U KNJIZI 101 način da promijenite život Wayne Dyer piše: »Vodite računa da svojim sudom nikoga ne određujete; samo određujete sebe kao osobu koja mora suditi. Svakodnevno nastojte druge promatrati bez osude. Svaka osuda udaljava vas od cilja, a to je mir«.

Kako god sudili o nekome, to ne govori baš ništa o toj osobi, ali može itekako mnogo govoriti o vama. Situacija se katkada razvija tako da stječemo dojam da nam se netko ili nešto ispriječilo na putu do ostvarenja cilja. Bi li bilo korisnije i točnije analizirati naše vlastite pripreme i trud, pa možda čak i priznati da smo mogli učiniti i nešto više? Takve spoznaje mogu biti silno korisne.

Sklonost osuđivanju drugih može služiti i kao sredstvo koje guši naš osobni razvoj. Što onda učiniti kada uvidimo da naše misli i ponašanje naginju osudi? Kao prvo, možemo uvidjeti da nemamo koga okrivljavati, čak ni sebe. Umjesto toga, možemo spoznati da je trenutačna situacija pokazatelj točke u kojoj se trenutačno nalaze naši pojmovi i predodžbe. Ono što nas možda muči u vezi s nekim drugim možda je upravo ono što bismo trebali proučiti u sebi. Što ćemo doznati ako se obzirno i s ljubavlju zagledamo u sebe?

Prijatelji moji, ne sudite mi, jer vidite da ja ne sudim vama. Između stremena i tla Milost sam tražio i milost sam pronašao. — William Camden

Jesmo li voljni iskoristiti priliku da prigrlimo svaku prepreku — poput osuda i sličnih oblika ponašanja — kao priliku za razvoj?

Možemo li odbaciti sve oblike osude i uočiti emocije koje su u njihovoj pozadini? Jesmo li uzrujani? Ako jesmo, koji je tome uzrok? Imamo
li osjećaj da smo nekako izostavljeni? Kako u takvoj situaciji pomoći?
Imamo li dojam da nas pogrešno shvaćaju? Kako bolje komunicirati
s drugima? Imamo li osjećaj da smo odvojeni i izolirani? A da promislimo o pojmu jedinstva, o tome da smo s drugima jedno u duhu?
Kada se kod nas razvije osjećaj poštovanja prema svim oblicima života, više se ne identificiramo s razlikama. Uviđamo da razlike postoje samo u formi.
U biti možemo iz života izbaciti okrivljavanje i osude. Kako?
Ako prvo uvidimo da okrivljavanje i osude ne mijenjaju nikoga i ništa na ovome svijetu! Kada osuđujemo druge ljude, te ljude time ne određujemo; time prije određujemo sebe. Osudama na određeni način opisujemo što mi volimo, a što ne volimo! Kada postanemo u stanju spoznati tu činjenicu, okrivljavanje i osude možemo početi zamjenjivati
poštovanjem prema drugim ljudima. S njihovim djelovanjem i izrazima možda se i ne slažemo; to je stvar našeg rasuđivanja. A rasuđivanje
je »nedvosmisleno razabiranje, uviđanje ili prepoznavanje razlike«. Na taj način lakše ćemo spoznati gdje se druga osoba nalazi na putu razvoja, te ćemo dokinuti sve potrebe za uzrujavanjem jer taj netko možda dolazi s nekog drugog mjesta. Riječ je o percepciji, dok je kod osude riječ o kritici.

Kada gledate čovjeka, morate se zagledati i u njega. — Lord Chesterfield

Sjećate li se pojma milje (1,609 km) za četiri minute? Ljudi tu udaljenost u tom vremenu pokušavaju pretrčati još od doba drevne Grčke. Folklor nam nudi nebrojene priče o nadljudskim naporima, no ništa nije donijelo željeni rezultat. Netko je rekao da je za neuspjeh kriva čovjekova fiziologija. Ljudi nemaju odgovarajuću koštanu strukturu.
Neki su okrivljavali i vjetar kao smetnju. Nedovoljan kapacitet pluća.

A zatim je jedan čovjek, jedno ljudsko biće, dokazao da su svi ti ljudi koji su tako osuđivali i okrivljavali bili u krivu! Roger Bannister oborio je rekord i milju pretrčao za manje od četiri minute! Već sljedeće godine magičnu granicu prešla su čak tridesetsedmorica trkača.
Što je bilo godinu zatim? Tri stotine trkača udaljenost je pretrčalo za manje od četiri minute. Što se promijenilo? Nije bilo velikog napretka u treniranju. Nije se iznenada promijenila ni čovjekova fiziologija.
Međutim, promijenili su se stavovi!

Kada se služimo tehnikom promatranja samog sebe, uviđamo da naše osude često potječu od lažnih pojmova koje nosimo u sebi.
Oni su možda orijentirani na ego ili su posljedica straha. Jeste li kada razmišljali o tome da bi ti sitničavi oblici ponašanja mogli biti božanske prilike koje vam daju poticaj da odaberete drukčije aktivnosti?
Već i jedan jedini čin opraštanja, oslobađanja i prepuštanja može otvoriti
vrata novim načinima izražavanja!