2.       Kabala: nekad i sad

Veliki plan

Danas je u Hollywoodu prilično unosan trend »potrage za duhovnošću«, pa se može steći dojam da je i kabala nastala u toj juhi instant­duhovnosti i novih kvazireligija. Taj je dojam, međutim, više nego pogrešan. Kabala je ovdje tisućama go­ dina. Kada se prvi put pojavila, ljudi su bili mnogo bliži Pri­ rodi nego danas. Osjećali su intimnu povezanost i njegovali odnos s njom.

U ta vremena ljudi nisu imali razloga odvajati se od Pri­ rode. Nisu bili toliko okrenuti samima sebi i otuđeni od svo­ jeg prirodnog okoliša koliko smo mi danas. Jednako tako, čo­ vječanstvo Prirodu nije poznavalo dovoljno da bi se osjećalo sigurno. Umjesto toga, ljudi su se bojali prirodnih sila, što ih je nagnalo da Prirodu doživljavaju kao nadmoćnu silu.

S jedne strane bivajući intimni s Prirodom, a s druge bojeći je se, ljudi su težili učiti ne samo o svijetu koji ih okružuje nego, još važnije, odrediti što ili tko njime upravlja.

Tih ranih dana, nisu se mogli skriti od prirodnih elemenata; nisu mogli izbjeći  teškoće kako to  danas možemo  u ovome svijetu »po mjeri čovjeka«. Još važnije, strah od Prirode, zajedno s bliskošću s njome, potaknuo je mnoge da traže i otkrivaju plan koji Priroda ima za njih same, a posljedično tomu i za sve nas.

Ti pioniri istraživanja željeli su znati ima li Priroda uopće neki smisleni cilj, a ako ima, što bi u tom Velikom planu mogla

biti uloga čovječanstva. Osobe koje su primile najvišu razinu znanja o tome Velikome planu znani su kao kabalisti.

Jedinstven među tim pionirima bio je Abraham. Kada je otkrio Veliki plan, nije ga samo podrobno istražio, nego je, što je i mnogo važnije, taj nauk prenio drugima. Shvatio je da je potpuno shvaćanje plana Prirode jedina učinkovita zaštita od patnje i straha. Kada je to shvatio, nije štedio truda naučiti svakoga tko je želio učiti. Zbog toga je Abraham postao prvi kabalist u dinastiji učitelja kabale. Najdostojniji studenti po­ stali su sljedeća generacija učitelja, a oni su potom prenijeli svoja znanja sljedećoj generaciji studenata.

»Dizajnera« Velikoga plana kabalisti nazivaju Stvoritelj ili Kreator, a sam Plan Misao stvaranja. Drugim riječima, a ovo je važno: kada kabalisti govore o Prirodi ili prirodnim zakonima, govore o Stvoritelju. I obrnuto, kada govore o Stvoritelju, govore o Prirodi ili prirodnim zakonima. Ti pojmovi znače isto.

Pojam kabalist dolazi iz hebrejske riječi kabala, što znači primanje. Izvorni je jezik kabale hebrejski, posebno raz­ vijen jezik od strane kabalista, da im pomogne međusobno komunicirati o duhovnome. Mnoge kabalističke knjige pisane su i na drugim jezicima, ali osnovni su pojmovi uvijek na hebrejskome.

Za kabalista pojam Stvoritelj ne predstavlja nadnaravno, uda­ ljeno biće, nego sljedeći stupanj koji čovjek treba dostići u traga­ nju  za  višim  znanjem.  Hebrejska  riječ  za  Stvoritelja  je  Bore, i sastoji se od dvije riječi: Bo (dođi) i Re‘eh (vidi). Dakle, riječ Stvoritelj osobna je pozivnica da iskusimo duhovni svijet.

Kolijevka znanosti

Znanje koje su prvi kabalisti stekli nije im samo pomoglo ra­ zumjeti  kako  stvarnost  uistinu  funkcionira.  S  tim  znanjem

mogli su objasniti fenomene prirode kojima su  svjedočili. Tako je bilo prirodno da oni postanu učitelji i da znanje koje nam prenose postane osnova starih, ali i modernih znanosti.

O kabalistima možda razmišljamo kao o povučenim ljudi­ ma koji se skrivaju po zadimljenim odajama i pišu magijske skripte. Doista, do kraja 20. stoljeća kabala jest bila čuvana u tajnosti. Tajnoviti pristup kabali proizveo je mnoge priče i legende. Iako je velik dio tih priča pogrešan, one ipak zbunjuju čak i najupornije mislioce.

Gottfried Leibnitz, veliki matematičar i filozof, zorno je prikazao što misli o tome kako je tajnovitost utjecala na kabalu: »Čovjekova želja za znanjem, zato što nije imao pravi ključ kojim bi otključao tu tajnu, svedena je na knjige pune svakakvih vrsta praznovjerja koja su iznjedrila vrstu »vulgarne kabale«, koja ima malo toga zajedničkoga s istinskom kabalom; kao i različite fan­ tazije pod imenom magije.«

Ali kabala nije oduvijek skrivena. Ustvari, prvi su kabalisti bili vrlo otvoreni glede svoga znanja i društveno vrlo aktivni. Često su vođe nacija bili kabalisti. Kralj David vjerojatno je najpoznatiji primjer velikoga kabalista koji je ujedno bio i veliki vođa.

Aktivno sudjelovanje kabalista u društvu u kojemu je živio razvilo je osnove onoga što danas zovemo zapadnjačkom filozo­ fijom, koja je poslije postala osnovom moderne znanosti. Evo što humanist Johannes Reuchlin, inače klasični učenjak i stručnjak za stare jezike i tradicije, piše u svojoj knjizi De Arte Cabbalistica:

»Moj učitelj Pitagora, otac filozofije, svoja je učenja preuzeo od kabalista... prvi je do tada nepoznatu riječ kabala preveo u grčku riječ filozofija... kabala ne dopušta da svoje živote provedemo u prašini, nego nam uzdiže um na vrhunac znanja...«

Drugi pravci

Ali filozofi nisu bili kabalisti. Nisu mogli doseći dubinu kaba­ lističkoga znanja jer nisu proučavali kabalu. To je znanje zahti­ jevalo vrlo specifičan tretman, međutim, razvijeno je i rabljeno na pogrešan način. Tako kabalističko znanje kreće drugačijim pravcem nakon što je migriralo u druge krajeve svijeta, gdje u to vrijeme nije bilo kabalista.

Tada čovječanstvo skreće pogrešno. Iako je zapadnjačka fi­ lozofija uključivala dijelove kabalističkih znanja, pošla je posve drugim pravcem. Tako je izrodila znanosti koje istražuju ma­ terijalni svijet i koji doživljavamo preko naših pet osjetila. No kabala je znanost koja  poučava  što  se  događa  izvan  onoga što možemo percipirati preko tjelesnih osjetila. Promijenjena predodžba odvela je čovječanstvo u suprotnom pravcu od onoga koji su otkrili kabalisti, a o posljedicama toga govorit ćemo u sljedećim poglavljima.

Velika pitanja  

Kabala je bila skrivena oko 2000 godina. Razlog je jednostavan – nije bilo potrebe za njom. Čovječanstvo se tijekom tog vremena zaokupilo  razvojem  monoteističkih  religija,  a  naposljetku  i

znanosti. Oboje su stvoreni da bi odgovorili na najosnovnije

čovjekovo pitanje – Koje je naše mjesto na svijetu i svemiru, te

–   Što je svrha našeg postojanja? Drugim riječima – Za što smo rođeni?

No danas, više no ikad, osjećamo da ono na čemu smo ra­ dili proteklih 2000 godina više ne zadovoljava naše potrebe. Objašnjenja koja nam pružaju religija i znanost više nas ne zadovoljavaju. Odgovore na najosnovnija pitanja o svrsi  ži­ vota tražimo drugdje. Okrećemo se istočnjačkim učenjima, proricanju budućnosti, magiji i misticizmu. A neki se okreću kabali.

Kabala je oblikovana upravo na način da nam pruži kon­ kretne odgovore. Nanovo otkrivajući drevna saznanja o smislu života, doslovce ispunjavamo pukotinu između čovječanstva i Prirode nastalu nakon što smo se od kabale okrenuli filozofiji.

Kabala stupa na scenu

Kabala je svoju »premijeru« imala prije nekih 5000 godina u Mezopotamiji, staroj zemlji na mjestu današnjega Iraka. Me­ zopotamija nije bila rodno mjesto samo kabale, nego svih starih učenja i misticizma. Ljudi su tada vjerovali u mnoga različita učenja, često slijedeći više njih istodobno. U tom kulturnom sre­ dištu staroga svijeta razvijane su i njegovane astrologija, prori­ canje, magija, čarobnjaštvo, uroci...

Dok god su ljudi bili sretni sa svojim uvjerenjima, nisu os­ jećali potrebu za promjenom. Htjeli su znati što trebaju napra­ viti da bi im život bio ugodniji i da bi živjeli u sigurnosti. Nisu se propitivali o nastanku života, niti o važnijem – tko ili što je stvorilo pravila života.

Razlika između ta dva pitanja na prvi se pogled čini ne­ znatnom. No pitanje o životu i pitanje o pravilima koja ga ob­ likuju razlikuju se poput učenja kako voziti automobil u od­ nosu na učenje kako ga napraviti. Riječ je o potpuno drugoj razini znanja.

Pokretač promjena

Želje se ne pojavljuju »ni iz čega«. One se nesvjesno oblikuju u nama i na površinu izlaze tek nakon što postanu nešto određeno, poput: »Želim pizzu.« Prije toga, želje ne osjećamo ili ih u najboljem slučaju osjećamo kao nekakav opći nemir. Svi smo doživjeli onaj osjećaj kao da nam je nešto potrebno, a da istodobno ne znamo što bi to bilo. E pa, to je želja koja još nije oblikovana.

Platon je jednom prigodom rekao »Nužda je majka pro­ nalaska« i bio je u pravu. Slično tomu, kabala nas uči da je uopće poželjeti nešto jedini način da nešto i naučimo. To je vrlo jednostavna  formula:  kada  želimo  nešto,  učinimo  što je potrebno  da  to i  ostvarimo.  Pronađemo vrijeme,  uložimo energiju i razvijemo potrebne vještine. Ispada da je želja po­ kretač promjene.

Način na koji se naše želje razvijaju definira i oblikuje čitavu ljudsku povijest. Kako su se želje razvijale, tako su poticale ljude da uče o svojoj sredini ne bi li ispunili svoje želje. Za razliku od minerala, biljaka i životinja, ljudi neprestano evo­ luiraju. Sa svakom generacijom i svakom osobom, želje postaju jače i jače.

Preuzimanje  »kontrole«

Pokretač promjene – želja – sazdana je od pet razina; od nula do četiri. Kabalisti taj pokretač nazivaju »voljom za primanjem užitka« ili jednostavno, »voljom za primanjem«. Prije 5000 godina, kada se kabala prvi puta pojavila, volja za primanjem bila je na razini »nula«. Kao što možda možete pretpostaviti, danas smo na razini »četiri« – najvišoj razini.

Davno, kada je volja za primanjem bila na »nultoj« razini, želje nisu bile dovoljno jake da nas odvoje od Prirode, kao ni da nas odvoje jedne od drugih. Jedinstvo s Prirodom bilo je uobičajen način života, a danas, ponovno učenje toga mnogi od nas nemalo plaćaju novcem na tečajevima meditacije (koji, priznajmo, nisu uvijek uspješni). Ljudi nisu znali drugačije. Nisu znali čak ni da mogu biti odvojeni od Prirode, niti su to željeli.

Ustvari, nekada je komunikacija između čovječanstva i Pri­ rode tekla bez prepreka, riječi nisu bile ni potrebne: ljudi su komunicirali mislima, telepatski. Bilo je to vrijeme jedinstva i čitavo čovječanstvo bilo je kao jedan narod.

U Mezopotamiji, međutim, stvari su se počele mijenjati: ljudske želje počele su rasti i postajati egoističnije. Ljudi su poželjeli mijenjati Prirodu i rabiti je za sebe. Umjesto da joj se prilagode, poželjeli su je promijeniti kako bi ona odgovarala njihovim potrebama. Odvojili su se i otuđili od Prirode i jedni od drugih. Danas, mnogo stoljeća poslije, otkrivamo da to nije bilo pametno. Jednostavno – stvar nije funkcionirala.

Kako su se ljudi postavljali protivno svojoj okolini i društ­ vima u kojima su živjeli, tako su gubili vezu s drugim ljudima i Prirodom kao svojim domom. Ljubav je zamijenila mržnja i ljudi su se odvojili jedni od drugih.

Posljedično, nastala je podjela do tada jedinstvenoga naroda staroga svijeta. Prvo se razdvojio u dvije grupe od kojih je jedna otišla na istok, a druga na zapad. Rasipanje se nastavilo, da bi se na kraju formirale brojne nacije kakve danas postoje.

Nastanak različitih jezika jedan je od najočitijih simptoma podjele. Biblija to opisuje kao »pad babilonske kule«. Ovi ra­ zličiti jezici odvojili su ljude jedne od drugih te proizveli zbrku i prestanak funkcioniranja. Hebrejska riječ za zbrku je Bilbul i po tome glavni grad Mezopotamije dobija ime Babel (Babilon).

Od samoga trenutka razdvajanja – kada su naše želje narasle s razine nula na razinu jedan – počinje borba protiv Prirode. Umjesto da ispravimo rastući egoizam ne bismo li ostali jedno s Prirodom, to jest sa Stvoriteljem, izgradili smo mehaničku, tehnološku obranu protiv nje. Zato smo razvili znanost i teh­ nologiju. Bili mi toga svjesni ili ne, ispada da pokušavamo kontrolirati Stvoritelja i preuzeti »kontrolu«.

U takvome Babilonu živio je Abraham. Pomagao je svome ocu izrađivati i prodavati male idole. Nije teško uvidjeti da je u tom »New Yorku staroga svijeta« Abraham bio u centru kaosa ideja. Ova konfuzija također objašnjava pitanje na kojemu je Abraham ustrajao: »Tko je vlasnik ovoga grada?«

Odgovor ga je naveo da otkrije zakon Prirode. Kada je shvatio da postoji svrha toj konfuziji i zastranjivanju, brzo je o tome počeo učiti svakoga tko je bio voljan slušati.

Skrivanje, traženje i... nenalaženje

Razina egoizma nastavila je rasti, svakom nas razinom sve više odvajajući od  Prirode  (Stvoritelja).  U  kabali,  razdaljina se ne mjeri metrima ili kilometrima. Mjeri se svojstvima. Svojstvo Stvoritelja je cjelovitost, povezanost i davanje; ali os­ jetiti ga moguće je jedino kada i sami steknemo ta svojstva. Ako sam okrenut sebi, nema šanse da ću se povezati s nečim toliko cjelovitim i altruističnim kao što je Stvoritelj. To bi bilo jednako uzaludno kao pokušavati vidjeti osobu kojoj smo okrenuti leđima.

Okrenuti smo Mu leđima i želimo Ga kontrolirati pa je jasno da, što više pokušavamo, postajemo sve frustriraniji. Jasno, ne možemo kontrolirati nešto što ne možemo vidjeti ni osjetiti. Ta želja ne može biti ispunjena ako se ne okrenemo za 180 stupnjeva, pogledamo u suprotnom pravcu i tako Ga pronađemo.

Mnogi su već umorni od propalih obećanja tehnologije o bogatstvu, zdravlju i sigurnoj sutrašnjici. Premalo ljudi došlo je do svega toga, ali čak ni oni ne znaju što će s njima biti sutra. Pozitivno u vezi toga je da tjera da se preispitamo i upitamo: »Je li moguće da čitavo vrijeme putujemo u krivome smjeru?«

Kada prihvatimo činjenicu da kriza postoji, postajemo sposobni i otvoreno priznati da je put koji smo odabrali us­ tvari slijepa ulica. Odabrali smo tehnologiju i svoju prirodu načinili suprotnom Prirodi, a umjesto toga trebali smo vlastiti egoizam zamjeniti altruizmom, što bi rezultiralo jedinstvom s Prirodom.

U kabali, riječ koja se koristi za ovu promjenu je tikkun (is­ pravljanje). Shvatiti našu suprotnost u odnosu na Stvoritelja

znači da moramo prihvatiti rascjep koji je nastao među ljudskim bićima prije pet tisuća godina. To se zove »prepoznavanje zla«. Nije lak, ali je prvi korak ka istinskom zdravlju i sreći.

Globalna kriza ima sretan kraj

U posljednjih 5000 godina svaka je od dvije struje  koje  su pošle iz Mezopotamije evoluirala u civilizaciju različitih ljudi. Od te dvije grupe, jedna je postala poznata kao »zapadna civi­ lizacija«, a druga kao »istočna civilizacija«.

Odnosi između dvije civilizacije pogoršavali su se tijekom procesazapočetogprvimraskolom.Prijepettisućljećapodijeljena je jedinstvena nacija jer je egoizam rastao i razdvajao njezine članove. Vrijeme je da se ove »nacije« – čovječanstvo – iznova ujedine i postanu jedinstvena nacija. Još smo na prijelomnoj točki, ali smo danas toga svjesni više nego prije.

Prema kabalističkoj mudrosti aktualni sukob između raz­ ličitih kultura i ponovno pojavljivanje mističnih vjerovanja kakvi su bili uobičajeni u staroj Mezopotamiji zapravo ozna­ čavaju početak ponovnog spajanja čovječanstva u novu civi­ lizaciju. Danas počinjemo shvaćati da smo svi povezani i da moramo iznovo izgraditi stanje otprije raspada. Iznova izgra­ đujući jedinstveno čovječanstvo, ujedno ćemo obnoviti našu vezu s Prirodom, sa Stvoriteljem.

Egoizam je kvaka-22*

Mudrost kabale otkrivena je u vrijeme prve popularizacije misticizma. Pružala je znanje o postupnom rastu našeg egoi­ zma i o tome što ga je izazvalo. Kabalisti su učili da je sve što postoji sazdano od želje za samoispunjenjem.

*                  Kvaka-22/Catch-22: termin koji uvodi Joseph Heller u istoimenom romanu, opisujući paradoks u zakonu, pravilu ili praksi zbog kojega je netko žrtva bez obzira na izbor koji učini. U teoriji vjerojatnosti pojam se odnosi na situaciju tipa – Ako ispadne pismo – ja dobivam; ako ispadne glava – ti gubiš, (op.prev.)

Te želje, međutim, ne mogu biti ispunjene u svojoj izvornoj formi, kada su usmjerene prema zadovoljavanju sebe samih. Naime, želju poništavamo čim je zadovoljimo. A ako poništimo želju za nečim, prestajemo uživati.

Na primjer, pomislite na svoju omiljenu hranu. Zamislite se u nekom restoranu, udobno ste smješteni dok vam nasmiješeni ugostitelj donosi pokriveni pladanj, postavlja ga ispred vas i podiže poklopac. Hmmm... ta poznata i ukusna aroma! Uži­ vate li već? Vaše tijelo uživa, zbog toga i na samu pomisao o ukusnoj hrani izlučuje probavne sokove.

No čim počnete jesti, užitak se smanjuje. Što postajete sitiji, manje užitka dobivate od jedenja. Na kraju, kad ste zadovoljili svoju glad, više ne možete uživati u hrani i prestajete jesti. Ne stajete samo zato što ste siti, nego i zato što jedenje na pun želudac nije zabavno. Ovo je kvaka­22 kad se radi o egoizmu – ako dobijete što želite, više to ne želite.

Kako ne možemo živjeti bez užitka, moramo neprestano tražiti nove i veće užitke. To činimo razvijajući nove želje koje će također  ostati  neispunjene.  U  tom  se  krugu bjesomučno vrtimo. Jasno, što više želimo, praznije se osjećamo. A što se praznijima osjećamo, to postajemo nezadovoljniji.

S obzirom na to da se sada nalazimo na najintenzivnijoj razini želje u našoj povijesti, ne možemo se oteti dojmu da smo zapravo nezadovoljniji  nego  ikada,  iako  je  neosporno da imamo više materijalnog bogatstva nego što su imali naši očevi i očevi naših otaca. Kontrast između onoga što imamo i sve većeg nezadovoljstva koje osjećamo jest osnova krize koju danas doživljavamo. Što postajemo egoističniji, praznije se osjećamo. A kriza se pogoršava.

Neophodnost altruizma

Izvorno, svi su ljudi međusobno bili povezani. Osjećali smo i mislili o sebi kao jedinstvenom ljudskom biću i upravo to

je način na koji se Priroda ophodi s nama. To »kolektivno« ljudsko biće zove se Adam, od hebrejske riječi domeh (sličan), što znači sličan Stvoritelju, koji je također jedinstven i cjelovit. No, usprkos našoj početnoj jednosti, rast egoizma uzrokuje gubitak tog osjećaja i postajemo udaljeniji jedni od drugih.

Kabalističke knjige govore da Priroda ima u planu nastavak rasta našeg egoizma sve dok ne shvatimo da smo se razdvojili i počeli mrziti jedni druge. Logika koja se krije iza tog plana je da prvo moramo osjetiti jedinstveno biće, a zatim se razdvojiti na egoistične i otuđene individue. Jedino tada ćemo moći sh­ vatiti da smo postali nešto posve suprotno Stvoritelju i da smo krajnje sebični.

Štoviše, to je jedini način da shvatimo egoizam kao nešto negativno, neispunjavajuće i krajnje beznadno. Kako reko­ smo, naš nas egoizam razdvaja od drugih i od Prirode. Ali da bismo to promijenili, moramo prvo shvatiti sve navedeno. To će nas dovesti do želje za promjenom i do otkrivanja nači­ na preobrazbe u altruiste – ponovno spojene s čitavim čovje­ čanstvom i Prirodom – Stvoriteljem. Na kraju, već smo rekli da je želja pokretač promjene.

Kabalist Yehuda Ashlag piše da ulazak Više Svjetlosti u želju i napuštanje iste stvara posudu. Zadatak tog svjetla je altruističan. Drugim riječima, ako želimo os­ jećati jedinstvo sa Stvoriteljem, prvo moramo biti uje­ dinjeni s Njim, a zatim osjetiti gubitak ovoga jedinstva. Iskusivši oba stanja, moći ćemo načiniti svjestan izbor, a svjesnost je bitna za pravo jedinstvo.

Možemo ovaj proces usporediti s djetetom koje, dok je malo, osjeća  povezanost  s  roditeljima;  kao  adolescent se pobunjuje; a konačno, kada dijete odraste, razumije i opravdava okolnosti svojega odrastanja.

Ustvari, alturizam nije samo mogućnost. Samo naizgled mo­ žemo izabrati hoćemo li biti  egoistični  ili  altruistični.  Ali, ako proučimo Prirodu, altruizam ćemo smatrati njezinim najosnovnijim zakonom. Naprimjer, svaka stanica u tijelu pri­ marno je egoistična. No, da bi postojala, mora prevladati svoje egoistične porive zbog dobrobiti tijela kao cjeline. Nagradu koju ta stanica dobiva je da ne doživljava samo svoju egzistenciju, nego život čitavoga tijela.

Mi također moramo razviti sličnu vezu s ostalima. Što budemo uspješniji u vezanju s ostalima, više ćemo osjećati Adamovo vječno postojanje umjesto prolaznosti fizičke egzi­ stencije.

Danas je altruizam postao posebno važan za naše preživ­ ljavanje. Postalo je jasno da smo svi povezani i ovisni jedni o drugima. Ova ovisnost proizvodi novu i vrlo preciznu de­ finiciju altruizma: svaki  čin  namjere  koji  dolazi  iz  potrebe da se čovječanstvo poveže u jedno jedino biće smatra se al­ truističnim. Sukladno tome, svaki je čin ili namjera koja nije fokusirana na ujedinjenje čovječanstva egoistična.

Iz toga proizlazi da je naša suprotnost Prirodi ustvari izvor sve patnje koje vidimo u svijetu. Sve drugo u Prirodi – mi­ nerali, biljke i životinje – insitnktivno slijede prirodni zakon altruizma. Samo je ljudsko ponašanje u suprotnosti s ostatkom Prirode i Stvoriteljem.

Štoviše, patnja koju vidimo oko sebe nije samo naša. Svi drugi dijelovi Prirode također pate zbog naših pogrešnih po­ stupaka. Ako svaki drugi segment Prirode  insinktivno  sli­ jedi svoj zakon, a samo čovjek ne, tada je upravo čovjek je­ dini pokvareni element u Prirodi. Jednostavno rečeno, kada korigiramo sebe iz egoizma u altruizam, sve će ostalo biti korigirano: zagađenost, oskudica, ratovi i društvo u cjelini.

Pojačana percepcija

Postoji posebna nagrada od altruizma. Može se doimati da bi se jedina promjena sastojala od davanja prioriteta drugima ispred sebe, ali postoje daleko veće beneficije. Kada počnemo razmišljati o drugima, postajemo sjedinjeni s njima i oni s nama.

Razmislite o ovome: na svijetu  je  oko  6,5  milijardi  ljudi. Što ako, umjesto što imate dvije ruke, dvije noge i jedan mo­ zak; raspolažete s čak 13 milijardi ruku i nogu, i 6,5 milijardi mozgova? Zvuči zbunjujuće? Ustvari nije, jer svi bi ti mozgovi funkcionirali kao jedan, a sve ruke kao jedan par. Čitavo čovječanstvo funkcioniralo bi kao jedno tijelo čije su mogućnosti povećane 6,5 milijardi puta.

Čekajte, još nismo gotovi s nagradama! Osim što će postati super­čovjek, svatko tko postane altruističan primit će najpo­ željniji poklon: sveznanje, potpuno prisjećanje. Stjecanjem al­ truizma, koji je Stvoriteljeva priroda, izjednačujemo se s Njime, i počinjemo razmišljati kao On. Počinjemo razumjeti zašto se sve događa, kad se treba dogoditi i što učiniti ako bismo htjeli da se dogodi drugačije. U kabali, to se stanje zove jednakost forme i to je svrha stvaranja.

To stanje pojačane  percepcije, ili  jednakosti forme, pred­ stavlja odgovor na pitanje zašto smo uopće stvoreni. Evo zašto smo stvoreni jedinstveni, a zatim se razdvojili – da bismo se mogli ponovno ujediniti. U tom procesu naučit ćemo zašto Priroda čini ono što čini i postati mudri kao Misao koja ju je stvorila.

Kad se  ujedinimo s Prirodom, osjećat ćemo se  vječnima i potpunima, poput Nije. Čak i kad naša tijela umru, osjećat ćemo kako nastavljamo postojati u vječnoj Prirodi. Fizički život i smrt više nas neće doticati jer će naša prijašnja percepcija, okrenuta prema samima sebi, biti zamijenjena cjelovitom, al­ truističnom percepcijom. Naši životi postat će život cjelovite Prirode.

Sada je vrijeme

Knjiga Zohar, »Biblija« kabale, napisana je prije otprilike 2000 godina. Tvrdi da će do kraja 20. stoljeća ljudski egoizam doseći neviđen intenzitet.

Kao što smo već ustvrdili: što više želimo, praznije se os­ jećamo. Zato od kraja 20. stoljeća čovječanstvo osjeća najveću prazninu ikad. Knjiga Zohar također piše da će, kada dođe do opisanoga osjećaja praznine,  čovječanstvo  tražiti  lijek.  Tada će, kaže Zohar, doći vrijeme da se kabala predstavi čitavom čovječanstvu kao način dolaska do ispunjenja kroz jednakost s Prirodom.

Proces stjecanja potpunosti, tikkun, neće se dogoditi od­ jednom niti u isto vrijeme za svakoga od nas. Da bi došlo do tikkuna, čovjek ga mora htjeti. To je proces koji uključuje našu volju.

Korekcija počinje kada osoba shvati da je njezina egoistična priroda izvor svog zla. To je vrlo osobno i snažno iskustvo, ali nedvojbeno dovodi čovjeka do želje za promjenom prema altruizmu.

Kako rekosmo, Stvoritelj nas tretira kao jedno, ujedinjeno stvorenje. Pokušavamo do svojih ciljeva doći egoistički, ali danas otkrivamo da će naši problemi biti riješeni jedino ko­ lektivno i altruistično. Što smo svjesniji svojeg egoizma, više ćemo željeti rabiti metode kabale kako bismo promijenili svoju prirodu u altruističnu. Nismo to učnili kada se kabala prvi put pojavila, ali možemo sada, zato što sada znamo da nam je potrebna!

Proteklih 5000 godina ljudske evolucije bio je proces ispro­ bavanja jedne metode. Ispitivali smo užitke i postajali zavarani njima, a svoje smo greške ostavljali sljedećim naraštajima. Me­ tode su dolazile i odlazile, ali nismo postali sretniji. Sada, kad se pojavila metoda kabale, ciljana da korigira najvišu razinu egoizma, više ne moramo slijediti iluzorne puteve. Naš najgori

egoizam možemo jednostavno ispraviti kroz kabalu, a ostale korekcije uslijedit će kao domino­efekt. Zato, tijekom ove ko­ rekcije, možemo osjećati ispunjenost, nadahnuće i radost.

Ukratko

Mudrost kabale (mudrost primanja) prvi se puta pojavila prije oko 5000 godina, kad su se ljudi počeli pitati o svrsi vlastita postojanja. Oni koji su znali odgovor, zvani su kabalisti.

No tada su želje većine ljudi bile premale da bi tražili to znanje. Kad su kabalisti vidjeli da čovječanstvo ne treba njihovu mudrost, sakrili su je i tajno pripremali za vrijeme u kojemu će svi biti spremni za nju. U međuvremenu, čovječanstvo je stvorilo druge kanale, poput religije i znanosti.

Danas smo svjedoci toga da je sve veći broj ljudi uvjeren da religija i znanost nemaju odgovor za najdublja životna pitanja, a za odgovorima počinju tragati drugdje. Ovo je vrijeme koje je kabala čekala i to je razlog zašto se ponovno javlja – da pruži odgovor na pitanje o smislu postojanja.

Kabala nam govori da je Priroda, što je sinonim za Stvoritelja

–  cjelovita, altruistična i jedinstvena. Govori nam da ne samo

da moramo razumjeti Prirodu nego i da ovu razinu postojanja

moramo željeti implementirati unutar sebe.

Postupajući ispravno, kabala kaže  da ćemo biti ne samo izjednačeni s Prirodom, nego ćemo razumjeti i Misao koja stoji iza nje – Veliki plan. Konačno, kabala tvrdi da, razumijevajući Veliki plan, postajemo jednaki kao Veliki planer, i da je to smisao stvaranja – izjednačiti se sa Stvoriteljem.