ČETVRTO POGLAVLJE

Jezik stanice

U BIJELOJ PRIJENOSNOJ kućici u Clamartu, staromodnom pariškom predgrađu, na vrhu posebne konstrukcije kucalo je maleno srce. Na životu ga je održavao mali tim francuskih znanstvenika koji su mu dovodili pravu kombinaciju kisika i ugljikovog-dioksida što je bio dio najmodernije kirurške tehnike za presađivanje srca. U ovom primjeru nije bilo ni davatelja ni primatelja; srce već dugo nije služilo svojemu vlasniku, čistokrvnom zamorcu pasmine Hartlev, i znanstvenike je zanimao isključivo sam organ i način njegovog rea- giranja. Primijenili su acetilkolin i histamin, dva poznate sredstva za proširivanje krvnih žila (ili vasodilatora), te agoniste atropin i mepi- ramin koji imaju suprotno djelovanje. Potom su izmjerili koronarni tok i mehaničke promjene kao što je, na primjer, prosječna brzina kucanja srca.

Nije bilo nikakvih iznenađenja. Kao što su i očekivali, histamin i acetilkolin prouzročili su povećan protok krvi u srčanim arterijama, a mepiramin i atropin su ga smanjili. U tom pokusu bilo je neobično samo to da uzrok promjena nisu bile same farmakološke kemikalije, nego niskofrekventni valovi elektromagnetskih signala stanice koje su prije toga snimili posebnim senzorskim pretvaračem i računalom sa zvučnom karticom. Signale u obliku elektromagnetskih valova na frekvenciji manjoj od dvadeset kiloherca dovodili su u srce zamorca i tako ga ubrzavali na isti način kao što bi to činile kemikalije.1

Signal je djelotvorno zamijenio kemikalije zato što je signal u stvari «potpis» molekule. Znanstveni tim koji je s njim uspješno na- domjestio original potiho je bio svjestan eksplozivne prirode svojeg postignuća. Svojim su radom takoreći bacili na koljena uobičajene teorije o molekularnom signaliziranju i sporazumijevanju između stanica. Prvi su laboratorijski dokazali ono što je nedugo prije toga pretpostavio njemački biofizičar Fritz Popp: da svaka molekula u svemiru ima jedinstvenu frekvenciju i da je jezik kojime govori svi- jetu zapravo njezin rezonantni val.

Dok je  Popp razmišljao o širim  implikacijama biofotonskih emisija, francuski je znanstvenik istraživao obrnuti proces - učinak te svjetlosti na pojedine molekule. Popp je pretpostavljao da biofo- tonske emisije orkestriraju svim tjelesnim procesima, a istraživač iz Francuske otkrio je kako to točno djeluje. Biofotonske vibracije u tijelu koje je Popp promatrao prouzrokovale su da molekule vibrira-ju i stvaraju vlastiti frekvencijski potpis koji predstavlja jedinstvenu pokretačku snagu, a također i sredstvo za komunikaciju u tijelu. Francuski znanstvenik je zastao i osluhnuo te jedva čujne titraje, i začuo simfoniju svemira. Svaka molekula našeg tijela svira vlastiti ton koji se čuje po cijelom svijetu.

To otkriće predstavljalo je trajan i mučan otklon u karijeri fran- cuskog istraživača Jacquesa Benvenistea koji je sve do osamdesetih godina dvadesetog stoljeća stupao predvidivim putom uglednog znanstvenika. Benveniste je kao doktor medicine radio u pariškom bolničkom sustavu nakon čega se prebacio na istraživanja o alergi- jama i specijalizirao za mehanizme alergija i upala. Bio je imenovan ravnateljem istraživanja u Francuskom narodnom institutu za zdra- vlje i medicinska istraživanja (INSERM) te se proslavio otkrićem trombocitnog aktivacijskog faktora (PAF), važnog činitelja u alergi- jama kao što je astma.

Sa pedeset godina Benveniste je imao cijeli svijet pod svojim nogama. Bilo je jasno da je na najboljem putu do međunarodnog priznanja u znanstvenoj zajednici. Kao Francuz, bio je ponosan što se dokazao na području na kojem njegovi sunarodnjaci nisu imali značajnijeg uspjeha još od Descartesa. Kružile su glasine o mogu- ćnosti da postane jedan od malobrojnih francuskih biologa koji će biti nominiran za Nobelovu nagradu. Njegove su znanstvene rasprave među znanstvenicima s INSERM-a bile od najčešće citiranih, što je značajka vrsnog i uglednog znanstvenika. Primio je čak i srebrnu medalju od CNRS-a (Centre National de la Recherche Scientifique), jednu od najprestižnijih francuskih znanstvenih nagrada. Benveniste je imao lijep, kršan izgled, aristokratsko držanje, puteni smisao za humor te trideset godina bračnog staža. Svejedno, ni njegov bračni status ni njegovo tadašnje zadovoljstvo nisu ni najmanje umanjili njegovu sklonost prema nevinom flertu, što je svojstvo koje se za Francuza smatralo manje-više obaveznim.

I tada, 1984. godine, njegovu svijetlu i sigurnu budućnost slučajno je ugrozilo nešto za što se kasnije ispostavilo da je mala pogreška

u izračunu. U Benvenistovom laboratoriju u INSERM-u proučavali su degranulaciju bazofila: reakciju posebnih bijelih krvnih tjelešaca na alergene. Jednoga dana je Elisabeth Davenas, jedna od njegovih najboljih laboratorijskih tehničara, došla k njemu i izvijestila ga da je vidjela i zabilježila reakciju u bijelim krvnim tjelešcima premda je u otopini bilo premalo molekula alergena. Do toga je došlo zbog jednostavne pogreške u izračunu. Davenasova je, naime, mislila da početna otopina ima veću koncentraciju nego što ju je stvarno imala. Kada ju je razrijedila na, kako je bila mislila, uobičajenu koncen- traciju, otopinu je nehotice toliko razrijedila da je u njoj ostalo vrlo malo od prvotnog broja antigenskih molekula.

Nakon provjeravanja podataka Jacques se razljutio i gotovo ju potjerao iz svojeg ureda budući da su, kako je rekao, njezini rezultati nemogući jer u otopini nema molekula.

»Eksperimentirali ste s vodom.» - rekao joj je. «Vratite se i po- novite pokus!»

Tek kada je nekoliko puta ponovila eksperiment s jednakom otopinom i svaki puta dobila isti rezultat, Jacques je shvatio da je Elisabeth, koja je inače bila vrlo pedantan radnik, možda naletjela na nešto što vrijedi istražiti. Nekoliko tjedana poslije toga Elisabeth se vraćala u njegov ured s istim neobjašnjivim podacima o snažnim biološkim učincima u otopini koja je bila toliko razrijeđena da nije mogla imati dovoljno antigena koji bi prouzročili takve učinke. Jacques je s više ili manje nategnutim objašnjenima pokušao te rezultate uklopiti u neku priznatu biološku teoriju. Možda pojavu uzrokuje neko drugo protutijelo koje reagira kasnije; ili možda re- akcija ne neki drugi, neotkriveni antigen, razmišljao je. Nakon što je pregledao rezultate, jedan od docenata u njegovom laboratoriju, liječnik koji je bio i homeopat, slučajno je spomenuo da ti eksperi- menti jako podsjećaju na načelo homeopatije. U tom medicinskom sustavu otopine aktivne tvari razrijede se do te mjere da od prvotne tvari ne ostane gotovo ništa, ostane tek njezino «sjećanje». Jacques u to vrijeme uopće nije znao što je homeopatija, što govori o tome koliko klasičan liječnik je bio, međutim, znanstveniku istraživaču u njemu apetit se bio probudio u dovoljnoj mjeri. Zamolio je Elisabeth da otopinu razrijedi još više, tako da u njoj više ne bude ni traga prvotne aktivne tvari.

U tim novim istraživanjima Devanasova je stalno dobivala konzistentne rezultate; čak i kada je otopinu toliko razrijedila da je

postala obična voda, i dalje je djelovala kao da su aktivni sastojci još uvijek unutar nje.

Kao specijalist za alergije Jacques je u svojim istraživanjima upotrebljavao standardni alergijski test kojim je u čovjekovim sta- nicama moguće prouzročiti tipičnu alergijsku reakciju. Izolirao je bazofile, vrstu bijelih krvnih tjelešaca koji na svojoj površini imaju protutijela tipa imunoglobin E (IgE). Te stanice uzrokuju hipersen- zitivne odzive kod ljudi koji pate od alergija.

Jacques je izabrao IgE stanice budući da se one zbog otpuštanja histamina iz svojih međustaničnih granula lako odazivaju na aler- gene kao što su pelud i grinje, a i na određena anti-IgE protutijela. Ako na takvu vrstu stanice nešto utječe, mala je vjerojatnost da ćete to previdjeti. Prednost IgE stanica je i u tome što je njihovu mogućnost bojanja mogao testirati uz pomoć testa kojeg je sam ra- zvio i patentirao u INSERN-u. Bazofili, kao i većina stanica, imaju želatinozni izgled te ih je zbog toga, da bi ih se kod proučavanja u laboratoriju uopće moglo vidjeti, potrebno obojiti. Međutim, posto- janost standardnih boja kao što je toluidinsko modrilo promjenljiva je, što ovisi o brojnim faktorima, počevši od zdravlja domaćina pa do utjecaja drugih stanica na prvotnu stanicu. Izlaganje IgE stanica anti-IgE protutijelima mijenja sposobnost apsorbiranja boja IgE stanica. Anti-IgE protutijela su pravi biološki «razrjeđivač»2 jer su toliko djelotvorne u neutraliziranju bojanja da u njihovoj prisutnosti bazofili opet postaju nevidljivi.

I konačno, Benveniste je izabrao anti-IgE protutijela i iz razloga što su te molekule posebno velike. Ako želite ustanoviti ima li voda isti učinak i nakon što ste iz nje filtrirali sve anti-IgE molekule, zbog njihove veličine nema šanse da ćete previdjeti neku molekulu koja je slučajno preostala.

U istraživanjima između 1985. i 1989. godine, čije rezultate je Elisabeth Davenas neumorno bilježila u laboratorijske bilježnice, Benvenistova je skupina stvarala visoko razrijeđene anti-IgE tako da su jednu desetinu prijašnje otopine lijevali u sljedeću epruvetu i to nadopunili s devet dijelova standardnog otapala. Svaku otopinu su potom snažno protresali kao što to homeopati rade sa svojim pripravcima.

Koristili su, dakle, otopine kod kojih su jedan dio pomiješali s devet dijelova otapala, te su ih na taj način i dalje razrjeđivali sve dok nisu dobili jedan dio otopine naspram devedeset i devet dije-

lova otapala, ili čak jedan dio otopine naspram devetsto devedeset i devet dijelova otapala.

Svaku novu snažno razrijeđenu otopinu dodali su bazofilima koje su potom prebrojali uz pomoć mikroskopa. Na veliko izne- nađenje svih prisutnih, otkrili su do 66 postotni učinak smanjenja apsorpcije boje, čak i kod otopina koje su razrijedili do razmjera jedan naprama IO60. U daljnjim eksperimentima u kojima su se oto- pine serijski stostruko razrjeđivale sve do razmjera jedan naprama IO120 dijelova, pri čemu više praktički nije mogla ostati nijedna mo- lekula IgE, bazofili su još uvijek reagirali i ostajali bez boje.

Najneočekivanija stvar tek se trebala pojaviti. Premda je po- tencija anti-IgE molekula bila najviša pri koncentracijama jedan naprama tisuću (razrjeđenje treće decimale) i sa svakim se daljnjim razrjeđivanjem polako smanjivala, što je i bilo za očekivati, smjer pokusa se pri devetom razrjeđenju potpuno obrnuo. Na toj točki je djelovanje snažno razrijeđenih IgE počelo rasti i raslo je sa svakim novim razrjeđenjem.3 Kao što su homeopati oduvijek tvrdili - što je otopina slabija, to je njezin učinak snažniji.

Benveniste se povezao s pet različitih laboratorija u četiri dr- žave (Francuskoj, Izraelu, Italiji i Kanadi) od kojih su svi ponovili njegove rezultate. Potom je 1988. godine trinaest znanstvenika u vrlo prestižnom časopisu Nature zajednički objavilo rezultate svoje četverogodišnje suradnje. Dokazali su da otopina s antitijelima koju uzastopno razrjeđujemo sve dok u njoj nema više ni jedne molekule antitijela, bez obzira na to i dalje prouzrokuje reakciju imunih stani- ca.4 Autori su zaključili da u nekim otopinama više nije bila prisutna nijedna početna molekula i da:

Za vrijeme razrjeđivanja/protresanja očito dolazi do prije- nosa određenih informacija. Voda možda djeluje kao šablo- na za molekulu, na primjer, uz pomoć beskonačne mreže vodikovih veza ili preko električnih i magnetskih polja... Priroda te pojave još nije posve razjašnjena.

Za medije, koji su željno prigrabili objavljeni članak, Benveniste je otkrio «pamćenje vode» i njegova istraživanja su razglasili kao znanstvenu potvrdu homeopatije. Sam Benveniste je znao da reper- kusije njegovih pronalazaka sežu mnogo dalje od bilo koje teorije alternativne medicine. Ako je voda sposobna utisnuti u pamćenje

i pohraniti informacije molekula, to će imati dalekosežan utjecaj na naše razumijevanje molekula i načina njihovog komuniciranja u tijelu, jer molekule u ljudskim stanicama su, naravno, okružene vodom. U živoj stanici na svaku proteinsku molekulu dolazi deset tisuća molekula vode.

I u časopisu Nature nesumnjivo su razumjeli možebitne poslje- dice tog otkrića za prihvaćene biokemijske zakone. Urednik John Maddox pristao je na objavu članka, no pri tome je napravio korak bez presedana - na kraju članka postavio je urednički dodatak:

Urednička ograda

Čitatelji ovog članka možda dijele skepsu brojnih stručnja- ka koji su tijekom posljednjih nekoliko mjeseci komentirali nekoliko njegovih verzija. Bit predstavljene rasprave je da vodena otopina s protutijelima očuva svoju sposobnost pobuđivanja biološke reakcije čak i kada ju razrijedimo do mjere da postoji samo zanemariva mogućnost da je u uzorcima ostala i jedna jedina molekula. Za takvu aktivnost nema nikakve fizikalne osnove. Profesor Benveniste ljuba- zno se složio da Nature pozove neovisne istraživače i da s njima ponovi svoje eksperimente. Izvještaj o tom istraživa- nju objavit ćemo uskoro.

Maddox je, uz to, u vlastitom uvodniku pozvao čitatelje da po- traže propuste u Benvenistovom istraživanju.5

Benveniste je bio ponosan čovjek kojega nije bilo strah lupiti

šakom o stol i suprotstaviti se establišmentu. Ne samo da ga nije bilo strah članak objaviti u jednom od najkonzervativnijih časopisa u cjelokupnoj znanstvenoj zajednici nego je i, nakon što su posumnjali u njegovu vjerodostojnost, žustro prihvatio izazov i pristao na nji- hovu želju da u svom laboratoriju ponovi rezultate.

Četiri dana nakon objave Maddox je osobno došao sa «znanstve- nim sljeparskim vodom», kako se Benveniste poslije izrazio, u koje- mu su osim Maddoxa još bili Walter Stewart, poznati razotkrivač šarlatana, te James Randi, profesionalni magičar kojega su obično pozivali pri raskrinkavanju znanstvenih radova koji su se ustvari temeljili na nekoj vrsti prijevare. Benveniste se pitao jesu li magičar, novinar i prokazivač šarlatana najbolja moguća ekipa za procjenji- vanje suptilnih promjena u biološkom eksperimentiranju. Elisabeth

Davenas pod njihovim je budnim pogledom obavila četiri pokusa, jednoga slijepog, od kojih su, prema Benvenistovim riječima, svi bili uspješni. Unatoč tome, Maddox i njegova ekipa opovrgavali su re- zultate, te su odlučili promijeniti eksperimentalni protokol, skratiti postupke kodiranja, i čak su jednom melodramatskom gestom kod zalijepili za strop. Stewart je inzistirao na tome da neke pokuse izvede sam te je, iako je Benveniste ustvrdio da je nestručan za takvu vrstu pokusa, promijenio način njegove izvedbe.

Sa svojim novim protokolom i u nabijenom ozračju, budući da su očito željeli dokazati da INSERM-ova ekipa nešto skriva, obavili su još tri pokusa koja nisu uspjela. Sada je Maddoxova ekipa dobila željene rezultate te su se žurno pokupili, a prije toga je Maddox još zatražio kopije od tisuću i pet stotina Benvenistovih spisa.

Nedugo nakon njihovog petodnevnog posjeta u Nature-u je obja- vljen izvještaj pod naslovom «Eksperimenti s krajnje razrijeđenim otopinama raskrinkani». U članku je pisalo da se u Benvenistovom laboratoriju nije poštovao primjeren znanstveni protokol. Maddox je izrazio sumnju u potvrdne rezultate iz drugih laboratorija. Izrazio je iznenađenje što istraživanja nisu uvijek bila uspješna, a budući je to standard u biološkim istraživanjima - to je bio jedan od razloga zbog čega je Benveniste objavio rezultate tek nakon što je obavio više od 300 pokusa. Maddox je u svojoj procjeni također propustio istaknuti da je test s bojama vrlo osjetljiv, te da i najmanja promjena u eksperimentalnim uvjetima može pokvariti eksperiment, tako da ni visoke koncentracije anti-IgE ne izazivaju nikakav učinak na uzorku davateljeve krvi. Izrazili su osupnutost činjenicom da dvojicu Benvenistovih suautora plaća proizvođač homeopatskih pripravaka.

«Cinjenica da proizvođači financiraju znanstvena istraživanja nešto je posve uobičajeno.», kontrirao je Benveniste. «Želite li možda reći da su rezultati promijenjeni kako bi išli na ruku pokrovitelju?«

Benveniste je uzvratio udarac strastvenim odgovorom i pozi- vom na znanstvenu nepristranost:

Salemski lov na vještice i progoni ala McCarthy pokopat će znanost. Znanost uspijeva samo u slobodi .. . Tko želi do- kazati suprotne rezultate to može učiniti isključivo tako da ponovi pokuse. Može biti da smo svi u dobroj vjeri u krivu. To nije nikakav zločin nego uobičajena pojava u znanosti.6

Rezultati objavljeni u časopisu Nature imali su razoran učinak na Benvenistov ugled i položaj u INSERM-u. Znanstveno vijeće IN- SERM-a počelo je cenzurirati njegov rad, i svi su gotovo jednogla- sno izjavljivali da bi trebao provesti dodatne pokuse «prije zauzima- nja stajališta da su svi znanstvenici tijekom dva stoljeća propustili uočiti neku pojavu.»7 U INSERM-u se nisu osvrtali na Benvenistove prigovore o kvaliteti istraživanja članova časopisa Nature, i naposlje- tku su ga spriječili da nastavi sa svojim radom. Kružile su glasine o mentalnoj neuravnoteženosti i prijevari. Nature i druge publikacije obasula su protestna pisma u kojima su njegov rad nazivali «dubio- zna znanost», «okrutna obmana» i «pseudo-znanost».

Benvenistu je pruženo nekoliko prilika da na dostojan način napusti svoj rad i nikakav profesionalni razlog da s njime nastavi. Ustrajanjem na svom prvotnom radu zacijelo bi uništio karijeru koju je tako drugo gradio. Međutim, Benveniste je u INSERM-u već dospio do vrha i nije imao nikakve želje postati direktor. Nikada nije bio karijerist i sve što je želio bilo je nastaviti sa svojim istraživanji- ma. Tada je znao i da više nema izbora - duh je već izašao iz boce. Skupio je znanstvenu građu koja je porušila sva njegova uvjerenja i sve naučeno o međustaničnom sporazumijevanju; više nije bilo puta natrag. Međutim, u svemu tome nalazio je i neporecivo uzbuđenje. Pred njim su bila najprivlačnija istraživanja koje si je mogao zami- sliti i 'najeksplozivniji' mogući rezultati. To je bilo, kao što je sam volio reći, kao da je samoj prirodi zavirio pod suknju. Benveniste je napustio INSERM i potražio potporu privatnih izvora kao što je, na primjer, poduzeće DigiBio gdje su mu omogućili da zajedno s Didierom Guillonnetom, nadarenim inženjerom iz pariške École Centrale koji mu se pridružio 1997. godine, nastavi svoj rad. Poslije fijaska s Nature-om prebacili su se na «digitalnu biologiju» - otkriće koje nije bilo posljedica trenutnog nadahnuća nego rezultat osam godina dugog brižljivog, logičnog eksperimentiranja.9

Istraživanja o sjećanju vode navela su Benvenista da istraži način sporazumijevanja molekula unutar žive stanice. U svim životnim aspektima molekule se moraju jedna s drugom sporazumijevati. Kada se uznemirimo, nadbubrežne žlijezde izlučuju dodatne ko- ličine što određenim receptorima mora reći da ubrzaju rad srca. Prema važećoj teoriji «kvantitativnog odnosa između strukture i aktivnosti«, dvije strukturno odgovarajuće molekule međusobno izmjenjuju određene (kemijske) informacije, do čega dolazi kada se

molekule sudare jedna s drugom. To je vrlo slično ključu koji prona- lazi svoju ključanicu te se zato ta teorija često naziva «model ključa i ključanice«. Biolozi se još uvijek drže mehanicističkih Descartesovih postavki po kojima se reakcija može odvijati jedino putem dodira, neke vrste impulzivne sile. Iako priznaju silu teže, odbacuju sve druge predodžbe o djelovanju na daljinu.

Ako su te pojave samo proizvod slučajnosti, tada je statistička mogućnost da se dogode u svemiru čovjekove stanice vrlo malena. U prosječnoj stanici koja sadrži jednu proteinsku molekulu na deset tisuća molekula vode, molekule se sudaraju kao teniske loptice koje plutaju u bazenu. Središnji problem važeće teorije je da se previše oslanja na slučajnost, a zahtijeva i previše vremena. Ne može zado- voljavajuće objasniti brze biološke procese kao što su ljutnja, radost, tuga ili strah. Međutim, pretpostavimo li da svaka molekula posje- duje vlastiti frekvencijski potpis, tada se njezin receptor, odnosno molekula s odgovarajućim spektrom obilježja može podesiti na tu frekvenciju, kao što se radio podesi na određenu frekvenciju postaje koja pri tome može biti vrlo udaljena, i kao što jedna glazbena vilica uzrokuje da druge glazbene vilice titraju na istoj frekvenciji. Kada te dvije molekule rezoniraju na istoj valnoj duljini, počinju rezoni- rati sa sljedećom molekulom u biokemijskoj reakciji i tako stvaraju, Benvenistovim riječima, «kaskadu» elektromagnetskih impulsa koji putuju brzinom svjetlosti. Za razliku od teorije slučajnih sudara, ovaj model bolje objašnjava pokretanje praktički trenutačne lančane biokemijske reakcije. To je također logično proširenje rada Fritza Poppa. Ako fotoni u tijelu uznemiruju molekule u cijelom spektru elektromagnetskih frekvencija, tada je logično da imaju svoj vlastiti frekvencijski potpis.

Benvenistovi pokusi uvjerljivo su dokazali da se stanice ne pouzdaju u slučajnost sudara već u elektromagnetske signale ni- skofrekventnih (manje od 20 kHz) elektromagnetskih valova. Elek- tromagnetske frekvencije koje je Benveniste proučavao odgovaraju frekvencijama čujnog spektra, premda ne odašilju stvaran zvuk koji bismo mogli razaznati. Svi zvuči na našem planetu - zvuk vode u žuborećem potoku, udar groma, ispaljeno tane, cvrkutanje ptica - nalaze se na niskim frekvencijama, između dvadeset herca i dva- deset kiloherca, koje ljudsko uho može čuti.

Prema Benvenistovoj teoriji, dvije molekule se tada ugode jedna na drugu te, čak i ako su vrlo udaljene, rezoniraju na istoj frekvenciji.

Te dvije rezonantne molekule tada stvaraju novu frekvenciju koja rezonira sa sljedećom molekulom ili skupinom molekula u sljedećoj fazi biološke reakcije. Benvenista smatra da bi to moglo biti obja- šnjenje zašto vrlo male promjene u molekuli, na primjer zamjena peptida, imaju vrlo velik učinak na ono što molekula u stvari radi.

Obzirom na sve što već znamo o načinu vibriranja molekula, to i nije toliko duga lopta. I pojedinačne molekule i međumolekularne veze odašilju određene specifične frekvencije koje se uz pomoć na- josjetljivijih modernih teleskopa mogu otkriti na udaljenostima od nekoliko milijardi svjetlosnih godina. Fizičari već dugo prihvaćaju te frekvencije, no u biološkoj zajednici još nikome osim Fritz-Albert Poppa i njegovih prethodnika nije palo na pamet da one možda imaju neku posebnu svrhu. Prije Benvenista su, na primjer, Robert

O. Becker i Cyril Smith proveli opsežne pokuse s elektromagnetskim frekvencijama u živim organizmima. Benveniste je prvi pokazao da molekule i atomi imaju svoje vlastite jedinstvene frekvencije, a nje- gov doprinos je i u tome što je koristio modernu tehnologiju za snimanje tih frekvencija, te da je istovremeno same snimke koristio za staničnu komunikaciju.

Benveniste je od 1991. godine demonstrirao da je prijenos spe- cifičnih molekularnih signala moguć jednostavno korištenjem po- jačala i elektromagnetske zavojnice. Četiri godine kasnije uz pomoć multimedijskog računala mogao je snimati i zatim reproducirati te signale. Benveniste i Guillonnet su u tisućama pokusa snimali aktivnost određene molekule na računalo te ju ponovno puštali u biološki sustav koji je obično osjetljiv na tu tvar. Biološki sustav je svaki put bio prevaren, uvjeren kako je u interakciji sa samom tvari i odazvao se biološkom lančanom reakcijom, kao što bi to učinio u stvarnoj prisutnosti prave molekule.10 Druga istraživanja su pokazala da Benvenistova skupina te signale može i izbrisati, te izmjeničnim magnetnim poljem zaustaviti aktivnost u stanicama; ove pokuse su proveli u suradnji s Centre National de la Recherche Scientifique u francuskom Medudonu. Neizbježan zaključak: kao što je Fritz-Albert Popp pretpostavljao, molekule zaista jedna s drugom razgovaraju uz pomoć oscilirajućih frekvencija. Polje nulte točke očito stvara uvjete pogodne da se međusobno sporazumijevanje molekula odvija nelokalno, i takoreći trenutačno.

Ekipa iz DigiBio-a iskušavala je digitalnu biologiju u pet vrsta istraživanja: bazofilnoj aktivaciji, neutrofilnoj aktivaciji, kožnim te-

stovima, aktivnosti kisika i, naposljetku, u koagulaciji plazme. Kao i sva krv, koagulira i plazma, žućkasta tekućina u krvi koja prenosi proteine i otpadne tvari. Kako bismo upravljali tom sposobnošću, najprije kemijskim postupkom iz plazme izlučimo kalcij. Ako potom krvi dodamo vodu s kalcijem, krv se stvrdne, odnosno koagulira. Dodatkom heparina, klasičnog antikoagulanta, sprječavamo stvrdnjavanje krvi, čak i ako je kalcij prisutan.

U najnovijem istraživanju Benveniste je u epruvetu s plazmom bez kalcija dodao vodu s kalcijem koju je uz pomoć digitaliziranog potpisa elektromagnetske frekvencije prije toga izložio «zvuku» heparina. Kao i u svim drugim njegovim pokusima frekvencijski je potpis heparina djelovao kao da su bile prisutne same molekule heparina; krv je koagulirala mnogo teže no obično.

Od svih Benvenistovih pokusa možda je najspektakularniji ek- speriment u kojem je pokazao da je signal moguće elektronskom poštom ili pak na disketi, u običnom pismu, poslati na drugi kraj svijeta. Njegovi kolege u čikaškom Northvvestern University snimili su signale ovalbumina (Ova), acectilkolina (Ach), dekstrana i vode. Signale molekula snimili su uz pomoć posebnog pojačala i računala sa zvučnom karticom. Signal su potom snimili na disketu i običnom poštom ga poslali u DigiBio laboratorij u Clamartu. U kasnijim pokusima slali su signale i kao priloge u elektronskoj pošti. Ekipa iz Clamarta potom je običnu vodu izložila signalima tih digitalnih Ova, Acha ili obične vode te izmjenično ubrizgavala izloženu vodu i običnu vodu u izolirana srca zamoraca. Svi uzorci digitalizirane vode proizveli su statistički vrlo značajne promjene koronarnog toka, za razliku od kontrolnih primjera kada su srca primila običnu, neizloženu vodu. Učinci digitalizirane vode bili su identični onima koje su na srcu prouzročile prave supstance.11

Giuliano Preparata i njegov kolega Emilio del Giudice, talijanski fizičari s milanskog Instituta za nuklearnu fiziku, radili su na pose- bno ambicioznom projektu: pokušavali su odrediti zašto neke tvari na svijetu ostaju u jednom dijelu. Zakoni klasične fizike znanstveni- cima su omogućili da u velikoj mjeri razumiju plinove, ali još uvijek vrlo malo znaju o aktivnostima unutar zgusnute materije - tekućina i krutina. Plinovi nisu preteški za razumijevanje budući da se sastoje od pojedinačnih atoma ili molekula koje individualno djeluju u ve- likim prostorima. Istraživači imaju veće teškoće s čvrsto zgusnutim

atomima i molekulama, kao i s njihovim ponašanjem kao skupine. Nijedan vam fizičar ne može reći zašto voda jednostavno ne ishlapi u plin, ili zašto atomi u stolu ili drvetu ostaju na okupu, posebno ukoliko navodno komuniciraju samo sa svojim najbližim susjedom i ako ih drže isključivo sile kratkog dometa.12

Voda je jedna od najtajnovitijih tvari jer predstavlja smjesu dvaju plinova, a pri normalnim temperaturama i pritiscima ipak je tekuća. Del Giudice i Preparata svojim su istraživanjima matematički do- kazali da se zajedno stisnuti atomi i molekule ponašaju kolektivno i formiraju, kako su ih oni nazvali, «koherentne domene». Posebno ih je zanimalo kako se ta pojava odvija u vodi. U znanstvenom radu objavljenom u Physical Review Letters Preparati i Del Giudice su pokazali da vodene molekule stvaraju domene na način vrlo sličan laseru. Svjetlost se obično sastoji od fotona mnogih valnih duljina, kao kod duginih boja, no fotoni u laseru imaju visok stupanj kohe- rencije što je slično jednom jedinom koherentnom valu ili jednoj izrazitoj boji.13 Te pojedine valne duljine vodenih molekula u pri- sutnosti drugih molekula na neki se način «informiraju», odnosno polariziraju oko bilo koje nabijene molekule te na taj način pohra- njuju i prenose svoju frekvenciju tako da ju je moguće pročitati na daljinu. To bi značilo da je voda poput magnetofona, snima i prenosi informacije bez obzira je li izvorna molekula prisutna ili nije. Čini se da stresanje epruveta u homeopatiji pospješuje taj proces.14 Voda, dakle, ima odlučujuću ulogu u prijenosu energije i informacija; Ben- venistova istraživanja u stvari govore da se molekularni signali u tijelu ne mogu prenositi bez vode.15 U Japanu je fizičar Kunio Yasue s Istraživačkog instituta za informacije i znanost (Research Institute for Information and Science) u okviru sveučilišta Notre Dame u Seishinu također otkrio da vodene molekule imaju određenu ulogu u organiziranju neskladne energije u koherentne fotone, odnosno u procesu koji je nazvan «suprazračenje».16

Na temelju toga može se zaključiti da voda, kao prirodan medij u svim stanicama, djeluje kao nužan provodnik frekvencijskog po- tpisa molekule u svim biološkim procesima, te da se same vodene molekule organiziraju u uzorak u kojega se može utisnuti valna in- formacija. Ako je Benveniste u pravu, voda ne samo da signal šalje, nego ga i pojačava.

Najvažniji vid znanstvene inovacije nije nužno samo otkriće nego ljudi koji ponavljaju originalni rad. Tek ponavljanje znanstve-

nih rezultata daje valjanost nekom istraživanju i uvjeri ortodoksnu znanstvenu zajednicu da je možda na tragu nečega novog. Premda je gotovo cjelokupni znanstveni establišment ismijao Benvenistove rezultate, polako su se i drugi ugledni znanstvenici počeli laćati istovrsnih istraživanja. Godine 1992. Federacija američkih društava za eksperimentalnu biologiju (Federation of American Societies for Experimental Biology ili FASEB) održala je simpozij pod okriljem Međunarodnog društva za bioelektriku (International Society for Bioelectricity) na kojemu su raspravljali o interakcijama elektro- magnetskih polja s biološkim sustavima.17 Brojni drugi znanstvenici ponovili su eksperimente s visoko razrijeđenim otopinama18, a opet nekoliko drugih znanstvenika poduprlo je i uspješno ponovilo pokuse s digitaliziranim informacijama za molekularnu komunika- ciju.19 Benvenistova posljednja istraživanja osamnaest su puta po- novili u neovisnom laboratoriju u Lyonu, i u još tri druga neovisna centra.

Nekoliko godina poslije epizode sa sjećanjem vode u časopisu Nature razne su znanstvene skupine još uvijek pokušavale dokazati da je Benveniste u krivu. Profesorica Madelene Ennis s Queens Uni- versity u Belfastu okupila je veliku sveeuropsku istraživačku sku- pinu želeći jednom zasvagda dokazati da su homeopatija i sjećanje vode čista besmislica. Konzorcij od četiri neovisna laboratorija iz Italije, Francuske, Belgije i Nizozemske, pod vodstvom profesora M. Roberfroida s Catholic University of Louvain u Bruxullesu, proveo je inačicu Benvenistovog prvotnog eksperimenta s bazofilnom de- granulacijom. Pokus je bio besprijekoran. Nitko od istraživača nije znao u kojim je epruvetama homeopatska otopina, a u kojima čista voda. Sve su otopine bile pripremljene u laboratorijima koji nakon toga nisu imali nikakve veze s pokusom. Rezultate je kodirao i de- kodirao te tabularno uredio neovisni istraživač koji isto tako nije bio povezan s istraživanjem.

Naposljetku su tri od četiri laboratorija dobili statistički značajne podatke s homeopatskim pripravcima. Profesorica Ennis još uvijek nije vjerovala rezultatima te ih je odbacila kao ljudsku pogrešku. Da bi isključila mogućnost ljudske mušičavosti upotrijebila je protokol za automatsku obradu dobivenih rezultata. Rezultati su i dalje bili jednaki. Iako je aktivni sastojak bio snažno razrijeđen, otopina je još uvijek djelovala, bez obzira na to je li aktivni sastojak uopće bio prisutan ili je voda bila toliko razrijeđena da u njoj nije ostalo ništa

od prvotne tvari. Ennisova je bila prisiljena priznati: «S obzirom na dobivene rezultate moram napustiti svoju nevjericu i započeti tražiti racionalna objašnjenja za naše pronalaske.«20

To je za Benvenista bila kap koja je prelila čašu. Da su rezultati Ennisove bili negativni, objavili bi ih u časopisu Nature i tako nje- gov rad zauvijek pospremili u kantu za smeće. Međutim, pošto su se njezini rezultati slagali s njegovima, bili su objavljeni u relativno nevažnom časopisu, i to nekoliko godina poslije događaja kako ih nitko ne bi zapazio!

Pored rezultata Ennisove, Benvenistova otkrića poduprla su i sva znanstvena istraživanja o homeopatiji. Odlična, dvostruko sli- jepa istraživanja s placebo kontrolom pokazala su da homeopatija pomaže pri mnogim oboljenjima uključujući astmu,21 dijareju,22 in- fekcije gornjeg dijela dišnog trakta kod djece23 te čak i kod srčanih bolesti.24 Od najmanje sto i pet pokusa s homeopatijom, osamdeset i jedan je dao pozitivne rezultate.

U najvećoj mjeri neoborive eksperimente u Glasgowu proveo je dr. David Reilly. Njegova dvostruko slijepa istraživanja s placebo kontrolom i svim uobičajenim provjerama prave znanstvene studije pokazale su da homeopatija pomaže kod astme.25 Unatoč znanstvenoj zasnovanosti pokusa, uredništvo The Lanceta je, vrlo slično časopisu Nature u Benvenistovom primjeru, pristalo na objavu rezultata, ali ih u uvodniku jednostavno nisu htjeli priznati:

Što bi moglo biti apsurdnije od zamisli da neka supstanca ima terapeutski učinak čak i ako je toliko razrijeđena da pacijent najvjerojatnije ne primi niti jednu njezinu mole- kulu? Da, načelo razrjeđivanja u homeopatiji je apsurdno; razlog za bilo kakav terapeutski učinak mora ležati negdje drugdje.26

Nakon što je pročitao polemiku o Reillyjevim studijama koja se razvila u Lancetu, Benveniste se nije mogao suzdržati da ne reagira:

Ovo nas neumoljivo podsjeća na čudesno samodostatnu izjavu francuskog akademika iz devetnaestog stoljeća u vrućoj debati glede postojanja meteorita koja je uzbudila znanstvenu zajednicu tog vremena: «Kamenje ne pada s neba, jer na nebu nema nikakvog kamenja.»27

Benveniste je bio umoran od toga da različiti laboratoriji pokuša- vaju i ponekad ne uspijevaju ponoviti njegov rad, pa je stoga zamolio Guillonnetu da mu izradi robota. Radilo se o običnoj kutiji s ručicom koja se pomicala u tri smjera, tako da je robot mogao obaviti sav posao osim početnog mjerenja. Čovjek mu je tek trebao dati same sastojke i komad plastične cijevi, pritisnuti gumb i mogao je otići svojim poslom. Robot je uzeo vodu s kalcijem, stavio ju u zavojnicu i pet minuta puštao signal heparina tako da je voda bila «informi- rana». Potom je informiranu vodu u epruveti pomiješao s plazmom, stavio mješavinu u mjerni instrument, iščitao rezultate i predočio ih bilo kome tko je radio istraživanje. Sa svojim su robotom Benveniste i njegova skupina proveli na stotine pokusa, no glavna im je namjera bila da seriju takvih uređaja pošalju drugim laboratorijima. Na taj način i drugi centri i Clamart mogu biti sigurni da je pokus univer- zalno standardiziran i da se identični protokol izvodi pravilno.

Dok je Benveniste radio sa svojim robotom, u većem je opsegu otkrio ono čemu je Popp svjedočio u svojem laboratoriju s vodenim buhama: dokaz da elektromagnetski valovi živih organizama djeluju na svoju okolinu.

Jednom kada je robot već neko vrijeme uspješno obavljao posao, Benveniste je otkrio da općenito funkcionira dobro, ali da ponekad zakaže. Neobično je bilo to što je uvijek griješio točno u dane kada je u laboratoriju bila određena žena. Cherchez la femme (traženje žene), rekao si je Benveniste, iako su sličnu situaciju imali i u laboratoriju u Lyonu koji je ponavljao njihove rezultate, a tamo je element smetnje bio jedan muškarac. Benveniste je u vlastitom laboratoriju obavio nekoliko eksperimenata, ručno i uz pomoć robota, kako bi izolirao ono čime je ta žena sprječavala djelovanje pokusa. Njezina znan- stvena metodika bila je zaista besprijekorna i držala se protokola do zadnjeg slova. Sama žena bila je liječnica i biolog, te iskusna, savje- sna radnica. Svejedno, nijednom nije dobila pozitivne rezultate. Šest mjeseci takvih istraživanja iznjedrili su jedan jedini zaključak: nešto u samoj njezinoj prisutnosti priječilo je pozitivan rezultat.

Jacques je dobro znao što je na kocki te je smatrao prijeko po- trebnim da se to pitanje istjera na čistac. Mogao bi svoga robota, na primjer, poslati na Cambridge, gdje bi u laboratoriju zbog određene osobe dobili pogrešne rezultate, i laboratorij bi zaključio da je sam eksperiment manjkav, premda bi se radilo o problemu u eksperi- mentalnoj okolini.

Kod bioloških učinaka nema mnogo filozofije. Sa samo malom promjenom u strukturi ili obliku molekule potpuno se mijenja nje- zina sposobnost da se uklopi u svoje receptorske stanice. Da ili ne, uspjeh ili neuspjeh. Lijek djeluje ili ne djeluje. U danom primjeru, nešto u toj ženi u potpunosti je sprječavalo komunikaciju stanica u njegovom eksperimentu. Benveniste je sumnjao da biologinja naj- vjerojatnije zrači neku vrstu valova koji blokiraju signale. Kroz svoj rad razvio je način za testiranje valova i uskoro je otkrio da žena zaista odašilje elektromagnetska polja koja smetaju komunikacijsku signalizaciju u pokusu. Kao i Poppove kancerogene tvari, i ona je miješala frekvencije. Činilo se da je to previše fantastično da bi bilo istinito, da pripada više sferi čarobnjaštva nego znanosti, pomislio je Benveniste. U sljedećem pokusu žena je pet minuta držala u rukama epruvetu s homeopatskim granulama koju je potom testirao uz pomoć svoje opreme. Sva aktivnost i sva molekularna signalizacija bili su izbrisani.28

Benveniste nije bio teoretičar. Nije bio čak ni fizičar. Slučajno je ušao u svijet elektromagnetizma i sada je zapeo u njemu, jer ek- sperimentirao je na njemu posve stranom području: sjećanju vode i sposobnosti molekula da vibriraju na vrlo niskim ili vrlo visokim frekvencijama. Rješenju tih dviju misterija nikako se nije mogao pri- bližiti. Jedino što je mogao učiniti jest da nastavi s onim pri čemu se osjećao kao kod kuće - sa svojim laboratorijskim pokusima - i do- kazati da su ti učinci stvarni. No, nešto mu nije bilo jasno. Iz nekog nepoznatog razloga kojega nije mogao otkriti, izgledalo je da su se i signali poslani izvan tijela na neki način primali i slušali.