KABUL

Glavni grad Afganistana, promatran iz daljine, djeluje kao neki srednjovjekovni grad. Nema mnogo orijentalnog. Jedva da se osjeća Azija.

Kabul, pokrajina Afganistana, uključuje ravnicu Koh Daman i Bogram do Hindu Kuše u pravcu sjevera. Prema sjeverozapadu obuhvaća dolinu gornje rijeke Kabula. Cijeli je teritorij gorovit. Planine dosežu visinu od 7000 metara.

Klima je dobra i osvježavajuća, dok su oluje s grmljavinama, sjevernjakom i obilnim kišama učestale u proljeće.

Ova dolina igrala je važnu ulogu u povijesti zemlje. Tu se nalazilo kulturno središte u predislamskoj eri, s nekoliko cvjetajućih gradova kao što su bili Caucasum. Cartana i drugi.

Kabul, glavni i najveći grad Afganistana, na oko dvije tisuće metara nadmorske visine,

s oko 300.000 stanovnika leži unutar i izvan trokutastog klanca između dva visoka i strma planinska vijenca, koja presijeca rijeka Kabul.

Na brdima se još uvijek vide ostaci dugog zida od kamena i stvrdnutog blata s okruglim

kulama na kratkim odstojanjima, sagrađenim u doba ranog muslimanskog prodora.

Kabul je uvijek bilo važno prometno središte. Tisućljetnu superiornost duguje svojoj strateškoj poziciji gospodareći svim prilazima na sjeveru preko Hindu Kuša kao i na jugu prema Pakistanu i Indiji.

Kabul, nekoć ušančani grad, sada je kontrast malih i širokih ulica, gusto i masovno zbitih kuća s ravnim krovovima, ispresijecan bazarima i modernim zgradama. Grad se dijeli u četiri dijela: stari orijentalni grad, novi grad, Novi Kabul i istočni dio. Ušli smo u kasno poslijepodne i potražili prenoćište.

Hotel na kraju „Chickenstreeta” (Ulica pilića) bučan, jeftin — pravi raj za umorna

putnika. „Mercedes”. Tko da mu odoli! Vlasnik, Tađik sa zebnjom očekuje naš odgovor: da ili ne. Potvrdno klimnem glavom i dajem 20 afgana. Nešto kao olakšanje preletjelo mu je licem, dograbio je batinu i počeo udarati magarce, ovce, prodavače koštica, koze i nekoliko drogiranih hipija. Čistio je prostor za automobil.

Trgnut protestima, zviždanjem i ne baš prijateljskim pogledima, primijetio sam da prednjim krajem vozila guram krevet zajedno s usnulim konobarom. Pošao sam unazad uz glasne proteste onih koji su već posjedali na svoja stara mjesta. Malo naprijed, pa ulijevo, pravo u lonce šestorice Pakistanaca koji su baš tu kuhali!? Samo malo natrag, mislio sam, i udario u nešto poput stražarske kućice na kojoj je pisalo „Office manager”. Tada ugledah menadžera. Drži tranzistor i urla! Zovem vlasnika. Postavljam ultimatum. Ako Pakistanci ne presele kuhinju, ako netko ne odvuče konobara, zajedno s krevetom i ako se „office” zajedno s menadžerom ne odgura dva metra unazad, tražim novac natrag.

—   Sorry sir, ako ostajete samo jednu noć to je nemoguće. Izvadio sam još 40 afgana.

—   Ostajemo dvije noći — mrzovoljno sam dobacio vlasniku. Konobar se probudio. Pakistanci su se preselili. Jedino je „office” ostao na istom mjestu. Utjerao sam automobil u dvorište restauranta. Smjestili smo se u sobu. Nešto kasnije izašli smo na ulicu. Bjeloputi, loše odjeveni putnici u „volgama” trube magarcima natovarenim voćem, povrćem i ljudima. Korpulentne strankinje slavenskih crta lica, u haljinama na cvjetiće, kupuju afganistanska krzna, čizme, poludragi lapis lazulij, kamen lijep i plav. poput Jadranskog mora. Atmosfera s Ponte Rossa, ali na poseban način.

Sjedjeli smo na pločniku Chickenstreeta koji pamti i bolje dane. Gledamo. Na raskršću kojim nitko ne prolazi saobraćajac s pištoljem i u novoj uniformi. Kad naiđe automobil, obuzme ga panika. Prvo zaustavi saobraćaj kojeg nema, dere se na pješake koji ionako ne misle prijeći ulicu i zviždi na sve četiri strane. U međuvremenu automobil prođe, a on se razbjesni kad otkrije da ga više nema te se okomi na gomilu koja u čudu sve to mirno promatra. Sjedimo i slušamo negodovanje prodavača tepiha koji se ljute na ove „strance što ne znaju hodati”. U Kabulu je lako otkriti novajliju. Afganistan je zemlja tepiha. Tepisi

„balući” i „mauri” su poznati u svijetu. Svaki ih trgovac u Kabulu prostre ispred svoga

dućana na pločnik a često i na cestu. Prolaznici i automobili prelaze preko njih čime brže stare i dobivaju na ljepoti. Novajlija to ne zna. Kad vidi tepih na pločniku, on ga zaobiđe na opću žalost vlasnika. Iznenađeni smo koliko ljudi ne prelazi preko tepiha.

Nešto se promijenilo u Afganistanu!

Odlučili smo svratiti na čaj u „Istanbul—kafe”. To je neslužbena mjenjačnica i zborno mjesto putnika, avanturista i prodavača svega i svačega.

Pitamo za kurseve valuta. Ibrahim nam savjetuje da za dolare kupimo iranske reale. Kaže da se u Kabulu za jedan dolar dobija 170 reala. Službeni kurs je 68 reala. Predlaže

„siguran biznis”.

—   Kupiš reale ovdje. Prebaciš se u Iran. Kupiš tepihe koji te zbog povoljnog kursa koštaju trećinu cijene. Vratiš se natrag s perzijskim tepisima. Ja ih prodam istočnim turistima. Dobijenu zaradu dijelimo fifti—fifti, ili je uložiš u hašiš kojeg u pola cijene kupiš na Khyber—pasu. Pređeš u Indiju i u bivšoj portugalskoj koloniji Goi, hipijevskom raju, postaneš milijuner.

Pitamo za afgane.

—S afganima business no good. Službeni kurs dolara je 40 afgana, na crno 38 afgana. To je zato jer nema turista a za Afganistanca je sada preskupo da nabavlja pasoš. Nitko ne putuje jer samo pasoš stoji 10 000 afgana. Tu nije uključeno podmićivanje policije i vladinog službenika koji obično uzmu još daljnjih nekoliko tisuća afgana. Sve je poskupjelo, a posla nema. Pogledaj Chickenstreet. Potpuno je propao kao mjesto businessa. Vlasnici dućana živjeli su isključivo od turista. Sada piju čaj i zijevaju u nebo. Mnogi su bankrotirali jer moraju plaćati porez kao i prije, a dohotka nema. Afganistanci ne kupuju u Chickenstreetu.

Oprostio sam se od Ibrahima ali ne prije nego što sam obećao da ću ozbiljno razmisliti o poslu s perzijskim tepisima. Izgovaramo se da je pitanje transporta priličan problem o kome valja razmisliti. Vrijeme je za večeru. Valja se vratiti u „Mercedes” prije 22 sata, prije policijskog sata. Ovdašnji vojnici ne znaju za šalu. Noću Kabul odzvanja pucnjavom. Imamo još sat i pol vremena. Naš omiljeni restaurant „Steck— haus” više ne postoji. Sjedamo u prvu prčvarnicu na cesti. Roštilj vani, a jede se unutra. Petnaest afgana. šest dinara, za deset gvozdenih štapića sa po tri  komada mesa na svakome. Istina, srednji komad je uvijek komadić loja. Kebab a la Afganistan. Ukusan i dobar ako se zanemari gomila muha, otpaci po stolu i pod stolom, polumrtve šugave mačke koje vrebaju na meso. Uz večeru razgovarate o kvaliteti opijuma, kakva je bila berba grožđa, koliko sada stoji žena, o urodu hašiša u stepama Mazarišerfa i ima li bijelih šatora (bordela) u blizini grada.

Opipavate ruke koje vam nudi svaki iole iskusan prodavač droge da biste se uvjerili u njegovu vještinu i mogućnost gnječenja hašiša ili opijuma. Raspravljate o boji koja ove godine nije baš tako crvena, karakteristična za dobar opijum, Mirišete ga i slušate razloge zašto je ove godine 1200 afgana za 100 grama. Složite se na kraju da su teška vremena i da su još do jučer postojali poštenje, prijateljstvo i vjernost. Naposljetku stavite ruku na srce u znak pozdrava i zahvalnosti i rastanete se od prijatelja uključujući klinca koji raspiruje čarkol. Za one koji to ne znaju bolje je ne ulaziti u restaurant à la afgani. Na koncu, postoji hotel Interkontinental, klub Ujedinjenih naroda i nekoliko elitnih njemačkih i kineskih restauranta. Često se pitamo, kako li se osjećaju turisti, političari ili bogati biznismeni kad izađu iz

Interkontinental na ulice Kabula. Mogu li razumjeti Afganistan i njegov narod?

U hotel smo se vratili na vrijeme. Te noći za večerom se pojavio Žorž Bugar, Georgij. Prerušen u Francuza nudio nam je travu i prijateljstvo. Pretvarali smo se da ne raspoznajemo njegov loš francuski i da ne sumnjamo da je tek prije dva tjedna stigao iz Marseillea.

Žorž je bio policajac za hipije i goste u ,,Mercedesu”. No mi smo bili i televizija i strani

novinari i povremeni gosti Interkontinental. Tamo je policajac Georgij bio predstavnik minhenske firme za uvoz kože.

U toku našeg boravka u Kabulu sreli smo nekoliko Georgija, od hipija do arheologa.

Svi ti Georgiji i Žorževi nudili su pomoć, a mi smo je prihvaćali, ispucavajući prazne kamere i govoreći o nepostojećim planovima.

U Kabulu prvi puta obojica doživljavamo rat. Jest da sam bio u Indiji u doba indijsko—

pakistanskog rata, gdje sam doživio bombardiranja, zamračene prozore i bježanje u protuavionska skloništa. Jest da je Bebek landrao jugoistočnom Azijom dok su se tamo vodile borbe, no sve to nije bilo to.

Rat uzima različite oblike. Onaj klasičan — mi protiv njih — je nešto drugo, ljude hvata čak i neki elan, neka nada, neko stremljenje. No u Afganistanu nije se znalo tko su mi a tko oni. Nije se radilo o ratu zelene i crvene zastave, kako se to prikazuje u zapadnoj štampi. Na koncu, i Amin i Taraki i drugi već mrtvi predsjednici bili su drugovi školovani na istim idejama.

Ulaziti u detaljne analize nije preporučljivo ne samo zbog nekih obaveza prema ljudima

koji su nam pomogli, ukazali prijateljstvo i dobre namjere. Ulaziti u neke objektivne analize je jednostavno prekomplicirano. Opisati se može jedino atmosfera. Ni Bebek ni ja nismo neki naročiti pacifisti. Lozinka nam je bila cijelo vrijeme: ako se već mora ginuti, pa nek’ se gine.

No atmosfera u Kabulu bila je nešto drugo. Ne daj nam Zeuse takvoga rata u Jugoslaviji, govorili smo dok smo šetali praznim ulicama i jurili kući u hotel da nas ne zahvati policijski sat.

Ta teška atmosfera toliko je promijenila tu zemlju da je gotovo nismo ni poznavali. Nitko ništa ne govori, svatko se svakoga boji, nitko ništa ne zna.

Noću nad Kabulom šaraju reflektori, kadšto se čuju mitraljeski rafali. Neki avioni

uzlijeću, neki slijeću. U daljini eksplozije. Sve je to tako, i mnogo gore u Bejrutu, no ni tamo nema te težine. Kada se tamo očiste ulice, život se nastavlja. U Kabulu, međutim, težina i napetost ne popuštaju ni za trenutak.

Smjestili smo se u trošnom jeftinom hotelu i započeli dugi period čekanja. Osim snimanja u okolici Kabula, uglavnom smo nastojali naći neki način da uđemo u Tibet.

Nismo  uspjeli  dobiti  dozvolu  za  ulazak  u  Tibet  preko  Karakoruma.  No  nismo

odustajali. Konačno, naši su pokušaji ipak urodili plodom. Poljska alpinistička ekspedicija spremala se na Himalaye. U Kafiristan, objasnili su nam, moglo se ući i preko državice Čitrala, koja je sada pod kontrolom Pakistana. Istovremeno, iz Kafiristana mogli smo preko Kašmira ući u Tibet. Sve te dozvole i papire koji su nas kreditirali kao alpinističku ekspediciju osigurali su nam Poljaci. Naš posao u Afganistanu bio je završen. Kafiristan nije imao previše veze s Bebekovim radom, no za mene je Karifistan zemlja kalaša, koju hermetička tradicija drži potomcima rase s Atlantide. To je bila ključna postaja za prelaz u Stakleni grad. Kafiristan, središte Kafira — nevjernika, zemlja o kojoj je pričao pijani Tarik, zadnja i možda jedina postaja bijelih ljudi — nove rase koja je još uvijek poštovala sile i realnost staroga svijeta, svijeta koji osim u Kafiristanu živi samo još među domorocima!

Trebalo je izići iz Afganistana preko poluslobodne teritorije, djelomice pod kontrolom Afganistana, djelomice Pakistana. Trebalo je proći kroz Khyberski prolaz. No kako?  Iz Kabula se nije izlazilo tek tako.