kralj Jajati je umirao - imao je skoro stotinu godina. Kada je Smrt došla da ga odvede, on joj reče: “Zar nije moguće da, umjesto mene, uzmeš nekog od mojih sinova? - jer ja se još uvijek nisam naživio, bio sam prezauzet poslovima u kraljevini. Potpuno sam zaboravio na mogućnost da ću morati umrijeti. Vjeruj mi, još uvijek nisam živio - zaista je okrutno ako me sada odvedeš, jer onda su sve moje prilike ugašene. Služio sam ljudima, vladao sam za njihovu dobrobit, i stvarno nije pošteno da umrem baš sada. Zbog toga, red je da se smiluješ”.

Smrt mu reče: “Što se mene osobno tiče, sve je u redu. Ali, morao bi priupitati i svoju djecu”. Kralj nije imao drugog izbora - a ionako je imao na stotine sinova. Upitao je najstarijeg, ali,

kao što se zna, što je čovjek stariji to je lukaviji, pa se zbog toga najstariji sin nije složio s očevim prijedlogom. Doduše, saslušao ga je pažljivo, ali nije pristao na takvu vrstu razmjene. Kada je njegov najmlađi sin - dečko koji je imao samo šesnaest godina - čuo želju svog oca, bez razmišljanja je rekao: “Ja pristajem”.

Čak je i Smrt osjetila sažaljenje prema tom dječaku, jer ako starac od preko sto godina nije

živio, što onda kazati za dječaka koji nije uzrastao ni do punoljetstva? Zbog toga se Smrt obratila dječaku: “Ti nemaš pojma što radiš - još uvijek si naivan i mlad. Tvojih devedeset i devetoro braće nisu odgovorili na očev prijedlog. Neki od njih imaju sada već sedamdeset, sedamdeset i pet godina. I oni su starci, i uskoro će umrijeti; to je pitanje dana ili mjeseca. Zbog čega si se ti žrtvovao? I to baš ti, koji si najmlađi!”

Dječak reče: “Ako moj otac nije živio - a bio je u životu toliko dugo - kako se ja mogu nadati da ću ikada živjeti? Čitava stvar izgleda mi beznadežna i potpuno besmislena. Dovoljno mi je da shvatim da mom ocu nije pomogao ni čitav ljudski vijek. Pa, čak i da živim više od sto godina, ne čini mi se da ću zaista moći proživjeti svoje dane u potpunosti. Mora postojati i neki drugi način življenja, jer izgleda da se kroz život ne može živjeti. I, tko zna, možda će smrt biti životnija čak i od samog života. Zbog svega toga, dopusti mi, molim te, da umrem umjesto oca”.

To je ono do čega svaki sannyasin treba doći: “Ako ne mogu živjeti kroz ego, onda ću proživjeti svoj život kroz njegovu smrt”.

I tako je Smrt morala preuzeti dječaka, a kralj je mogao živjeti još čitav vijek. Kada je Smrt došla po njega, bio je skoro iznenađen: “Kada prije? Tko bi rekao da je već prošlo stotinu godina? Mislio sam da je taj period veoma dug, i zbog toga se nisam mnogo zabrinjavao. Ja se još uvijek nisam naživio. Pokušavao sam, doduše, i planirao, također, i sada je sve spremno - taman sam počeo živjeti, a evo tebe opet. Zaista si došla prije vremena”.

I ista se stvar dogodila desetak puta: umjesto oca, smrt je uzimala sinove, tako da je kralj imao vremena koliko god hoće.

Kada je napunio tisuću godim, Smrt je došla i upitala ga neposredno: “Imaš li sada neku novu ideju? Da li da opet uzmem jednog od tvojih sinova?”

Ne, više ne”, reče kralj. “Sada znam koliko je vrijeme nevažno. Ne radi se o vremenu, nego o umu. Stalno sam upadao u iste zamke, i tako sam se navikao da upropaštavam i svoj život i svoje biće. Sada sve te stvari - životi sami o sebi - ne mogu mi pomoći.”

Jajati je neke stvari zapisao, da bi pomogao budućim generacijama koje se još uvijek nadaju: “Mada sam živio preko tisuću godina, nisam mogao zaista živjeti - i to samo zbog uma. On je uvijek bio upućen na budućnost, te sam stoga stalno iznova bio prisiljavan propuštati sadašnjost. A što je život ako ne ovdje i sada?”