»U dodiru s tokom kozmičke svijesti stopit će se sve
poznate religije današnjice. Ljudska duša će se
stubokom izmijeniti. Religija će apsolutno zagospodariti
rasom. Ona neće ovisiti o tradiciji. U nju se neće
vjerovati ili ne vjerovati. Ona neće biti dio života kojemu
poklanjamo samo određene sate, neko vrijeme u
određenim prilikama. Nje neće biti u svetim knjigama niti
na ustima svećenika. Neće je biti u crkvama, na
sastancima, u obredima ni u određenim danima. Njezin
život neće biti u molitvama, himnama i propovijedima.
Ona neće ovisiti o posebnim otkrivenjima, o riječima
bogova koji silaze da poučavaju, niti o ikakvoj bibliji ili
biblijama. Njezina misija neće biti spašavanje ljudi od
grijeha ili osiguranje raja. Ona neće naučavati o budućoj
besmrtnosti ni budućoj slavi, jer će besmrtnost i sva
slava već postojati ovdje i sada. Očitost besmrtnosti
živjet će u svakom srcu kao vid u oku. Sumnja u Boga i
vječni život bit će nemoguća baš kao što je sada
nemoguća sumnja u postojanje; očitost i jednog i drugog
bit će ista. Religija će upravljati svakom minutom svakog
dana svega života. Crkve, svećenici, svečanosti,
vjerovanja, molitve, svi zastupnici, svi posrednici između
čovjeka i Boga bit će zauvijek zamijenjeni izravnim i
jasnim općenjem. Više neće biti grijeha, niti želje za

spasenjem. Ljudi se neće više brinuti ni o smrti ni o
budućnosti, o kraljevstvu nebeskom ili o onome što
može doći nakon smrti tijela. Svaka će duša osjećati i
znati da je besmrtna, osjećat će i znati da sav svemir sa
svim svojim bogatstvom i svojom ljepotom postoji za nju
i njoj zauvijek pripada.
Postoji legenda, vjerojatno vrlo stara, o tome da je prvi
čovjek bio nevin i sretan dok nije okusio plod sa stabla
spoznaje dobra i zla. Kada je pojeo to voće postao je
svjestan da je gol i zasramio se. Nadalje, da je tada u
svijetu rođen grijeh, a dotadašnji čovjekov osjećaj
nevinosti zamijenjen je osjećajem bijede. Da se tada, a
ne prije toga, čovjek počeo mučiti radom i pokrivati svoje
tijelo. I što je najčudnije od svega, legenda kazuje da je
s tom promjenom, ili neposredno nakon nje, u čovjekovu
umu niklo neobično uvjerenje, koje ga nikad otad nije
napustilo, a koje su podržavala. . . učenja svih istinskih
vidovnjaka, proroka i pjesnika, da tu prokletu stvar koja
je čovjeka ugrizla u petu, mora na kraju zgnječiti i
podjarmiti sam čovjek - da u njemu mora uskrsnuti
Spasitelj - Krist.
Praotac čovjekov bio je stvorenje... koje je posjedovalo
samo običnu svijest. On je bio (kao što su to danas
životinje) nesposoban da griješi ili da ima osjećaj grijeha,
nesposoban za stid (u ljudskom smislu te riječi). On nije
imao osjećaja ni znanja o dobru i zlu. On nije znao ništa
o onome što mi nazivamo radom i nikad nije radio. Iz
tog stanja on je pao (ili se uzdigao) u stanje
samosvijesti, oči su mu se otvorile, znao je da je nag,
osjetio je stid, stekao osjećaj grijeha (i zaista postao
grešnikom) i naučio raditi neke stvari da bi postigao
neke rezultate - to jest naučio je raditi.
To stanje traje već dugo tegobno vrijeme - osjećaj
grijeha još uvijek ga progoni na njegovu putu - i dalje on

jede kruh natopljen znojem - još uvijek je posramljen.
Gdje je otkupitelj, Spasitelj? Tko ili što?
Čovjekov Spasitelj je kozmička svijest - na jeziku Sv.
Pavla - Krist. Kozmički smisao ( u bilo kojem umu da se
pojavi) zgnječit će zmijinu glavu - uništiti grijeh, stid,
značenje dobra i zla kao međusobno oprečne stvari i
poništiti rad, ali ne i Ijudsku djelatnost.

Opis vlastitog kozmičkog iskustva dr. Buckea i osjećaji
koji su mu prethodili možda će pomoći čitatelju da shvati
bit izloženih činjenica.
»Bilo je to u rano proljeće na početku tridesetšeste
godine njegova života. Proveo je večer s dvojicom
prijatelja čitajući Wordswortha, Shelleya, Keatsa,
Browninga i posebno Whitmana. Rastali su se u ponoć i
on se dugo vozio kočijom. (Bilo je to u jednom gradu u
Engleskoj.) Um mu je bio pod dubokim dojmom ideja,
slika i emocija izazvanih čitanjem i razgovorom te večeri,
osjećao se spokojno i smireno. Bio je u nekom stanju
mirnog, gotovo pasivnog užitka. Najednom, bez ikakva
upozorenja, našao se obavijen oblakom vatrene boje.
Na trenutak je pomislio da je vatra, požar u velikom
gradu, a onda je spoznao da je ta svjetlost u njemu
samome. Odmah nakon toga obuzeo ga je osjećaj
zanosa, beskrajne radosti, koju je pratilo, ili joj
neposredno slijedilo, intelektualno prosvjetljenje, što je
posve nemoguće opisati. Mozgom mu je prostrujao
časoviti bljesak munje Brahmanskog Sjaja koji od tada
zauvijek obasjava njegov život; na srce mu je pala kap
Brahmanskog Blaženstva i zauvijek mu ostavila okus
neba. Između stvari u koje nije vjerovao, vidio je i
shvatio da Svemir nije mrtva tvar, već živo Prisuće,
da je ljudska duša besmrtna, da je svemir sazdan i
uređen tako da bez svake sumnje sve stvari djeluju

zajedno za dobro svakoga i sviju, da je temeljno
načelo svijeta ono što mi nazivamo Ijubavlju i da je
sreća svakoga potpuno sigurna. On tvrdi da je u tih
nekoliko sekundi, koliko je prosvjetljenje trajalo, naučio
više negoli u posljednjih mjeseci ili čak godina učenja i
da je naučio mnogo toga čemu ga ni jedan studij nikada
nije naučio. . .
Samo prosvjetljenje nije trajalo duže od nekoliko
trenutaka, no njegovi su tragovi ostali neizbrisivi. Nikada
nije mogao zaboraviti što je tada vidio i spoznao, niti je
ikada posumnjao, a i nije moglo biti sumnje u istinitost
onoga što se njegovu duhu ukazalo. Ni te noći, niti ikad
kasnije, to se iskustvo nije ponovilo...
Glavni događaj te noći bilo je zbiljsko i isključivo
uvođenje u novi i viši red ideja. No to je bilo samo
uvođenje. On je vidio svjetlo, ali je imao pojma o tome
odakle dolazi i što znači koliko i prvo biće kad je
ugledalo svjetlost sunca. Mnogo godina poslije toga sreo
je čovjeka koji je ušao u viši život, onaj koji je on u
kratkom trenutku nazreo, i koji je imao velikog iskustva s
tom pojavom. Razgovor s tim čovjekom uvelike je
rasvijetlio pravo značenje onoga što je sam iskusio. . .
Shvatio je značenje subjektivnog svjetla u slučaju
Sv. Pavla i Muhameda. Otkrila mu se tajna
Whitmanove transcendentne veličine. Susreti i
razgovori s ljudima koji su imali slično iskustvo pomogli
su mu da proširi i razjasni vlastita razmišljanja... No,
trebalo je mnogo vremena i truda da se zamisao u
zametku razradi i sazre, zamisao, naime, da postoji
obitelj, potekla od običnih ljudi, koja živi među njima, ali
za koju se teško može reći da je dio njih. Članovi te
obitelji rasuti su među naprednim rasama ljudskog roda
za posljednjih četrdeset stoljeća svjetske povijesti.

Crta koja te ljude razlikuje od drugih ljudi je ova:
njihove su se duhovne oči otvorile i oni vide. Najpoznatiji
članovi te grupe koji bi se, kad bi se zajedno okupili, svi
mogli smjestiti u jedan moderni salon, stvorili su sve
velike moderne religije.. . i, općenito govoreći, kroz
religiju i književnost stvorili su modernu civilizaciju. To ne
znači da su oni napisali veći broj knjiga, već su stvorili
one malobrojne koje su nadahnule većinu knjiga
napisanih u moderno doba. Ti ljudi vladaju nad
posljednjih dvadesetpet. . . stoljeća kao što zvijezde
prvog reda veličine vladaju ponoćnim nebom.«

dr.Richard M. Bucke