Kako je skončao doktor Knolge

Gospodin doktor Knolge, bivši gimnazijski profesor koji se, rano
otišavši u mirovinu, posvetio privatnim filološkim studijama,
zasigurno nikada ne bi došao u vezu s vegetarijancima i
vegetarijanstvom da ga sklonost gubitku daha i reumatizmima nije
prisilila na vegetarijansku dijetu. Uspjeh je bio toliko izniman da
je taj privatni učenjak otada svake godine provodio po par mjeseci u
nekom od vegetarijanskih lječilišta ili pansiona, obično na jugu, i
tako se usprkos svojoj nesklonosti svemu neobičnomu i čudnomu počeo
družiti s krugovima i pojedincima koji mu nisu odgovarali i čije
rijetke, a ponekad i neizbježne posjete u domovini nimalo nije volio.
Mnoge je godine doktor Knolge doba proljeća i ranoga ljeta pa čak i
jesenske mjesece provodio u nekom od brojnih simpatičnih pansiona za
vegetarijance na obali južne Francuske ili na Lago Maggiore. Na tim
mjestima upoznao je svakakve ljude i na štošta se naviknuo, na
hodanje bosih nogu i dugokose apostole, na fanatike posta i
vegetarijanske gurmane. Među ovima posljednjima stekao je brojne
prijatelje, a on sam, kojemu je bolest sve više zabranjivala
konzumiranje teških jela, prometnuo se u skromna sladokusca na
području povrća i voća. Nipošto nije bio zadovoljan svakom salatom od
endivije i nikada ne bi pojeo kalifornijsku naranču misleći daje
talijanska. Inače je malo mario za vegetarijanstvo: za njega je ono
bilo samo terapijsko sredstvo i u najboljem slučaju tek povremeno se
zanimao za sve one famozne jezične novotvorine na tom području koje
su mu kao filologu bile čudnovate. Tu je bilo vegetarijanaca,
vegetarista, ve-getabilista, frugivora, te takozvanih "čistih"
vegetarijanaca, koji su jeli samo nekuhano, i onih "mješovitih"!
Sam doktor pripadao je, u skladu s jezičnom praksom onih upućenih, u
"mješovite" vegetarijance jer nije jeo samo voće i nekuhano, već i
kuhano povrće, pa čak i jela od mlijeka i jaja. Pritom mu nije
promaklo da su se nad tim ponajviše zgražali "čisti" vegetarijanci
strogoga reda. No on se držao podalje od fanatičnih vjerskih raspri
te braće i svoju je pripadnost klasi "mješovitih" pokazivao samo
činom, dok su se mnogi kolege, napose Austrijanci, na posjetnicama
dičili svojim staležom.
Kao što rekosmo, Knolge se baš nije uklapao među te ljude. Već i
svojim dobroćudnim, rumenim licem i širokim stasom posvema se
razlikovao od većine suhonjavih pripadnika braće čistoga
vegetarijanstva, što asketski izgledaju, a nerijetko se fantastično
odijevaju, od kojih su neki pustili kosu preko ramena, a svaki je
kroz život išao kao fanatik, sljedbenik i mučenik svoga posebnoga
ideala. Knolge je bio jezikoslovac i domoljub, i nije dijelio iste
misli o čovječanstvu ni ideje o socijalnim reformama niti čudni način
života svojih drugova vegetarijanaca. Izgledao je tako da mu je na
kolodvorima i pristaništima u Locarnu ili Pallanzi osoblje svjetskih
hotela, koje je inače izdaleka njušilo svakog "kupusnog apostola", s
punim povjerenjem preporučivalo svoje restorane i ostajalo u čudu
kada bi čovjek tako pristala izgleda svoj kovčeg predao nosaču
Thalvsije ili Ceresa ili vodiču magaraca pansiona Monte Verita.
Usprkos tomu, s vremenom se sasvim dobro osjećao u stranoj mu
sredini. Bio je optimist, gotovo umjetnik življenja, i među
biljojedima svih zemalja koji su posjećivali ta mjesta, napose među
Francuzima, postupno je pronalazio pokojeg miroljubivog prijatelja
rumenih obraza uz kojega je u ugodnom razgovoru za stolom neometano
mogao pojesti svoju mladu salatu i svoju breskvu, a da mu pritom neki
fanatik strogoga reda ne prigovara zbog "mješovitog" vegetarijanstva
ili neki rižojedni budist zbog religiozne ravnodušnosti.
Dogodilo se daje doktor Knolge najprije iz novina, a zatim iz
obavijesti koje su mu izravno stizale iz kruga poznanika, saznao za
veliki osnutak Međunarodnoga vegetarijanskog društva koje je u Maloj
Aziji kupilo golemo zemljište i svu braću pozivalo da se uz
najumjerenije cijene tamo privremeno smjeste tijekom posjeta ili
trajno nastane. Bio je to pothvat one idealističke skupine njemačkih,
nizozemskih i austrijskih biljojeda nastojanja kojih su predstavljala
svojevrstan vegetarijanski ciomzam i težila da pristašama i
sljedbenicima svoje vjere priskrbe vlastitu zemlju s vlastitom
upravom bilo gdje na svijetu gdje postoje onakvi idealno prirodni
uvjeti života kakve su zamišljali. Početak svega bio je taj osnutak u
Maloj Aziji. Njihovi pozivi bili su upućeni "svim prijateljima
vegetarijanskoga i vegetabilističkoga načina života, nudizma i
životne reforme", i toliko su mnogo obećavali i tako lijepo zvučali
da se i gospodin Knolge nije uspio othrvati čeznutljivu zovu iz raja
i za iduću se jesen predbilježio kao tamošnji gost.
Zemlja je navodno u obilju davala fantastično meko povrće i voće,
kuhinjom glavne kuće upravljao je autor "Putova u raj", a osobito se
ugodnom mnogima učinila okolnost da će se tamo moći živjeti u miru i
bez poruge opakoga svijeta. Svaka vrsta vegetarijanstva i težnje za
reformom odijevanja bila je dopuštena i nije postojala nikakva
zabrana osim uživanja u mesu i alkoholu.
Iz svih dijelova svijeta pristizali su odbjegli čudaci, dijelom da bi
tamo u Maloj Aziji napokon pronašli mir i užitak u životu primjerenom
svojoj naravi, a dijelom da bi od mnoštva, koje se tamo slijevalo u
žudnji za zdravljem, izvukli korist i zaradu. Stizali su odbjegli
svećenici i učitelji sviju crkava, lažni hinduisti, okultisti,
učitelji jezika, maseri, magnetopati, čarobnjaci, zđra-vomolitelji.
Cijeli taj mali svijet ekscentričnih pojedinaca nije se toliko
sastojao od prevaranata i zlih ljudi koliko od bezazlenih sitnih
varalica; jer tu se nije moglo osobito okoristiti, većina i nije
tražila ništa drugo doli najosnovnije za život, a to u zemljama juga
biljojedima nije nimalo skupo.
Ti ljudi što su u Europi i Americi negdje zastranili, većinom su kao
jedini porok sa sobom nosili onu mnogim vegetarijancima svojstvenu
neradišnost. Nisu željeli zlato i užitak, moć i zadovoljstvo, već
prije svega skroman život bez rada i gnjavaže. Mnogi je od njih
nekoliko puta propješačio cijelu Europu kao skroman čistač kvaka na
vratima kod imućnih sumišljenika ili kao prorok-propovjednik ili kao
nadriliječnik, i Knolge je pri dolasku u Quissianu našao mnoge stare
znance koji su ga gdjekad u Leipzigu posjećivali kao bezazleni
prosjaci.
No najviše je susretao velikane i junake iz svih tabora
vegetarijanstva. Preplanuli muškarci valovitih dugih kosa i brada
koračali su, starozavjetno, u bijelim burnusima i sandalama, drugi
pak nosili sportsku odjeću od svijetloga platna. Neki
dostojanstvenici hodali su goli tek s pregačama od likova pletiva
koje su sami izrađivali. Nastale su skupine, pa čak i organizirane
udruge, najednom su se mjestu sastajali frugivori, na drugom asketski
isposnici, na trećem teozofi ili štovatelji Svjetla. Obožavatelji
američkoga proroka Davisa podigli su hram, a jedna je dvorana služila
misama neosvedenborgista.
U toj čudnovatoj gužvi kretao se doktor Knolge isprva pomalo zbunjen.
Posjećivao je predavanja bivšega badenskoga učitelja po imenu Klauber
koji je na čistom alemanskom dijalektu poučavao narode ovoga planeta
o događajima u zemlji Atlanti-di, i divio sejoginu Vishinandi, koji
se zapravo zvao Beppo Cina-ri i dugogodišnjim je trudom postigao da
broj otkucaja svoga srca svjesno može smanjiti za otprilike trećinu.
U Europi koja je egzistirala između pojava gospodarskoga i
političkoga života ta bi kolonija ostavljala dojam umobolnice ili
fantastične komedije. Ovdje, u Maloj Aziji, sve je izgledalo prilično
razumno i nimalo nemoguće. Povremeno se viđalo novopridošlice kako
ushićeni ispunjenjem svojih najdražih snova hodaju sablasno ozarenih
lica ili sa svijetlom suzom radosnicom u oku, nose cvijeće u rukama i
svakoga koga sretnu pozdravljaju cjelovom mira.
No najuočljivija ipak je bila skupina čistih frugivora. Oni su se
odrekli hrama i doma i organizacije bilo koje vrste i nisu pokazivali
druge težnje doli da postanu što prirodniji i, kako govo-rahu, "bliži
zemlji". Stanovali su pod vedrim nebom i jeli samo ono što se moglo
ubrati sa stabla ili grma. Beskrajno su prezirali sve druge
vegetarijance, a jedan od njih doktoru Knolgeu u brk je skresao daje
konzumacija riže i kruha potpuno ista svinjarija kao i uživanje mesa
te da između takozvanoga vegetarijanca koji pije mlijeko i bilo kojeg
pijanca i rakijaša on ne vidi nikakvu razliku.
Među frugivorima isticao se štovanja vrijedni brat Jonas,
najdosljedniji i najuspješniji predstavnik toga smjera. On je,
doduše, nosio pregaču preko bokova, ali se ona jedva razlikovala od
njegova maljava smeđeg tijela. Živio je u omanjem šumarku po čijim se
granama kretao zamjetno hitrom spretnošću. Na rukama i nogama palci
su mu kržljali, a cijelo to biće i njegov život predstavljali su
najkosmatiji i najuspjeliji povratak prirodi koji se samo može
zamisliti. Neki rijetki podrugljivci među sobom su ga zvali Gorila,
no Jonas je mače uživao divljenje i štovanje cijele provincije.
Veliki se "čisti" vegetarijanac bio odrekao uporabe jezika. Kada bi
braća i sestre razgovarali na rubu njegova šumarka, on bi katkada
sjedio na grani do njihovih glava, ohrabrujući se cerio ili
negodujući smijao, no ni riječi ne bi izgovorio nastojeći pokretima
pokazati daje njegov jezik onaj nepogrešivi jezik prirode koji će
jednom postati svjetskim jezikom svih vegetarijanaca i ljudi prirode.
Njegovi najbliži prijatelji svakog su mu dana dolazili, uživali u
njegovoj poduči u umijeću žvakanja i tucanja oraha i sa
strahopoštovanjem promatrali njegov napredak prema savršenstvu mučeni
brigom da bi ga uskoro mogli izgubiti jer će se on, vjerojatno u
najskorije vrijeme, posve sjedinjen s prirodom, povući u zavičajnu
divljinu planina.
Neki zanesenjaci predložiše da se tom čudesnom biću, koje je dovršilo
razvojni tijek života i pronašlo put natrag k vrelu ljudskoga
postanka, odaju božanske počasti. No kada su jednoga jutra u svitanje
s tom nakanom zašli u šumarak i pjesmom započeli obred, na svojoj
omiljenoj velikoj grani pojavio se slavljenik, prezirno zavitlao po
zraku razvezanom pregačom pa svoje štovatelje stao gađati tvrdim
češerima.
Taj Jonas Savršeni, taj "Gorila", našemu je doktoru Knolgeu u dubini
njegove skromne duše bio odbojan. Sve stoje ikada u svom srcu
prešutno osjećao protiv nastranosti vegetarijanskoga svjetonazora i
fanatičnosti, to mu se sada u ovoj spodobi s užasom suprotstavljalo i
doimalo kao da se besramno ruga čak i njegovom vlastitom umjerenom
vegetarijanstvu. U grudima toga skromnoga privatnog učenjaka
probudilo se povrijeđeno ljudsko dostojanstvo i on, koji je smireno i
strpljivo podnosio tolike neisto-mišljenike, nije moga proći kraj
boravišta Savršenoga, a da prema njemu ne osjeti mržnju i bijes. A
Gorila koji je na svojoj grani s ravnodušjem promatrao svakovrsne
istomišljenike, štovatelje i kritičare, prema tome je čovjeku, čiju
je mržnju njegov instinkt dobro njušio, također osjećao sve veću
životinjsku ogorčenost. Kad god je doktor prolazio, toga bi šumskog
svata odmjerio prijekorno uvrijeđenim pogledom na što je ovaj
uzvraćao kešenjem zuba i ljutitim frktanjem.
Knolge je već bio odlučio idućega mjeseca napustiti provinciju i
vratiti se u domovinu, kada je jedne blistave noći punoga Mjeseca,
skoro protiv volje, šećući zašao u šumarak. Sa sjetom se prisjećao
prošlih vremena kada je još neokrnjena zdravlja kao mesojed i običan
čovjek živio među svojima, te u mislima na lijepe godine on stade
nehotice zviždukati neku staru pjesmicu iz studentskih dana.
Uto praskom iz žbunja pred njega iskoči šumski čovjek uznemiren i
razbješnjen zvucima. Prijeteći se ispriječi šetaču mlatarajući
nezgrapnom toljagom. No iznenađeni je doktor bio toliko ogorčen i
srdit da se ne dade u bijeg, već pomisli kako je kucnuo čas kada se
mora obračunati s neprijateljem. Gnjevno se smiješeći on se nakloni i
reče s toliko poruge i uvrede u glasu, koliko je samo smogao:
Dopustite da se predstavim. Doktor Knolge.
Na to Gorila urliknuvši odbaci toljagu, nasrne na slabašnoga doktora
i u tren oka strašnim ga rukama uguši. Našli su ga ujutro. Neki su
slutili što se zbilo, no nitko se nije usudio išta učiniti protiv
majmuna Jonasa koji je ravnodušno u šumarku krčkao orahe. Oni
malobrojni prijatelji, koje je stranac stekao tijekom boravka u raju,
pokopali su ga u blizini, na grobu mu postavivši jednostavnu ploču s
kratkim natpisom: Dr. Knolge, mješoviti vegetarijanac iz Njemačke.
(oko 1910.)