Odlučivati je vrlo važno u životu, jer sve je odlučivanje. To nije samo vidljivo kod djela, nego uključuje i emocionalni stav sadržan u odluci. Dar slobodne volje sadrži slobodu biranja, ali uključuje i odgovornost za prihvaćanje rezultata odabira. Većina ljudi nije svjesna da svojim odabirima kreira svoj život, pa je za sve ono loše što nam se događa kriv Bog, sudbina, drugi ljudi, ili okolnosti.

Svaka odluka može biti kriva ili prava. Ispravno možemo odlučiti ako istinito vidimo situaciju. No, percepcija okolnosti u kojima moramo donijeti odluku određena je “lećom” kroz koju gledamo. U nekim područjima našeg života “leća” je iskrivljena strahovima, i tada ne možemo ispravno odlučiti. “Leća” su kriva rješenja iz djetinjstva, odnosno način kako je dijete pokušalo negirati bolna iskustva. Maske su takve “leće”. Lažna rješenja su način borbe protiv svjetla, bola i onoga što se želi izbjeći.

Kada je lažno rješenje povlačenje od osjećaja, voljenja i življenja, maska izoliranosti, to je obrana da ne budemo povrijeđeni. Samo nakon rada na sebi uviđamo kako je to kratkovidan “lijek”. To će nam dati snagu da se mijenjamo i da radije osjetimo i bol, nego da ništa ne osjećamo, ili da osjećamo samo malo. Nakon neprekidnog rada na sebi, i nakon što hrabro prođemo kroz privremene periode obeshrabrenja i otpora, doći će prijelomni trenutak kad iznutra više nećemo biti mrtvi. Ali prva reakcija neće biti ugodna. Ona to ne može biti, jer će doći oni bolni osjećaji koje smo do sada izbjegavali i plaćali za to cijenu koja se ne isplati, ali toga nismo bili svjesni.

Kada je lažno rješenje pokornost, slabost, bespomoćnost i ovisnost kao sredstvo da druge natjeramo da se brinu za nas, ili da nas vole kao da smo mala djeca, i to ne nužno materijalno nego emocionalno, to je rješenje koje samo dovodi do više bola. Prepoznat ćete masku ljubavi u tom rješenju. Stalna ovisnost o drugima stvara strah i bespomoćnost. Ona oslabljuje vjeru u nas same. Kako nas rješenje povlačenjem čini osjećajno mrtvima i lišava nas smislenosti života, tako nas pokorno rješenje lišava neovisnosti i snage i ne stvara ništa manju izolaciju od onog prvog, iako to čini kroz drugačiji unutarnji način. U djetinjstvu smo nastojali izbjeći bol tako da smo htjeli imati jaku osobu da se brine za nas. U odraslom dobu na taj način samo pojačavamo bol, jer nikada ne možemo naći takvu osobu. Ta osoba moramo biti mi sami.

Jer čineći sebe smišljeno slabijima, mi upotrebljavamo tiraniju najgore vrste prema drugima. Ne postoji jača tiranija od one koju slaba osoba upotrebljava na onu jaču, ili na čitavu svoju okolinu. To je kao da ona stalno govori: »Ja sam toliko slab. Morate mi pomoći. Ja sam toliko bespomoćan. Vi ste odgovorni za mene. Greške koje činim se ne računaju, zato jer ja ne znam bolje. Ne mogu si pomoći. Vi mi stalno morate udovoljavati i opravdati sve moje greške. Ne možete očekivati da preuzmem odgovornost za svoja djela, ili da ne činim ono što bih trebao. Ja ne mogu uspjeti, jer sam slab. Vi ste jaki, pa stoga morate sve razumjeti. Vi ne možete imati neuspjehe, jer ja to ne mogu podnijeti.« Tako takva slaba osoba kroz samoudovoljavanje, lijenost i samosažaljenje postavlja nemoguće zahtjeve za svršenosti prema drugima. Da bi se shvatio takav emocionalni stav u sebi, treba te emocije i očekivanje prevesti u jasne i sažete misli.

Pogrešno je misliti da je slaba osoba bezopasna i da manje povređuje druge ljude od otvoreno dominirajuće i agresivne osobe. Sva lažna rješenja, maske, donose neizmjerni bol nama samima kao i drugim ljudima. Povlačenjem se odbacuju drugi ljudi, i tako im se ne daje ljubav koju žele. Pokoravanjem mi ne volimo, već samo očekujemo da vole nas. Ne vidimo da također i drugi imaju svoje ranjivosti, slabosti i potrebe. Tada mi odbacujemo sve one dijelove njihove ličnosti koji nisu savršeni i tako ih povređujemo. Agresivnim rješenjem, mi guramo druge ljude od sebe i otvoreno ih povređujemo s lažnom nadmoćnošću. U svakom lažno rješenju mi povređujemo druge, ali i same sebe. Zato što je odluka za bol, iako nije svjesna jer je obrana, mora imati svoje bolne posljedice.

Već smo ovdje rekli da jedini način da donesemo ispravnu odluku je da pogledamo u svoje osjećaje. To znači pogledati ispod maske, ili vanjske dobre volje, u negativni dio ličnosti. Sama vježba promatranja nezrelih emocija i reakcija oslabljuje njihov utjecaj i automatski počinje proces njihovog razrješavanja. Što duže odgađamo taj proces, to on mora biti bolniji.

Kad se susretnemo s tim bolom, da li je to samo onaj bol iz djetinjstva? Nije samo, nego je to mnogo više sadašnji bol od neispunjenja zbog lažnih rješenja. Što sve činimo da ne bismo osjetili usamljenost, bespomoćnost, prazninu i druge osjećaje koji nam nisu ugodni. Ali, ako se prvo susretnemo sa strahom, ispod njega ćemo naći sve te osjećaje i shvatiti da ih stvaraju naše trenutno neispunjene potrebe.

Prije nego što razotkrijemo razna rješenja, mi ne možemo biti svjesni naših stvarnih potreba. Jedino kada se odlučimo osjetiti bol, odnosno sve neugodne osjećaje, samo tada možemo postati svjesni naših stvarnih potreba. Kako budemo išli kroz proces u kojem postajemo svjesni naših potreba i frustriranosti zbog njihovog neispunjenja, prvo ćemo pronaći potrebu da budemo voljeni - jednako kao što i dijete treba dobivati ljubav i pažnju. Međutim, ne može se reći da je potreba da se bude voljen djetinjasta i nezrela. Ona je jedino takva kad odrasla osoba odbija dati ljubav, tako da potreba za ljubavi ostaje neispunjena. Zbog lažnih rješenja mi guramo potrebu da budemo voljeni u nesvjesno. Zato naša sposobnost da pružamo ljubav ne može rasti. Često smo rekli da je sposobnost za ljubav pitanje stupnja.

Kako se susrećemo s bolom, ono što se događa u nama je ogroman pritisak potrebe za ljubavlju. Ali sve dok ne naučimo davati ljubav, mi ne možemo zadovoljiti svoju potrebu da budemo voljeni. To stvara duplu frustraciju, a to uzrokuje silan pritisak koji je tako bolan. Taj bol mora biti u cijelosti doživljen. Moramo postati svjesni koje su točno naše potrebe - da pružamo i dobivamo; frustracije zbog tog pritiska i želje da od svega toga pobjegnemo. Ali osjećajući sve te osjećaje, mi jačamo i odzdravljujemo, više ne bježimo od rizika života i samih sebe, i tad će se pojaviti nove mogućnosti koje će polako ispunjavati naše potrebe u mjeri u kojoj se odričemo lažnih rješenja. Ali kroz taj privremeni tunel moramo proći.

To je prije svega osjetiti strah od donošenja odluke jer se bojimo napraviti pogrešku, a pogreška znači bol kojeg se bojimo. Strah od bola nestaje kada prihvaćamo bol u našem životu kada se on pojavi. Drugi razlog je nespremnost da se plati cijena ili posljedica pogrešne odluke, a to je opet razočaranje i bol. Dijete u nama želi siguran “ključ” za sve probleme, čarobni štapić, čarobnu tehniku. Nesvjesno želimo “slobodu” da činimo što želimo, bilo da je to dobro za nas i druge. Ne želimo nikakvu frustraciju ili potrebnu disciplinu. Kad to ne funkcionira, a nikad ne funkcionira, tada krivimo druge, okolnosti ili Boga. Krivimo što postoje ograničenja stvarnosti ili životnih zakona.

Mi još uvijek čeznemo za autoritativnom figurom, koja će preuzeti posao za nas kada život postane opasan i neizvjestan, kada nas pogreške prisile da platimo za njih cijenu. Mi još uvijek čeznemo za “savršenim životom” u kojem ništa od toga nije potrebno. Mi se još uvijek zavaravamo da je moguće izbjeći pogreške, kao i plaćanje cijene za njih.

Kada postoji neovisnost, nema potrebe za autoritetima koji će odlučivati umjesto nas. Ne postoji zbunjenost. Postoji jasno opažanje onoga što je istina i onoga što je lažno, tako da stoga može postojati slaganje i neslaganje bez pobune ili pokoravanja zbog straha. Put prema toj jasnoći i sposobnosti da razlikujete je voljnost da tražimo, preispitujemo, temeljno istražujemo, da budete otvoreni. Takvo usmjerenje zahtijeva strpljenje, radije nego brze, gotove odgovore, u pogledu bilo kojeg određenog pitanja u vašim životima. Ali djetinjasta, ovisna osoba zazire od strpljivog načina temeljitog istraživanja i pronalaženja, zato jer to znači mučan rad. Djetinjasta ovisna osoba želi brze i lagane odgovore, pa je stoga sklona donositi prebrze zaključke. Kada se bojite pogrešaka, ti brzi zaključci ne mogu biti preispitani, tako da ustrajavanje na brzom i laganom rješenju sprječava put prema jasnoći i istini. Dakle, zbunjenost, koja prouzrokuje zbunjujuća iskustva. Ako nam nedostaje spoznaja kako je to iskustvo bilo stvoreno, život vam izgleda teškim i nepravednim. Tada od savršene autoritativne figure zahtijevamo da ispravi sve to.

Volja da se predamo lažnom autoritetu koji nam sve dopušta i ne postavlja nikakva ograničenja liniji manjeg otpora, koji nam nikada ne nameće ikakve frustracije i koji nam nudi ovakvu vrstu utopije, također stvara unutarnji strah, jer mi dublje znamo da to nije moguće. Oni slabiji će se predati lažnim prorocima, kao što kaže Biblija. Oni neznatno jači, koji teže za stvarnom neovisnošću, boje se predaje u svim oblicima. Ono čega se uistinu boje i u što ne vjeruju je njihova vlastita želja za lažnim prorokom koji im obećava ono što nikada ne može ostvariti. Ta obećanja su droga za one koji su najranjiviji zbog svoje nevoljnosti da preuzmu odgovornost za svoje vlastite živote.

Upravo taj strah od bola čini da se bojimo donositi odluke i zbog toga se odričemo dara slobodne volje tako da želimo da drugi odlučuju umjesto nas. Jedino kad hrabro učinimo ovaj strah od povrede i zrele samoodgovornosti svjesnim, i tako smanjimo našu bespomoćnost, onda ćemo povećati našu neovisnost i moći donositi zrele odluke.

Zrele odluke ćemo moći donositi kada budemo znali što stvarno želimo. To znači pogledati u naše emocije i naći suprotnu namjeru koja nije svjesna. Kad je spoznamo, ona gubi snagu da utječe na ono što želimo postići. Slijedeći korak je da vidimo koju cijenu moramo platiti za određeni odabir. Jer za svaku alternativu postoji korist, ali i moguća šteta. Moramo uzeti u obzir da možemo rijetko biti sigurni da je naš odabir pravi. To znači da svaka odluka u sebi nosi rizik.

Dakle, zrelo odlučivanje u sebi sadrži odabir između dobrog i lošeg. To uključuje zrelo istraživanje koje će nam eventualno pokazati pravi odabir. Zatim, odabir uključuje određenu cijenu da bismo postigli cilj. I budući da ne možemo biti sigurni da smo dobro odabrali, to uvijek sadrži određeni rizik, pa nam je za zrelo odlučivanje potrebna i hrabrost. Ako tako budemo radili onda će čak i pogrešna odluka značiti rast, jer ćemo znati da smo učinili najbolje što smo znali i zbog toga ćemo moći naučiti iz napravljene greške, bez da upadnemo u osjećaj krivnje uzrokovan potrebom da budemo savršeni. Iz takvog načina odlučivanja ne dolaze konflikti i zbunjenost. Oni nisu stvoreni zbog krive odluke, nego zbog toga što smo slijepo odlučivali, bez da smo odvagnuli alternative i bili spremni platiti cijenu za svaku alternativu.

Trebamo naučiti kako donositi odluke, jer život jesu odluke. Čak i kad stojimo u mjestu zbog straha da donesemo odluku, i to je odluka, i to loša jer nemamo hrabrosti. Ponovimo, da zrelo donijeti odluku, pa čak i ako se pokazala pogrešnom, je zdravije, jer ste stvari vidjeli jasnije svjesni da sve ima svoju cijenu, i jer ste imali hrabrosti vjerovati sebi - dakle biti u svojoj istini. Dobit je u tome što ste imali hrabrost provjeriti da li je to doista istina, pa ako i nije bila, onda ste naučili što jest istina. A to znači rasti, jer smo spoznali grešku i koju onda možemo mijenjati.

A biti u istini sa sobom znači mnogo više nego što uopće možemo pretpostaviti. Jer bilo koje lažno rješenje, ma koliko nam neka maska može biti simpatična, uvijek odbija drugo ljudsko biće prije ili kasnije. Kada se pokoravamo, zar ta naša slijepa lojalnost nije na dubljem sloju izdavanje drugih, jer ne vodimo računa o njihovim potrebama, ranjivostima, vlastitim potrebama i nesigurnostima. Pokoriti se, znači zbog straha od odlučivanja natovariti drugome odgovornost za naš život. A onda nužno slijedi razočaranje, jer želimo sigurnog i uvijek volećeg zaštitnika, a to dovodi do neprijateljskih osjećanja, možda ponovno nesvjesno. Kada smo agresivno arogantni i kada negiramo svoju vlastitu potrebu da imamo ljubav, pažnju i komunikaciju, mi tada otvoreno odbijamo drugu osobu. U povlačenju mi nikada ne nikada ne pružamo toplinu i nikada ne ispunjavamo potrebe drugih ljudi. Jer kada smo otuđeni sami od sebe i savršeni, mi ne možemo ne povređivati druge ljude. Kada smo u masci, mi ne dozvoljavamo drugoj osobi da nam se približi zbog straha od razotkrivanja i tako odbijamo drugu osobu, a da toga nismo ni svjesni. Svo to odbacivanje, izolacija i bol, koju ne znajući nanosimo drugim ljudima, dovodi do toga da oni pojačavaju svoje obrambene mehanizme. Upravo kao što njihove destruktivne obrane pojačavaju naše vlastite.

Jedino kada budemo razumjeli druge ljude, a to je prvenstveno rezultat poznavanja samih sebe, mi prekidamo taj začarani krug. Zamislite učinak koji bismo imali na našu okolinu, kada se više ne bi branili, kada se više ne bi bojali i povlačili i kada više ne bismo bili lažno nadmoćni. Tada smo otvoreni prema životu i srcu druge osobe. Hrabrost da živimo i volimo omogućava nam da pomognemo drugoj osobi da oslabi svoje vlastite obrane, čak ako ona još nije dovoljno razvijena da bi to razumjela. Mi ćemo moći razumjeti zašto ta osoba još nije spremna. Prihvatit ćemo je onakvom kakva jest, što njoj daje najveću mogućnost promjene. To znači “okrenuti drugi obraz” - ne činiti iz ljutnje što druga osoba nije ono što mi mislimo da nama treba, a ipak se konstruktivno obraniti - znači razumjeti i znati reći “ne” s ljubavlju.

Svi s kojima dolazimo u kontakt bit će pod takvim utjecajem. To znači probuditi u drugoj osobi najbolje. A taj se učinak produžuje na sve one s kojima ta osoba dolazi u kontakt. To za sobom povlači val za valom učinaka i međusobnih učinaka. Zato je svatko važan u Božjem planu spasenja.