JIVANMUKTA ILI OSLOBOĐENI ČOVJEK

Vidioci Vedante kažu da osoba ne može postići potpunu Slobodu i Znanje za života doživljavajući samadhi jednom ili dva puta. Samo ponavljanom praksom postajemo utemeljeni u Brahmanu i oslobađamo se svih tragova maye. Sjeme neznanja treba potpuno ispeći na vatri Brahmajñane, Znanja o  Apsolutnom, tako da  više nikad ne  proklija. Samo se  tako postaje jivanmukta, oslobođen u ovom životu premda još uvijek živi u ljudskom tijelu. Takav čovjek je raskinuo okove privrženosti pobjegavši iz zatvora svijeta kao što lav bježi iz kaveza. Ova se Sloboda postiže kad se osoba oslobodi/riješi neznanja i njegovog paralizirajućeg efekta.

Jivanmukta pokazuje, svojim životom i djelom, stvarnost Brahmana i iluzornost imena i oblika relativnog svijeta. Sâm prešavši ocean rođenja i smrti, on pomaže drugima da dosegnu obalu Besmrtnosti. Takav čovjek, a ne erudit ili teolog, održava religiju živom.

Jivanmukta je oslobođen rezultata svojih djela. Nakupljene impresije prošlih djela, koje u slučaju neprosvijetljene osobe uzrokuju buduća utjelovljenja, ne mogu u ovom slučaju donijeti ploda. (Drugim riječima, on ne podliježe zakonu karme.) Djela koja čini nakon doživljavanja nirvikalpa samadhija ne vezuju ga jer je oslobođen želja i ega. Bilo da je u samadhiju ili da je svjestan vanjskog svijeta, njegovo prosvjetljenje jest postojano a njegovo blaženstvo stalno. Iako ponekad drugima izgleda poput neprosvijetljene osobe s obzirom na glad, žeđ ili spavanje, on ipak nikada ne zaboravlja svoju stvarnu prirodu Besmrtne Svjesnosti. Oslobođen želja, briga i strahova, on nije poistovjećen s tijelom premda ga još uvijek ima. Iako izgleda aktivan, on je slobodan od ideja o "ja" i "moje". On nikad ne zaboravlja da je “unutarnji” Duh uvijek spokojan, unatoč aktivnosti guna u njegovom tijelu (gune mogu angažirati njegovo tijelo u različitim djelima/radu). On ne prebiva u prošlim zadovoljstvima, ne razmišlja o budućnosti, a ravnodušan je prema sadašnjosti. Potpuno slobodan od iluzornog pojma o fizičkoj individualnosti on je svjestan svoje istovjetnosti sa svim bićima. On je svjestan da osjeća kroz sva srca, da hoda svim stopalima, da jede svim ustima i da misli svim umovima. On bol i zadovoljstvo drugih smatra vlastitim bolom i zadovoljstvom. Fizička smrt i rođenje ne znače mu ništa, a promjene tijela za njega su kao promjene odjeće ili kao da ide iz jedne sobe u drugu. Za takvu osobu doista možemo reći da postoji, jer je postala jedno s Postojanjem; da zna, jer je postala jedno sa Znanjem; i da uživa blaženstvo, jer je postala jedno s Blaženstvom Apsolutom. Ona se ne treba ponovno vratiti svijetu tame; budući da je ušla u svijet

34 Stanje oslobođenja ne mogu shvatiti naši relativni umovi. Pojmovi "postojanje" i "nepostojanje", kako ih mi razumijemo, ne mogu se primijeniti na oslobođenu dušu. Sve što se može reći o takvoj osobi jest da je zauvijek oslobođena prokletstva neznanja. Ušla je u kraljevstvo Svjetla, u usporedbi s kojim je i najviše znanje relativnog svijeta čisti mrak. Ta osoba više ne sanja, potpuno je budna. Ona više ne uživa u sjenama pojavnog svijeta. Često se pita koliko dugo utjelovljena duša mora vježbati disciplinu u relativnom svijetu prije nego li postigne Oslobođenje. Koncept vremena ne može se primijeniti na Znanje o Brahmanu. Vrijeme je relativna stvar, ovisna o stanju uma. Mnogo godina provedenih u svijetu snova može biti svega nekoliko minuta sa stajališta budnog stanja. Prijelaz duše iz kraljevstva relativnog ka Apsolutu ovisi o Znanju o Stvarnosti, a ne o nekom periodu vremena: to je trenutno, poput munje.

Svjetla. Ako ga suosjećanje prema čovječanstvu potakne da ponovno zauzme tijelo, on se rađa kao slobodna duša uvijek svjesna svoje božanske prirode.

Premda jivanmukta živi u svijetu raznolikosti, njega ne diraju parovi suprotnosti. On na sve stvari gleda jednako. Budući da ne vidi razliku između jive i Brahmana, ili između Brahmana i univerzuma, on uvijek uživa unutarnji mir i blaženstvo; bilo da ga muče zli ili da ga obožavaju dobri, on ostaje nepomućen/spokojan. Njegovo suosjećanje prema živim bićima je bezgranično. Vanjski svijet ne može uzrokovati ikakvu promjenu njegovog Jastva, baš kao što i rijeke koje se ulijevaju u ocean ne mogu pomutiti neizmjerne/neizmjerive vode beskrajnog oceana.

Jivanmukta transcendira sve, on je iznad svetih spisa i društvenih konvencija. On je iznad etičkih imperativa. Pa ipak, on ne može učiniti ništa što nije dobro i ne vodi/doprinosi blagostanju drugih. Davno prije postignuća Brahmana, dok je bio aspirant za Znanjem o Apsolutu, iskorijenio je sve zle sklonosti i sebične želje. Nakon realizacije Brahmana postao je slobodan ali ne i ćudljiv/hirovit, spontan ali neprivržen razuzdanosti (nesklon zloupotrebi slobode). Nema nikakvih prepreka njegovim djelima i mislima; pa ipak on ne čini nikakav krivi korak niti daje loš primjer drugima. Velike etičke vrline poput poniznosti, nesebičnosti, čistoće, ljubaznosti i suosjećanja, koje je ustrajno vježbao prije postignuća Znanja, radi pročišćenja uma, sve one ga sada krase kao mnoštvo dragulja. On ne traži njih, one se hvataju za njega.

Samo Jivanmukta zna istinsko značenje Slobode i uživa u njoj. On je oslobođen svih okova koji vezuju svjetovnog čovjeka. On je oslobođen neznanja, ega, želja i privrženosti On može doći do hrane prosjačenjem, bez zabrinutosti ili osjećaja poniženja, a do vode sa rijeke. On se kreće slobodno i može bez straha spavati u šumama ili na napuštenim zemljištima za spaljivanje leševa. On može tumarati okolo gol ili omotan nekom krpom. Zemlja je njegova postelja, a nebo jest krov. On tumara avenijom Vedante, a njegova zabava jest u Vrhovnom Brahmanu. Na njemu ne mora biti vanjskih znakova svetosti; on uživa bez privrženosti, poput djeteta, objekte osjetila koje mu nude drugi. Oslobođen želja, on uživa u materijalnim objektima, ali nikad ne zaboravlja svoje svemoćno Božansko Jastvo.

Ponekad naizgled budala, ponekad očigledni mudrac, katkad sjaji kraljevskom divotom; ponekad lutajući, a ponekad ponašajući se poput nepokretnog pitona koji čeka da mu hrana sama dođe; ponekad s dobrodušnim izrazom lica, nekad poštovan a nekad vrijeđan, ponekad nepoznat – tako živi realizirani čovjek, uvijek sretan u Znanju Brahmana. Iako je bez bogatstava, ipak je zadovoljan; premda bespomoćan, ipak je obdaren strahovitom moći; iako neprivržen objektima osjetila, ipak je vječno zadovoljan; premda djeluje, ipak je neaktivan; premda uživa u plodovima rada, ipak je nedirnut njima; iako posjeduje tijelo, nije poistovjećen s njim; premda izgleda poput konačne duše, ipak je sveprisutan i beskonačan. Poput komada drveta nošenog rijekom prema višem ili nižem zemljištu, tako je njegovo tijelo nošeno zamahom prošlih djela ka različitom doživljavanju njihovih plodova, kako se oni pojavljuju u vremenu. On niti usmjerava osjetila na objekte niti ih od njih odvaja, nego gleda na stvari poput nepristranog svjedoka; te ne gaji ni najmanju želju prema plodovima djela (ne njeguje ni najsitniju želju za rezultatima rada), um mu je potpuno opijen nerazrijeđenim eliksirom Blaženstva Atmana.

Jivanmukta više ne brine o ropstvu ili Oslobođenju; jer oni doista ne pripadaju Atmanu, Vrhovni Duh je uvijek slobodan. Ropstvo (vezanost, privrženost, ograničenost) i sloboda su svojstva uma, a um je lažno nadređen Duši. U vlastitim sebi nametnutim okovima/ograničenjima, neznalica se zapliće i bori se za emancipaciju. Međutim, rečeno je inspirativnim riječima Upanišada: "Nema niti smrti niti rođenja, niti naprezanja/borbe, niti vezane (zatočene, sputane) duše, niti tražitelja Oslobođenja niti oslobođenog – ovo jest doista konačna istina."

Oslobođena duša živi u tijelu tako dugo dok traje zamah/inercija prošlih djela. Čovjek može izvana ostati neaktivan, blagoslivljajući svijet sa svojim mislima punim sućuti, ili se može angažirati u različitim djelima za dobro sviju; međutim ništa što čini nikad ne može biti u suprotnosti sa Istinom ili Znanjem. On prebiva u fizičkom tijelu te može doživjeti bolest, starost i raspadanje, a to su svojstva svih materijalnih oblika. Budući da ima organe osjetila, može biti slijep, gluh ili deformiran na razne načine. Može osjećati glad ili žeđ ili može izgledati kao da je žrtva tuge i jada. Usprkos tome, premda on sve to privremeno doživljava – svojstva tijela, osjetila i uma – ona nikad ne zavladaju njime. Nakon što je jednom shvatio njihovu ništavnost, on ih više nikada ne zamišlja stvarnima. Svatko tko zna da ono što vidi jest trik, taj to ne smatra stvarnim pa ipak uživa u izvođenju trika, na zadovoljstvo svog srca. U skladu s tim, rečeno je: "Onaj koji ne vidi ništa u budnom stanju, baš kao u dubokom snu bez snova; koji premda opaža dualnost, ne opaža ju u stvarnosti jer opaža samo Apsolut; koji premda je angažiran u radu, ipak nije aktivan – on, i nitko drugi, je znalac Jastva. To jest Istina".

S iscrpljivanjem snage zamaha/inercije svojih prošlih djela, jivanmukta je spreman da napusti ovaj svijet. Njegovo umiranje nije poput umiranja drugih ljudi. Bhagavadgita kaže da on napušta tijelo baš kao što i čovjek odbacuje svoje staro i istrošeno odijelo. Upanišade izjavljuju da izlazi iz tijela čišći i svjetliji, poput zmije iz svoje košuljice. Njegova se duša neće ponovno inkarnirati, već će se stopiti s Apsolutnim Brahmanom, ne ostavljajući nikakvog traga o vlastitom odvojenom postojanju (bez ikakvih tragova njezine zasebne egzistencije). Kao što mlijeko uliveno u mlijeko postaje sve jedno, kao što voda ulivena u vodu postaje jedna voda, kao što ulje uliveno u ulje postaje sve jedno ulje, tako i prosvijetljena duša uronjena u Brahmana postaje jedno s Brahmanom. Slobodna duša čak i dok prebiva u tijelu, a nakon odbacivanja tog tijela (tj. fizičke smrti) postiže Vrhunsku Slobodu u Brahmanu te se sasvim stapa u Svjetlu, Miru, Znanju i Stvarnosti.