Joanna

U mojem susjedstvu i dalje počela se širiti vijest o mojoj povezanosti s anđelima i sve više ljudi počelo mi je dolaziti na vrata i pitati mogu li im pomoći da i sami uspostave vezu s anđelima.

Bila sam apsolutno ushićena time jer volim iskoristiti svaku priliku da govorim o anđelima i svojim iskustvima s njima, naročito sad kad su mi se počeli prikazivati mnogi anđeli i duhovni vodiči.

To je bilo za mene vrlo dobro razdoblje; počela sam u svojoj osobnosti primjećivati velike promjene, a neke stvari koje su me prije zanimale ili su mi se činile važnima, nisu to više bile. Na primjer, uvijek sam puno čitala romantične romane, ali sad me te knjige više nisu privlačile. Isto se dogodilo s mojom najdražom glazbom: više nisam mogla slušati mnoge glazbenike i pjevače koje sam dotad voljela. Primijetila sam promjene i u odnosima s drugim ljudima: ljudi koji su mi bili dugogodišnji prijatelji polako su se udaljavali, a ponekad bih čak morala ustati i napustiti neko društvo u kojem sam se nalazila. Nije to imalo nikakve veze sa samim ljudima, oni su bili isti kao i uvijek, ali ja sam osjetila da za mene više nije dobro da budem s njima. Cesto sam se znala pitati što radim i zašto sam prisutna u određenim situacijama i onda bih morala otići.

I tako su se u mojem životu događale velike promjene kad mi se jednoga dana pojavila Joanna, mali duhovni vodič. Prvi put mi se prikazala jednog poslijepodneva u mojoj kući u Blanchardstownu. Krhka, prekrasna djevojčica, duhovni vodič, sa zlatnosmeđim uvojcima, prodornim sivim očima i velikim vedrim osmijehom.

Ušla sam u našu blagovaonicu i odjedanput postala svjesna da se u sobi igraju djeca. Zapravo, čula sam njihove glasove dok su cičala od zadovoljstva i zabavljala se. Onda sam vidjela kako obris te lijepe djevojčice postaje sve jasniji. Iznenadila me njezina energija, iako se činilo da je oprezna prema meni. Na neki je način bila drugačija od svega što sam prije doživjela u anđeoskom kraljevstvu ili duhovnom svijetu, na potpuno čist, neokaljan, dječji način.

S čuđenjem sam se zagledala u nju, u to nestašno djevojče, i nakon nekog vremena upitala je: »Tko si ti?« Bila je sramežljiva i oklijevala je prije nego što je odgovorila.

»Ja sam Joanna i katkad ću ti moći pomagati u poslu.«

Onda sam je upitala odakle dolazi.

»Živim u svjetlu«, odgovorila je. »Umrla sam od leukemije kad mi je bilo šest godina, a sad sam na nebu.« Upitala sam je kako će mi pomagati.

»Joseph mi dopušta da se brinem za djecu koja su upravo došla na nebo i bit ću s tobom ako itko zatreba pomoć nakon što im umre dijete.«

Bila sam potpuno zapanjena tom izjavom.

»Tko je Joseph?« upitala sam je.

»Joseph je anđeo, šaljiv je i drag i brine se za svu malu djecu koja su preminula«, odgovorila je. Onda se lagano okrenula od mene.

»Sto ne valja? Zašto si se posramila?«, nježno sam je ispitivala.

»Ne znam mogu li ti to reći, možda mi Joseph neće dopustiti «, rekla je sa sumnjom u glasu. Prošlo je nekoliko trenutaka, a onda je rekla: »Svakako, u redu je, mogu ti reći. Upravo su preminule tri bebe i vrlo sam uzbuđena. Brinut ću se za njih.«

Dok mi je Joanna to govorila, istodobno mi je dopuštala da vidim najljepši prizor. Pretpostavljam da biste ga mogli nazvati pogledom u dječji vrtić, ali nije bio nalik nijednom dječjem vrtiću koji sam ikad vidjela. Tamo sam ugledala Joannu s drugim dječjim likovima, otprilike istih godina kao i ona, a svi su isijavali vrlo mirnu, prekrasnu, spokojnu energiju. Svi su se brinuli za prekrasne bebe u krevetićima poredanim u redove.

Bila sam zapanjena i htjela sam zaplakati, koliko je to bilo divno. Onda je Joanna rekla: »Ako pogledaš novine, naći ćeš imena triju beba koje su umrle.« Te sam večeri izašla i instinktivno kupila dablinske novine Evening Herald. U rubrici Umrli primijetila sam imena troje umrle dojenčadi.

Bila sam skamenjena i nisam znala što bih rekla ili pomislila.

S jedne strane me ispunjavala žalost zbog to troje jadne djece čiji su životi bili tako kratki, ali opet, kao da nisam mogla biti tužna nakon vizije koju mi je Joanna pokazala, kako se brinu za tu dječicu.

Zaplakala sam, ali osjetila sam i radost i veliku zahvalnost.

Izrezala sam tu obavijest iz novina i imam je i dan-danas.

Palo mi je na pamet da stupim u kontakt s roditeljima te drage dječice i da im pokušam objasniti kako je sve u redu, ali odustala sam jer mi Joanna nije objasnila ni predložila da učinim takvo što.

Prošlo je neko vrijeme od susreta s Joannom, kad se opet materijalizirala u mojem domu u Blanchardstownu i kad smo opet imale priliku za razgovor. Dok smo razgovarale, postala sam svjesna da je na određenoj distanci, malo povučena i da joj energija nije tako sjajna kao prije. Upitala sam je li sve u redu.

»Danas sam tužna jer mi nedostaje moja lutka Djetešce«, rekla je. »Voljela sam svoju lutku, ali mama mi je nije stavila u lijes jer ju je i ona voljela i lutka ju je podsjećala na mene. Zato ju je stavila na stolić u svojoj spavaćoj sobi, ali meni nedostaje moja lutka.« Odmah sam osjetila potrebu da upitam Joannu bi li željela drugu lutku. Istog trena se razvedrila i nasmiješila.

»O, da«, odgovorila je. »Jako bih voljela drugu lutku, molim te.«

Pa, onda dobro. Njezina molba me se tako duboko dojmila da sam razglasila svim svojim prijateljima i obitelji mogu li za Joannu pronaći drugu lutku Djetešce. Ali pronaći takvu lutku nije bio baš jednostavan zadatak kao što se činilo, jer proizvođač je više nije izrađivao. Međutim, moja majka je prava osoba kad treba obilaziti trgovine rabljenom robom ili  tržnice, i naravno, dva dana poslije nazvala me i rekla da je pronašla takvu lutku.

Kad sam je donijela kući, primijetila sam da joj je odjeća malo poderana. Nagovorila sam Frana da ode sa mnom u centar grada u trgovinu igračaka Smith's, gdje smo usprkos Franovim primjedbama da »smo sigurno sišli s uma«, naposljetku pronašli odjeću koja je pristajala našoj novoj lutki.

Sad kad ju je resila nova odjeća, upustila sam se u meditaciju i dosegnula Joannu. Poskočila je od radosti i bila presretna kad je ugledala svoju novu lutku. Upitala sam je je li lutka lijepa kao i njezina bivša. Potvrdno je kimnula.

»Jednako je lijepa, a mama može ipak zadržati onu prvu«, rekla je.

Ta lutka godinama zauzima ponosno mjesto u mojoj sobi za meditaciju i jedino je mogu opisati kao lutku iscjeljenja. I to u tolikoj mjeri da je ljudi često komentiraju, baš kao i energiju kojom zrači. Kažu: »Čini mi se da me lutkine oči slijede«, ili kako je jedna žena to opisala: »Ta se lutka igra sa mnom skrivača, ku-ku; osjećam da je dijete negdje u njoj.«

A Joanna se pokazala kao izuzetan vodič i pomagač, kad god mi je došao netko tko je upravo izgubio dijete. Ako sam s nekim i ona se pojavi, upitam je: »Joanna, imam li ovdje osobu koja je upravo izgubila dijete?« Ako mi odgovori potvrdno, znam kako trebam nastaviti dalje i da ću imati Joanninu pomoć. Ponekad samo stoji u pozadini i dovoljno je već samo to što je prisutna njezina sućutna, ozdravljujuća energija; osoba će je osjetiti.

Tijekom tečaja meditacije koji sam mnogo mjeseci vodila u svojem domu u Blanchardstownu, lutka je često privlačila ljude.

Jedna žena koja je izgubila malo dijete, nije se mogla odvojiti od nje tijekom osam nastavnih sati meditacije; nije htjela ispustiti lutku iz vida i čvrsto ju je držala. Dok je to činila, vidjela sam kako se Joanna materijalizira i tješi ženu koja je milovala lutku.

Kad bi odlazila sa satova, žena je bila druga osoba. Rekla mi je:

»Znam samo da mi je ta lutka više pomogla u ozdravljenju nego svi tečajevi za prevladavanje žalovanja na kojima sam bila. Iako sam mnogo dobila na tim tečajevima, znam da je moje dijete bilo u toj lutki.« Joanna i lutka Djetešce obavili su svoj zadatak ozdravljenja.

Ne znam kako bih vam najbolje opisala Joanninu osobnost.

Ako vam kažem da joj ne biste željeli povjeriti svoju veliku tajnu jer bi ona odmah otišla i rekla nekome, to bi možda bio početak opisa — nestašna je, iskričava i puna zabave i veselja. Ona zacijelo ima tu energiju koju imaju mnoga djeca koja su u ranoj dobi prešla u svijet duhova. Mnogi ljudi tu energiju nazivaju poltergajst aktivnošću, no to je po mojemu mišljenju potpuno pogrešno. Joanna je bila puna života i voljela se igrati dok je bila tu na zemlji, i još je takva; znam da je jednostavno tako.

Fran i ja smo brzo otkrili da ona apsolutno obožava crtani film Zvonko. Kako smo to otkrili? U nekoliko navrata prije nego što bismo otišli na spavanje, sve smo kao i obično provjerili, da vidimo jesu li televizor i svi električni aparati isključeni, prije nego što ugasimo svjetla i odemo na kat u spavaću sobu. Ujutro, kad bismo sišli u prizemlje, gle čuda, televizor bi bio upaljen i uvijek se prikazivao crtani film Zvonko! Eto, takva vam je Joanna.

No jednom mi se prilikom Joanna prikazala i istinski me zaprepastila. Tom je prilikom sa sobom dovela troje male djece, dvije djevojčice i dječaka. Svi su imali oko tri godine. Upitala sam je tko su ta djeca i odakle dolaze.

»Svi su došli u nebo i ja se brinem za njih«, odgovorila je.

Onda mi je postavila pitanje.

»Poznaješ li ovog dječaka koji je sa mnom?« upitala je.

»Ne, kako bih ga znala?« odgovorila sam. Njezin me odgovor ostavio bez riječi.

»Pa, on je tvoj dječak. Zove se Ben«, rekla je.

Ostala sam u šoku. Na početku braka imala sam spontani pobačaj, a Fran i ja smo imali dogovor da, budemo li imali sina, nazvat ćemo ga Ben. Počela sam nekontrolirano plakati.

»Ne budi tužna«, rekla je Joanna. »Sad već znaš da se brinemo za svu djecu koja prijeđu u svjetlo pa nema potrebe za tugom.

Pogledaj kako je sretan.« To je bila istina. Ben je izgledao bezbrižan i zračio je srećom. »Sad se pozdravi s Benom i pusti ga da bude s nama«, rekla je Joanna. Samo sam to i mogla učiniti, ali bilo je to s dostojanstvom i razumijevanjem koje sam dobila od Joanne. Uvijek ću joj biti zahvalna što mi je omogućila da nakratko vidim kako bi moj sin Ben izgledao da je rođen ovdje na Zemlji.

Razlog zbog kojeg je Joanna prvi put stupila sa mnom u kontakt bio je da mi dadne do znanja kako će uvijek biti uz mene dođe li mi netko tražeći pomoć nakon smrti malog djeteta.

Stoga mi se, naravno, mnogo puta ukazala u teškim i vrlo nesretnim okolnostima.

Jedanput me posjetila žena koja je živjela u sjevernom predgrađu Dublina, u Ballymunu. Kad je počela govoriti, bila je vrlo emocionalna i ubrzo se uznemirila, a ja sam odmah znala da je pretrpjela velik gubitak. Onda se pojavila Joanna vodeći sa sobom ljupku djevojčicu, staru otprilike dvije godine. Nježno je rukama pokazivala djevojčicu, kao da je željela reći da je pustimo da govori.

Djevojčica je rekla: »To je moja mama, tu s vama.« Odmah sam ženi objasnila da mi se javila djevojčica i da ju je prepoznala kao svoju mamu. Ali na moje iznenađenje žena je to poricala, iako je bilo očito da je sve više uzrujana. Bila sam zbunjena jer Joanna nije nikad pogriješila ni s jednom informacijom koju bi mi prenijela pa sam joj potpuno vjerovala. Međutim, problem je brzo razjašnjen, kad je žena progovorila.

»Ne, ja joj nisam biološka majka, ali odgajala sam je; ona je dijete moje sestre.« Dok je to izgovarala, dogodilo se nešto što mi se često događa kad sam u kontaktu s nekim tko je prešao u svijet duhova u teškim ili nasilnim okolnostima. Počela sam osjećati i doživljavati prave tjelesne simptome njihova prelaženja.

Tako je bilo i s ovom djevojčicom, koja se, nažalost, utopila u bazenu u Majorci, u Španjolskoj. Neću opisivati kakvi su ti simptomi bili jer to ne bi ničemu služilo, a ako ta pojava ikoga uznemiri, naglašavam da to brzo prolazi, nakon što potpuno uspostavim kontakt s preminulom osobom. Uspjela sam to vrlo brzo postići s tom djevojčicom, uz Joanninu pomoć.

Ali cijela je priča vrlo tragična. Žena mi je objasnila da je njezina sestra, djevojčičina majka, bila narkomanka u Dublinu i da je umrla od prekomjernog doziranja prije nekoliko godina.

Zato je preuzela odgovornost da sama odgaja djevojčicu i voljela ju je kao vlastitu kćer. Ali onda je jedna tragedija slijedila drugu i kad su bili na praznicima u Španjolskoj, djevojčica se tragično utopila u bazenu. Pričam tu priču samo iz jednog razloga, a taj je da pokažem kakvu začuđujuću moć Joanna ima u iscjeljivanju.

Dok je sirota žena plakala preda mnom i tražila riječi kojima bi pokušala objasniti užas onog što se dogodilo njezinoj sestri i maloj nećakinji, pojavila se Joanna, a sa sobom je dovela dvoje ljudi.

Jedno je bila mlada žena, vrlo mršava, plavih očiju, a druga postarija gospođa, tjelesno vrlo krhka, ali je odavala dojam da je snažnija nego što izgleda. Progovorila je Joanna: »Ovo su majka i baka male djevojčice. Moraš reći ženi da je u svijetu svjetla sve onako kako jest i sve je u redu; nema potrebe da bude tužna ili zabrinuta.«

Nastavila sam promatrati i vidjela da su djevojčica, njezina majka i baka zajedno i da se oko njih širi osjećaj smirenosti, osjećaj jedinstva, zajedništva. Onda je progovorila djevojčica, i dalje nazivajući tetku svojom majkom: »Moja mama ima moju fotografiju u džepu. Reci joj da je izvadi i pogleda.« Rekla sam ženi da učini tako. Fotografija je snimljena na dječjem igralištu, a djevojčica je izgledala blaženo sretna, njišući se na ljuljački i smijući se.

»Reci joj da sam danas sretna kao i na toj slici«, rekla je.

Prenijela sam ženi te riječi, a ona je zagnjurila glavu u ruke i nije prestajala jecati i plakati. »Ali zaista morate poslušati što vam je nećakinja danas rekla«, nježno sam joj rekla. Čuvši to, ustala je, zagrlila me, a ja sam znala da iako su pred ženom još teška vremena, Joanna joj je pružila mogućnost ozdravljenja.

Ali i ja sam doživjela smiješne i neobične trenutke s Joannom.

Dobro se sjećam dana kad mi je u Blanchardstown došla žena s gluhom djevojčicom. Djevojčica se odmah počela igrati s Joanninom lutkom. Toliko je bila obuzeta lutkom da je nije pustila iz ruku cijelo vrijeme dok je njezina majka bila sa mnom — duže od jednoga sata. A onda, kad je došlo vrijeme polaska, djevojčica je nevoljko odložila lutku na trosjed, gdje ju je i našla.

Ali dok su se njih dvije pozdravljale i primicale izlazu, iznenada mi se pojavila Joanna i rekla: »Reci majci ove djevojčice da joj kći ima čaroliju u stopalima.« Zaustavila sam ženu i rekla joj što sam upravo čula od Joanne.

»Pleše li vaša kći? Je li dobra plesačica?« pitala sam, pomalo zbunjena Joanninom primjedbom.

»Ne, nije plesačica. Ne razumijem što to znači«, odgovorila je žena.

Prošlo je nekoliko tjedana, a onda sam začula da netko kuca na vratima. Bila je to žena s djevojčicom. Pozvala sam ih da uđu i raspitivala se kako su.

»Pa, osjećala sam da moram doći i reći vam što se dogodilo «, odgovorila je žena. »Dva dana nakon što smo otišle od vas, moja je kći počela osjećati bolove u stopalima pa sam je odvela liječniku. Nije znao što joj je i poslao ju je u dječju bolnicu u ulici Temple na rendgensko snimanje. Kad je vidio snimke, jednostavno je rekao: »Vaša kći ima čarobna stopala. Ima jednu kost viška u svakom stopalu. Nije to ništa ozbiljno i neće joj praviti nikakve probleme.« Obje smo se od srca nasmijale.

Ali nije to bio jedini šaljiv događaj koji sam doživjela s Joannom.

Kad smo tek nabavili njezinu lutku Djetešce, moja dva sina, Jason i Dwayne, nisu znali kako bi protumačili tu situaciju.

Možda su se čak osjećali izostavljeni iz slike, jer se sva pozornost usmjeravala na lutku koju dotada nikad nisu vidjeli. Zato su se odlučili malo našaliti s Djetešcem. Jedne večeri, kad smo se Fran i ja vratili iz kina, Fran se osvrnuo po sobi i nigdje nije vidio lutku.

»Gdje je nestala Joannina lutka? Je li ju netko premjestio?« upitao je. Pregledali smo kuću, ali lutki nije bilo ni traga, a ja sam počela misliti da ju je netko odnio iz kuće. Onda su se moji sinovi počeli hihotati i govoriti stvari kao: »O, siguran sam da je tu negdje, tamo gore ili ovdje dolje ili već tu negdje.« Zato sam pogledala prema lusteru koji smo imali u blagovaonici, a tamo je, na njegovu vrhu, sjedila Joannina lutka. Naravno, moji dječaci nisu apsolutno ništa znali o tome kako je dospjela tamo! No u tom sam trenutku na tren ugledala Joannu i vidjela da se drži za trbuh i grca od smijeha.