Kako biti roditelj  novorođenog djeteta

Promatrate li dječja lica kad ona stignu svježa sa samoga izvora života, vidjet ćete na njima neko ozračje koje se ne može imenovati — ono je bezimeno, neodređeno je. Dijete je živo. Vi ne možete odrediti njegovu živost, ali ona je tu, možete je osjetiti. Tako je prisutna da je nemoguće ne zamijetiti je, kolikogod ste slijepi. Ona je svježa. Tu svježinu oko  djeteta možete  namirisali.  No  taj  miris  polako  nestaje. I ako na nesreću dijete postane uspješno i slavno - ako postane predsjednik, premijer, papa — tada isto to dijete počne smrdjeti.

Došlo je nevjerojatno namirisano, nemjerljivo, ne­ određeno, bez imena. Gledate mu u oči, nema ništa dubljega od očiju djeteta. Njegove su oči provalije bez dna. Na žalost, njegove  će  oči  uskoro  postati  samo  umjetne  tvorevine  jer

će ih društvo uništiti. Zbog brojnih slojeva ograničavanja ta dubina, ta neobična dubina nestala je već davno prije. A to je bilo djetetovo originalno lice.

Dijete nema misli. O čemu da misli? Razmišljanje zahtijeva prošlost, potrebni su mu problemi. A dijete nema prošlosti, ono ima samo budućnost. Ono još nema ni problema. Nema nikakve mogućnosti da dijete o nečem razmišlja. O čemu da razmišlja?

Dijete ima svijest, ali nema misli. To je  njegovo iskonsko  obličje.

Jednom je to bilo i vaše obličje i premda ste ga zaboravili, ono još uvijek postoji u vama, čeka onaj dan kad će biti ponovno otkriveno. Kažem ponovno otkriveno jer vi ste ga već mnogo puta otkrili u vašim prijašnjim životima i ponovno ga zaboravljate.

Možda je čak i u ovom životu bilo trenutaka kad ste se vrlo približili da to spoznate, osjetite, doživite, Ali svijet je previše s nama. On nas silno odvlači, a postoji tisuću i jedan smjer na koji vas svijet odvuče. Čini to tako zdušno da se vi raspadate. Čudo  je kako  ljudi uspijevaju održati se zajedno. Inače će jedna njihova ruka težiti sjeveru, druga jugu, a glava će biti usmjerena prema nebu. Svi dijelovi vašega tijela letjet će svuda naokolo.

Sigurno je čudo kako se i dalje držite zajedno. Možda je pritisak sa svih strana prejak pa vaše ruke, noge i glava ne mogu letjeti. Sa svih strana vas pritišću.

Čak i kad  slučajno  susretnete vaše izvorno  obilježje,

nećete ga moći prepoznati, bit će vam tako  strano.  Možda se jednom s njim i susretnete, slučajno, ali čak ga niti ne pozdravite. To obličje vam je stranac i možda ćete duboko u sebi osjetiti neki strah — koji se uvijek javlja kad se susretnete s nekim strancem.

Pitate me kako možete spasiti izvorno obličje vaše djece.

Ne možete učiniti ništa izravno.

Sve što se radi izravno, samo će smetati.  Morate naučiti umijeće da ništa ne poduzimate.

To je vrlo teško umijeće. To nije nešto što morate učiniti da biste spasili izvorno obličje djeteta. Štogod učinite, iskrivit će ga. Morate naučiti ništa ne raditi. Morate naučiti držati se podalje od djeteta i biti vrlo hrabri jer je krajnje riskantno ostaviti dijete njemu samomu.

Tisućama godina su nam govorili da će dijete postati divljak ako ga ostavimo samoga. To  je  čisti  besmisao. Ja sada sjedim pred vama - mislite li da sam divljak? A ja živim bez uplitanja mojih roditelja. Da, oni su imali mnogo muke sa mnom, a i vi ćete doživjeti mnoge nevolje, ali isplati se. Izvorno obličje djeteta tako je vrijedno da vrijedi svake nevolje. Ono je tako neprocjenjivo da što god platite za njega, još je uvijek malo. Dobivate ga badava. A radost koju osjetite onog dana kad nađete svoje dijete s njegovim netaknutim izvornim obličjem, s istom ljepotom koju je donijelo na svijet, s istom nedužnošću, istom jasnoćom i radošću, s istim veseljem, živošću.. .što više možete očekivati?

Ne možete ništa dati djetetu, možete mu samo nešto uzeti. Želite li mu doista nešto darovati, jedini mogući dar jest da se ne uplićete u njegov život. Izložite se opasnosti i pustite da dijete ude u nepoznato, u neotkriveno. To je teško. Veliki strah obuzet će roditelje - tko zna što će se dogoditi djetetu?!

Zbog toga straha roditelji počinju oblikovati jedan uzorak života za dijete. Iz straha počnu ga usmjeravati na određeni put, prema određenom cilju, ali ne znaju da zbog svoga straha ubijaju svoje dijete.  Ono nikad neće biti sretno. Niti će vam ikad biti zahvalno. Uvijek će osjećati neraspoloženje prema vama.

Sigmund Freud duboko je osjećao te stvari. On kaže: "Sve kulture poštuju oca. Nikad nije postojala ni jedna kultura koja nije predlagala, širila ideju da oca treba poštovati." Sigmund Freud dalje kaže: "Ovo poštovanje oca javlja se zato jer još davno, u prapovijesno doba, neka djeca su morala ubiti oca kako bi se spasila da ih on ne sputa."

To je čudna ideja, ali vrlo važna. Freud kaže da se poštovanje ocu ukazuje zbog osjećaja krivnje i da ta krivnja traje već tisućama godina. Priča se da je negdje...ali to nije povijesna činjenica, već samo značajan mit, da su neki mladi ljudi morali ubiti svoga oca, a tada su se pokajali - naravno, radilo se o njihovu ocu. Ali on ih je vodio na puteve gdje nisu bili sretni.

Zato su ga oni ubili, no pokajali su se pa su počeli štovati duh svojih predaka, očeve, djedove - iz čista straha jer

bi im se ti duhovi mogli osvetiti. I tako, postupno, nastajao je običaj da se stariji poštuju. Ali zašto? Želio bih da vi poštujete djecu.

Djeca zaslužuju sve poštovanje koje možete osjetiti jer su tako svježa, tako nedužna, tako bliska božanskosti. Vrijeme je da se ona poštuju, a ne da ih prisiljavaju da ona poštuju sve vrste korumpiranih ljudi - punih lukavosti, nepoštenih, punih nečistoća - samo zato jer su stari.

Želio bih preokrenuti cijelu stvar. Treba poštovati djecu jer su ona bliže izvoru, a vi ste već vrlo daleko od njega. Djeca su još uvijek originalna, a vi ste već indigo kopija. Shvaćate li što se može dogoditi ako poštujete djecu? Tada uz pomoć ljubavi i poštovanja vi ih možete spasiti da ne odu krivim putem — ali ne iz straha nego zbog vašega poštovanja i ljubavi.

Moj djed.. .ne mogu lagati kad govorim o svom djedu jer on me je tako mnogo poštovao. Dok je cijela obitelj bila protiv mene, mogao sam barem računati na toga starog čovjeka. On se ne bi brinuo za sve dokaze koji su govorili protiv mene. On bi govorio: "Ne brinite se zbog toga što je učinio. Ako je to učinio, mora da je to ispravno. Ja ga poznajem, On ne može učiniti ništa loše."

I kad je on bio uz mene, cijela obitelj morala se povući. Ja bih mu rekao o čemu se radilo, a on bi odgovorio: "Nema potrebe zabrinjavati se. Učini ono što misliš da je ispravno. Jer tko drugi može odlučiti? U tvojoj situaciji, na tvome mjestu, samo ti možeš odlučiti. Učini što misliš da je ispravno i uvijek

se sjeti da sam ja ovdje da ti pomognem. Jer ja te ne samo volim, nego te i poštujem."

Njegov osjećaj  poštovanja prema meni bio je najveće

blago koje sam mogao primiti. Kad  je  on  umirao,  ja  sam bio osamdeset milja daleko. On mi je poručio da bih trebao odmah doći jer nema mnogo vremena. Došao sam brzo. Bio sam tamo nakon dva sata.

Činilo se da samo mene čeka. Otvorio je oči i rekao: "Pokušavao sam samo nastaviti disati kako bi ti imao vremena stići. Želim ti reći tek jedno: više neću biti ovdje da ti pomažem, a bit će ti potrebna pomoć. Ali zapamti,  gdje god budem, moja ljubav i poštovanje ostat će s tobom. Nemoj se nikoga bojati, nemoj se bojati svijeta."

To su mu bile posljednje riječi:  "Nemoj  se  bojati svijeta."

Poštujte djecu, učinite ih neustrašivima.

No ako ste i sami puni straha, kako možete djecu učiniti neustrašivima? Nemojte ih prisiljavati da vas poštuju samo zato jer ste njihov otac, vi morate biti njihov tatica, mama, ovo i ono. Promijenite svoj stav i vidjet ćete kakvu transformaciju kod svoje djece može izazvati ako ih poštujete! Pokušat će razumjeti vas i vaš um pažljivije ako ih poštujete. Morat će to učiniti. Vi im tako ne namećete ništa pa neće izgubiti svoje izvorno obličje ako shvate i osjete da ste u pravu. I zato će vas slijediti.

Izvorno obličje se ne gubi  ako  idete  nekim  putem, već  kad  se  djeca  prisiljavaju  na  nešto  protiv  njihove  volje.

Ljubav i poštovanje mogu im na ljubazan način pomoći da bolje razumiju svijet, da budu spremni, svjesni, oprezni — jer život je dragocjen, on je dar postojanja. Ne smijemo ga uzalud trošiti.

U času sreće moramo biti sposobni reći da ostavljamo svijet boljim, ljepšim, skladnijim. Ali to je moguće samo onda ako ostavimo ovaj svijet s našim izvornim  obličjem,  s  onim istim obličjem s kojim smo došli na svijet.

Po mom mišljenju, s vašom djecom možete učiniti samo jedno, da podijelite s njima svoj život. Recite im da su vas ograničavali vaši roditelji, da ste živjeli u uskim granicama, prema nekim idealima te ste zbog tih granica i ideala posve propustili život pa ne želite uništiti i život svoje djece. Zato želite da ona budu posve slobodna od vas jer njima vi predstavljate cijelu povijest. Potrebna je odlučnost i velika ljubav oca i majke da kažu djeci: "Morate se osloboditi nas. Nemojte nas slušati, ovisite o vlastitoj inteligenciji. Ako pođete krivim putem, to je čak mnogo bolje nego da postanete rob, da ste uvijek ispravni. Bolje je učiniti vlastite pogreške i nešto naučiti iz njih, nego slijediti nekoga drugog i ne činiti pogreške. Ali tada nećete naučiti nikad ništa, osim da slijedite drugoga — a to je otrov, pravi otrov.

Bit će vam vrlo lako ako volite. Ne pitajte kako jer to znači da tražite metodu, metodologiju, tehniku - a ljubav nije tehnika.

Volite svoju djecu, uživajte u njihovoj slobodi. Pustite ih  da  prave  pogreške,  pomozite  im  da vide  gdje  su  učinili

pogrešku. Recite im: "Nije pogreška praviti pogreške - učini što više pogrešaka jer tako ćeš više naučiti. Ali nemoj ponavljati istu pogrešku jer to znači da si glup."

Morat ćete procijeniti, živeći sa svojom djecom  od časa do časa i dopustiti im svaku moguću slobodu u malim stvarima.

Na primjer, u mom djetinjstvu...a tako je bilo stoljećima, djecu su podučavali: "Idi rano u krevet, ustani rano ujutro. Tako ćeš postati mudar."

Rekao sam svom ocu: "To izgleda čudno. Kad ne osjećam da sam pospan, ti me prisiljavaš da idem rano spavati." A kad u kući jainista kažete rano navečer, onda je to zaista rano jer večera je u pet sati, u najboljem slučaju u šest. A poslije toga se nema što raditi - djeca moraju ići na spavanje.

Tada sam mu rekao: "Kad moja energija nije spremna ići na spavanje, ti me prisiljavaš da odem spavati. A kad se ujutro osjećam pospano, ti me izvlačiš iz kreveta. To mi izgleda čudnim načinom da postanem mudar. Ne vidim tu nikakve veze - kako ću postati mudar kad sam prisiljen spavati onda kad nisam pospan. Satima ležim u krevetu, u mraku.. .To je vrijeme koje bih mogao za nešto iskoristiti, mogao bih biti kreativan, a ti me prisiljavaš da spavam. Ali  spavanje  nije nešto što je u tvojim rukama. Nije moguće samo zatvoriti oči i zaspati. San dođe onda kad on to želi. On ne slijedi tvoj rad ili moj rad, zato satima gubim vrijeme."

"A tada ujutro, kad sam zaista pospan, ti me prisiljavaš da se probudim - rano u pet sati ujutro i izvlačiš me na jutarnju

šetnju u šumu, a ja sam pospan. I ne vidim kako bi me sve to učinilo mudrim. Molim te da mi to objasniš." Kako su mnogi ljudi postali mudri na taj način? Pokaži mi samo neke mudre ljude - ja ne vidim ni jednoga. Razgovarao sam sa svojim djedom i on je rekao da je sve to glupost. Od cijele obitelji, taj stari čovjek bio je jedini iskreni čovjek. On se nije brinuo što će drugi reći, ali rekao mi je da je sve to glupost. "Mudrost ne nastaje samim odlaskom u krevet. Odlazio sam rano u krevet cijeli svoj život - sedamdeset godina - a mudrost se još nije pojavila, i ne mislim da će se ikad pojaviti. Sad je vrijeme smrti, a ne mudrosti. Zato, neka vas ne zaluđuju te poslovice."

Rekao sam svom ocu: "Razmisli, molim te da budeš autentičan i iskren. Daj mi barem toliko slobode - da mogu otići spavati onda kad osjetim da sam pospan, da mogu ustati onda kad osjetim da je vrijeme za ustajanje, onda kad više nisam pospan."

Razmišljao je jedan dan, a sljedećeg mi je dana rekao: " Dobro, možda imaš pravo. Radi kako želiš. Slušaj svoje tijelo radije nego mene." To bi trebao biti princip: djeci bi trebalo pomoći da slušaju svoje tijelo, da slušaju vlastite potrebe. Osnovna stvar koju bi roditelji trebali učiniti jest da čuvaju dijete da ne padne u jamu. Funkcija njihove discipline je negativna.

Zapamtite riječ negativna... disciplina dakle nije nikakvo pozitivno programiranje, to je samo negativno čuvanje — jer djeca su djeca, ona mogu upasti u nešto što će im naškoditi, što  će  ih  onesposobiti.  Nemojte  im  zapovijedati  da  ne  odu

nekamo, već im objasnite zašto da ne odu. Nemojte to pretvarati u poslušnost, neka oni odaberu. Vi im samo objasnite cijelu situaciju.

Djeca sve upijaju i ako pokažete da ih poštujete, ona

će biti spremna slušati i razumjeti. Tada ih ostavite s njihovim razumijevanjem. A radi se samo o nekoliko godina na početku. Uskoro se oni učvršćuju u svojoj inteligenciji, i vaše čuvanje im više nije potrebno. Uskoro će se moći sami kretati.

Razumijem strah roditelja da njihova djeca mogu poći smjerom koji se njima neće sviđati - ali to je vaš  problem. Vaša djeca nisu rođena zbog vaših sklonosti i nesklonosti. Ona moraju živjeti vlastiti život i vas to mora veseliti - bez obzira na to kakav njihov život bio.

Kadgod slijedite svoje potencijale, uvijek postajete najbolji. Kadgod se od njih udaljite, ostajete prosječni. Cijelo se društvo sastoji od prosječnih ljudi iz jednostavnog razloga

—    nitko nije ono što mu je urođeno da bude, svatko je nešto drugo. I štogod će učiniti, on ne može postati najbolji, on ne može osjećati ispunjenje svojih želja, ne može se veseliti.

Zato je posao roditelja vrlo delikatan, dragocjen  jer cijeli djetetov život ovisi o tomu. Nemojte dati djetetu nikakav pozitivan program - pomozite mu na sve moguće načine u onom što želi.

Na primjer, ja sam se volio penjati po drveću. Neko je drveće sigurno za penjanje. Njegove su grane jake kao i stablo. Možete se penjati do samoga vrha, a ipak nije potrebno plašiti se da će grana puknuti. Ali ima drveća koje je vrlo nježno. Zato

jer sam se ja penjao po drveću da uberem mango ili jamun, moja se obitelj brinula i uvijek bi poslali nekoga da me spriječi u penjanju.

Zato sam rekao ocu: "Radije mi objasni koje je drveće opasno, a nemoj me sprečavati da se penjem - kako bih mogao izbjegavati opasno drveće. Reci mi koje drveće nije opasno, kako bih se mogao penjati. Ali ako mi pokušaš braniti penjanje, postoji opasnost: možda ću se penjati po krivom drveću, a ti ćeš biti odgovoran. Neću se prestati penjati jer to volim." Biti na vrhu drveta kad sunce sja, a vjetar puše u granama i cijelo drvo pleše - to je doista jedno od najljepših iskustava, to je vrlo nadahnjujuće iskustvo. Rekao sam:  "Neću se prestati penjati. Tvoj je posao da mi točno kažeš na koje se drveće smijem penjati, a ne koje ne. Jer inače mogu pasti, slomiti se, naškoditi svome tijelu. Ali nemoj mi dati praznu zapovijed: "Prestani se penjati!" To neću učiniti. I on je morao poći sa mnom i obići grad da mi pokaže koje je drveće opasno. Tada sam mu postavio drugo pitanje: "Znaš li nekoga dobrog penjača u gradu koji me može poučiti kako da se penjem i na ono opasno drveće?"

Tada je on rekao: "To je ipak previše.. .ideš predaleko. Rekao si mi... mislio sam..."

Odgovorio sam: "Držat ću se toga jer sam to ja predložio. Ali drveće za koje si rekao da je opasno, neodoljivo je jer amun (indijsko voće) raste na njemu. Ono je vrlo slabo i kad je voće zrelo, možda neću moći odoljeti izazovu. Ti si moj otac, to je tvoja dužnost.. .moraš mi naći nekoga tko će mi pomoći."

On je tada rekao: "Da sam znao kako je teško biti otac,

nikad ne bih postao otac - barem ne tebi! Da, znam jednog čovjeka."  I  on  me  upoznao  s  jednim  starim  čovjekom  koji je bio rijedak penjač, najbolji penjač, bio je drvorezac i tako star da je bilo  teško vjerovati kako on može obarati  stabla. On je obavljao samo rijetke poslove koje nitko drugi nije bio spreman učiniti.. .visokom drveću koje se  širilo iznad kuća, on je mogao odrezati grane. Bio je pravi stručnjak i to je radio, a nikad nije uništio korijen drveta niti kuću. Najprije bi svezao grane  konopcem.  Tada  bi ih  odrezao  i  konopcem povukao druge grane koje su bile dalje od kuće te ih pustio da padnu.

A bio je tako star. Ali kad god je nastala neka teška situacija, kad ni jedan drugi drvorezac nije bio spreman da nešto učini, on je uvijek bio tu. Zato mu je otac rekao: "Nauči ga nešto, osobito o drveću koje je opasno, čije grane mogu puknuti." Grane mogu puknuti.. .i ja sam doista pao dva ili tri puta - još uvijek ima tragova tih padova na mojim nogama.

Taj stari čovjek me je pogledao i rekao: "Nitko me još nikad nije ovako nešto tražio, osobito ne otac koji  dovodi sina.. .To je opasna stvar, ali ako je on voli, rado ću ga poučiti." I on me učio kako da se popnem na drveće koje je opasno. Pokazao mi je sve vrste strategija kako da se zaštitim. Ako se želite popeti visoko na drvo i ne želite pasti na tlo, vežite se uzetom za ono mjesto na drvu za koje mislite da je dovoljno jako i tada se popnite. Ako padnete, visjet ćete na užetu, ali nećete pasti na tlo. I taj savjet mi je doista pomogao. Od tada nisam padao s drveća.

Funkcija oca ili majke je velika jer oni donose na svijet

novoga gosta koji ne zna ništa, ali ima znatne potencijale u sebi. I ako se njegovi potencijali ne budu razvijali, on će ostati nesretan.

Ni jedan roditelj ne voli misliti kako će njegova djeca ostati nesretna. Svi žele da im djeca budu sretna. Ali njihovo razmišljanje je pogrešno. Oni misle da će djeca biti sretna ako postanu liječnici, profesori, inženjeri ili znanstvenici. Oni ne znaju! Djeca mogu biti sretna samo onda ako  postanu  ono zbog čega su došla na ovaj svijet. Oni žele biti sretni. Ali njihovo razmišljanje je pogrešno. Oni moraju postati  sjeme koje nose u sebi.

Zato im svakako pomozite  i  dajte  im  slobodu,  dajte im priliku da budu sretna. Ako dijete pita majku bilo što, ona jednostavno odgovori : "Ne!", a čak niti ne sluša što je dijete pita. Jer "Ne" znači autoritet. "Da" ne izražava autoritet. Dakle, ni otac ni majka niti i jedan drugi autoritet ne želi reći "Da" zbog bilo koje obične stvari.

Dijete se želi igrati izvan kuće. "Ne!" Dijete želi izići iz kuće dok pada kiša, želi plesati na kiši. "Ne! Nahladit ćeš se!" Prehlada nije rak, ali dijete kojemu je zabranjeno plesanje na kiši nikad neće imati mogućnosti da opet pleše, propustilo je nešto veliko, nešto doista prekrasno. Isplatila bi se i prehlada

— a dijete se ne bi trebalo ni prehladiti. Zapravo, što više štitite dijete, ono postaje ranjivije, kad mu više dopuštate, ono postaje  imuno.

Roditelji moraju naučiti  reći "Da!" U devedeset devet posto  slučajeva obično kažu "Ne!"  samo zbog toga da pokažu

svoj autoritet. Svatko  ne  može  postati  predsjednik  države, ne može imati autoritet nad milijunima ljudi. Ali  svatko može postati suprug i pokazivati svoj autoritet nad svojom suprugom. Svaka žena može postati majka, može iskaliti svoj autoritet nad djetetom. Svako dijete može imati svoga plišanog medvjedića i može nad njim izraziti svoj autoritet.. .može ga bacati iz jednoga kuta u drugi, može ga dobro ispljuskati, i učiniti ono što bi rado učinilo s ocem ili majkom. A jadni plišani medvjedić nema nikoga tko bi bio ispod njega.

Naše društvo je autoritativno društvo.

Ja savjetujem da treba stvoriti djecu  koja  imaju slobodu, koja su čula "Da", a rijetko kad "Ne!" Tada će nestati autoritativnog društva, postat ćemo humanije društvo. Dakle, nije to samo pitanje djece. Ta djeca postat će sutra društvo, dijete je otac čovjeka.