorite: "Pogledaj, onaj je to bolje naslikao..." To je ružno, to je nasilnost, destruktivnost. Time uništavate oba djeteta. U onom za koje ste rekli da je nešto bolje naslikalo, počinje se razvijati ego, superiornost. A ono koje ste osudili, počinje se osjećati manje vrijednim. I jedno i drugo je bolest- i superiornost i inferiornost - zato djecu nikad ne uspoređujte.

To će biti tešk o vam a i drugi m učiteljim a je r uspoređivanje postoji duboko u nama. Ali nikad to nemojte činiti. Svako dijete mora biti poštovano onakvo kakvo jest. Svako dijete treba poštovati kao jedinstveno.