Neki milioner je došao u manastir zaklevši se da će „naučiti staru ludu nekim svjetskim zadovoljstvima pa da ne traći vrijeme u manastirskoj oskudici“. Učenici, koji su dobro znali koliko je Majstor uživao u dobrim stvarima u životu, nasmijali su se kad su to čuli.

„Učiti staru ludu kako da uživa u životu“, reče jedan od njih, „bilo bi kao kupati ribu“.

„Je li moguće vidjeti božanstvo?“

„Upravo ga gledaš.“

„Zašto ga ne prepoznajemo?“

„Jer ga iskrivljujete mislima.“ Pošto nisu razumjeli, on reče:

„Kada duvaju hladni vjetrovi, voda se pretvori u tvrde blokove zvane led. Kada se misao umiješa, stvarnost se rascjepka u milion tvrdih komada zvanih ‘stvari’.“

Majstora su upitali: „Kako naći Boga u djelovanju?“

On odgovori: „Voleći djelo svim srcem, bez obzira na plodove koje će donijeti.“ Kad se ovo učenicima učinilo teškim, ispričao im je priču o čovjeku koji je kupio sliku za milion dolara, a potom uokvirio poništeni ček.

„Ono što je on volio nije bila umjetnost“, reče Majstor, „već Status“.

„Pričaj nam o seksu.“

„Seks“, reče Majstor, „je božanski, za one koji ga poznaju“.

„One koji ga poznaju?“ Majstor reče:

„Žaba čuči pored cvijeća potpuno nesvjesna meda koji u njemu nalazi pčela.“

Jedne jasne zvjezdane noći Majstor je učenicima uputio u svoje poznavanje astronomije:

„Ono je spiralna galaksija Andromeda“, rekao je. „Velika je kao i naš Mliječni Put. Ona šalje zrake svjetlosti kojima, dok putuju brzinom od 300000 kilometara u sekundi, treba pola miliona godina da stignu do nas. Sastoji se od sto hiljada miliona sunaca, od kojih su mnoga veća od našeg.“

Zatim, nakon trenutka tišine, reče smiješeći se: „E sad kad smo se postavili u pravu perspektivu, hajdemo u krevet.“

„Tražim mir koji dolazi od smrti vlastitog ja.“ Majstor reče: „Ko je taj što traži taj mir?“

„Ja.“

„Pa kako će tvoje ‘ja’ naći mir koji će oživjeti tek onda kad tvoje ‘ja’ umre?“ Kasnije im ispriča sljedeću priču:

Kada je stari trgovac dugmadima i vrpcama umro, ostavio je za sobom, na opšte iznenađenje, ogromno bogatstvo u polisama osiguranja.

Ovo, međutim, nije utješilo njegovu udovicu, koja je jadikovala: „Moj jadni, siroti muž – čitavog je života radio dan i noć u teškom siromaštvu. A sad kad nam je Bog poslao ovo bogatstvo, on nije tu da uživa u njemu!“

Majstor je jednom citirao proslavljene riječi BHAGAVAD GITE kojima Gospod potiče svoga poklonika da se baci vrtlog borbe, očuvavši mirno srce pokraj gospodnjih lotosovih stopala.

Jedan učenik upita: „Kako da to postignem?“

Majstor reče: „Odluči da budeš zadovoljan rezultatima koje tvoji napori donesu, kakvi god oni bili“.

Kako bi objasnio da ono za čim većina ljudi teži nije radost svjesnosti i aktivnosti već utjeha ljubavi i odobravanja, Majstor je ispričao kako je njegova najmlađa kćerka tražila da joj on svako veče čita iz knjige bajki prije spavanja.

Jednog dana mu je palo na pamet da priče snimi na audio kasetu. Djevojčica je naučila da rukuje kasetofonom i stvari su išle dobro nekoliko dana, sve dok jedne večeri ona nije tutnula knjigu priča u ruke.

„Ali srećo“, reče Majstor, „znaš kako da uključiš kasetofon.“

„Znam“, bio je njen odgovor, „ali mu ne mogu sjediti u krilu.“

Kada je posjetilac objavio da odlazi jer više nije mogao podnijeti ni jedne riječi koju je Majstor govorio, stariji učenik je saosjećao sa njim. „Znam kako mora da se osjećaš“, rekao je. „Godinama sam ga izbjegavao jer su njegove riječi bile kao kutije u kojima su transportovane divlje zvijeri, iz džungle pravo u moju baštu. Mnogo bih radije otišao propovjednicima čije su riječi prenosile fine bijele kosti od jednog groblja do drugog.“

Majstor je ukorio učenika koji se uvijek uvaljivao u neprilike jer je stalno govorio istinu.

„Ali zar ne moramo uvijek govoriti istinu?“, pobunio se on.

„A, ne. Istinu je ponekad najbolje prešutati.“

Kada su mu tražili da to ilustruje primjerom, Majstor je ispričao priču o punici koja je došla na sedmicu, a ostala mjesec dana.

Mladi par je konačno nadošao na ideju kako da je se riješe. „Ja ću večeras poslužiti supu“, rekla je žena mužu, „i počećemo se svađati. Ti tvrdi da je preslana, a ja ću reći da je neslana. Ako se mama složi s tobom, ja ću se razljutiti i istjerati je, a ako se složi sa mnom ti se razbjesni i naredi joj da ode.“

Supa je poslužena. Svađa se rasplamsala i žena je rekla: „Majko, šta ti misliš; je li supa preslana ili nije?“

Naborana starica je zagrabila supu kašikom, podigla je do usta, pažljivo je okušala, zastala na trenutak da razmisli, i rekla: „Meni je dobra“.

Kada je jedan učenik objavio da namjerava postati propovjednik, Majstor nije htio čuti za to. Sve što je rekao bilo je: „Čekaj, nisi još spreman“.

Prošla je godina, pa dvije, tri, pet, pa deset i Majstor je još ostajao pri toj zabrani. Jednog dana učenik reče: „Zar ne bih mogao učiniti bar malo dobra, makar i nisam spreman?“

Majstor je odgovorio: „Koliko bi efikasan bio lovac koji okida prije nego što ima metak u cijevi?“

Da bi objasnio zašto svetost nije svjesna sama sebe, Majstor je ispričao priču o jednom prijatelju alkoholičaru koji se zakleo da više nikad neće piti. Jednog dana, obuzet mukama od žeđi, tražio je limunadu od barmena. I dok ju je barmen pripremao, on prošapta: „I možete li staviti malo viskija u nju kad ja ne budem gledao?“

Društveni aktivista je bio potpuno predan cilju da promijeni strukturu društva.

„Dobro“, reče Majstor. „Ali ono što nam treba nije samo AKCIJA koja će donijeti promjenu, već VIĐENJE koje će donijeti ljubav.“

„Znači po tebi je mijenjanje struktura traćenje vremena.“

„Ne, ne. Promijenjene strukture mogu zaštititi ljubav – ne mogu je stvoriti“, reče Majstor.

„Tvoj problem“, reče Majstor, je da je sve što kažeš apsolutno istinito – i prazno. Tvoji ljudi traže Stvarnost. Sve što im ti nudiš su riječi.“

Kad je propovjednik tražio da mu objasni šta je htio reći, Majstor je rekao: „Ti si poput čovjeka koji je primio pismo od komunalnog preduzeća u kojem je pisalo: ‘Da li biste bili ljubazni da nam pošaljete punu svotu koju nam dugujete?’

„Njegov odgovor je bio brz i jasan: ‘Puna svota koju vam dugujem je hiljadu i petsto dolara.’“

Majstor je uputio snažan protest Guverneru zbog brutalnog postupanja prema antirasističkim demonstracijama.

Guverner mu je otpisao rekavši da je samo obavljao svoju dužnost.

Majstor reče: „Svaki put kad glupan učini nešto čega bi se trebao stidjeti, on tvrdi da mu je to bila dužnost.“

Majstor je jednom ispričao o dvije ugledne žene, od kojih je jedna rekla drugoj: „Srela sam ti muža prije par dana. Bože, kakav izvanredan čovjek! Rekla bih da zna sve.“

„Ne budi luda“, reče druga. „On ništa i ne sumnja!“

Majstor reče: „Takav je najvjerovatnije i učenjak: neko ko zna sve što se može naučiti o stvarnosti i čak ni ne pretpostavlja da ona postoji.“

„Zašto tako malo putuješ?“, upitao je reporter.

„Pogledati u lice samo jedne osobe ili stvari svakog dana u godini i uvijek naći nešto novo u tome – to je daleko veća avantura od bilo čega što bilo koje putovanje može ponuditi“, reče Majstor.

Kada je Majstor čuo učenika kako kritikuje pohlepu i nasilje „ljudi tamo u vanjskom svijetu“, rekao mu je: „Podsjećaš me na vuka koji je prolazio kroz fazu vrline; kada je vidio mačku kako ganja miša okrenuo se drugom vuku i rekao s indignacijom: ‘Nije li vrijeme da neko nešto preduzme da se zaustavi ovo huliganstvo?’“

„Šta je najveća prepreka prosvjetljenju?“

„Neznanje.“

„Postoji li samo jedna vrsta neznanja ili ih ima mnogo?“

„Mnogo“, reče Majstor. „Na primjer tvoja vrsta neznanja zahtijeva da tragaš za prosvjetljenjem.“

Majstor je jednom ispričao priču o ženi koja je tražila od svog zubara da joj izbrusi protezu jer „ne paše“.

„Ako učinim kako tražite, bojim se da zubi neće pasati u vaša usta“, reče zubar.

„Ko je pomenuo moja usta?“, uzviknula je iznervirana žena. „Zubi ne pašu u čašu.“   I Majstor zaključi: „Vaša vjerovanja možda odgovaraju vašem umu, ali odgovaraju li činjenicama?“

U svojim mladim danima Majstor je napustio dom u potrazi za mudrošću. Riječi kojima se oprostio bile su: „Kad je nađem, obavijestiću vas.“

Mnogo godina poslije, činilo mu se prilično nebitno da ih obavijesti. Tada je shvatio da ju je, ne znajući, našao.

Govoreći o religioznim vođama koji su nastojali impresionirati druge svojim ponašanjem i odijevanjem, Majstor je jednom ispričao učenicima ovo:

Dok se pijanac teturao kući sjetio se genijalnog načina da sakrije svoje stanje od svoje žene: Sješće u radnu sobu i čitati knjigu; ko je ikad čuo da pijan čovjek čita knjigu? Kad je njegova žena htjela da zna šta on to radi u uglu radne sobe, on je veselo odgovorio: „Čitam draga.“

„Pijan si!“, rekla je njegova žena. „Zatvori taj kofer i dolazi na večeru.“

Kada je Majstor prokomentarisao neracionalnost posjetiočevih vjerovanja, ovaj je pompezno odgovorio: „Vjerujem zato što je iracionalno.“

„Ne bi li radije trebao reći: Vjerujem jer sam ja iracionalan?“, reče Majstor.

„Kako doći do sreće?“

„Naučivši da se bude zadovoljan onime što se dobije.“

„Zar onda čovjek ne smije nikad ništa željeti?“

„Može“, reče Majstor, „pod uslovom da čovjek ima stav nervoznog oca kojeg sam jednom sreo u porodilištu. Kada je sestra rekla: ‘Znam da ste se nadali dječaku, ali dobili ste djevojčicu’, čovjek je odgovorio: ‘Ma nema veze, jer ionako sam se nadao da će biti djevojčica ako ne bude dječak.’“

Majstor je jednom čuo učenika kako kaže posjetiocu: „Meni je ukazana čast, jer dok su stotine odbijene, Majstor je izabrao mene da budem učenik.“

Kasnije mu je Majstor nasamo rekao: „Da raščistimo nešto: Ako si izabran između ostalih, to je jedino zato jer su tvoje potrebe (nedostaci) veće nego njihove.“

Po pitanju moralnog odgoja djece Majstor je imao reći ovo:

„Kad sam bio tinejdžer, otac me je upozorio na određena mjesta u gradu. Rekao je: ‘Sine nikad ne idi u noćni klub.’

‘Zašto ne oče?’, rekoh ja.

‘Jer ćeš vidjeti stvari koje ne bi trebao.’“

„Ovo je, naravno, potaklo moju radoznalost. I prvom prilikom sam otišao u noćni klub.“

Učenici upitaše: „I jesi li vidio nešto što nisi trebao?“

„Naravno da jesam“, reče Majstor. „Vidio sam svoga oca.“

„Moj bivši Majstor me je naučio da prihvatam rođenje i smrt.“

„Pa što si onda meni došao?“, upita Majstor.

„Da naučim da prihvatim ono što leži između njih.“

Jedna učenica je bila uvjerena da je sebična, svjetska, neduhovna. Međutim, nakon jednonedjeljnog boravka u manastiru, Majstor je objavio da je duhovno sposobna i zdrava.

„Ali zar nema nešto što bih mogla učiniti da budem duhovna kao i ostali učenici?“ Na to je Majstor odgovorio:

Pazi ovako: Neki čovjek kupio auto, i nakon pažljivog računanja u toku šest mjeseci, shvatio je da nema onako fenomenalno malu potrošnju goriva koja se inače pripisuje takvim autima. Odveo ga je mehaničaru koji je provjerio auto i rekao da je u savršenom stanju.

„Ali zar nema nešto što bih mogao uraditi da mu smanjim potrošnju?“, rekao je čovjek.

„Pa, ima“, reče mehaničar.

„Možete uraditi ono što većina vlasnika auta rade.“

„A šta to?“

„Možete lagati o tome.“

Upitan šta radi za svoje učenike, Majstor je rekao: „Ono što vajar radi za statuu tigra: uzme blok mermera i skine s nje sve što ne liči na tigra.“

Kada su ga učenici kasnije upitali šta je tačno mislio, Majstor reče: „Moj je zadatak da uklonim sve što niste vi: svaku misao, osjećaj, stav, prisilu koja se za vas zalijepila iz vaše kulture ili vaše prošlosti.“

Jedna od Majstorovih zamjerki u pogledu religioznih vođa bila je ova: poticali su apsolutno vjerovanje u vjernima do tačke da čak i kad se neko od njih usudio da postavi pitanje, ono je uvijek bilo u uskim okvirima njihovog vjerovanja.

„Bio jednom jedan propovjednik“, reče on, „koji je iskreno nastojao da navede ljude da preispituju ono što on kaže. Zato je pribjegao ovome: Ispričao im je priču o mučeniku kojem je odrubljena glava, koji je hodao sa glavom u ruci dok nije došao do široke rijeke. Onda je, pošto su mu za plivanje trebale obje ruke, stavio glavu u usta i bezbjedno preplivao na drugu stranu.

Uslijedio je trenutak tišine, i na propovjednikovo zadovoljstvo, jedan je čovjek ustao i rekao: „On to nije mogao uraditi!“

„Zašto ne?“, u nadi je upitao propovjednik.

„Zato što sa glavom u ustima ne bi mogao da diše.“

„Sreća je leptir“, reče Majstor. „Ganjaj ga i umaći će ti. Sjedi mirno i sletjeće ti na rame.“

„Pa šta da radim da zadobijem sreću?“

„Prestani da je ganjaš.“

„Ali zar nema ništa što bih mogao uraditi?“

„Mogao bi pokušati da mirno sjediš – ako se usuđuješ!“

Kao i Isus, mnogo stoljeća prije njega, Majstor je upozoravao ljude na religiju, jer, prepuštena sama sebi, ona je uzvišavala slijepu poslušnost zakonu. Ovako je to objasnio:

Komandir je jednom pitao vojnike zašto se orahovina koristi za kundak puške.

„Zato što ima veći otpor“, rekao je neko.

„Pogrešno!“

„Zato što je elastičnija“, rekao je drugi.

„Opet pogrešno!“

„Možda zato što ima bolji sjaj od drugih vrsta drveta“, rekao je treći.

„Ne budi lud“, rekao je komandir. „Orahovina se koristi jer je tako propisano u pravilima.“

„Vjeruješ li ti u postojanje Boga?“, upitao je fanatični vjernik.

Majstor reče: „Odgovoriću ti na pitanje ako ti odgovoriš na moje: Je li tvoja stolica prva lijevo?“

„Lijevo od čega?“

„Postojanje čega?“, reče Majstor.

Kako bi pokazao svojim učenicima apsurdnost religioznih autoriteta koji su se zasnivali na bilo čemu drugom osim na ličnoj vrijednosti i sposobnosti, Majstor je ispričao priču o radniku koji je otišao u bračnu agenciju.

„Je li ovo sindikalna prodavnica?“, upitao je.

„Naravno.“

On izabra sliku prelijepe dvadesetpetogodišnjakinje i reče: „Uzeću ovu.“

„Ne, moraš uzeti ovu gospođu“, reče direktor agencije, pokazujući mu sliku sijede žene od nekih pedeset godina.

„Zašto moram uzeti nju?“

„Zato“, reče direktor, „što ona ima prednost.“

„Koliko traje sadašnjost – minutu, sekundu?“

„Mnogo više i mnogo manje“, reče Majstor. „Manje, jer onog momenta kad se fokusiraš na nju, ona je već otišla.“

„Više, jer ako ikad uđeš u nju, spotaći ćeš se na Bezvremenost, i znaćeš šta je Vječnost.“

Majstor reče:

„Kad ste bili u utrobi, bili ste tihi.

Onda ste se rodili i počeli da pričate, pričate, pričate – do dana kad vas polože u grob. Tada ćete opet biti tihi.

„Uhvatite tu tišinu koja je bila u utrobi i koja će biti u grobu i koja čak i sad prožima ovaj interval buke zvani život. Ta tišina je vaša najdublja suština.“

„Šta je to tako originalno kod ovog čovjeka?“, upitao je posjetilac.

„Sve što vam on pruža je mješavina priča, poslovica i izreka drugih Majstora.“

Jedna učenica se smiješila. Jednom je, reče, imala kuharicu koja je pravila najbolji gulaš na svijetu.

„Kako ga, za ime svega, praviš draga? Moraš mi dati recept.“

Kuharičino se lice ozarilo ponosom. Rekla je: „Pa gospoja, da vi rečem: govedina je niš'; i biber je niš'; luk je isto niš'; al' kad se ja bacim u ovi gulaš – od toga on bude ovaki kaki je.“