STVORITELJEVO obilje univerzalno je načelo koje se često pogrešno tumači. Jedan od opisa tog načela glasi: »Blagostanje je svijest o Bogu kao o obilnome, sveprisutnome izvoru, izvoru koji ne presušuje nikome tko je spreman otvoriti mu se«. Nekima »obilje« i »blagostanje« mogu značiti raspolaganje materijalnim dobrima i težnju stjecanju još većeg materijalnog bogatstva. No čini li istinsko obilje spoznaja da su naš život, naše biće, naša vječnost i naš svijet ispunjeni beskonačnim prilikama za obilje?
Bi li takva perspektiva mogla odražavati drukčiji način gledanja
na sveprisutnost dobra? Pričica o ribama na prelijep način predočava značenje takvog stava. »Oprostite«, obrati se jedna morska riba drugoj, »stariji ste i iskusniji od mene, pa ćete mi vjerojatno moći pomoći. Recite mi, molim: gdje da pronađem to što nazivaju morem? Tražim posvuda, ali uzalud«.

»More je«, odgovori starija riba, »to u čemu upravo plivate.«
»Oh, ovo? Ali to je tek voda. Ja tražim more«, reče mlada riba, očito razočarana.
Koliko god ta mala riba plivala, nikad joj neće ponestati mora!

Primamo upravo kada dajemo. — Sv. Franjo Asiški

Način davanja vrijedi više od samoga dara. — Pierre Corneille 

Nema potrebe i dalje ga tražiti. To nije nešto što je dostupno samo rijetkima i odabranima. Božje je obilje prisutno svugdje i samo čeka da se s njime uskladimo. Možda moramo otvoriti duhovne oči i samo ugledati ono što je pred nama! Razne stvari dolaze i nestaju, no duhovni pojam obilja traje i ne nestaje.

Želimo li u životu pokazati blagostanje i obilje, hoćemo li početi od zahvale za sve dokaze o mentalnim, fizičkim i emocionalnim
poboljšanjima, kao i o financijskome napretku? Hoćemo li hvaliti i slaviti ljude i odnose koji čine naš život? Hoćemo li hvaliti i slaviti nebrojene prilike koje nam odabrani posao nudi kako bismo služili drugima?

Tko škrto sije, škrto će i žeti; tko obilato sije, obilato će i žeti! — Korinćanima II. 9:6

Već smo navodili kako život i davanje uz pozitivan mentalni stav donose obilje. S druge strane, mogu li život i davanje uz strah od neimaštine i mentalitet oskudice dovoditi do toga da imamo manje? U sklopu takvog stava život procjenjujemo na temelju onoga što u njemu nedostaje. A istina je da svega uistinu ima dovoljno. Doista ima dovoljno svega da bi svi uspješno živjeli i napredovali. Doista postoji beskonačan svijet u kojem možemo djelovati i svi su doista dio tog beskonačnog svijeta.

»Dajte, pa će vam se davati; dobra, zbijena, stresena i preobilna mjera«
(Luka 6:38).

Preusmjerimo li pozornost s neke daleke točke u budućnosti na sadašnjost, hoćemo li lakše spoznati svo bogatstvo i darove kojima već raspolažemo?

Kada osjećamo obilje i bogatstvo životnih darova, koji nam je sljedeći prirodni instinkt? Bi li to mogla biti želja da dijelimo i dajemo? Dajemo li jednako lako, slobodno i neograničeno kao što i primamo? Obilje i blagostanje trebaju i ulaz i izlaz, baš kao i svaka voda ako želimo da ostane svježa, čista i da se kreće. Mrtvo je more izvrstan primjer stagnacije. Nema izlaza! Samo prima, pa voda postaje ustajala i u njemu gotovo uopće nema života!
Zapamtite, sve na što usredotočimo misli širi se! Na što ste se vi usredotočili?

Hoćemo li energiju obilja zadržati dijeljenjem dijela onoga što smo dobili, davanjem drugima? I tada slijedi čudo nad čudima: što više dijelimo, to više imamo! Kada neograničeno dajemo, neograničeno i primamo. U tome leži radost puštanja energije svemira da kroz nas teče potpuno nesmetano.

Koračajmo uz dar ljubavi, davanja,
služenja i neka nam svjetlo beskrajnoga
svijeta obasjava put. — Rebekah A. Dunlap

Je li jedan od naših najplodonosnijih darova prilika da druge naučimo kako davati? Kako to postići? Možda, između ostalog, i prisjećanjem i aktiviranjem jedne stare izreke: »Najbolje je poučavati primjerom«. Koji su neki od primjera?

Ako smo unutar neke organizacije na vodećem mjestu, stvaramo li prilike onim pojedincima koji rade s nama? Pomažemo li kolegama da steknu osjećaj pripadanja cjelini? Slušamo li pomno druge kada govore? Jesmo li voljni dobro pogledati svakoga tko uđe u naš život kao učitelj? Prihvaćamo li sve prilike da svim osobama, situacijama i iskustvima u životu upućujemo neograničenu ljubav? Ako u sebi imamo obilatu ljubav, nećemo li je trebati davati i širiti? Kada drugima upućujemo ljubav i sklad, bez obzira na njihovo držanje, živimo li više u istinskome jedinstvu duha? Jesmo li razvili osjećaj poštovanja prema svemu što je živo; pokazujemo li to kroz način na koji govorimo i djelujemo?

Čovjek ne može piti riječ »voda«. Brod ne može ploviti na formuli vode H20. Riječ »kiša« ne može nam natopiti odjeću. Kada doživimo vodu ili kišu, počinjemo li točnije spoznavati pravo značenje te riječi? Kako bismo istinski doživjeli radost davanja i primanja, moramo sudjelovati u iskustvu davanja i primanja. Kad iskreno prihvatimo univerzalne zakone života ili duhovna načela i ugradimo ih u svakodnevni život, što se događa? Je li to način na koji možemo prijeći u transcendentnu dimenziju misli? Provodimo li »nesputano davanje i nesputano primanje« toliko da obilje dobro protječe kroz nas i struji prema drugima?