Jogunasta ljubica

U jednom osamljenom vrtu bijaše prekrasna, mirisna ljubica, zadovoljna među svojim srodnicama, radosno zanjihana među tananim travama.

Jednog jutra, rosom namočena, podigla je glavu, oko sebe pogledala i spazila ružu visoko izraslu, tananoga struka i gordo uzdignute glave, kao da je zraka svjetlosti što blista sa smaragda.

Ljubica otvori plave usne i uzdišući reče:

-   Koliko sam nesretna među mirisnim biljem i koliko sam niska među cvjetovima! Priroda me stvori malom, ništavnom; živim priljubljena uz zemlju i ne mogu se izdignuti k plavetnilu neba, niti lice okrenuti ka suncu kao što to čine ruže.

Čula ruža što govori njena susjeda ljubica, nasmijala se i rekla:

-   Baš si ti nerazumno cvijeće! Živiš u blagodati čiju vrijednost ne znaš ni cijeniti! Priroda ti je darovala mir, tananost i ljepotu kakve nema mnogo mirisno bilje. Okani se naopakih želja i zločestih prohtjeva! Budi zadovoljna svojom sudbinom i znaj da više postižu oni što miruju, da onaj tko više traži ima nevo- lja.

Ljubica odgovori:

-Ti me tješiš, ružo, jer si sama dobila ono što si željela, i prezireš moju malenkost jer si sama velika. Teško pada predika sretnika na srce nesretnika, i surov je moćnik kada drži govor nejakima!

Čula priroda razgovor ruže i ljubice te je začuđena, povišenim tonom rekla:

- Što je s tobom, ljubico, kćeri moja? Mislila sam da si skromna, zadovoljna svojim malim rastom i ponosna svojim položajem. Nisu li te ružne želje poni- jele, nije li ti razum pomutila prazna veličina?

Glasom punim molbe i umilnosti, ljubica kaza:

-   Moja majko velika i moćna, moja majko svemilosna, svim srcem te molim i svom dušom svojom da uslišaš moju molbu i učiniš me ružom makar samo za jedan dan.

Priroda joj reče:

-   Nisi ni svjesna što tražiš, ti ne znaš kakva se nepojmljiva stradanja kriju iza prividne veličine. Ali, ako te povećam i tvoj lik u ružu pretvorim, zažalit ćeš bez ikakva razloga.

Onda ljubica reče:

-   Pretvori ovo tijelo ljubice u tankovitu ružu uzdignute glave. Što god da se zatim dogodi bit će posljedica mojih želja i ciljeva.

Priroda joj reče:

-   Uslišat ću tvoju molbu, nerazumna, buntovna ljubico, ali bit ćeš sama kriva ako te jadi i nevolje obhrvaju.

I priroda pruži svoje tajne, čarobne prste, dotače korijenje ljubice te se ona u trenu pretvori u prekrasnu ružu što nadvisuje drugo cvijeće i sve mirisno ra- slinje.

Ali popodne istoga dana nebo se prekri crnim oblacima bremenitim vihorima, pomamiše se prirodne sile, počne grmiti i sijevati te vrtovi stupiše u boj s jurišnim pljuskovima i vjetrovima. Polomi se granje, posrnu mlado drveće, počupa se gordo cvijeće i samo ostade nisko mirisno raslinje, priljubljeno uz zemlju ili skriveno među liticama.

U osamljenom vrtu oluja je bjesnila više nego u drugim vrtovima. Oluja nije prestajala, niti su se oblaci razilazili sve dok nije cvijeće u njoj sasvim pokidano. U tome silnome boju spasilo se samo nekoliko ljubica sakrivenih uz vrtne zidove.

Jedna mlada ljubica podigla je glavu, vidjela šta se dogodilo s vrtnim cvijećem i drvećem, radosno se osmjehnula i svoje prijateljice dozvala:

-   Pogledajte što je oluja učinila s gordim i samoljubivim cvijećem. Druga ljubica reče:

-   Mi smo uz zemlju priljubljene te smo se zato spasile oluje i vjetrova. Treća ljubica reče:

-   Iako smo krhkog tijela, oluja nas ne može savladati.

Tada kraljica ljubica ugleda u blizini ružu koja je još jučer bila ljubica, a sada ju je oluja iščupala, vjetrovi joj listove rasuli i bacili je na mokru travu te je sličila na žrtvu koju je neprijatelj strijelom pogodio. Kraljica ljubica podiže njeno tijelo, pokupi joj listove i reče svojim drugama:

-   Pogledajte, kćeri moje! Pogledajte ljubicu koju su velike želje zanijele te se u ružu pretvorila da bi se zakratko uznosila, a zatim je stradala. Neka vam ovaj prizor bude pouka!

Tada ruža na samrti zadrhta, sakupi posljednju snagu i isprekidanim glasom kaza:

-   Poslušajte, vi koje ne shvaćate i koje se datim zadovoljavate, vi koje se oluja i vjetrova plašite! Jučer sam, kao vi, sjedila u svome zelenom lišću, zadovoljna sudbinom. Ali je to zadovoljstvo bilo velika prepreka koja me je dijelila od oluja i vjetrova života, ono je moj život svodilo u granice spokoja, mira i sigurnosti. Mogla sam živjeti kao i vi, uz zemlju priljubljena, sve dok me zimski snjegovi ne prekriju i dok ne odem, kao i moje prethodnice, u pokoj smrti i ništavila, a da ne spoznam tajne svijeta, kao što ih nisu spoznale ni druge ljubice otkako postoje. Mogla sam odustati od svojih želja i uzdržati se od ono- ga što po sebi nadilazi moju prirodu. Ali sam u tišini noći osluškivala i čula kako se veliki svijet obraća ovome svijetu: “Svrha svega što postoji jest da stremi iza onog što postoji.« Moja duša se tada pobunila protiv svoga stanja, moje biće je žudilo da dosegne ono što ga nadmašuje; stalno sam se protiv sebe bunila i žudila za onim što mi ne pripada, sve dok nije moja pobuna postala silna i dok nije moja čežnja djelotvornom voljom prestala. Tada sam od prirode tražila - a priroda je samo očitovanje naših potajnih snova - da me pretvori u ružu, što je ona i učinila. Priroda često preobražava svoja lica i obličja prstima čežnje i nadanja.

Ruža naglo ušuti, zatim dodade puna ponosa i gordosti:

-   Živjela sam kratko, ali kao prava kraljica. Gledala sam svemir očima ruže, slušala šaptanje etera ušima ruže i svjetlost sam doticala ružinim listovima. Može li neka od vas moje dostojanstvo dosegnuti?

Potom ruža savi vrat i, glasom na umoru, još kaza:

-   Ja sada umirem. Umirem, ali s nečim u duši što ni jedna ljubica prije mene nije imala. Umirem, ali sam saznala što ima izvan ograničenog prostora u kome sam rođena. To je prava vrijednost svakog bića koje traje u vremenu.

Ruža sklopi svoje listove, malo zadrhta i preminu s nebeskim osmijehom na licu, s osmijehom nekoga kome je život ispunio nadanja, s osmijehom pobjede i trijumfa, s osmijehom boga.