JEGULJE  (24)

29.9.2002.

Houston

Modro-zelena Neretva se probija kroz bosanske klance. Povise, na putu, stajemo u Ostroscu i uzimamo vrucu lepinju sa kajmakom. Malo nize, Hercegovina siroko otvara vrata Neretvi koja se mirno valja prema Jadranu. Uz italijanski Po, Neretva je jedina rijeka koja formira deltu na ulazu u Jadransko more. Prolaskom Metkovica, priblizavamo se tromedji Sarajeva, Splita i Dubrovnika. Tu, prije Ploca, ceka nas nezaobilazan restoran "Teta Olga" sa svojim morskim specijalitetima. Jegulja je jedan od njih.

Kazu, slatkovodna jegulja. Istina je malo komplikovanija.

                                                   ********

Mora se obicno nalaze uz kopno. Ali ne i Sargasko more. Usred Atlantika i potpuno razlicito od okolnih voda, smjestilo se toplo Sargasko more. Jednako je udaljeno, stotinama kilometara, od Kariba (jugozapad), americke obale (sjeverozapad) i Azora (istok). Veliko je kao centralna Evropa. Granice mu odredjuju morske struje: Golfska na sjeveru, Kanarska na istoku, Ekvatorijalna na jugu, Karipska i Floridska na zapadu.

Sargasum na portugalskom znaci morska trava i to je ono sto ovo more razlikuje od svih ostalih. Citavom svojom zapreminom, Sargasko more je ispunjeno nepreglednom djunglom morskih trava dugackih po nekoliko stotina metara. Medjusobno se ispreplicu, omogucavajuci raznovrsnim algama da ih nastanjuju. I mada je more okruzeno jakim strujama, njegov centralni dio jedva da se pokrece. Stagnira, stiteci morske trave da ih vodene struje ne raskidaju. Elipticno Sargasko more sa svojom travnatom djunglom je nepromijenjeno vec milionima godina.

Paleontolozi smjestaju nastanak jegulja u zadnje doba mezozika, prije stotinjak miliona godina. Ovi zmijolika stvorenja su na taj nacin savremenici dinosaurusa i krokodila. Oni startaju svoj zivot u Atlantiku uvijek na istom mjestu: u toplom, travnatom raju Sargaskog mora.

Odatle se manji dio tek izleglih larvi jegulja zapucuje prema americkim rijecnim tokovima na put dug nekoliko stotina kilometara. Veci dio se, pak, okrece prema Evropskim rijekama na put dug hiljadama kilometara. Male, providne larve se otisnu do ivica Sargaskog mora odakle ih preuzima Golfska struja. Na taj nacin pocinje neizvjestan put koji traje pune tri godine!

Od desetkovanih jegulja koje prezive put do evropskih rijeka, samo zenke ulaze u rijecne tokove. Muzjaci ostaju da plivaju ispred usca cekajuci svoje partnere. I to cekanje potraje dvije godine!

Sada, kao petogodisnje zeleno smedje odrasle jegulje, parovi se ponovo ujedinjuju... i krecu na put nazad, prema Sargaskom moru. Putovanje ce trajati 140 dana i mnogo jegulja ponovo strada: od ptica, delfina, podvodnih grabljivaca. Po ulasku u Atlantik, jegulje se spustaju nisko, do podvodnih hladnih struja koje idu u smjeru suprotnom Golfskoj struji. Po dolasku u Sargasko more, medju isprepletenim morskim travama, jegulje se pare, mlade larve dolaze na svijet, a njihovi roditelji umiru. Ciklus zivota je zaokruzen.

Nekoliko pitanja trazi odgovor na misteriju evropskih jegulja. Prvo, zasto bi se ova tek rodjena stvorenja izlagala tako opasnom i dugom putu kada imaju kopno nekoliko desetaka puta blize (Karibi, Amerika)? Drugo, sta uopste traze u evropskim rijekama? I, trece, ako zenke i trebaju da odu do hladnih, slatkovodnih tokova, zasto muzjaci prave toliki put, koji ce uglavnom provesti u cekanju u toplim morskim vodama odvojeni od zenki? Zasto ih jednostavno ne bi sacekali u Sargaskom moru?

Pouzdan odgovor nauka je dala samo na pitanje zasto zenke ulaze u rijecne tokove. Razlog je u tome da zenke jegulja postaju seksualno zrele samo u hladnoj, slatkoj vodi. Detalji kemije ovih bica nisu do kraja razradjeni, ali se sa sigurnoscu odredila cinjenica o njihovom seksualnom preobrazaju u rijekama Neretve, Krke, Zrmanje, italijanskim, francuskim, itd.

Ostala pitanja i dalje vise.

Zdravi razum namece zajednicki nazivnik za njih: Golfska struja!

Ima nesto u prepustanju svoje sudbine Golfskoj struji sto tjera jegulje na ovaj nelogican put. I mada one stradavaju u velikom broju od morskih gramzljivaca ili ptica, jegulje bespogovorno predaju svoje zivote toplom kurentu koji ih nosi ka dalekom kopnu na istok. I to ne samo danas, vec oduvijek. Generacija za generacijom, milionima godina.

Jegulje su razvile instinkt da se puste strujama Golfa, jer je to bio nacin da se njihova vrsta odrzi. Iz toplih morskih voda do hladnih rijecnih. I nazad.

Problem nastaje kada se odrzanje vrste dovodi u pitanje tako dugim i opasnim putem.

                                                                ********

Spasonosno rjesenje pruza potonulo kopno Atlantide.

Nalazeci se izmedju Sargaskog mora i Evrope, Atlantida je bila barijera koja je odbijala Golfsku struju nazad prema zapadu. Tu, u sirokom luku, Golfska struja je zaokretala, vracala se nazad prema Karibima i uokvirivala Sargasko more. Topli kurenti su stitili Sargasko more i podrzavali bujanje biljnog svijeta.

Larve jegulja bi se predale toploj struji koja bi ih prenijela do najblizeg kopna na istoku: do Atlantide. Tamo bi zenke uskakale u brojne rijecne pritoke postajuci seksualno zrele. Na uscima rijeka bi ih cekali muzjaci... da bi se, zatim, zajedno otisnuli Golfskom strujom nazad prema Sargaskom moru i parili na zasticenom.

Visestruko kraci put bio je sigurniji, a populacija jegulja mnogo veca.

Od dalekih vremena ova zivotinjska vrsta je naucila da vjeruje Golfskoj struji. I to nadalje cini, mada ih vise ne nosi uokolo sigurnih travnatih morskih povrsina, vec ih odvlaci do dalekih evropskih obala. Ali, one moraju ici u Evropu, jer Golf tece tamo! Zadnjih 12.000 godina to je struja (put) u jednom pravcu... Nebrojene jegulje stradavaju, ali ova vrsta je gluha i slijepa na bilo sta drugo... jedino sto znaju je da se moraju pustiti Golfskoj struji da ih ona nosi.

Ovo je vrsta zasnovana na instinktu, a ne iskustvu. Milionima godina izgradjivan refleks jaci je od opasnosti koje se postavljaju pred danasnje pripadnike vrste. Instinkt i postoji da bi novorodjenim mladima pruzio zastitu u prezivljavanju i odrzanju vrste.

Jegulje ne znaju da Atlantida vise ne postoji. One nisu svjesne da se Golfska struja vise ne odbija od kopno Atlantide i vraca direktno do Sargaskog mora.

Pocetak i kraj zivota jegulja mora se bazirati u zasticenom habitatu Sargaskog mora. Golfska struja je pri tome prirodni saveznik ovoj vrsti kojoj se mora slijepo vjerovati.

Potonucem Atlantide cijena za odrzavanje ciklusa jegulja se mnogostruko povecala. Nebrojene jegulje stradavaju tokom dva prelaska Atlantika.

                                                           ********

I tako vidimo da naucna misterija jegulja i nije misterija. Nestanak Atlantide promjenio je prirodne uslove i narusio zivotnu harmoniju jedne vrste.

Ali, ta vrsta, ocigledno, ima bolju memoriju nego covjek. Mi smo zaboravili proslost i postojanje Atlantide. Ali, jegulje nisu. One ne mogu zaboraviti postojanje kopna na istoku. Svaka novorodjena larva, svaka od nebrojenih jegulja, tihi je svjedok postojanja Atlantide.

I one koje zavrse kao rijedak specijalitet u restoranima duz Neretve.

Nepregledna djungla morskih trava Sargaskog mora je raj za jegulje koje su se milionima godina prepustale Golfskoj struji

da ih odatle nosi ka hladnim rijecnim vodama Atlantide gdje bi postajale seksualno zrele.

Potonucem Atlantide, cijena za odrzavanje ciklusa jegulja se mnogostruko povecala.

Danas ih Golfska struja nosi na mnogo duzi i opasniji put ka evropskim rijekama.