John G. Taylor (fizikalni matematičar)

Godine 1974., dr. John G. Taylor, fizikalni matematičar s Londonskog sveučilišta, pojavio se s Urijem Gellerom u emisiji BBC-a. Geller se proslavio sposobnošću savijanja i pomicanja metala na načine neobjašnjive običnim zakonima fizike.

Za Taylora je prvi susret s Gellerom bio veoma uznemirujući. U svojoj knjizi Superminds, napisao je (1975., str. 49): "Samo jedno neposredno promatranje Gellera na djelu, na mene je ostavilo neodoljivo snažan dojam. Osjećao sam kao da se čitav okvir kroz koji sam do tada promatrao svijet, odjednom uništio. Osjećao sam se potpuno gol i ranjiv, okružen neprijateljskim, neobjašnjivim univerzumom.

Mnogo je dana prošlo nakon što sam se uspio pomiriti s tim osjećajem. Neki moji kolege čak se nisu htjeli suočiti s tim problemom, odbivši prisustvovati prikazivanjima tih neobičnih fenomena. Premda je to posve razumljivo, takvo stajalište ne pretkazuje dobro znanosti u budućnosti."

Suočen s takvim izazovom, Taylor je odlučio izravno se uvjeriti u Gellerove sposobnosti. Tako je Taylor 2. veljače 1974., izveo pokuse s Gellerom u svom laboratoriju pod pomno kontroliranim uvjetima. Rezultati su bili različiti.

Geller je bezuspješno pokušavao svinuti metalnu šipku koju nije smio doticati. Na pladnju pokraj njega nalazilo se nekoliko metalnih traka za potrebe pokusa.

Taylor je napisao (1975., str. 51): "Tada sam uočio da je jedna od aluminijskih traka, koje su ležale na pladnju, svinuta, iako je Geller, kao ni itko drugi u sobi, barem koliko sam mogao vidjeti, nije dotaknuo." Taylor je nakon toga testirao Gellerovu čuvenu sposobnost svijanja žlica, upotrijebivši jednu od svojih žlica za pokus.

Izvijestio je (1975., str. 51): "Držao sam udubljeni dio žlice, koji je Geller nježno pomilovao rukom. Nakon dvadesetak sekundi, najtanji dio drške, dug oko pola centimetra, iznenada je omekšao i žlica se prepolovila na dva dijela. Potom su krajevi žlice brzo - za manje od sekunde - iznova očvrsnuli... Ondje, pod laboratorijskim uvjetima, uspjeli smo ponoviti taj nevjerojatan pokus.

Geller jednostavno nije krišom pritisnuo žlicu dovoljno da izazove takav učinak, a da ne spominjem prethodno omekšavanje metala. Osim toga, nitko nije mogao nešto petljati sa žlicom, budući da je posljednjih godinu dana bila u mom vlasništvu."

U nekim od kasnijih pokusa, Geller je bez dodirivanja savinuo aluminijsku traku, koja se nalazila u epruveti. Prilikom drugog pokusa, Taylor je ustanovio da Geller može svinuti mjedenu traku za 10 stupnjeva, no u smjeru suprotnom od smjera nanošenja pritiska. Osim toga, primijetio je i da se istodobno svinula i igla na vagi.

Drugom prilikom je Geller pokušao bez dodirivanja svinuti bakrenu traku i žicu. Isprva se ništa nije dogodilo. Taylor je napisao (1975., str. 160): "Prekinuli smo pokus kako bih izmjerio količinu električne energije koju je proizveo, no, kada sam se nekoliko trenutaka poslije okrenuo, vidio sam da je traka svinuta, a limena žica prelomljena. Uočio sam da je mjedena traka na drugoj strani laboratorija također svinuta ... Kada sam rekao Gelleru što se dogodilo, istoga se časa iz dijela laboratorija, udaljenog 6 m, začuo tresak metala. Ondje, na podu pokraj vrata, ležao je svinut komad mjedi. Opet sam se okrenuo i začuo drugi tresak. Komadić bakra koji je prethodno ležao na stolu pokraj svinute mjedene trake, također je pao na pod pokraj istih vrata. Prije nego sam shvatio što se događa, na stražnjoj strani nogu osjetio sam udarac Perspexove cijevi, u kojoj je bila čvrsto zatvorena željezna šipka. I cijev, koja je ležala na stolu, sada se nalazila pokraj mojih nogu, dok je šipka bila svinuta koliko je to dopuštala cijev u kojoj se nalazila."

Tijekom tih pokusa, Taylor je svjedočio i drugim neobičnim pojavama. Tako je vidio kako je čitav pod, od jednog do drugog zida, bio posut komadićima metala, i vidio je kako se okreće igla kompasa.

Zapisao je (1975., str. 163): "Bilo je nemoguće objasniti te događaje. Osobno bih zacijelo odbacio takva izvješća kao neistinita da se u njih nisam izravno uvjerio. Uvijek sam mogao ići na sigurno i reći da je Geller sigurno varao, da me vjerojatno doveo u stanje transa ... No, čitavo vrijeme dok su ti predmeti 'letjeli', mogao sam promatrati različite dijelove znanstvene opreme. Sigurno nisam osjećao kao da sam u nekom izmijenjenom stanju svijesti."

Taylor je nastavio izvoditi pokuse i s djecom, koja su tvrdila da posjeduju moć savijanja metala kao i Geller. Ustanovio je da ta djeca mogu savijati metal pod laboratorijskim uvjetima (Taylor, 1975., str. 79). U jednom nizu pokusa, Taylor je stavio ispravljene spojnice u kutiju. Dva su ih dječaka uspjela saviti u oblik slova V. I u drugim pokusima ispravljene su spojnice savijene bez ikakvog dodira. Nadalje, djeca su uspjela otkloniti smjer igala kompasa i okretati metalne šipke.

Taylor je smatrao (1975., str. 89) da se te pojave najbolje mogu objasniti elektromagnetizmom, premda to nije uspio izravno prikazati. Pretpostavljao je da je um elektromagnetski entitet koji se ne nalazi samo u moždanim živcima, već i u elektromagnetskoj auri koja se širi izvan lubanje (Taylor, 1975., str. 155).

Zanimljivo je da je u svojoj sljedećoj knjizi, Science and the Supernatural(1980.), Taylor promijenio mišljenje. Nakon pregleda različitih paranormalnih pojava, odbacio je većinu njih, osim vidovitosti i telepatije. Priznajući da se dokaz o njihovu postojanju čini čvrstim, rekao je da on ipak protuslovi 'suvremenom znanstvenom razumijevanju'.

Kako se to protuslovlje moglo riješiti? Taylor je pretpostavio (1980., str. 69) da je taj dokaz zacijelo manjkav, radi čega je neophodno izvršiti daljnja istraživanja.

Što se tiče brojnih dokumentiranih slučajeva psihokineze povezane s poltergeistom, rekao je (1980., str. 108): "Jedino moguće objašnjenje fenomena poltergeista, koje nam ostaje na raspolaganju spoj je očekivanja, halucinacije i opsjenarstva... Takvo objašnjenje, čini se, jedino se uklapa u znanstveni nazor o svijetu."

Što se, dakle, dogodilo s Taylorom u razdoblju između 1975. i 1980.? Taylor je 1975., prihvatio zbiljnost paranormalnih fenomena kojima je svjedočio tijekom strogo kontroliranih pokusa s Urijem Gellerom i brojnom djecom iz Britanije. Nadao se da će ih uspjeti objasniti jednom od četiri osnovne sile koje prihvaća suvremena fizika, prije svega elektromagnetizmom (ostale su tri atomska jaka sila, atomska slaba sila i gravitacija).

Filozof David Ray Griffin je rekao (1997., str. 32): "Taylor je, međutim, uskoro saznao da su parapsiholozi desetljećima prije raspravljali o tom pitanju... Poglavito su neki ruski parapsiholozi, s obzirom na svoju marksističku materijalističku ortodoksiju, izveli pokuse s isključivim ciljem da dokažu da su ESP i PK [psihokineza] elektromagnetske pojave. No, njihovi su pokusi pokazali upravo suprotno."

Dakle, kada je Taylor shvatio da ne može objasniti paranormalne pojave kojima je svjedočio jednom od sila koje prihvaća suvremena fizika, iznenada je naizgled obolio od amnezije, te zaboravio na svoje i odbacio pokuse drugih kao rezultat prijevare, halucinacije i lakovjernosti. No, nije ponudio objašnjenje kako su ga točno Geller i djeca nasamarila.